Written by 13:30 Hereze

Najčitanije na Heretici u godini Gospodnjoj 2022.

Dragi heretici, 2022. godina našoj je platformi donijela velik broj novih radova i ponešto novih tema. Najviše tekstova posvećeno je agresiji Rusije na Ukrajinu, ali naši autori i ove su godine pisali o najpopularnijoj temi 2020. i 2021., koronavirusu. Osim toga, objavili smo niz tekstova o politici, kulturi, povijesti i religiji, pišući podjednako o aktualijama i o univerzalijama.

Na tragu prošle godine utemeljene tradicije, donosimo pregled onoga što ste najviše čitali na Heretici, i to u tri kategorije: ogledi, kritike i razgovori.

Među ogledima, najčitaniji je onaj Karla Juraka, Svijet naglavce – četvrta i najveća kriza liberalizma. Drugi je Velikosrpske tlapnje Gorana Šarića iz pera Viktora Matića, a treći Katolički postliberalizam Jakše Bilića.

U kategoriji kritika, najčitanija je ona glazbena Matije Štahana Hip-hop, totalitarizam i pop, na drugom mjestu je likovna kritika Eme Botica Govori se da običnog čovjeka umjetnost ne zanima. Što ako je obratno?, a na trećem mjestu historiografska ili publicistička kritika Marina Badurine U potrazi za hrvatskim konzervativizmom.

Najčitaniji intervju za Hereticu ove godine, Krećemo se prema društvu kontrole neviđenih razmjera, dao je Alain de Benoist, na drugom je mjestu razgovor s Oleksandrom Zajcevom Ukrajinski OUN nije dio fašističke, nego tradicije ‘ustašizma’, a na trećemu sa Stanleyjem Payneom Fašizam danas nije relevantan, ni Putin ni Meloni nisu fašisti.

OGLEDI

Karlo Jurak: Svijet naglavce – četvrta i najveća kriza liberalizma

Pandemija novog koronavirusa potaknula je četvrtu krizu liberalnih demokracija nakon 1989. i 1990. godine kada je pobjedonosno proklamiran “kraj povijesti” i pobjeda liberalnog modela u ekonomiji, politici, sustavu vrijednosti i međunarodnim odnosima. Ta kriza liberalizma ispresijeca gotovo sve sfere, obuhvatnija je i vjerojatno bremenitija posljedicama nego prijašnje krize. Kriza uzrokovana pandemijom i mjerama protiv pandemije ujedno je zdravstvena, političko-institucionalna, ekonomska, sigurnosna, vanjskopolitička, vrijednosno-kulturološka, epistemička i simbolička. Dodatno, ona je pogonjena i specifičnim okolnostima u kojima se dogodila – ponajviše “post-istinskim” stanjem u kojemu veliku ulogu igraju suvremene tehnologije, društvene mreže i posljedična nemogućnost razdvajanja istine od laži, informacije od dezinformacije. Time se ona nadovezala na posljedice prijašnjih kriza koje su jako poljuljale, naročito na tzv. Zapadu, povjerenje u institucije, službene izvore informacija i autoritete kao takve. Svijet je okrenut naglavačke.

Viktor Matić: Velikosrpske tlapnje Gorana Šarića

Obzirom na važnost društveno-uljudbenih silnica na etnogenetske procese, valja naglasiti kako u “11. i 12. stoljeću područje pod vlašću bosanskih banova već ima uređenu crkvenu hijerarhiju pod biskupom ‘zemlje’, bosanskim biskupom”, a jedna o otkopanih srednjovjekovnih crkava iz primjerice središnje Bosne zorno svjedoči o utjecajima “iz hrvatskog primorskog pojasa”. Dualistička interpretacija kršćanskoga nauka koja se je ukorijenila u Bosni bila je mediteranske provenijencije te je u Bosnu došla “nakon početnih uspjeha u gradovima na hrvatskoj obali Jadrana … i među feudalnim moćnicima Hrvatske”. Ipak, valja naglasiti kako su “bosanski vladari, od Kulina i dalje, jasno isticali svoju, odnosno pripadnost vladajuće dinastije, Katoličkoj Crkvi. To ih”, također vrijedi dodati, “nije smetalo da ne diraju već ukorijenjenu dualističku Crkvu” (Ančić 2001b: 173-174). Unatoč tomu, u kasnom su srednjem vijeku “rusag” kojim je opravljala “gospoda bosanska” i ona područja kojim su upravljali hrvatski velikaši, ponajprije djelovanjem predosmanskoga franjevačkoga bosanskoga vikarijata, de facto činili jedan kulturni prostor (Ančić 2001b: 177).

