Written by 15:00 Hereze, Ogledi • One Comment

Matija Štahan: Između Balkana i Srednje Europe

Kada je srpski zemljopisac i samozvani balkanolog Jovan Cvijić u kasnom 19. i ranom 20. stoljeću zagovarao pojam „Balkansko poluostrvo“ – odnosno, poluotok – neizrečena implikacija bila je jasna: u Europi postoje tri poluotoka – Pirinejski, Apeninski i Balkanski – a svakim od njih dominira jedan narod: Pirinejskim Španjolci, Apeninskim Talijani, a Balkanskim Srbi. Činjenica da se ono što se u geografskom, političkom i geopolitičkom kontekstu naziva Balkanom ni po kojem kriteriju zemljopisne znanosti, kako god mu odredili granice, ne može nazvati poluotokom, nije smetala da sintagma o Balkanskom poluotoku zaživi, a različite inkarnacije srpske dominacije na meridijanima i paralelama koji obuhvaćaju te predjele, danas kolokvijalno okrštene „ovim prostorima“ ili „regijom“, postane provodnim motivom 20. stoljeća, od Balkanskih ratova (1912.-1913.) kao uvodom u Prvi svjetski rat, kojim je stoljeće simbolički otpočelo, pa do „balkanskih ratova“ kojima je – kao svojevrsnim post scriptumom Drugog svjetskog rata – završilo.

Unatoč svemu, Balkanski poluotok nadasve je žilava sintagma – iako su se federacije i asocijacije oblikovane oko ideje južnoslavenskog ujedinjenja u 20. stoljeću višekratno raspadale na sastavne dijelove, do duboko u 21. stoljeće ipak nas progone sablasti toga pojma, od već spomenute „regije“, preko famoznog koncepta „jugosfere“, pa do politički korektnog te u srednjoj struji hrvatske politike i medija općeprihvaćenog „Zapadnog Balkana“, čijim bi preostalim zemljama, laskavim žargonom eurobirokracije, Republika Hrvatska trebala biti zvijezdom vodiljom. Čak i Google, kao tvrtka čiji digitalni entitet radi prozaične potrebe za oplodnjom kapitala oko ovakvih pitanja stremi neutralnosti, kada se u njegovu tražilicu upiše riječ „Hrvatska“, u zaglavlje toga pojma s Wikipedije, kao precizniju odrednicu, preuzima navod: „Država, Balkanski poluotok“. Pitanje koje se samo od sebe nameće glasi: zašto pored pojma „Hrvatska“ ne stoji, primjerice, „Država, Mediteran“ ili „Država, Srednja Europa“?

Odgovor se može sažeti u nekoliko jednostavnih sintagmi. „Politika je nizvodno od kulture“, ustvrdio je Andrew Breitbart, a mi bismo pri promišljanju hrvatske pripadnosti različitim unutareuropskim zajednicama tu formulaciju mogli obogatiti: „Politika je nizvodno od kulture, a geografija nizvodno od politike“. U praksi to, dakako, ne znači da zemljopisne zakonitosti podliježu politici i kulturi, već samo da politika i kultura oblikuju koncepte iz kojih proizlaze i zemljopisne razdjelnice, od konkretnih granica suverenih država, sve do apstraktnih granica koncepata fluidnih poput Balkana ili Srednje Europe. Na tom tragu, suvremenu hrvatsku državu danas se ne bi moglo uvriježeno ubrajati pod Balkan – bilo onaj Zapadni, bilo tobožnji „poluotok“ – da takvom naziranju političkih i zemljopisnih razgraničenja nije prethodilo ono što je Antonio Gramsci prozvao „kulturnom hegemonijom“, to jest ostvarenje institucionalne prevlasti zagovornika takvog pogleda; prvo u kulturi, kao ishodištu samopercepcije svake zajednice, a potom i u politici, kao bojišnici za ideale proizišle iz onih kultova što ih kulture u danom trenutku kultiviraju, zvali se ti „kultovi“ monarhizam, komunizam, liberalizam, nacionalizam – posve svejedno.

