Matija Štahan: Književnost 2010-ih – Doba izmeta

Tajanstvenim putevima, u proteklomu su se desetljeću u prostor hrvatske književnosti ušuljali fenomeni koji u najnovija vremena presudno obilježuju ponajprije politički život. Preciznije: fenomen „postistine“ s jedne, te ocvalost establišmenta koji „populističke“ reakcije – poput ovoga teksta – žele demistificirati, s druge strane. Počnimo od ovoga drugoga: čak i ako je ono što je na prijelazu tisućljeća percipirano osvježavajućim i rubnim, naime stvarnosna poetika, u početku opravdano podrazumijevano pod riječju „alternativno“ u akronimu FAK, nositelji te poetike do današnjega dana u hrvatskoj književnosti nisu samo uspostavili dominaciju koju – mišljenjem Igora Gajina – u proteklih par godina razbijaju tek pojave poput Kristiana Novaka ili Luke Bekavca, nego su prerasli i u simulakrum hrvatske književnosti u cjelini, figurirajući u tiskanim i virtualnim medijima kao jedini cvijeci u opustošenome vrtu hrvatske knjige. Vrijeme će, bude li milosrdno prema dobrome ukusu i zdravome razumu, pokazati suprotno, to jest da su medijske književne perjanice 2010-ih godina u sklopu hrvatske književne povijesti ponajprije ipak tek paraziti, ili – u najboljemu slučaju – književni kompost, ako ne i gnojivo.

Asocijacija na izmet, kao na vjerojatno prvi pojam koji prosječnome hrvatskom čitatelju pri razmatranju književnih zbivanja iz minule dekade pada na um, simbolički obilježava i prvu polovicu desetljeća, izlijevanjem kante fekalija na glavu Ante Tomića na splitskoj Rivi 2014. godine, ali i njegov svršetak, kvaziskandalom oblikovanim oko romana Proslava Damira Karakaša, koji je – napisavši kako su žitelji Like prije stotinjak godina bili toliko siromašni da su u isti lonac u koji su danju kuhali noću obavljali nuždu – navodno toliko uznemirio Karakaševe Ličane da je iz svojega rodnog kraja, poput tolikih proroka prije njega, gotovo izgnan. Ovdje dolazimo do fenomena „postistine“: ne samo što bismo poslovično senzacionalističkim medijima koji o kulturi pišu samo kada namirišu nešto „skandalozno“ na riječ trebali povjerovati da je ovaj bizaran slučaj, utemeljen na nepoznatome broju incidenata, prouzročen isključivo opaskom o višenamjenskom loncu, već bismo trebali povjerovati i u toliku nepismenost Karakaševih isljednika da ovaj slučaj može razriješiti samo „demantiranje fikcije“, kako glasi sintagma koju su, osim samoga Karakaša, raznorazni mediji iz dana u dan – nesvjesni da bi ih i same, kao „postistinitu“ fikciju, valjalo demantirati dok u Tasmaniji ne ponestane eukaliptusa – razvlačili po ostacima ostataka svojih kulturnih rubrika. Ako je doista i došlo do progona razmjera kakve su mediji i sȃm autor dali naslutiti, vjerojatnije će biti da su Karakaševi lički susjedi kivni na ono što je postalo navadom hrvatskoga književnog establišmenta, naime na kritiziranje svakoga aspekta tobože zaostale, ruralne, „ognjištarske“ ili „srednjovjekovne“ Hrvatske. Ukratko, ako je u nečemu doista problem, to zasigurno nije jedna rečenica o defeciranju u lonac.

Premda pojedinačan, ovaj slučaj simptomatičan je za čitavu hrvatsku književnu dekadu. Izvorište cjelokupnoga problema je u medijima, međutim, kao i u razmatranjima samoga autora, pogrešno locirano. Problem, naime, primarno nije u neukim ili primitivnim čitateljima koji su Karakaševu fikciju nedostojno protumačili, nego u sferi iz koje proizlazi i sȃm Karakašev roman, odnosno književnoj i kulturnoj eliti. Prema njihovu shvaćanju, čitateljski je puk, u skladu sa statistikama o nečitanju u Hrvatskoj, primitivan i glup, pa ne može pojmiti koliko su književna djela hrvatskoga stvarnosnog Parnasa zapravo kvalitetna. Konzultiramo li književnu kritiku, ova teza naizgled će imati smisla – dvoznamenkast broj kritika Karakaševe Proslave uglavnom se kretao u rasponu od afirmacije do ekstaze. Prva zamjerka ovakvome viđenju stvari polazi već od same kritike. Njoj stoga valja uputiti metakritiku, a Karakaševu romanu protukritiku. Sudeći u apsolutnome smislu – a svaka ozbiljna kritika trebala bi poći od apsolutne vrijednosti djela koje proučava – Proslava je slab roman, lišen dublje imaginativnosti, koji u pripovjednome smislu ne donosi ništa novo. Umjetnički dometi Proslave ostaju ograničeni na ljepotu Karakaševa stila, koji sȃm po sebi nije dovoljan da bi ovo djelo učinio velikim. Bez nečega što bi ne samo radnju, nego i misli likova te njihove dijaloge, ali i glas samoga pripovjedača, moglo učiniti istinski zanimljivim – a zanimljivost je, treba li naglašavati, elementarna sastavnica dobre književnosti – Karakašev roman svodi se na stilsku vježbu u kojoj ljepota rečenice ne uspijeva iskupiti njezinu ispraznost. Ako je roman i nastao, kao što Karakaš kaže, kako bi čitatelj u nj mogao upisati ono čega u tekstu nema, to ne znači da bi tekst trebao biti baš ovoliko besadržajan.

