Iako su svojim sadržajem – ponajviše po objasnidbenoj intenciji te okviru tumačenja zbilje koji postavljaju – teorije zavjere srodne utemeljujućim mitovima različitih civilizacija, one su, u obliku u kakvome ih danas poznajemo i s nazivom populariziranim u drugoj polovici 20. stoljeća, ipak razmjerno nov fenomen. Pravi procvat teorija zavjere (ili urote) može se povezati s globaliziranim i digitaliziranim svijetom 21. stoljeća. U posljednjem desetljeću teorije zavjere može se povezati i s nekim drugim nedavno populariziranim pojmovima, kao što su „alternativne činjenice“, „lažne vijesti“ i „post-istina“. Premda nijedan od njih ne predstavlja ništa doista novo, već samo suvremenu inkarnaciju manipulativnih obrazaca koji su u sredstvima informiranja bili prisutni i ranije – primjerice, u totalitarnim sustavima protekloga stoljeća – element novoga nalazi se u činjenici po kojoj mediji problematiziraju, na načelnoj razini, sebe same, osvješćujući mogućnost vlastite zloupotrebe kao sredstva manipulacije javnošću, ali i u sve zamjetnijem priznanju društvena utjecaja teorijsko-zavjereničkoga diskursa, kao i u preuzimanju teorijsko-zavjereničkih obrazaca. Razlika između srednjostrujaških medija, lažnih vijesti i teorija zavjere postaje sve manjom – srednja struja instrumentalizirana je u svrhe demokratski neverificirana radikalizma političkih elitȃ, službene vijesti sve su „lažnije“ a lažne sve istinitije, pri čemu se teorija zavjere ispostavlja pripovjednim modelom koji osim alternativnih medijȃ, možda i nesvjesno, sve više preuzimaju i oni srednjostrujaški.
Uzroci tih procesa višestruki su – u političkome smislu, ponajbolje ih amblematiziraju „populistički“ zaokreti pojedinih zemalja zapadnoga kulturno-političkoga kruga. Prvi primjer, dakako, pobjeda je Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima te Brexit ili referendum o britanskome napuštanju Europske unije iz 2016. godine. Za razliku od svojih političkih antipoda poput Baracka Obame – čiju je predsjedničku kampanju 2008. godine obilježio amblematski plakat s njegovim portretom i riječju „hope“ – Donald Trump nije pobijedio eksploatirajući simbolički kapital pojma nade; upravo suprotno, čini se da su američki birači Trumpu podarili svoje glasove zbog straha kao emocije koja je – vratimo li se britanskome slučaju – zamijenila nadu s kojom je Ujedinjeno Kraljevstvo 1973. godine pristupilo Europskoj zajednici za ugljen i čelik. Dok su birački glasovi zapadnoga svijeta prethodnih nekoliko desetljeća nerijetko bili usmjereni k političkome utopizmu, biračko mnijenje u proteklih je nekoliko godinȃ sve češće usmjereno protiv utopijȃ koje sustavno proizvode politički i općedruštveni establišment ranoga 21. stoljeća. Umjesto vizionarima svijetle sutrašnjice, biračke mase u demokratskim društvima postaju sve sklonijima zlogukim prorocima nadolazećih distopijȃ, koje se mogu prevenirati restauracijom iščezloga stanja, od Velike Britanije izvan Europske unije do činjenja Amerike „ponovno velikom“.
Strah kao glavni mobilizirajući čimbenik društvenih promjena u zadnjih je nekoliko godinȃ smijenio nadu i optimizam u stalan napredak liberalno-demokratskih vrijednosti kako ga je u svojemu Kraju povijesti i posljednjem čovjeku, koje liberalnu demokraciju vezuje uz hegelijansku viziju preobrazbe čitava svijeta na sliku zapadnih društava i prekida s ideološkim sukobima koji su obilježili razdoblje Hladnoga rata, vidio Francis Fukuyama.