Kao pojam širi od umjetnosti, koji u osnovi obuhvaća cjelokupni, riječima Georgea Busha ml. i Baracka Obame, „način života“ određene zajednice, kultura u svojim umjetničkim i svakodnevnim pojavnostima promiče glavnu vrijednost na kojoj se zajednica temelji, time je uvijek iznova potvrđujući, a katkada i dovodeći u pitanje (dovoljno je sjetiti se „kulturne revolucije“ koju je kineskom društvu priuštio drug Mao!). U hrvatski „način života“ tako je, također svojevrsnom „kulturnom revolucijom“, utkana ideja o hrvatskoj pripadnosti Balkanu i Balkanu kao nekakvoj više ili manje kompaktnoj cjelini čijim bi Hrvatska trebala biti dijelom. Pojednostavljeno: kad se kultura i politika slože, i kopno poluotokom biti može. Ima li jačeg dokaza o prevlasti, primarno kulture, nad zemljopisom i njegovim zakonitostima?

Vezujući sami sebe uz balkanski nadidentitet, Hrvati su sami krivi što ih strani entiteti – od Europske unije do Googlea – poimaju Balkancima. Naša se stvarnost svodi na inverziju Žižekove pošalice o „pomičnim“ granicama Balkana: Austrijanci ih postavljaju na granicu sa Slovenijom; Slovenci ih pomiču na vlastitu granicu s Hrvatskom; Hrvati na granicu sa Srbijom; Srbi pak na granicu s Bosnom i Hercegovinom… žižekovski rečeno: i tako dalje, i tako dalje. Istina je, čini se, suprotna – izuzmemo li one s kojima niz otpočinje, stanovnici navedenih zemalja ne bježe od Balkana, već upravo suprotno: oni srljaju i hrle k Balkanu poput gusaka iz stogodišnje Radićeve magle, autokolonijalnim Pavlovljevim refleksom nekritički prihvaćajući sliku o sebi posredovanu zapadnom mašinerijom informiranja i zabave te se potom prilagođavajući onome što bi narodi s Balkana, iz tuđinske perspektive, „trebali“ biti – od odjeka Rousseauova „dobroga divljaka“ ili Fortisovih „Morlaka“ na svakodnevnoj ili umjetničkoj (posebice filmskoj) razini, pa do „sužnja“ iz Starčevićeve sentencije „Tko i sam sebe smatra za sužnja, taj se ne mari čuditi ako ga i drugi takovim scene“, na državno-političkoj razini.

Kao protuteži takvom, balkanoidnom samopoimanju hrvatstva stoga treba inzistirati na drugim dvjema silnicama koje, skupa s onom balkanskom, zajednički čine hrvatski kulturalni makrokozmos: to su, dakako, Mediteran i Srednja Europa. U političkom pak smislu, danas posebno vrijedi naglašavati srednjoeuropsku dimenziju hrvatskoga identiteta. Zašto? Zbog toga što se, zanemarimo li kulturno-civilizacijsku superiornost mediteranskog i srednjoeuropskog naslijeđa u odnosu na ono balkansko, iz političkih posljedica balkanoidne „kulturne hegemonije“ izvući može zaključak kako se Hrvatska samoostvaruje dijelom Balkana u onom trenutku u kojemu prestaje primarno biti Hrvatskom, dok se nasuprot tome dionicom Srednje Europe ostvaruje tada kad ponovno počinje primarno biti Hrvatskom. Drugim riječima, Balkan – čak i kada nije politička realnost, nego sablast – u praksi zatire hrvatski kulturalni i politički identitet, a Srednja ga Europa – čak i kada nije politička realnost, nego fatamorgana – ima potencijala reanimirati.

