Written by 00:00 Hereze, Književnost, Kritike

Matija Štahan: Od metakritike do mete kritike

U kritici književnih kritikȃ Književnokritički izazovi Andrijane Kos Lajtman, objavljene 17. kolovoza 2020. na kritičkome portalu Hrvatskoga društva pisaca, navodi se niz po autoričinu mnijenju središnjih zastranjenja suvremene hrvatske kritike kao književne dimenzije koja je – za razliku od, po njezinu viđenju, suvremene hrvatske znanosti o književnosti i suvremene hrvatske književnosti same – danas previše zapuštena. Među imenima koja oprimjeruju pojedine kritičarske pogreške – Miljenko Jergović odgovoran je za odveć ekstatične napise, Dalibor Plečić autor je činjenično netočne kritike (koju je kasnije ispravio), Nađa Bobičić ideološku kritiku pretpostavlja estetskoj, a Igor Mandić se, ne u kritikama već u intervjuima, začudo izražava seksistički – počasno prvo mjesto zauzima moje ime, dok je (meta)kritika moje „etički i estetski ispodrazinske“ (meta)kritike iz ljetnoga dvobroja Republike naslova Književnost 2010-ih: Doba izmeta, kategorizirane „neargumentiranom/zlonamjernom“, raščlanjena znatno minucioznije negoli ostale sporne kritike pa njezine, odnosno moje ključne zablude Kos Lajtman dijeli u šest točaka.

Prvo, „cijeli književni period posljednjeg desetljeća postupkom generalizacije“ proglašujem „dobom izmeta“. Drugo, zamjenjujem teze o „međusobnom odnosu izvanknjiževne zbilje i književnosti“ tvrdeći da „nije zbilja/društvo to koje generira opasne pojave u suvremenosti (zaostalost, radikalizam, fašistoidnost), nego je književnost (i književnici kao oni koji književnost produciraju) glavni krivac za takve opasne i osude vrijedne pojave“, odlazeći i „korak dalje, pomalo do granica apsurda“ jer tobože konstatiram da su „najveći krivci za navedene zloćudne pojave upravo (…) napredni, ‘avangardni’ autori i autorice“. Treće, moja kritika „ne podastire relevantne argumente, ni jedan konkretan primjer, analizu, ili citat iz teksta“ koji bi potkrijepili tvrdnju da je roman Damira Karakaša Proslava loš, operirajući pritom „općenitim kategorijama koje nisu specifična mjesta književne umjetnosti“ koje nije moguće „izmjeriti“, poput „nezanimljivosti, monotonije, besadržajnosti i ekscentričnosti“. Četvrto, činim „faktografsku, ali i suštinsku značenjsku grešku svrstavajući dotični roman u stvarnosnu prozu“. Peto, „u argumentaciji stavova koji se tiču konkretnog romana“ pozivam se na „izjave njegova autora u medijskom prostoru kao relevantnog mjesta iz kojeg je moguće crpiti interpretacijsku okosnicu fikcionalne književnosti“. Tu je i zagrada, koja glasi: „(iako na razini stava to poriče, no, apsurdno, nakon što je već ukazao na neke, po njegovu mišljenju, kontradiktorne autorove izjave, čime takav stav ispada neuvjerljiv i deklarativan)“. I šesto, koprofob sam koji „iracionalno i neopravdano“ strahuje od izlučevina i izmeta, dok zaključnim dijelom metakritike – u kojemu ironijski postavljam Heziodovu tezu o periodizaciji svjetske povijesti od „zlatnoga doba“ nadalje u kontekst hrvatske književnosti od „zlatnoga doba“ Šenoina Zlatarova zlata do „doba izmeta“ – zapravo „izravno“ zagovaram „tezu o dobrim i manje dobrim umjetničkim motivima“; a što je, upozorava Kos Lajtman, samo „korak od zagovaranja/opravdavanja umjetničke cenzure“.