Nije problematično, čak je i pohvalno što se glavnim likom romana, umjesto ljudi, smatrati, zapravo, može Lika; no Karakaš kao da se u zadnjih stoljeće i pol i nije odveć odmaknuo od, primjerice, Kozarčeve Slavonske šume – što bi, samo po sebi, već trebalo biti barem malčice problematično. Dijalekt kojim su pisani dijalozi likova također je lijep, no ti dijalozi su nažalost osuđeni tek na banalni funkcionalizam. Karakaš upada u tipičnu zamku književne stvarnosnosti: neprestance odgađajući klimaks, njegovom poetikom postaje antiklimaktičnost kao takva. Sama činjenica da se o Proslavi govori kao o kandidatu za hrvatsku knjigu godine svjedoči kakva je konkurencija Karakaševu djelu. Roman, naravno, nije posve bezvrijedan: završni dio završnoga poglavlja, kao antiteza biblijske pripovijesti o Izaku, mogao bi poslužiti za kvalitetnu novelu, ali sve to u kontekstu onoga što je proteklo stoljeće značilo za hrvatsku književnost govori o razmjerima dekadentne ispraznosti u koju je domaća književna riječ, a da je malotko primijetio, polagano zapala. „Razdoblje koje dolazi nakon klasičnoga“ – a klasičnim razdobljem u hrvatskome kontekstu poimam doba koje je otpočelo Matošem, vrhunac doživjelo Krležom i završilo Marinkovićem – „može pokazivati obilježja ekscentričnosti i monotonije: monotonije zato što je jezično bogatstvo iscrpljeno, barem za to vrijeme, a ekscentričnosti zato što se originalnost više cijeni od pravilnosti“, pisao je T. S. Eliot. Karakaš međutim, kao i mnogi suvremeni hrvatski književnici, pati i od viška monotonije i od viška ekscentričnosti, u isto vrijeme.

Iako niječe hotimičnu provokativnost, Karakaš u romanu, koji provokativan uglavnom doista i nije, ipak inzistira na tipičnim frazama iz pop-balkanskog imaginarija na kakvima bi mu pozavidio i Ante Tomić, poput: „Komunizam, to je kad brat jebe sestru“, što je rečenica koju je nebrojeno puta spomenuo u ovogodišnjim javnim istupima, misleći vjerojatno kako će doživjeti neki odjek u javnosti. Pretjerana, ili, poslužimo se opet tim pojmom, populistička slikovitost za ljubitelje doskočica, a koja sijevne jednom-dvaput u romanu – to je, naime, onaj eliotovski višak ekscentričnosti – ne može nadomjestiti dijalošku i događajnu jalovost iz ostatka romana – eliotovski višak monotonije – ali zato upućuje na Karakaševu značajku simultana pretjerivanja u suprotnim pravcima. Ta se navada očituje i u njegovim javnim istupima: prije skandala koji je Proslava izazvala, Karakaš je govorio kako je želio „stvoriti fikciju koja neće biti laž“ (T-portal, 4. travnja ’19.), da bi zatim u službenome demantiju „pred svekolikom javnosti“ priznao da je „cijeli roman Proslava izmislio“ (HRT, 28. travnja ’19.). Na književniku, međutim, uopće nije da govori o istinitosti ili neistinitosti svojega umjetničkog djela; na njemu je samo to da ga napiše. Demantiji i napomene u stilu „što je pisac htio reći“ – napose kada dolaze od samoga pisca, a nisu konceptualno utkani u djelo kao njegov kriptoliterarni produžetak – jednostavno su smiješni. Kao što je u Anatomiji kritike poodavno ustanovio Northrop Frye: „Pjesnik može, dakako, posjedovati kritičke sposobnosti i umjeti govoriti o svojem djelu. Ali, Dante koji piše komentar prvom pjevanju Raja tek je još jedan od kritičara Dantea“.

