Written by 08:00 Hereze, Književnost, Ogledi 2 komentara

Matija Štahan: Nacionalne kulture i pisci podvojenih duša

Ruska agresija na Ukrajinu aktualizirala je debatu koja već neko vrijeme postoji u ukrajinskoj kulturi, dok sada postaje relevantnijom i za čitav književni svijet, a sažeti je se može u dvojbi: Nikolaj Gogolj ili Mykola Hohol? Ovo potonje je, naime, rodno ime književnog klasika, na ukrajinskom jeziku, dok je ime pod kojim ga čitatelji poznaju njegova rusificirana verzija, pod kojom je međutim i objavljivao svoja djela, za razliku od, primjerice, nekih drugih književnika iz njegova vremena, kao što je bio Taras Ševčenko (1814.-1861.), koji se opredijelio za promicanje ukrajinskog nacionalnog i jezičnog identiteta. No onaj tko je rođen kao Hohol 1809., a umro kao Gogolj 1852. godine, između nadnevaka koji mu omeđuju život bio je u zavičaj zaljubljenim ukrajinskim (lokal)patriotom s jedne, i ocem moderne ruske književnosti, pa i odanim podanikom Ruskoga Carstva, s druge strane – pišući nedugo prije smrti kako niti sȃm ne zna je li mu „duša ukrajinska ili ruska“. Upravo oko pitanja duhovne domovine te konkretne mrtve duše kasnije će se, političkim udaljavanjem Kijeva od Moskve 1991., potom i 2014., a najposlije i totalnim ratom otpočetim 2022. godine, voditi rasprave, u svijetu gdje zaraćene strane, ispisujući međusobno protuslovne, pretjerane izvještaje o broju poginulih vojnika, kako ruskih tako i ukrajinskih, brojkama mrtvih duša licitiraju znatno morbidnije nego Čičikov.

I baš kao što je pisac podvojene duše u svojoj korespondenciji isticao kako je Bog Ukrajinu i Rusiju obdario upravo onim dobrima koja onoj drugoj nedostaju, tako je nekako, pišući o sličnostima i razlikama između Zagreba i Beograda, Antun Gustav Matoš (1873.-1914.) ustvrdio da jednako dobro poznaje oba grada, „nalazeći u jednome baš ono čime oskudijeva drugi“ (Dva grada). I upravo kao što čitav rusko-ukrajinski rat po mnogočemu nalikuje onome srpsko-hrvatskome iz 1990-ih, od sukoba imperijalnih tendencija i nacionalno-oslobodilačkog htijenja, preko zatiranja žrtvina prava na nacionalno samoodređenje, pa sve do čičikovljevskog preuveličavanja broja „mrtvih duša“ iz prethodnih ratova, kao i reaktualizacije komunističkih mitova – poput propagandističkog prikazivanja ukrajinskog političkog vodstva iz 2022. kao nacističkog, a hrvatskog iz 1991. kao ustaškog – tako i kulturna dimenzija tekućeg rata kroz prijepore o pripadnosti kulturne baštine kao da slijedi recept iskušan u politikama iz 1990-ih, koji se nerijetko svode na pokušaj uklapanja „multinacionalnih“ kulturnih fenomena i osobnosti u Prokrustovu postelju nacionalnog utilitarizma, gdje se manjkove nadograđuje mitomanijom, a nepoćudne viškove kirurški precizno odstranjuje. Najbolji pandan pitanju Gogolj vs. Hohol u tom kontekstu vjerojatno bi se amblematski mogao prikazati kao: Ivo Andrić vs. Иво Андрић (1892.-1975.). Iako u hrvatskoj književnoj znanosti prevladava uravnoteženo stajalište kako je riječ o književniku slojevita i višestrukog nacionalnog identiteta, na rubovima postoje – a u turbulentnim se vremenima intenziviraju – i pogledi prema kojima se takve figure „podvojenih duša“ s neumjesnim pretjerivanjem uključuje ili pak prekomjerno isključuje iz nacionalne kulture.