Usporedno s krahom iluzija o pravocrtnome napretku kroz vrijeme, Zapad se susreo i s odbacivanjem čistih racionalističkih oblika pozitivističke misli proizišle iz europskoga prosvjetiteljstva, utemeljene samo na egzaktno provjerljivim, znanstveno verificiranim podacima, kako pokazuje, primjerice, teorija zavjere o ravnoj Zemlji. Uz odbacivanje znanstvene tradicije, na Zapadu dolazi i do sve intenzivnije dekristijanizacije, koja u manjoj mjeri dovodi do posvemašnje ateizacije, a u većoj do pojave sinkretističkih duhovnosti svodivih na zajednički naziv „New Age“, odnosno na mnoštvo labavo povezanih vjerovanja nadahnutih istočnjačkim učenjima eklektično inkorporiranih u zapadnjački kontekst. Statističkim pokazateljima dokazan pad povjerenja u institucije i rukom Jean-Françoisa Lyotarda naznačen krah „velikih“, sveobjašnjujućih „pripovijesti“ – dok su teorije zavjere postmoderni, one su moderni ekvivalenti mitova drevnih civilizacijȃ – otvorio je prostor partikularnim vrijednosnim sustavima neopterećenima pokušajima tumačenja cjelokupne stvarnosti, već zaokupljenima isključivo viđenjima određenih, po raznovrsnim kriterijima manjinskih društvenih skupinȃ. Osim što je uvjetovao vjerovanje u simultano supostojanje mnoštva individualnih „istinȃ“, gubitak vjere u univerzalnu istinu prouzročio je i pojavu idejno-vrijednosnog sustava koji se često izjednačuje s postmodernom filozofijom, a koji umjesto istine na mjesto krajnjega cilja društvenih nadmetanja postavlja, na tragu mislioca od Friedricha Nietzschea do Michela Foucaulta – golu moć. Kao što svi navedeni simptomi pokazuju, suvremeni je Zapad, postupno gubeći idejna i vrijednosna uporišta iz kojih je sȃm iznikao, prerastao je u postmodernu, uvelike postkršćansku, a po mnogočemu i postprosvjetiteljsku civilizaciju.
U ozračju sveopće nesigurnosti potencirane pojavom globalne pandemije, bespresedanskom još od pojave globalizacije i početnih stadija preobrazbe svjetskih civilizacija u jednu nadcivilizaciju, logično je da upravo strah ponovno postaje odlučujućim čimbenikom koji će usmjeravati ključna politička i općedruštvena kretanja u gotovo svim dijelovima pozapadnjene globalne kulture. Na tome je tragu moguće primijetiti kako teorije zavjere, koje su nekoć – unatoč svojoj eventualnoj popularnosti – bile prilično udaljene od najtiražnijih, srednjostrujaških medija, demokratizacijom informacijskoga polja s pojavom novih medija, poput društvenih mreža, sada počinju zauzimati sve ravnopravnije mjesto u javnome životu, institucionalizirajući se, k tome, na različite načine – kako u alternativnim medijima i religijskim ili parareligijskim pokretima, tako i u domeni političkoga establišmenta. Pri raščlanjivanju teorijsko-zavjereničkoga fenomena, s uma ne valja smetnuti nekoliko njegovih aspekata.
Ponajprije, sȃm koncept teorije zavjere ne može se logički osporiti – to i jest uzrok njihove popularnosti. Svede li se zavjeru na sastavne dijelove, koje bi se moglo opisati jednostavnim definicijama poput one enciklopedijske „tajni plan o zajedničkoj akciji protiv koga ili čega“, očito je da se u svijetu kojekakve zavjere doista i ostvaruju. Uzme li se za primjer politika, kao djelatnost koja upravlja društvom na najneposredniji način, moguće je postaviti pitanje: vjerujemo li zaista da je u političkoj retorici i programima baš sve krajnje transparentno navedeno te da ne postoje interesni krugovi koji potajno utječu na politička zbivanja, kao i politički kružoci koji nastoje ostvariti svoje, javnosti nedostupne, zamisli? Nadalje, protokom vremena teorije zavjere uklapaju se jedna u drugu, podupirući se međusobno – i, dakako, suočavaju se jedna s drugom, međusobno se potirući – no u oba slučaja, one se usložnjuju. Dok su se nekoć bazirale samo na jednoj „priči“ – primjerice onoj prema kojoj je umorstvo Johna F. Kennedyja organizirao američki vojno-industrijski kompleks – suvremeni teoretičari u pojedinim teorijama zavjere vide potkrepu sveobuhvatnijih tezȃ pomoću kojih se smisao ne teži pridati samo nekome nerazjašnjenom događaju, nego i svijetu u cjelini. U danas popularnome sustavu vjerovanja, satkanom od više teorijȃ zavjera, koji nosi naziv QAnon, upravo se smrt predsjednika Kennedyja – kao Trumpova prethodnika – ispostavlja povezanom s mesijanskom ulogom aktualnoga američkog predsjednika. Nakon sve značajnijega pada povjerenja u institucionalnim putem petrificiriane vizije istine – a koje se i same uvelike baziraju na posve istim obrascima kao i teorije zavjere – cvjetati počinju alternativne institucije s alternativnim objašnjenjima, koje posredstvom teorijȃ zavjere, polazeći od sasvim konkretnih povijesnih ili aktualnih zbivanja, razvijaju vlastite kozmogonije i apokaliptike.