Pođimo nizvodno; dakle, od kulture. Vrijedna kultura proizlazi iz nerazmrsive mreže utjecaja mnogih susjednih kultura; slaba se kultura, želeći biti endemskim cvijetkom, zatvara u samozadovoljstvo samodostatne samosvrhovitosti. U tu zamku upada, dobrom marketingu unatoč, upravo balkanoidna struja hrvatske kulture u 20. stoljeću, preuzimajući iznutra isprazan privid pluralizma, koji u zbilji, međutim, razlike ne potvrđuje i ne multiplicira, već ništi. Kao paradigmatski predstavnik navedene struje, Miroslav Krleža je, podliježući megalomanskim romantičarskim mitovima o pronalasku vrhunaravno autentične narodne umjetnosti, Jugoslaviju poimao kao zasebnu, između Istoka i Zapada ukotvljenu „civilizaciju“. Nesklon svakom vidu hrvatske kulture koji bi se oslanjao na išta što nadilazi južnoslavenske okvire – smatrajući, štoviše, gotovo cjelokupnu hrvatsku kulturnu baštinu „majmunskom kopijom“ stranih uzora – Krleža ono za čim je tragao nije pronašao čak ni u narodnom desetercu, vjerojatno ga smatrajući odveć afirmativnim spram nacionalne i vjerske motivike, nego u (zbog heretičke aure ideološki mu znatno „podobnijim“) srednjovjekovnim stećcima bosanskih bogumila, u umjetničkom smislu uistinu dojmljivim, no koje uzdizati na pijedestal južnoslavenske kulture – kako je Krleža činio iz etičkog i estetskog čistunstva, ljubomorno idealizirajući ono glavno što je pronašao u povijesti južnoslavenskih naroda a da se koliko-toliko uklapa u njegovu političko-ideološku agendu – biva pomalo tragikomičnim.

Nasuprot uskogrudnosti koja se krije ispod tobožnjeg kozmopolitizma krležijanskog „nadnacionalizma“ stoji istinski kozmopolitizam pravaškog nacionalista Matoša, svjesnog kako su „najjači, najvitalniji nacionalizmi oni, koji su najmanje nacionalni, jer snaga narodne kulture nije u sposobnosti odbacivanja, eliminacije, već u moći primanja, apsorbiranja što više tuđih kulturnih elemenata“, zbog čega je „najbolji nacionalista“ onaj koji je „dobar Evropejac“. Matoš je – kao i kasnije Derrida – bio svjestan kako je politički imperijalizam jedno, a kulturalni pa i duhovni utjecaj drugo, te kako zdrava nacija teži kulturalnoj isprepletenosti s drugima, ali istodobno i političkoj samostalnosti. Krleža je pak, osim zagovornikom kulturalnog ekskluzivizma, bio odani sljedbenik vlasti koja je središte moći izmjestila iz Hrvatske. Taj krležijanski pogled supstrat je svih inačica balkanizma, dok matoševski pogled, koji je nacionalistički, u sebi sadrži sukus srednjoeuropejstva.

U ta dva, uvelike amblematska pogleda, odražava se odnos vrlo nalik onome koji je, pišući o srednjoeuropskoj i ruskoj kulturi, Milan Kundera ocrtao u Tragediji Srednje Europe. S jedne strane, Srednja Europa težila je sadržavati „najveću raznolikost na najmanjem prostoru“; s druge strane, ugrozila ju je Rusija, „utemeljena na suprotnom načelu: najmanja raznolikost na najvećem prostoru“. Kao i „ruski svijet“, Balkan je inherentno monolitan i obično teži brisanju kulturalnih razlika i nacionalnih granica. Srednja Europa je pak inherentno pluralna, zahvaljujući čemu predstavlja prikladniji okoliš za društva poput hrvatskoga. Jer, što određuje pripadnost Srednjoj Europi? Ne slavenski identitet, budući da Rusija kao najveća slavenska zemlja nije njezinim dijelom, a Austrija i Mađarska jesu. Nije to niti katoličanstvo, jer Češka je jedna od najateističkijih država u Europi. Čak ni antisemitizam, jer srednjoeuropski je identitet nezamisliv bež židovskih kulturnih doprinosa. Srednju Europu, osim što je većinski riječ o zemljama kojima je u dužem ili kraćem razdoblju vladala habsburška kruna, a zbog čega je odlikuje karakterističan idejni i kulturalni pluralizam, određuje poseban, pomalo nostalgični senzibilitet – stanovit osjećaj izgubljene veličine iz davne prošlosti, kao i gotovo kafkijanski osjećaj stiješnjenosti između prijetećih imperija, a koji uvelike proizlazi iz svijesti o omeđenosti njemačkom i ruskom interesnom sferom.