Na  tom tragu, središnja teza ogleda Ukradeni identitet: Kako je Nikolaj Gogolj uzurpirao Mykolu Hohola koji je za Prospect Magazine 2023. godine objavila Olha Poliukovič glasi da je ruska kulturna politika dugo prisvajala ukrajinske književnike, što Zapad zamjećuje tek sada, nakon agresije iz 2022. godine. „Putinovi pokušaji obnavljanja nekadašnje imperijalne ‘slave’ svoje zemlje neodvojivi su od prisvajanja kulture zemalja koje želi podčiniti. Ruske snage su 2022. u okupiranom Luhansku pokušale ukloniti spomenik ukrajinskom pjesniku Tarasu Ševčenku. Nakon što u tome nisu uspjeli, na spomenik su postavili natpis kojim ga rebrendiraju kao ruskog pjesnika“, piše Poliukovič, i nastavlja: „Ponekad su, doduše, pokušaji ruskog prisvajanja ukrajinske kulture, pod vlastitim perfidnim uvjetima, bili uspješniji. Književnik iz 19. stoljeća Mykola Hohol bio je još jedan Ukrajinac kojemu je Rusija dodijelila etiketu ‘ruskoga pisca’ – čak su mu nadjenuli i drugo ime, po kojemu je kasnije postao najglasovitiji u ostatku svijeta: Nikolaj Gogolj“. Već iz navedenoga vidljivo je koliko inače razložna argumentacija o postojanju i ukrajinske dimenzije njegova stvaralaštva, koja se očituje u prožetosti ranih pripovijesti i zbirki ukrajinskom pučkom i predajnom motivikom, prestaje kada se ime pod kojim je autor svojevoljno pisao i objavljivao djela, to jest Gogolj, post festum želi preinačiti u Hohol. Istina je da je građanin Hohol u inozemstvu tijekom čitava života svoje ime pisao u ukrajinskom izvorniku, ali nije ništa manje istina niti da je književnik, u isto vrijeme, svoje ime potpisivao kao Gogolj. Plejada sličnih primjera, uostalom, postoji u svakoj nacionalnoj kulturi, pa tako i u hrvatskoj književnosti 19. i 20. stoljeća, od Ljubomila Tita Josipa Franje Babića (1854.-1935.) ili Janka Polića (1886.-1910.), preko Augustina Ujevića (1891.-1955.), do, uostalom, Ivana Andrića – ali sve ih ipak pamtimo po imenima kojima su potpisivali svoja djela.

Osim „isključive uključivosti“, to jest neumjesno pretjerana uključivanja književnika u vlastitu nacionalnu kulturu zanemarujući njegovu istodobnu pripadnost još jednoj nacionalnoj kulturi, u Ukrajini danas – što je za zemlju pogođenu ratom uvelike i očekivano – postoji i drugi element Prokrustove postelje nacionalnog utilitarizma: ne samo rastezanje manjkova, nego i rezanje viškova. Kao što je Gogolj u Poliukovičinim očima gotovo jednoznačno zamijenjen Hoholom, tako, primjerice, postoji inicijativa Nacionalnog saveza književnika Ukrajine da se u muzej preinačena rodna kuća njegova neformalna nasljednika, rođenog Kijevljanina, ali i protivnika ukrajinske neovisnosti Mihaila Bulgakova (1891.-1940.), zatvori za javnost (a što je kao mogućnost zasad otklonio ukrajinski ministar kulture). Iako bi, prema biografskim paralelama i paralelama u književnom razvoju, tretman Ive Andrića u Hrvatskoj trebao biti bliže ukrajinskoj „hoholizaciji“ Gogolja, on zapravo više nalikuje Bulgakovljevu tretmanu, gdje ga dio kulturne scene želi isključiti iz nacionalne memorije, a državne ga institucije ipak do neke mjere održavaju u njoj. Jer, dok glavnina hrvatskih proučavatelja razmatrajući Andrićevu pripadnost trezveno zaključuje kako je riječ o jednom od književnika „koji nisu shvatljivi i ne funkcioniraju samo unutar jedne nacionalne književnosti“ (Krešimir Nemec, Gospodar priče: poetika Ive Andrića), na rubovima i u mainstreamu i dalje postoje slučajevi Andrićeva bezuvjetnog isključivanja iz hrvatske književnosti. Ono što je, međutim, u hrvatskom slučaju u odnosu na onaj ukrajinski specifično jest da u isključivanju danas ne prednjače oni koji Andrića smatraju nacionalnim izdajnikom, nego Miljenko Jergović, koji se Andrićevim nacionalnim (ne)pripadnostima bavio u pozamašnom broju tekstova, ne smatrajući da je Andrić izdao naciju, nego prije da je nacija izdala Andrića.