Lajtmotiv Lajtmaninog teksta, ukratko, zamračivanje je značenja mojega. Autorica griješi već u prapočetku, tretirajući ga isključivo kao književnu kritiku; kao što sam u tekstu i naveo, riječ je o „protukritici“ jednoglasno pozitivnim kritikama Karakaševa romana i „metakritici“ hrvatske književne kritike, dok na više mjesta izravno kritiziram i kulturni, književni i medijski „establišment sa stotinu usta“ koji, da bi opstao i donekle opravdao jalovost vlastite egzistencije, konstruira konfabulacije o nepismenim, ognjištarskim i fašistoidnim nečitateljima koji ne razumiju njegovu tobožnju genijalnost. Premda u točki broj dva kritizira moj pogled na ulogu književno-medijskih pregalaca na proizvodnju privida o „zloćudnim pojavama“ u društvu, Kos Lajtman moju eminentno ideološku kritiku ne percipira ideološkom – za razliku od, primjerice, podjednako ideološke, makar vrijednosno dijametralno suprotne kritike Nađe Bobičić na portalu Booksa. Ako je taj propust hotimičan, riječ je o manjku intelektualnog poštenja; ako je slučajan, riječ je o manjku intelektualnog. Razriješimo, dakle, točku broj dva. Na izmišljenu narodnu fašistoidnost u 21. stoljeću – koja uglavnom postoji u domeni simulakre ili simulakruma, odnosno medijski potencirane slike stvarnosti koja sa stvarnom stvarnošću ima malo ili nikakve veze (Jean Baudrillard: Simulacija i zbilja) – pozivam se zbog njezine strukturalne istosti sa slučajem Karakaševa romana i pripadajućeg mu kvaziskandala oblikovanog oko u romanu beznačajnog motiva izmeta, uslijed čega su čitatelji Proslave u nizu slučajeva opisivani kao zatucani borci protiv slobode književnog izraza. Istina je, kako ću pokušati pokazati kasnije, nerijetko posve suprotna: navedeni establišment neobično je sklon književnom proskribiranju.

Nadalje – kada smo već kod Baudrillarda – u svojemu tekstu nisam čitavu hrvatsku književnost protekloga desetljeća vrijednosno izjednačio s ključnim motivom sintagme „dobom izmeta“ (točka broj jedan), nego sam u taj kontekst smjestio medijski dominantnu verziju hrvatske književnosti, okrstivši je upravo simulakrumom hrvatske književnosti u cjelini, ukazajući uporabom toga pojma na činjenicu da hrvatska književnost nije samo hrvatski književno-medijski establišment, nego mnogo više od toga. No za hrvatski se književno-medijski establišment, kada bih želio postići antetomićevski stupanj šaljivosti, ne bih libio reći da postoji samo zbog medijskoga aspekta svojega djelovanja. Više imaginacije ima u predstavljanju hrvatskoga društva fašistoidnim negoli u većini suvremenih hrvatskih romana, neovisno o njihovoj kakvoći. Epika, lirika i drama samo su opravdanje za njihov istinski magnum opus; onaj o društvenoj zaostalosti, fašizaciji i sl. Takvi autori promicanje navedenog metanarativa vide kao svoju vrhunaravnu društvenu ulogu. Beletristika je tu samo usputni, estetski neuspjeli ukras, gotovo pa smetnja. U stanci od medijske agitacije mora se povremeno nažvrljati i neki romančić. Karakašev pak roman, neka i to bude zabilježeno, nisam podvrgnuo isključivo negativnoj kritici; napisao sam o Proslavi i poneku lijepu riječ; ako je netko sumnjičav, neka zaviri u prošli broj Republike. U fokusu moje kritike manje je Proslava, a više sustav unutar kojega je ona zadobila tretman kakav je zadobila. Kao što je sama Kos Lajtman napisala, pogrešno je „kada se nekritički donose veliki i opći sudovi o genijalnosti pojedinca ili djela, kada se gotovo unaprijed kreiraju buduće umjetničke zvijezde“. Da su kritike navedenog romana kojim slučajem manje emfatične – nije li upravo to ono za što je Kos Lajtman kritizirala Jergovića? – moja protukritika ne bi imala svoj raison d’être.