U pletenju interpretativne mreže koja se sastoji od tumačenja zavjera koja se međusobno potkrepljuju zasad je najuspješniji, čini se, britanski publicist David Icke, u središtu čijega utemeljujućeg mita se nalazi upravo strah. Ickeova vizija svijeta, pojednostavljeno, glasi ovako: gušteroliki humanoidi iz svemira koji povremeno borave na Zemlji, a uglavnom ipak u međudimenzijskim procijepima, porobivši čovječanstvo vladaju pomoću svojih pijuna, odnosno glasovitih industrijskih obitelji ili suvremenih milijardera kao što su Rothschild, Rockefeller i Gates, odnosno europskih kraljevskih lozȃ, kao što je dinastija Windsor. Oni, kao najmoćniji ljudi svijeta, okupljeni u tajna društva poput Iluminata ili grupe Bilderberg, upravljaju politikom, medijima, ekonomijom i inim ključnim društvenim djelatnostima. Cilj im je uspostaviti svjetsku vladu, obično oličenu u sintagmi „novi svjetski poredak“, a sve kako se svijest Zemljana ne bi mogla osloboditi te da bi se njihovi gušteroliki vladari, kontrolirajući svijet sustavnim kreiranjem mnogobrojnih krizȃ, mogli nastaviti hraniti onime što im daje život, naime: ljudskim strahom. Svjesno ili nesvjesno, Ickeov mit zadire u srž emocije iz koje izvire impuls za proizvodnjom teorijȃ zavjere.
Icke se, dakako, pri konstrukciji svojih sveobjašnjujućih „velikih pripovijesti“ uvelike služi postojećim teorijama zavjere, sklapajući ih u jednu široku zavjereničku „nadteoriju“. Kao što Ickeove teze počivaju na prethodnim teorijama, tako i teorije zavjere koje Ickea nasljeduju – poput QAnona – svoj pogled na svijet grade i na Ickeovu doprinosu u dugačkome teorijsko-zavjereničkome lancu, koji svoje preteče nalazi od urbanih legendi i usmene predaje pa sve do mitova na kojima počivaju čitave civilizacije. U epohi u kojoj strah na globalnoj razini smjenjuje nadu, teorije zavjere zadobivaju posebice zloslutne obrise, kao dominantan pogled na svijet sve više zamjenjujući mit o napretku. U epohama optimizma, funkcija suvremenoga mita ne iskazuje se toliko u teorijama zavjere – koja inzistira na negativnome aspektu stvarnosti – koliko u vizijama svakovrsnoga napretka; također, poput Fukuyamina, oblikovanima po uzoru na temeljne mitske strukture poput one judeokršćanske o vremenitosti svijeta i apokalipse s pozitivnim ishodom.