U nizu ogleda koje je uglavnom objavljivao za Express, Jutarnji te Večernji list, Jergović – nasuprot Poliukovič, koja „svojega“ pisca prisvaja s manje argumenata nego što bi Hrvati imali za prisvajanje „svojega“ – odriče Andriću pripadnost hrvatskoj književnosti, ponekad u cijelosti, a katkad tvrdeći da Andrića baštini isključivo književnost bosanskohercegovačkih Hrvata, navodeći primjere Mirka Marjanovića (1940.-2023.) i Ivana Lovrenovića. No budući da hrvatska književnost ne slijedi avnojske granice – da kojim slučajem slijedi, Neum bi valjda imao funkciju koju u pjesništvu ima cezura – ova linija Jergovićeva negiranja hrvatske dimenzije Andrićeva stvaralačkog identiteta ispostavlja se proturječnom u odnosu na polazište prema kojemu dotični nobelovac ne pripada (i) hrvatskoj književnosti. Ostali Jergovićevi argumenti uglavnom se baziraju na tezi kako je Andrić za hrvatsku književnost strano tijelo, to jest kako ona – uz Matoša kao iznimku – nije utjecala na njega, niti on na njezin daljnji razvoj. Pa osim što se i prvu tvrdnju može dovesti u pitanje – utjecaj mnogih srpskih književnika na Andrića je neprijeporan, ali lako je prisjetiti se kako je i sȃm Andrić, primjerice, tijekom zatočeništva 1914. putem pisma naručivao pjesničke zbirke Silvija Strahimira Kranjčevića (1865.-1908.) i Vladimira Vidrića (1875.-1909.) – druga tvrdnja, koju Jergović, varirajući je u mnogim tekstovima, smatra središnjom, višestruko je problematična. Prvo, jer je i sȃm već proglasio kako je Andrić utjecao na književnost bosanskohercegovačkih Hrvata, a odvojiti književnost bosanskohercegovačkih Hrvata od hrvatske književnosti u cjelini logički je salto mortale; drugo, sve da Andrićeva djela i nisu utjecala na razvoj hrvatske književnosti, to ne znači da joj ona ne pripadaju – osim velikih izgubljenih ili proskribiranih pa naknadno, s višedesetljetnim zakašnjenjem objavljenih djela, primjerice Isušene kaljuže u hrvatskoj ili Majstora i Margarite u ruskoj književnosti, i mnoga isprva zapostavljena djela mogu ostati bez značajnog utjecaja na razvoj neke nacionalne književnosti, a ipak biti njezinim dijelom ili utjecaj izvršiti naknadno – i treće, budući da ni Jergović ne niječe vlastitu pripadnost hrvatskoj književnosti, a jedan je od najplodnijih, najobjavljivanijih, pa i medijski najobljubljenijih hrvatskih autora – dok Andrić istodobno predstavlja ključni utjecaj na nj – ne znači li to da sama Jergovićeva egzistencija na hrvatskoj književnoj sceni jamči značaj i trajnost Andrićeva utjecaja sve do našega vremena?