Kos Lajtman piše kako se u kritici Proslave ne podastirem relevantne argumente o nekvaliteti Karakaševa romana, služeći se „općenitim kategorijama“ koje nije moguće „izmjeriti“, poput „nezanimljivosti, monotonije, besadržajnosti i ekscentričnosti“ (točka broj tri) te kako činim „faktografsku (…) grešku svrstavajući dotični roman u stvarnosnu prozu“ (točka broj četiri). Sad, navedene točke valja promotriti zajedno: roman nisam svrstao u stvarnosnu prozu, ali sam ga s njom, kao dominantnom poetikom književno-medijskog establišmenta u tekućem stoljeću, doveo u vezu, ponajprije po pitanju njihove zajedničke besadržajnosti, odnosno onoga što sam nazvao – dopustit ćete mi slobodu vlastite kategorizacije – poetikom antiklimaktičnosti. Ona, nemušto slijedeći Carvera, počiva na pretpostavci da je književno djelo valjda autentičnije oda li se sustavnoj fabularnoj nedogađajnosti. Navedenu značajku Karakašev roman na nesreću dijeli s perjanicama stvarnosnosti, čime se i Karakaš i stvarnosna proza legitimiraju kao djelići jednoga obuhvatnijeg književnog razdoblja. Iz navedenoga, osim besadržajnosti, izvlačim zaključak o nezanimljivosti – Kos Lajtman će se složiti kako je riječ o nimalo sporednom aspektu književnosti, a koji je egzaktnim metodama, zbog čega kritika i postoji, „nemoguće izmjeriti“ – dok se na monotoniju i ekscentričnost, što autoričina metakritika izostavlja, pozivam u kontekstu Eliotove ocjene po kojoj „razdoblje koje dolazi nakon klasičnoga može pokazivati obilježja ekscentričnosti i monotonije: monotonije zato što je jezično bogatstvo iscrpljeno, barem za to vrijeme, a ekscentričnosti zato što se originalnost više cijeni od pravilnosti“. Teza moje kritike glasila je da Karakaševo djelo ujedinjuje ekscentričnost i monotoniju; koga zanima, o tome detaljnije može čitati zna-se-gdje. Već je ustanovljeno kako meta moje metakritike nije isključivo roman Proslava, nego i milje iz kojega proizlazi, što smisla lišava i autoričinu opasku (točka broj pet) koja zaslužuje biti prenesena u cijelosti: „U argumentaciji stavova koji se tiču konkretnog romana poziva se na izjave njegova autora u medijskom prostoru kao relevantnog mjesta iz kojeg je moguće crpiti interpretacijsku okosnicu fikcionalne književnosti (iako na razini stava to poriče, no, apsurdno, nakon što je već ukazao na neke, po njegovu mišljenju, kontradiktorne autorove izjave, čime takav stav ispada neuvjerljiv i deklarativan)“. Sve zainteresirane logičare, enigmatičare i kabaliste pozivam na tumačenje ove rečenice, a autoricu na ponovno čitanje mojega teksta.