Kao što se Icke, teoretizirajući o običaju ispijanja krvi pri sotonističkim ritualima u kojima sudjeluju svjetski vođe, u svojim knjigama pozvao na historiografski verificirano krvno srodstvo između bivšega američkog predsjednika Georgea Busha ml. i Vlada Tepeša, povijesnoga vladara i nadahnuća za književni lik vampirskoga grofa Drakule iz romana Brama Stokera, tako i QAnon kao središnju skupinu antagonistȃ prokazuje nebrojene članove američkih i svjetskih političkih, kulturnih i ekonomskih elita, također okupljenih oko sotonističkih rituala i žrtvovanja te sustavnoga seksualnog zlostavljanja djece, od obitelji Clinton nadalje. Naime, u QAnonovu „kanonu“ stoji kako navedena skupina povezanih utjecajnih pedofila i štovatelja đavla s ishodištem u Demokratskoj stranci potajno upravlja američkom, a samim time uvelike i svjetskom politikom, ali svoje prste ima i u Hollywoodu te ostalim čvorišnim točkama američke zbilje. Otprije postojeće teorije zavjere i ovdje se ugrađuju u novu cjelinu, pa QAnon na svoj način tumači i pandemiju koronavirusa – kao dio svjetske zavjere za kontrolu pučanstva – a prigrljuje i zagovornike teorije zavjere o cjepivima koja ne liječe, već podvrgavaju stanovništvo različitim tipovima zaraze i kontrole. Pokretač QAnona anonimna je internetska osobnost poznata samo kao Q, a QAnonovi se „sveti tekstovi“ pojavljuju na kojekakvim društvenim mrežama i forumima. Rasuti su digitalnom sferom i bilo bi ih izrazito teško sabrati u jednu koherentnu cjelinu. Postoje i mnogi Q-ovi oponašatelji i nasljedovatelji, tako da je više negoli o minuciozno izbrušenom nauku riječ o konglomeratu fragmenata koji zajedno ipak upućuju na jedan zajednički smisao.
Kao i svaki mit, QAnon ima vlastita Spasitelja i Otkupitelja, političkoga Mesiju koji vodi tajni rat sa svjetskim vladarima iz sjene – odnosno, Donalda Trumpa. John F. Kennedy i njegov sin John F. Kennedy ml., naučava QAnon, nisu samo Trumpovi prethodnici u političkome životu, nego i kao borci protiv elita koje vladaju svijetom, a što ih je i stajalo života. QAnon ima i svoju verziju apokalipse, koja otpočinje „velikim buđenjem“, a dovršava se „olujom“, odnosno trenutkom u kojemu će prevlasti tajnih vladara konačno doći kraj. Kako Q i njegovi sljedbenici najavljuju na digitalnim platformama, „taj trenutak je blizu“. Pojedini analitičari stoga, poput Josepha Uscinskog, QAnon manje tumače kao politički fenomen, a više kao svojevrsni kult koji svojim sljedbenicima pridaje smisao ponad pukih dnevnopolitičkih odnosa.
Mitski korijeni teorijȃ zavjere bjelodani su već iz motiva, simbolike i likova kojima se služe. Motiv ispijanja krvi, primjerice, izvire iz žrtvenih običaja svojstvenih gotovo svim arhajskim religijama, starima desetke tisuća godina, a euharistijom je zadobio svoju kršćansku dekonstrukciju, gdje se masovna žrtva nemoćnih smjenuje žrtvom Bogočovjeka, Isusa Krista: „Ovo je kalež moje krvi, Novoga i vječnoga saveza, koja će se proliti za sve vas i za sve ljude na otpuštenje grijeha“. Vrednujući fenomene kojima se bavi sukladno zapadnome civilizacijskome nasljeđu, QAnon se – koliko god površan bio – ispostavlja tipičnim proizvodom judeokršćanskoga sustava vrijednosti. Djeca kao žrtva QAnonovih antagonista refleks su dječjih žrtava u primitivnim kultovima kao pretečama svjetskih religija; motiv ispijanja krvi u svojoj je srži mitski i univerzalan, sveprisutan i u usmenoj predaji čija je funkcija pobuditi strah, poput one o vampirima i vukodlacima. Sama činjenica da se skupini vladara iz sjene u QAnonu pripisuje štovanje đavla svjedoči o preuzimanju ponajstarije mitske dimenzije – uosobljenoga protu-boga prisutnoga u religijama u rasponu od zoroastrijanizma do islama.