U svojemu ogledu Poliukovič rabi i neke plauzibilne argumente zašto bismo Gogolja trebali smatrati (i) Hoholom, a dio ih se u određenoj mjeri može primijeniti i na Andrićev slučaj. Prvo, to je pitanje podrijetla. Jer, premda književnik ima potpunu kontrolu nad svakom knjigom koju piše, svoju biografiju on „piše“ živeći, uslijed čega o fabuli svojega života može donositi neke vlastite odluke – primjerice o pridruživanju ruskoj ili srpskoj književnosti – ali ne može odlučivati o zadanostima u kojima je rođen, kao što su ukrajinski ili hrvatski nacionalni i kulturni kontekst. Unatoč tome što argument nacionalnog podrijetla sȃm po sebi ne može biti presudan za simboličko polaganje prava na nečiji književni opus, činjenica je da se Andrić kao mladi književnik razvijao u hrvatskom kulturnom krugu, objavljujući prve radove uz Ujevića, Kamova i šačicu drugih mladih pjesnika, najčešće matoševaca, u zborniku Hrvatska mlada lirika iz 1914. godine, dok prve samostalne knjige (Ex Ponto, Nemiri) tiska u Zagrebu, da bi i prvu beogradsku (Put Alije Đerzeleza) također objavio na hrvatskom, kojem će se po potrebi i kasnije vraćati. Andrić je, dakle, jezično više vezan za hrvatski kontekst negoli Gogolj – ili Hohol – za ukrajinski, objavljujući prva djela na hrvatskom (Jergović bi ovoj tezi prigovorio kvaziargumentom kako je Andrić uvijek „dosljedno“ pisao „srpskohrvatskim“, ali ne bi uspio objasniti zašto je nakon ranih knjiga – odvedimo ovaj argumentum kamo i zaslužuje, odnosno ad absurdum – s hrvatske redakcije „srpskohrvatskog“ prešao na srpsku redakciju „srpskohrvatskoga“?). No tematski, Gogolj je više vezan za Ukrajinu negoli Andrić za Hrvatsku, čak i uzmemo li u obzir da je Bosna i Hercegovina, zavnobiški rečeno, i hrvatska zemlja, otprilike kao što je Andrić i hrvatski pisac. Poliukovič nadalje povlači paralelu između dvaju potlačenih naroda: Ukrajinaca koji pišu ruskim i Iraca koji pišu engleskim jezikom. Nisu li Irci koji pišu na engleskom dionici i irske književnosti? Ako se Uliks Jamesa Joycea (1882.-1941.), toliko ukotvljen u irsku kulturu, ne može jednoznačno, samo zbog jezika kojim je pisan, proglasiti isključivo dijelom engleske književnosti, nisu li onda i Večeri na majuru kraj Dikanjke zbirka neodvojiva od ukrajinskog kulturno-književnog konteksta? Otprilike kao i argument podrijetla, argument književne tematizacije nekog prostora sȃm po sebi ne može biti čimbenikom koji određuje pripadnost književnika nekoj nacionalnoj tradiciji, ali taj argument može biti razlog da se književnika ne poima pripadnikom samo jedne nacionalne tradicije.

