Written by 14:00 Hereze, Ogledi

Matija Štahan: Smrt Autora na Općinskom sudu u Virovitici

Iako su institucije hrvatske države, a posebice sudovi, po mnogim svojim svojstvima prilično kafkijanske, poznavanje nekih osnovnih postulata književne umjetnosti – čak i među autorima suvremene inačice uglazbljene poezije – u Hrvatskoj je iznimno tanko. Jedan od zanimljivijih primjera datira u 2018. godinu kada je virovitički Općinski sud pokrenuo postupak protiv „mladića“ koji je svojemu lokalnom policajcu u sms-poruci, među ostalim, napisao: „Naša mater te traži“. Budući da je riječ o parafrazi, gotovo pa citatu, ključnog stiha poznate pjesme Mater splitskoga TBF-a, neki briljantni pravnički um sjetio se kao svjedoka pozvati Sašu Antića, autora njezinih stihova. Antić bi – kako je sȃm tada napisao u svojoj kolumni za ZAMP-ov web-portal Autori – u sudnici trebao rastumačiti vlastite stihove i time razriješiti dvojbu je li optuženi mladić prijetio pripadniku snaga reda, ili je pak smisao njegove poruke bio bezazlen.

Moja mater te traži
Zna di radiš i di se krećeš
Moja mater te traži
Zna sva mista di ideš navečer
Moja mater te traži
Zna di živiš, al ne’š još dugo
Moja mater te traži
Nije uzela lijek, a okriće na jugo…

Ovaj slučaj apsurdan je na više razina. Iako pozivati autora pjesme na sud u svrhu dokazivanja optuženikove nevinosti ili krivice ima smisla jednako kao i ispitati optuženikovu majku zna li gdje dotični policajac radi, gdje se kreće i kuda ide navečer, kakvo joj je zdravstveno stanje i koji su vjetrovi puhali u Virovitici na dan kad se taj incident dogodio, ovu bizarnu crticu – osim iz psihoanalitičke – ipak ima smisla sagledati iz književnoznanstvene perspektive.

Za početak, ova nam zgoda mnogo govori o tome kako hrvatsko društvo danas percipira umjetnika. Kada je Lennonov ubojica Mark Chapman 1980. godine isticao da ga je u njegovu životnom stilu ponajviše inspirirao Lovac u žitu, J. D. Salinger nije morao pred porotom razjašnjavati što je pisac u tome romanu „htio reći“. Takvo što se na sudu, naravno, niti ne može utvrditi, barem dok suci na parnicu umjesto stručnjaka za forenziku i psihologiju ne počnu pozivati književne teoretičare, recimo Deana Dudu ili Tomislava Brleka, koji bi im otkrili kako je piščevo htijenje kako od neobvezujućeg značenja, tako i od sekundarnog značaja.

Književna se, naime, djela – a u njih svakako možemo ubrojiti i tekstove popularnih pjesama – uglavnom ne mogu tumačiti jednoznačno. Kada se, dakle, nastoji odgovoriti na prastaro pitanje „što je pisac htio reći“, na umu valja imati da ono što književna djela „govore“ jednako kao i o autoru ovisi i o uživatelju, kao i o kontekstu u kojemu ih dotični tumači. Umberto Eco je, primjerice, o romanu pisao kao o „stroju za proizvodnju tumačenja“, dok je Roland Barthes u glasovitom ogledu istaknuo da „smrt Autora“ – kao figure koja samovoljom apsolutističkoga tipa ima pretenziju određivati neporecivi smisao napisanog – rezultira „rođenjem čitatelja“ (ili, u ovom slučaju, slušatelja).

Paradoks književnosti upravo je u tome što uspijeva „reći“ mnoge stvari koje druge umjetnosti nisu u stanju – ali ne unatoč, već zahvaljujući interpretativnoj fluidnosti imanentnoj svakome pojedinom čitanju svakoga pojedinog književnog djela. To, naravno, ne znači da je svaka interpretacija jednako vrijedna, kvalitetna, logična ili vjerodostojna: neke su promašenije, a neke pogođenije. Na višeznačnost mogućeg tumačenja pjesme Mater ukazuje i Antić, pišući u svojoj kolumni kako je naslovna junakinja „ilustracija nemoći“ lirskoga subjekta te možebitan „plod njegove mašte“, iz čega proizlazi da se sadržaj te pjesme može tumačiti na različite načine, pri čemu se može zaključiti i da fatalna „mater“ možda postoji, kao i da možda ne postoji.