Točka broj šest, koprofobija. Od svih „fobijȃ“ za koje se danas dijele sekularne fetve, ova i nije tako strašna te prema Kos Lajtman u  tom smislu osjećam samo zahvalnost. Ono što je ipak pretjerano bjelodane su neistine, koje kulminiraju fantazijom po kojoj „izravno“ zastupam tezu o boljim i lošijim književnim motivima, čime sam samo „korak od zagovaranja/opravdavanja umjetničke cenzure“. Prije osvrtanja na problematiku cenzure, međutim, potrebno je navesti još par autoričinih činjeničnih netočnosti. Prvo valja istaknuti točku povezanu s pitanjem slobode književnog izričaja, to jest napomenu kako su „najveći krivci“ za ranije obrađene društvene fenomene, poput fabrikacije fašizacije, upravo „napredni, ‘avangardni’ autori i autorice“. Pojam avangarda, u doslovnu značenju „prethodnica“, u umjetničku je terminologiju uveden iz vojničke prakse; u prenesenome smislu, on danas ne označava avangardne književnike (u koje se Karakaš i slični ionako ne mogu ubrojiti), već ideološki zagrižene aktiviste na koje sam se, u rečenici gdje spominjem „avangardu društvenog angažmana“, nedvosmisleno i referirao. Iz moje perspektive – što logično slijedi iz prošle, kao i iz ove metakritike – hrvatska književnost nije previše, nego nedovoljno avangardna. Zatim, Kos Lajtman kao nedostatak moje protukritike navodi izostanak citiranja – iako na jednome mjestu zapravo i citiram Karakašev roman – dok sama ne uspijeva bez pogreške navodnicima omeđiti desetak riječi iz mojega teksta, pišući kako pišem da je Proslava „slab roman, lišen dublje imaginativnosti, koji u dubljem smislu ne donosi ništa novo“, umjesto kako u „pripovjednome“ smislu ne donosi ništa novo. Očekujem ispravak na portalu Kritike HDP-a, kao i bilješku o tome zastranjenju, po uzoru na ispravak i napomenu Dalibora Plečića na Booksi, a što Kos Lajtman pohvalno spominje kao „pozitivan primjer naknadnog učinka ‘kritike kritike’ i relevantne (samo)evaluacije“. U svjetlu svega navedenog, autoričina bi se kritika, budući da sama ne uspijeva zadovoljiti kriterije koje postavlja pred druge, iz metakritike trebala preobraziti u samokritiku.

Aluzija na koketiranje mojega teksta s mogućnošću cenzure, međutim, zaslužuje posebnu pozornost. Kao što i Kos Lajtman deklarativno ukazuje na pogrešnost svođenja književnosti na ideološku agitaciju („književnost nije politički pamflet“), moj tekst polemizira s onima koji drže kako je uloga književnika u „podučavanju čitatelja istini o njima samima“, jer „tako shvaćena, književnost prestaje biti umjetnošću, a postaje podvrstom dnevne feljtonistike ili političkih kolumni“. No moj pristup iz autoričine vizure možda obavija aura problematičnosti, budući da sam se ipak upustio u kritiku književno-medijskog establišmenta koji na svakome koraku vidi „zloćudne pojave“ poput desnoga ekstremizma, a Kos Lajtman – komesarski kategorizirajući koja je ideološka perspektiva poželjna, a koja nije – „konzervativizam“ svrstava u asocijativni niz „zatvorenost-netolerancija-robovanje predrasudama-nekritičko vrednovanje kanoniziranih autoriteta-hijerarhizam-centrizam-seksizam“, dok kao „društveno poželjne svjetonazore“ koji, valjda za razliku od „konzervativizma“, imaju pravo javnosti vidi „feminizam, socijalnu osjetljivost, antikolonijalizam, antirasizam i druge humane vizure“. Budući da je, zbog specifične ideološke perspektive, autoričin popis kritičarskih nepodopštinȃ nepotpun, uzet ću si slobodu nadopuniti ga slučajevima koji oprimjeruju upravo moju tezu o umjetno proizvedenoj fašistoidnosti; kao što je se proizvodi u društvenoj zbilji, tako je se proizvodi i u kritikama romana Nadohvat Ene Katarine Haler. Roman mlade književnice, koji spojem koherencije i nepretencioznosti uvelike nadilazi nekoherentnu a pretencioznu Karakaševu Proslavu, u medijima je poslužio kao poligon za ispoljavanje niza ideoloških frustracijȃ. Pitanje je tek jesu li one nepoželjne, ili – riječima Kos Lajtman – možda ipak „društveno poželjne“?