Prepoznajući u ogledu Andrić i Matoš: Dva grla poetičnost činjenice da su oba književnika istoga dana početkom 1914. u Zagrebu operirala grlo (Matošu u jednom od besplodnih pokušaja spašavanja života, dok su Andriću vjerojatno izvađene mandule), Jergović ipak ne odlazi korak dalje kako bi ustvrdio da su posljednji mjeseci Matoševa života u bolnici Sestara milosrdnica simbolički označili preobrazbu hrvatske književnosti u punopravni europski modernizam, ujedinjujući silnice autora koji su već bili na svojemu zalasku – poput ranije spomenutog Ljubomila Tita Josipa Franje Babića, to jest Ksavera Šandora Gjalskog, na koricama čijeg će romana Na rođenoj grudi Matoš ostaviti posljednje, nečitke zapise, a spomenuti bismo mogli, kao i Jergović u tekstu Zašto je Ivo Andrić pobjegao iz Zagreba?, i Andrićev kasniji susret u istoj bolnici s još jednim književnikom podvojene duše, Ivom Vojnovićem (1857.-1929.) – ali i, što je znatno važnije, spletom slučajnosti najavljujući pojavu novih imena koja će korjenito izmijeniti hrvatski (ako hoćete, i jugoslavenski) kulturno-književni krajobraz. Na istom će, naime, mjestu nekoliko desetljeća kasnije umrijeti i razmetni Matošev učenik Tin Ujević, a na Matoševom će se ormariću nedugo prije smrti naći i Legenda – prvo djelo koje je objavio Miroslav Krleža (1893.-1981.), zbog čega će ga Matoš (uzalud) poželjeti i upoznati. Ovaj koloplet koincidencija omogućuje nam da ustanovimo kako su Andrić, Ujević i Krleža izašli ispod Matoševe, ako ne kabanice, a ono barem bolničkog haljetka, nadilazeći ga u statusu i kvantiteti, ali ne i kakvoći svojih djela. Štoviše, kada razmatramo problematiku kulturnih politika u ratovima i poraćima, neke od Matoševih meditacija ispostavljaju se aktualnijim od onoga što su njegovi nasljednici pisali u vlastitoj esejistici. Primjerice, kada je o razlikama između Srba i Hrvata prije više od stotinu godina primijetio: „Oni smatraju često i Hrvatsku srpskom zemljom, dok mi Srbiju ne smatramo zemljom hrvatskom“ (Oko Lobora). U tom poučku ogleda se obrazac srpske kulturne kleptomanije i u 21. stoljeću: kulturna baština koja se, ako bismo je bili primorani svesti samo na jedan nacionalni okvir, jednoznačno može proglasiti hrvatskom – primjerice, ona dubrovačka – za srpsku je kulturnu politiku sada „zajednička baština“, dok ono što doista i jest zajednička baština – poput Andrićeva opusa – to se proglašava jednoznačno srpskim.

I doista, nakon što smo problematizirali načine na koji žrtve agresije biju svoje kulturne bitke, sada se možemo zapitati – kako ih vode agresori? U političkom smislu, agresori zajedničku kulturnu baštinu nerijetko eksploatiraju kako bi, posredstvom pojedinaca podijeljene duše, poništili svojoj žrtvi pravo na, pneumatološki rečeno, cjelovitost duše. Ili, kako piše Poliukovič: „2022. godine, kada sam pročitala da su ruske trupe ušle u Mirgorod, ponovno sam pomislila na Hohola – to je bio grad gdje je nekoć živio i prema kojemu je naslovio svoju zbirku kratkih priča, objavljenu 1835. godine. Nedugo prije toga, vidjela sam kako su ruske vlasti objesile njegov portret na fasadu kazališta u Mariupolju i shvatila da je to način na koji se mit o ‘velikoj ruskoj kulturi’ iskorištava kako bi prikrio strašne ratne zločine“. Po stupnju morbidnosti, s ruskim prekrivanjem kazališta u Mirgorodu Gogoljevom slikom usporediv je megalomanski projekt Emira Kusturice imena Andrićgrad, utemeljen na stogodišnjicu atentata Gavrila Principa na Franju Ferdinanda, 28. lipnja 2014. godine, u Bosni i Hercegovini, kraj Višegrada, gdje je Andrić proveo djetinjstvo. U oba slučaja, vrhunska književnost instrumentalizirana je u prizemne svrhe obilježavanja onoga što osvajač smatra svojim (otprilike ono što ima običaj činiti i vrsta Canis familiaris, ali njoj za označivanje vlastita simboličkog prostora nisu potrebni Andrićevo ime ili Gogoljeva slika). I upravo utemeljenjem instant-grada nazvana Andrićevim imenom, srpska je kulturna politika najbolje razotkrila svrhe za koje im je Andrić potreban. Naime, istoga tog 28. lipnja 1914. godine kada je u Sarajevu austrougarski prijestolonasljednik pao pod atentatorovim mecima, u Zagrebu je objavljena Hrvatska mlada lirika, kao prvo knjiško ukoričenje Andrićevih stihova; dakle, stogodišnjica na koju je Andrićgrad otvoren ujedno je bila i stogodišnjica Andrićeva književnog prvijenca. Povod za otvaranje Andrićgrada, međutim, nije bilo ono u čemu Andrić doista i jest sudjelovao, a što je, osim književnošću, obilježeno i njegovim tadašnjim hrvatskim identitetom, kao što taj povod nije bio vezan niti uz ono po čemu Andrić jedino i jest značajan stoljeće kasnije – to jest, pisanu riječ. Umjesto umjetnosti riječi, kao povod otvaranju Andrićgrada, odabrana je politika. Je li ona Andriću bila važnija od književnosti? Čak i da je to podložno raspravi, utemeljitelji Andrićgrada po pitanju onoga što je važnije srpskoj imperijalnoj kulturnoj politici nisu nimalo dvosmisleni.