Poznavajući barem djelomice Antićev opus, isprva se čini da je i on svjestan utjecaja umjetnosti na izvanumjetnički svijet, koji može biti manipulativan, to jest – u neskladu s napisanim ili otpjevanim. U pjesmi Veseljko – koja je, inače, a što nije dovoljno prepoznato, suštinski istovjetna Gibonnijevoj uspješnici Libar – Antić „lukavo i slatkorječivo“ prokazuje dvojnost između uzvišenog (kvazi)umjetničkoga stila i prozaičnih pobuda koje stoje u njihovoj pozadini: 

Ona voli stihove i stilske figure,
inačice, poredbe, lepršave strukture
treperi joj duša i dah zastane nakratko
kad emocije krenu iz gorkog u slatko
asonanca, aliteracija –
u mislima joj Grčka i šum šaša
dok se šalša na špaheru krčka…

Ona voli kad se priča o besmislu i smrti,
taj vrtlog života pamet joj zavrti,
pričam joj dalje o melankoliji i sjeti,
nadolivam vino i kažem:
„Ovaj život je kratak, pa zašto ne bi bili sretni?“
A u mislima mi samo – kako tija bi joj metnit’
svog Veseljka…

U hrvatskoj lakoglazbenoj tradiciji, dakle, postoji određena doza svijesti o manipulativnom potencijalu umjetnosti riječi. Evo što o tome, sadržajno istovjetno a stilski znatno uzvišenije, pa i džentlmenskije, kaže Gibonni:

U libar svojih dugova
Upiši mene
Jer odavno te kupujem
S onim što si htjela čut’.

Dajem ti verse i note
Sve moje šarene perle na dar
Još te mogu pjesmom kupiti
Lukavo i slatkorječivo
Još uvijek mogu ti podvaliti – ljubav.

Unatoč svijesti o tome da se umjetničko djelo u izvanumjetničkoj zbilji može upotrebljavati u kojekakve svrhe te da se, u skladu s time, njegovo značenje mijenja ovisno o kontekstu, Antić, čini se, misli da je on taj koji određuje pjesmino značenje, i to u svim kontekstima. U svojoj kolumni stoga piše kako se ovdje zapravo radi o „sudbini jednog ljudskog bića koje bi moglo biti optuženo za prijetnju stihovima pjesme koja nema veze sa stvarnosti“. Antić, dakle, očito drži da optuženikove namjere ovise isključivo o umjetničkim izvorima iz kojih crpi inspiraciju za svoje sms-poruke, a ne o izvandopisivalačkome kontekstu virovitičkih zbivanja.

Suprotno Antićevu uvjerenju o vječno istome smislu ključnog stiha pjesme Mater, o smislu niza riječi „Moja mater te traži“ uvelike ovisi pjeva li nam ih Mladen Badovinac s pozornice glazbenoga festivala, ili nam ih – primjerice – zaneseno šapuće Norman Bates, negdje u blizini svojega motela. Antić se, međutim, neopterećen kontekstualizacijom, ponadao kako „do osuđujuće presude neće doći“, jer bi, drži, u tom slučaju „i pjesma Mater dobila inkriminirani status“ te bi ona onda postala „nešto kao hladno oružje“. Antić nadalje zamišlja alternativnu stvarnost u kojoj će Tarantino i Eminem oblijetati svijet, tumačeći smisao nasilja u svojim pjesmama.

Ta zbilja, međutim, već postoji – ili je barem postojala – i to u znatno grotesknijim razmjerima negoli je to slučaj u Antićevoj kolumni. Zanemarimo li za ovu prigodu suvremena postmarksistička, postfeministička i post-postkolonijalna čitanja klasika Zapada – a koja metodom prijekog suda eliminiraju zapadni književni kanon u vidu „mrtvih bijelih muškaraca“ od Shakespearea do Eliota – primjere u kojima su sudovi, umjesto o zločinima, prosuđivali o umjetninama možemo pronaći i u vlastitoj nacionalnoj prošlosti. Svako društvo koje se trudilo biti totalitarnim iz svojega je kulturnog života isključivalo nepoćudna umjetnička djela, ponekad podjednako benigna kao što je to pjesma Mater. U jednome su tako trenutku nepoželjna bila Krležina djela, a u drugome Ujevićeva, Budakova, Šopova i djela mnogih, mnogih drugih – uključujući i apolitične pjesme Dobriše Cesarića.

Činjenica da se autora, kao svojevrsnog diktatora koji određuje što pojedina pjesma smije značiti, u 21. stoljeću uopće poziva na sud Republike Hrvatske može se interpretirati i kao paradigmatična zgoda unutar poslijetotalitarnog društva koje, tragikomično, ustvari baš i nije svjesno da je poslijetotalitarno. Ta besvjestica, čini se, ne proizlazi samo iz institucionalnih krugova, nego i iz onih umjetničkih. Saša Antić je, naime, ovaj bizarni slučaj očito shvatio ozbiljno, te – doživljavajući sama sebe kao „najkompetentniju osobu za tumačenje pjesme“ – odabrao sudjelovati u tom teatru apsurda. Groteska može ići i dalje: nakon što je Barthes proglasio „smrt Autora“, Općinski sud u Virovitici, premda nedostojan te funkcije, preobrazio se – kad već nitko drugi neće – u gotovo božanski Posljednji sud uskrslog Autora.