U članku Veliki hrvatski povijesni roman se dogodio (Jutarnji list, 11.-13. travnja 2020.), Jurica Pavičić svečano objavljuje kako Nadohvat „ispunjava rupu koja je konzervativnu Hrvatsku“ tobože „strašno mučila“, jer riječ je o „velebnom romanu o obiteljskom kolektivitetu, romanu koji je potpuno kompatibilan s nacionalističkom ideologijom, a k tomu je i prilično dobro napisan“. „Sve je“, nastavlja Pavičić, „tu: i hrvatski martirij, i sudbina kolektiviteta, i partizanski zločini, i Bleiburg, i vlak bez voznog reda“. Ostavimo li zasad po strani tragove Pavičićeve čitateljske površnosti, poput prigovora kako „Haler nije uvijek sigurna u točan ton vlastite pripovjedačice, pa ona katkad zvuči i rezonira kao dijete, a katkad ‘iskače iz uloge’ kao prezrela, odrasla verzija sebe“ – jer središnji dio romana, kako je u uvodnom dijelu nagoviješteno, zapravo je svojevrsna pseudomemoaristika koju je glavna junakinja zapisala u starosti, pa se ograničeni djevojački uvid isprepleće s protagonistkinjinim naknadno stečenim znanjem – i usredotočimo se na ključnu Pavičićevu pogrešku, odnosno na svođenje višedimenzionalnosti romana isključivo na njegov, po važnosti zapravo periferan političko-ideološki i povijesni aspekt, vezan uz tragičan usud mjesta Zrin, koje su partizani tijekom Drugoga svjetskog rata doslovce sravnili sa zemljom. Nadohvat je, međutim, primarno lirska biografija glavne junakinje i pripovjedačice Katarine – usredotočena na njezino sazrijevanje i emotivni život, koja je tek smještena u turbulentni povijesni kontekst – a ne apologija hrvatskoga nacionalizma. Smisao Pavičićeva teksta, doduše, i nije analiza romana Nadohvat; on je instrumentaliziran u svrhu kritiziranja „konzervativne hrvatske kulture“, koja ga nije „spazila, niti pročitala“. „Je li riječ o tome da je hrvatskim konzervativcima dodijalo čitati? Je li nacionalistička kulturna scena do te mjere atrofirala u stanje glupavosti da im muku predstavlja roman od 500 stranica sa sitnim knjiškim slogom?“ pita se Pavičić. Glupost ili mizoginija, sugerira: „Ili je možda problem što Nadohvat nije napisao Aralica? Nego – avaj – žena (…)?“. Ili razlog – usuđujem se predložiti – možda ipak leži u činjenici da roman uopće nije nacionalna epopeja kakvom je Pavičić manipulativno predočuje?

Pavičić u romanu usput vidi i neke druge sporne točke, u čemu nije usamljen. Kritičar srednjostrujaškoga dnevnog lista na Halerin roman ima navlas jednake zamjerke kao i Booksina kritičarka socijalističko-feminističke provenijencije Nađa Bobičić (Iz imaginarija revizionizma, 17. svibnja 2020.) – koju je Kos Lajtman, premda za drugi tekst, označila predstavnicom ideološke kritike – a te se zamjerke svode na žal zbog stavljanja težišta na komunističke zločine i partizanska zvjerstva. „Nije problem ono čega u knjizi ima“, piše tako Pavičić, „nego ono čega nema“. A nema uravnilovke koja bi pored jednoga tipa zločina jednako frekventno progovarala o zločinima druge strane, smatraju Pavičić i Bobičić (iako ni to nije posve točno, budući da se u romanu spominju i logori i zvjerstva ustaškog režima). „Glavni metod kojim se na romaneskni način revizionistički distorzira slika prošlosti, u romanu koji se u opisu sa poleđine karakteriše kao ‘dokufikcija’, svakako jeste izbor pripovjedačice“, piše Bobičić, jer junakinjina perspektiva, dakako, ne vrednuje partizanski pokret odveć laskavo: „Animozitet prema NOP-u je konstantan, i tokom, i nakon rata“, dok su „ustaški zločini“ po autoričinu mišljenju „ublaženi i relativizovani“ poglavito „disproporcionalnošću prostora koji im je dat“. Doista, zašto perspektiva pripovjedačice, djevojčice u povijesnom žrvnju, nije usklađena s a posteriori nametnutim krivotvorinama jugoslavenske historiografije? Zaista je čudno što je „animozitet prema NOP-u“, kako je to Bobičić sročila, „konstantan“ za junakinju čija je obitelj pobijena, a imanje konfiscirano. Bobičić nadalje žaluje što roman nije ispripovijedan tako da partizanska strana bude prikazana po njezinu ukusu: „Partizanke se (…) pojavljuju samo u dvije scene. Jednom, kada pripovjedačici kradu odjeću, i drugi put, kada sirotu djecu koja se vraćaju s Blajburga razvrstavaju u privremeni smještaj i bacaju im hranu na pod“. Uistinu, velik je gubitak za hrvatsku književnost što se u romanu koji ne tematizira svakodnevni život partizana, već život njihove žrtve, ne pojavljuju i partizanke koje po šumama i gorama diskutiraju o Marxovim tezama o Feuerbachu.