No pored toga što su, baš kao i teorije zavjere, nerijetko ispunjeni likovima s božanskim i demonskim obilježjima te nadnaravnim fenomenima svake vrste, mitovi u svojoj srži imaju istu – danas umnogome zaboravljenu – svrhu kao i teorije zavjere. Primarna funkcija mita objasniti je zašto je nešto takvo kakvo jest, bilo da je riječ o općim i bezvremenskim pitanjima poput postanka i svršetka svijeta ili pak lokalnim i vremenitim fenomenima koje se – poput predsjednikovanja Donalda Trumpa – može reducirati na političku svakidašnjicu. Vjerojatno najdublji sloj srodnosti suvremenih teorija zavjere s drevnim mitovima prisutan je već u njihovoj teleološkoj strukturi, odnosno poimanju vremena koje ide svome kraju, to jest događaju koji će povijest ispuniti univerzalnim smislom; u QAnonovu slučaju, Trumpovim razotkivanjem tajnih skupinȃ svjetskih vladara, žrtvovateljȃ djece i štovateljȃ đavla. Naposljetku, mitovi nerijetko služe za izgradnju zajednice, što znači da uspostavljaju jasnu granicu između „nas“ i „njih“. Svako društvo izgrađeno je na utemeljiteljskome mitu, pa bio on i sekularne ili posve nenadnaravne naravi. Ovi osnovni obrisi mita, dakako, nisu vidljivi samo u QAnonu, već – barem u tragovima – i u glavnini drugih suvremenih teorijȃ zavjere.
Premda se sastoje od istih elemenata od kojih se sastoje i mitovi, to ne znači da teorijama zavjere – kao niti mitovima – treba pristupati isključivo kao nečemu lažnom i manipulativnome. Prije svega, pojedini mitovi mogu biti i istiniti, ili barem utemeljeni u istini. Neki mitovi mogu biti točni u svojoj srži – primjerice, mitske pripovijesti koje govore o postanku svemira ex nihilo u osnovi su kompatibilne su s teorijom Velikoga praska – a neki drugi u svojim perifernim aspektima, primjerice uporabom pojedinih povijesnih osobnosti poput kojekakvih drevnih vladara, mogu korelirati s historiografski verificiranom stvarnošću. Zavodljivost teorijȃ zavjere upravo i proizlazi iz uvjerljivosti pojedinih segmenata priče koju želi, marketinškim rječnikom, „prodati“ svijetu. QAnonova hipoteza o seksualnim deliktima političkih i kulturnih elitȃ SAD-a poduprta je razotkrivanjem širokih razmjera seksualnoga iskorištavanja u holivudskoj industriji koju posljednjih godinȃ prokazuje pokret „Me Too“, a seksualno zlostavljanje maloljetnika proizlazi i iz slučaja magnata Jeffreyja Epsteina, povezanog s višestrukim podvođenjem maloljetnih djevojaka neidentificiranim krugovima iz visokoga društva. Epstein, koji je bio milijarder, drugovao je s brojnim pripadnicima političke kreme, kao i svijeta showbizza. Zbog eventualnog otkrivanja imena moralno kompromitiranih utjecajnika pri suđenju koje ga je očekivalo na Epsteinovo se navodno samoubojstvo 2019. godine, ne samo u teorijsko-zavjereničkoj sferi, gleda sa značajnom dozom skepse.