Nekoliko dana nakon Antićeve kolumne, mediji su izvijestili kako se spiritus movens TBF-a „nije pojavio u sudnici, nego je poslao pisani podnesak u kojem je objasnio o čemu se u pjesmi radi“. Osim komične dimenzije ovog dubinski tragikomičnog događaja, ono što je u njemu tragično jest da ni pravosuđe ni Antić nisu uspjeli dokučiti kako prvo pero TBF-a ni na koji način nije kompetentno prosuditi što je citat iz njegove pjesme u datom slučaju značio. U određenim okolnostima, i riječi „volim te“ mogu biti smrtna prijetnja – jednako tako i „moja mater te traži“. Kako Antić može biti siguran što je osumnjičenik, posuđujući riječi iz njegove pjesme, mislio?

Iako je pop-glazba tematski nerijetko posvećena suvremenim fenomenima, neki arhetipski motivi čak i ovdje uspijevaju zauzeti središnje mjesto. Oko motiva majke tako se prije petnaestak godina vodila i pjesnička polemika između Ede Maajke, čiji je debitantski album nosio naslov Slušaj mater, i Severine, koja je u romansirano-autobiografskoj pjesmi Hrvatica otpjevala:

Hrvatski reperi, dignite malo hajku
– Sikiriki, kokice –
Onaj kuhar vam uz’o pos’o
Djeca slušaju krivu maajku!

Ironija sudbine je stoga htjela da autopoetički antipod Saši Antiću i pjesmi Mater budu drugi autor i druga majci posvećena pjesma – Jasenko Houra i pjesma Mojoj majci, poznata i pod alternativnim naslovom Ruža hrvatska. Iako se radi o pjesmi s istim temeljnim motivom kao i u TBF-ovu slučaju, riječ je o posveti pokojnoj autorovoj majci, koju se u kontekstu društvenih promjena s kraja 1980-ih i početka 1990-ih godina, odnosno pada komunizma, hrvatskoga državnog osamostaljenja i Domovinskog rata, u širokim narodnim masama – uglavnom zbog pridjeva „hrvatska“ – počela poimati i pjevati kao domoljubna budnica.

Digresijski, Hourina pjesma svoju motiviku bi mogla, osim iz osobnog iskustva, crpiti i iz hrvatske pjesničke tradicije, jer neobično je slična pjesmi Dobriše Cesarića također posvećenoj majci, naslova Jedne noći:

Te noći pisah sjedeć posve mirno,
Da ne bih majci u susjednoj sobi
Škripanjem stolca u san dirno.

A kad mi koja ustrebala knjiga,
Sasvim sam tiho išao po sagu.
U svakoj kretnji bila mi je briga
Da staričicu ne probudim dragu.

I noć je tekla spokojna i nijema.

A tad se sjetih da je više nema.

Hourine riječi, Cesariću srodne, već su dugo utkane u nacionalni imaginarij:

U njenu sobu uđem tiho
tiho baš na prstima
bojim se da ne zalupim glasno vratima
zaspala je zadnja ruža hrvatska

U čemu je razlika u Hourinu poimanju pjesme o majci u odnosu na Antićevo poimanje pjesme o majci? U tome što je Houra prepoznao da on, osim u formalno-pravnom smislu, nije vlasnik pjesme, unatoč činjenici da je u njoj, za razliku od pjesme TBF-a, riječ o osobnom iskustvu, a ne o fikciji. „Vrlo brzo sam postao svjestan kako je ta pjesma zadobila neke druge konotacije, neovisno od izvorne posvete, no to me nikada nije smetalo“, rekao je Houra za Jutarnji list 2009. godine, dok je u intervjuu za Nacional 2015. godine izrekao ključne riječi, kao da citira suvremenu književnu teoriju, Barthesa i ekipu, govoreći pritom u ime autora: „Nismo mi gospodari pjesama“.

Dakle, ono što se u pjesmi Prljavog kazališta dogodilo na razini čitavoga društva – naime, interpretacija koja se udaljuje od izvorne stvaralačke nakane – u slučaju TBF-ove pjesme moglo se dogoditi na mikrorazini optuženika, policajca i eventualnih sporednih figura u cijelome tom incidentu (ipak je riječ „moja“ iz spornoga stiha preinačena u „naša“). Koliko javnost zna, „Mater“ može biti i kodno ime za vođu gangsterske družine.

Kao i majka dijete, tako i autor pjesmu mora pustiti u život. Ne može se kontrolirati sve što pjesma u javnosti čini. Houra je toga bio svjestan otpočetka, ali možda i Antić shvati nakon što mu pjesma postane punoljetna. Riječ „prognostičar“ iz pjesme Boba Dylana poslužila je kao inspiracija za militantnu ljevičarsku parapolitičku skupinu Weathermen s kraja 1960-ih godina, a kasniji književni nobelovac nije slao ispravke i dopise o tome što njegov stih doista znači. Ne prihvati li samosvojnost vlastite pjesme, Antić bi mogao završiti kao njezina glavna junakinja, odnosno „mater“ koja odveć revno kontrolira život vlastita sina. Pouka je, dakle, jasna – autori koji svojim umjetninama ne dopuste voditi vlastite živote tim su umjetninama manje majke, a više maćehe nalik onima iz Grimmovih bajki.

Ogled je izvorno emitiran u emisiji Diagnosis na Trećemu programu Hrvatskoga radija

(Visited 299 times, 1 visits today)
Oznake: Last modified: 5. 7. 2021.
Close