I Bobičić i Pavičić zamjeraju Haler što je romaneskna zbivanja popratila prijepisom komunističke pravosudne dokumentacije, dok u romanu ne donosi, za što u radnji nema nikakve motivacije, dokumentaciju iz razdoblja NDH. Haler inače – u intervjuu danom upravo Kos Lajtman (Moderna vremena, 19. kolovoza 2020.) – ističe kako je riječ o izvornoj dokumentaciji o kolektivnoj kazni stanovnika Zrina i zapljeni njihove imovine. Šteta što je nitko nije uputio kako nije politički korektno pisati o žrtvama komunističkog režima, nego je trebala – prema Bobičićinim željama – napisati postmoderni kvaziantifašistički faulknerovski Rašōmon: „Neki od načina da se jednostranost prevaziđe mogli bi biti očiglednije dekonstruisanje privilegije tog jednog pripovjednog glasa, ili posredno uključivanje drugačijih perspektiva kroz govor drugih likova, ili višestruko prikazivanje istih događaja, ili eksperimentisanje s formalnom strukturom teksta. No, svega toga u ovom romanu nedostaje“. Nasuprot socrealističkome duhu – koji, kada je prijeka potreba, poseže i za modernističkim pripovjednim tehnikama – valja stoput ponoviti: romaneskna nepristranost nije isto što i historiografska nepristranost. Književnoumjetnička se nepristranost u slučaju djevojačke vizure glavne junakinje očituje upravo u izostanku pseudopovjesničarskog balasta koji danas opterećuje rasprave o naravi Drugoga svjetskog rata u Hrvatskoj; kada bi pripovjedačica kojim slučajem perpetuirala krivotvorine tendenciozne komunističke historiografije koja će biti osmišljena te obrazovno i medijski nametnuta tek u razdoblju koje slijedi nakon glavnine romaneskne radnje, tada bi njezin pogled bio pristran, obojen mnogobrojnim neumrlim zabludama iz današnjice. „Uloga književnosti, koja već pretenduje na povezivanje sa dokumentarističkim, jeste da reflektuje perspektive, da ukaže na porozna mjesta, na njihovu uslovljenost“, piše Bobičić – ali, naravno, samo dok ne ugrozi „naš“ ideološki narativ; jer onda je riječ o „revizionizmu“! Književna se kakvoća, uostalom, ne određuje prema autorovoj ideologiji ili vrijednosnom sustavu koji djelo podrazumijeva. Jer, tko procjenjuje gdje je granica između prihvatljivog i neprihvatljivog; koju se ideologiju smije, a koju ne smije kritizirati, iz koje se perspektive smije, a iz koje ne smije pisati? Nedostaje li i Borgesovoj noveli Deutsches Requiem alternativnih pripovjednih glasova? Peter Handke, uzmimo ekstreman primjer, treba moći dobiti Nobelovu nagradu za književnost neovisno o etičkoj provaliji u koju se svojevoljno sunovratio; u suprotnom, književnicima treba prestati dodjeljivati Nobelovu nagradu za književnost i početi im uručivati Nobelove nagrade za mir.