Granice Srednje Europe su, kao i u slučaju Žižekova vica o Balkanu, pomične: Czesław Miłosz rasteže ih od litavskog Vilniusa pa sve do Dubrovnika, dok se napadom Rusije na Ukrajinu iz veljače 2022. duhovni prostor Srednje Europe, u koji bismo ranije eventualno mogli uključiti tek ukrajinski zapad, sada simbolički proširio na čitavu Ukrajinu – jer srednjoeuropski je identitet, između ostalog, identitet okupiranoga. Srednju Europu čine države koje su, kako je primijetio Kundera, uspostavom Željezne zavjese završile izvan zapadnoga kulturnog kruga, iako su do Drugoga svjetskog rata bile njegovim sastavnim dijelom. Naizgled paradoksalno, iskustvo s totalitarnim režimima u srednjoeuropskim je državama pomoglo očuvati svijest o nacionalnoj tradiciji, kulturnoj baštini i opasnosti gubitka slobode, kako pod udarima otvoreno autoritarnog Istoka, tako i pod napadima prikriveno autoritarnog Zapada.

U novim globalnim previranjima, ali i inače, Hrvatska bi se stoga u svakom smislu – kulturalno, politički, pa i geografski – trebala postaviti srednjoeuropski. Zašto? Razloga je više, a svi su sadržani u fundamentalnim razlikama između Balkana i Srednje Europe. Primjerice: zašto se srednjoeuropska Čehoslovačka razdružila mirno, a balkanska Jugoslavija u krvi? Tautološki rečeno, zato što je Srednja Europa srednjoeuropska, a Balkan je balkanski. Srednja Europa srednjoeuropska je po tome što u njoj ne prevladavaju odnosi apsolutne dominacije, a njezinom se dionicom ne postaje prigrljivanjem širih, nego osvješćivanjem vlastitih ishodišnih identiteta. Slovačka nije bila i ostala dijelom Srednje Europe zato što je bila dijelom Čehoslovačke, nego zato što je bila – Slovačka. Hrvatska, međutim, nije bila dijelom Jugoslavije zahvaljujući tome što jest, nego upravo zato što joj u tom – balkanoidnom – kontekstu nije bilo dopušteno biti Hrvatskom. Iz toga izvire i odgovor na pitanje zašto se jedna naddržava raspala mirno, a druga krvavo.

Srednju Europu, dakako, ne treba idealizirati: eminentno srednjoeuropska superdržava, Austro-Ugarska, propala je upravo zahvaljujući sljepilu vlastitih političkih elita po pitanju nacionalnih prava slavenskih naroda u carstvu, a zbog čega je nerijetko postupala na štetu Hrvatske i glavnine zemalja koje se i danas, unatoč tome, svojevoljno uklapaju u srednjoeuropski kulturalni i društveni kontekst – što je vjerojatno najsnažnije svjedočanstvo njezine vrijednosti. Kome onda danas Hrvatska pripada? Pomišljate li da bi odgovor trebao glasiti Srednjoj Europi ili Balkanu – ili, uostalom, Mediteranu – upali ste u zamku balkanskoga, izbjegavši srednjoeuropski način razmišljanja! Jer samo prema balkanskoj logici, Hrvatska, kao i sve ostalo, nekome treba pripadati. Prema srednjoeuropskoj, kao i prema hrvatskoj nacionalnoj logici, Hrvatska primarno pripada sebi – a po tome posredno i Srednjoj Europi, i Mediteranu, i Balkanu. Zatvorimo, dakle, krug: Srednja Europa je i sama, poput Cvijićeva Balkana, ponajprije kulturalni konstrukt, a ne metafizička tvorevina čije je postojanje sudbinski predodređeno. Poanta je u tome što je Srednja Europa toga, za razliku od Balkana, vrlo dobro svjesna.

Ogled je izvorno objavljen u časopisu Republika

Oznake: Last modified: 12. 4. 2023.
Close