Odgovornost pak za hipersenzibilne reakcije površnih čitatelja u velikoj mjeri snosi hrvatski kulturno-književni establišment, napose onaj njegov dio koji je posljednjih desetak godina u medijima neprestance glorificiran kao avangarda društvenog angažmana, koji se u praksi ponajčešće svodi na perpetuiranje predrasuda o, primjerice, prokazivanju tobožnje „fašistoidnosti“ najširih narodnih slojeva ili borbi s „radikalizmom“ koji u društvu postoji samo u tragovima. Ključna posljedica takve fabrikacije lažnih predodžbi o društvenoj zaostalosti jest – proizvodnja društvene zaostalosti, to jest pojava „fašistoidnih“ i „radikalnih“ elemenata u društvu, makar samo na površinskoj razini svjesno prkosne provokacije. U satiričnome ogledu Prijedlog za ukinuće hrvatske književnosti Pavao Pavličić je prije nekoliko godina hrvatskim književnicima ponudio niz korisnih savjeta za samouništenje nacionalne književnosti. Evo jednoga: „Neka se iz njegovih tekstova uvijek jasno vidi da mrzi i prezire zajednicu kojoj se obraća, pa dakle i čitatelja koji drži u rukama njegovu knjigu. Neka u sadašnjosti te zajednice vidi samo glupost i zaostalost, a neka u njezinoj prošlosti prepozna samo zločin i totalitarizam. Pri tome neka uvijek tvrdi da piše tako kako piše zato da bi zgranuo naše ljude, da bi im bacio nemilu istinu u lice, te da bi šok-terapijom pridonio napretku cijeloga društva”. Prezasićeni književnim poluproizvodima koji kao da su nastali po ovakvim uputama, a koje kulturno-književno-medijski establišment obasipa hvalospjevima, čitatelji će i na inače benignu provokaciju – poput erotskoga valjanja po blatu u svinjskome društvu iz zbirke Kino Lika – refleksno reagirati netrpeljivošću.

Reakciju establišmenta na Karakaševe nevolje amblematski ponajbolje predstavlja esej Darija Grgića objavljen u Globusu, naslova Književnost se mora smješkati, ali samo pod uvjetom da pisac nema zube, a koji polazi od teze o, krležijanski rečeno, zaostalosti naših prilika. Tu tezu je, dakako, teško ili nemoguće oboriti, ali Grgić – ostvarujući zgodan presedan kritiziranja Karakaševe publike, a ne njegova djela – u svoju raspravu bez propitivanja uključuje niz štetnih i pojednostavljenih predrasuda, kako o književnicima, tako i o čitateljskoj publici. Iako ih naša stvarnost tretira, valja priznati, i gore nego što su količinom talenta zaslužili, Grgić pojedine književnike, s jedne strane, poima u skladu s romantičkim idealima genijalnosti, kao vrhunaravne prosvjetitelje, besmrtnike koje puki puk nije u stanju razumjeti; a s druge strane, kao socrealističke prvake koji su više negoli pisati umjetnička djela dužni ukazivati na društvene patologije, iz čega proizlazi i naslovna metaforička antiteza smiješak-zubi, to jest estetsko-utilitarno. Uloga književnika, poručuje Grgić implicitno, nije u uspostavi umjetničke međuigre istine i laži, nego u podučavanju čitatelja istini o njima samima. Tako shvaćena, književnost prestaje biti umjetnošću, a postaje podvrstom dnevne feljtonistike ili političkih kolumni, pri čemu problematičnim ne biva samo to što književnici nisu društveni analitičari, moralisti ili politički vizionari, nego i to što su pisci nerijetko loši društveni analitičari, moralisti i politički vizionari: njihove intelektualne procjene nisu ni u kakvoj korelaciji s umjetničkim talentom, štoviše – nerijetko su mu i obrnuto proporcionalne. „Većina pisaca su osobe koje plivaju niz struju, samo nešto brže od ostalih“, piše opet Eliot, i sȃm, dakako, pisac: „Imaju u sebi nešto osjećajnosti, ali malo intelekta“.

Naposljetku, ima li ičega provincijalnijeg od jadikovanja nad provincijalnošću vlastita društva? Establišment sa stotinu usta pretpostavlja kako je problem u narodu koji čita „pogrešno“ te iz nekog razloga baš te genijalne hrvatske književnike, to jest „nas“, čita tako malo. Problem, naravno, nikako ne može biti u „nama“, kulturno-književnoj, medijskoj kremi. Istina je, treba li isticati, upravo suprotna: stanje hrvatske književnosti nije loše zbog onih koji ne znaju valjano čitati, nego zbog onih koji ne znaju valjano pisati. Kultura nije provincijalna koliko i običan puk – čitateljski ili nečitateljski – već točno onoliko koliko je provincijalna njezina elita. Ako bi Heziod zlatnim dobom hrvatske književnosti proglasio razdoblje koje je otpočelo objavom Šenoina Zlatareva zlata, kao romana koji je počeo pridobivati domaće čitatelje – kako bi onda oslovio doba dominacije autora koji, pišući o izmetu, hrvatske čitatelje otuđuju od knjige?

Ogled je izvorno objavljen u časopisu Republika: http://dhk.hr/casopis-republika/detaljnije/republika-7-8-2020

O autoru:

Matija Štahan (Zagreb, 1992.) polaznik je poslijediplomskog studija komparativne književnosti
na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Pored znanstvenih radova objavljenih u Hrvatskoj i
inozemstvu, o društveno-političkim, ali i religijskim te kulturalno-književnim temama
objavljivao je na Trećemu programu Hrvatskoga radija te časopisima i portalima kao što su
Vijenac, Republika, Arteist.hr, Moderna vremena info, Direktno.hr, Narod.hr i Bitno.net.