Specifičnost hrvatske kritike, kako srednjostrujaške, tako i one alternativne, jest inzistiranje na crno-bijeloj perspektivi po kojoj je osuda dehumanizirajućih komunistički praksi uglavnom barem implicitno „revizionistička“. Fašizam i fašistoidnost neprestano valja ritualizirano osuđivati; tko se ogluši o to nepisano pravilo, u najbenignijem je slučaju ideološki sumnjiv. Pseudoargumentaciju kojom se Bobičić izravno, a Pavičić neizravno služi, infantilno se pitajući „tko je prvi počeo“, treba nedvosmisleno odbaciti. Niti se partizanske zločine može svesti samo na reakciju na one ustaške – jer oni su otpočetka utkani u narav jugoslavenskoga komunizma – niti se ustaške zločine može promatrati kao ekvivalent Kainovu bratoubojstvu, odnosno kao ničime motiviran, uzroka gotovo lišen prazločin. No kao što ustaška zlodjela ne mogu opravdati komunističke pokolje, tako niti ustaške zločine ne može opravdati činjenica da su oni, između ostaloga, bili i reakcija na represiju nad Hrvatima u Kraljevini Jugoslaviji. Svaki zločin ima svoje uzroke, ali nijedan zločin ti uzroci ne mogu iskupiti. Tko ne uspije uočiti dubinsku srodnost svih ubilačkih diktaturȃ s totalitarnim pretenzijama, taj će uvijek samoosuđivati na život u manihejskom svijetu lažnih alternativȃ, od kojih je „partizani vs. ustaše“ samo jedna. Kada bih bio primoran opredijeliti se za pojedince koji se, kako je Kos Lajtman napisala za mene, nalaze „korak od zagovaranja/opravdavanja umjetničke cenzure“, ne bih ih tražio dalje od reakcijȃ na Nadohvat. Pa iako svoje spoznaje još nije primijenila na manufakturu deluzijȃ o fašizmu u hrvatskome književno-medijskom establišmentu, ohrabrujuće je što Kos Lajtman barem načelno razumije kako stoje stvari: „Događa se (…) da u fokusiranosti na idejne postavke od kojih kreće i koje primarno traži u književnom tekstu kritičar ili kritičarka zanemare cjelinu umjetničkoga teksta, njegovu svjetotvornu konstelaciju koja se temelji na kreiranju novih, samodostatnih i složenih svjetova koji nisu nužno u mimetičkom odnosu prema stvarnosti koje smo dio. U uronjenosti u vlastite idejne i/ili ideološke svjetove ponekad kritičarski pogled ostaje zamućen ili plošan, bez mogućnosti dubljeg urona u fikcijski svijet (…) – točnije, događa se da kritičar/kritičarka u tekstu umjetničke prirode traži više ili manje doslovnu eksplikaciju idejnih stavova koje smatra poželjnima, zanemarujući specifičnosti umjetničkoga iskaza“. Supotpisujem.

Ogled je izvorno objavljen u časopisu Republika (9-10) 2020. godine.

O autoru:

Matija Štahan (Zagreb, 1992.) polaznik je poslijediplomskog studija komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Pored znanstvenih radova objavljenih u Hrvatskoj i inozemstvu, o društveno-političkim, ali i religijskim te kulturalno-književnim temama objavljivao je na Trećemu programu Hrvatskoga radija te časopisima i portalima kao što su Vijenac, Republika, Arteist.hr, Moderna vremena info, Direktno.hr, Narod.hr i Bitno.net. Komentator je HRT-ove emisije Peti dan.

(Visited 347 times, 1 visits today)
Oznake: Last modified: 30. 8. 2021.
Close