Koji onda faktori određuju nacionalnu pripadnost pojedinog književnika ili njegova opusa? Najjednostavnije (i najpogrešnije) bi bilo posve relativizirati ili potpuno apsolutizirati odnos umjetnosti i nacionalne pripadnosti pa lakonski zaključiti kako nema smisla okovati književnost tobože uskim nacionalnim okvirima, ili pak reći da svaki autor i pripadajuća mu ostavština nužno moraju pripadati samo jednoj nacionalnoj tradiciji. Razumnije od toga ustanoviti je nekoliko kriterija za procjenu kulturnacionalnih identiteta. Književno djelo primarno određuje jezik, a zatim uklapanje u nacionalne književne tradicije, od toga kako ga one oblikuju pa do toga kako ih ono zauzvrat preoblikuje, pri čemu im može pripadati i uz minimum međusobna utjecaja. Za autora je od primarne važnosti njegovo svjesno samoopredjeljenje, a slijede zadanosti koje nije birao, ali je njihov nositelj, od nacionalnog podrijetla, preko primarne socijalizacije, do kulturnog konteksta u kojemu se razvijao. Iz međuigre tih faktora izrastaju kulturnacionalni identiteti – rijetko posve monolitni, ali uglavnom ipak većinski svodivi na jednu nacionalnu tradiciju. No kada se cjelina nečijeg djela ne može bez ostatka uklopiti u jednu nacionalnu tradiciju, taj se opus tada može tumačiti hibridnim, a njegov autor piscem podvojene duše. Pa iako su prema svim navedenim kriterijima Gogolj i Andrić u većoj mjeri ruski i srpski negoli ukrajinski i hrvatski književnici – a pri čemu smo izbjegli komplikacije i implikacije koje sa sobom nosi Andrićev odnos s Bosnom (i Hercegovinom), kao i pripadnost jugoslavenstvu koje je istodobno nadidentitet i podidentitet – to ni u kojem slučaju ne znači da se Gogolja i Andrića može svesti samo na pripadnike ruske i srpske književnosti. Upravo suprotno, oni su kao književnici nezamislivi bez svoje ukrajinske i hrvatske komponente. Tko ih želi svesti samo na jednu nacionalnu kulturu, taj nad njima izvršava nasilje. Kao što su oni koji danas žele kirurški odstraniti Andrićevo hrvatstvo nalik liječniku koji je budućem nobelovcu u predratnom Zagrebu razrezao grlo kako bi mu izvadio mandule, tako bi i svatko tko želi Gogolja lišiti ukrajinske ili Hohola ruske dimenzije njegova identiteta trebao pripaziti da mu, umjesto čitava čovjeka, od književnika naposljetku ne ostane samo – nos.

Naslovna slika: posmrtne maske Gogolja i Hohola

Ogled je izvorno emitiran u emisiji Kozmopolis na Trećemu programu Hrvatskoga radija

Oznake: Last modified: 8. 12. 2023.
Close