Seksualna permisivnost i hiperliberalizacija, potpomognuta i peticijama intelektualaca za ukidanjem zakonske dobne granice za konsenzualni spolni čin kakve su potpisivali i ranije spomenuti Foucault i Lyotard, rezultat su seksualne revolucije iz 1960-ih godina koju su progresivne elite suvremene američke politike, uglavnom demokratske provenijencije, utkale u svoj vrijednosni sustav, razvijajući je u različitim pravcima do dan-danas, sve više zalazeći onkraj tradicionalnoga, u kršćanskim pogledima utemeljenoga spolnoga morala. QAnon je postmoderni, uvelike primitivan odgovor na tektonske promjene u etičkim normama. QAnon je ujedno i odgovor na posvemašnje ispunjenje političkih strukturȃ upravo onim utopističkim elitama koje streme „kraju povijesti“, što je – u progresivističkome ključu redovita ažuriranja svih društvenih etičkih normi – u narodnim masama rezultiralo otporom. Premda pripadnik društvenoga establišmenta, Donald Trump nametnuo se kao figura političkog antiestablišmenta, koja – neovisno o stupnju vlastite moralnosti – politički artikulira svojevrsnu retradicionalizaciju javnoga morala. QAnon kao teorija zavjere problematizira fenomen „duboke države“, odnosno okoštalih birokratskih strukturȃ utkanih u tkivo američkoga državnog aparata, koje smjene vladajućih predsjednika i stranaka ne mogu lišiti moći. Konstelacije njihovih interesa iste su neovisno o stranačkome opredjeljenju nositelja vlasti te ih se, sukladno tome, ne može zadovoljiti predstavnicima političkoga antiestablišmenta koji razbijaju postojeće i kreiraju vlastite političko-interesne okvire. Navedene značajke itekako su utemeljene u zbilji. Ne može ih se osporiti onako olako kao što se to čini s teorijama zavjere, poput QAnona, koje ih preuzimaju, upisujući u njih mitski sadržaj.
Postoji, međutim, i paradoks po kojemu se srednjostrujaški mediji prema teorijama zavjere odnose nedvosmisleno teorijsko-zavjereničkim diskursom, pa se QAnon tako interpretira kao zavjeru internetskih moćnika koji svojim podupiranjem Trumpa žele nanijeti štetu Joeu Bidenu, Demokratskoj stranci, SAD-u i svijetu. Takav pogled na QAnon i slične teorije zavjere zapravo zrcali teorijsko-zavjerenički stil, pripisujući im sve elemente koje teorije zavjere pripisuju srednjostrujaškim medijima kao komunikacijskome kanalu društveno-političkoga establišmenta. I jedni i drugi vide suprotnu stranu kao koloplet figurȃ sumnjivih namjerȃ koji hotimice obmanjuju javnost kako bi stekli ili zadržali moć te proveli vlastite planove. U osnovi, riječ je o sukobu dva pogleda na svijet, od kojih je jedan društveno dominantan te kao polje svoje manifestacije ima općim konsenzusom prihvaćene, staromodne medije, ali sȃm po sebi ništa manje od teorija zavjere ne duguje mitskim strukturama. Teorije zavjere se, s druge strane, nalaze na margini i kao takve su se prisiljene služiti alternativnim instrumentarijem objašnjavanja stvarnosti. Umjesto da ih se nastoji jednoznačno delegitimirati kao propitkivanja nevrijednu laž, pravednije bi bilo pristupiti im onako kako bi antropolog pristupio novootkrivenim mitovima kakva dosad izolirana afričkoga plemena, odnosno – s minimumom političko-ideoloških predrasuda i spremnošću za uvažavanje evenutalnih dubljih istinȃ skrivenih pod naslagama mitskoga diskursa.
S time na umu, nije moguće jednoznačno odgovoriti na pitanje: što je nerazumnije, a priori odbaciti pojedinu teoriju zavjere – ili je nekritički prihvatiti? Budući da i teorije zavjere, baš kao i mitovi, mogu biti utemeljeni u istini jednako kao i u laži, ako ni na koji drugi način, promatrati ih se može kao odraz temȃ i problema dominantnih u jednome vremenu. Čak i kada nisu istinite, teorije zavjere – baš poput mitova – štošta otkrivaju o zajednici iz koje su ponikle; kako običaje i vjerovanja, tako i sustave vrijednosti.
(Ogled je izvorno emitiran u emisiji Diagnosis Trećega programa Hrvatskoga radija)
O autoru:
Matija Štahan (Zagreb, 1992.) polaznik je poslijediplomskog studija komparativne književnosti
na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Pored znanstvenih radova objavljenih u Hrvatskoj i
inozemstvu, o društveno-političkim, ali i religijskim te kulturalno-književnim temama
objavljivao je na Trećemu programu Hrvatskoga radija te časopisima i portalima kao što su
Vijenac, Republika, Arteist.hr, Moderna vremena info, Direktno.hr, Narod.hr i Bitno.net. Komentator je HRT-ove emisije Peti dan.