Jakša Bilić: Katolički postliberalizam

Povijest zadnjih tridesetak godina rječito svjedoči i nesumnjivo dokazuje da je mnoštvo naizgled nepromjenjivih većinskih uvjerenja zapravo veoma uvjetovano i zadano »odozgor«, oblikovano utjecajem elita te da su se većine sklone privoljeti carstvu zakonskih odredbi i sanitarnih kordona prihvatljivih, dopuštenih političkih stavova koje zadaju kreativne manjine s pristupom institucionalnim polugama moći. To je posvema u skladu s klasičnom kršćanskom pravnom tradicijom prema čijem je poimanju zakon čovjekov odgojitelj. (…) Odlučne, revne manjine u većini slučajeva zadaju kategorije i odnose političkoga života velikim, ravnodušnim, otupjelim i bezvoljnim većinama; radikalne se manjine služe institucionalnim točkama pristupa u kojima se može vršiti manjinski utjecaj — sudovi, obrazovni sustav, mediji, državne agencije i tako dalje.

KRITIKE

Matija Štahan: Hip-hop, totalitarizam i pop

Ogroman dio problema neriješene prošlosti leži u činjenici da se politička nomenklatura i medijski mainstream u posljednja tri desetljeća pretežito opredjeljuju protiv jednopartijske diktature s totalitarnim pretenzijama koja je odgovorna za masovne zločine nad desecima tisuća ljudi, a uvelike je funkcionirala kao produžena ruka iz Hrvatske izmještenog središta moći, i umjesto nje na pijedestal prošlosti postavila – jednopartijsku diktaturu s totalitarnim pretenzijama koja je odgovorna za masovne zločine nad desecima tisuća ljudi, a uvelike je funkcionirala kao produžena ruka iz Hrvatske izmještenog središta moći. Gordijski čvor hrvatske prošlosti ne može se razriješiti favoriziranjem jedne od strana u Drugome svjetskom, za Hrvate i građanskom ratu, nego je rješenje prije moguće pronaći u stihu: „Fašisti, komunisti, na odstrelnoj listi – isti“.

Ema Botica: Govori se da običnog čovjeka umjetnost ne zanima. Što ako je obratno?

Izložba Tisje Kljaković Braić kao da u svoja dva dijela prikazuje podijeljenost dviju strana društva koje konzumiraju umjetnost. Jedna je strana umjetničkih kritičara, koji od umjetnosti traže točno određeni sadržaj, koji se najčešće svodi na iskazivanje pesimizma nad ljudskim bićem i društvom te aktivizam kojim se takvo stanje napada, dok se u stvarnosti ne čini ništa. Druga strana je svakodnevni čovjek, biće koje ima svoju potrebu za umjetnošću, premda mu ona nerijetko nije sklona. Govori se kako običnog čovjeka ne zanima umjetnost, no možda je istina i da umjetnost ne zanima običan čovjek. Odvojivši se od svoje publike, umjetnost je sasvim prekinula komunikaciju s njome, stvorivši krug onih koji stvaraju i koji je konzumiraju, stvorivši kule koje su okružene zidinama i odbijaju svaki pokušaj posjeta.

Marino Badurina: U potrazi za hrvatskim konzervativizmom

Dijalektički ples liberalizma i konzervativizma imanentan je hrvatskim masama. No to ostaje uglavnom u sociokulturnoj sferi, politički mi nikad nismo imali jasno profilirane i artikulirane liberalne i konzervativne stranke. Postojale su samo razne narodnjačke platforme sa samostalno i na brzinu konstruiranim elitama (unutarnjim avangardama), ali koje su nastojale zahvaćati sve što se zahvatiti može (HSS, komunisti, HDZ). Naša historiografija je također samo odraz takve situacije. Konzervativna metoda trebala bi svom predmetu bavljenja pristupiti s određenom ironijom i skepsom, stvarnost pretpostaviti apstrakciji, dakle registrirati što je konzervativno i u onome što se nominalno takvim ne proglašava, a što je revolucionarno, destabilizirajuće u onome što se deklarira konzervativnim. 

RAZGOVORI

Alain de Benoist: Krećemo se prema društvu kontrole neviđenih razmjera

U narednim godinama, naša će budućnost vjerojatno biti sve povezanija, odnosno sve više nadzirana i kontrolirana. Činjenica je da se već odvija konvergencija tehnologije i biologije, pogledajmo samo područje biotehnologije. (…) Naposljetku, budući da živimo u razdoblju tranzicije u kojem stari svijet nestaje, a novi još nije otkrio sve svoje obrise, ne možemo isključiti i pojavu novih ratova, te velikih ekoloških, društvenih i financijskih kriza.

Oleksandr Zajcev: Ukrajinski OUN nije dio fašističke, nego tradicije ‘ustašizma’

Teza o “denacifikaciji” Ukrajine nije ništa drugo nego Putinova propagandna laž usmjerena na ljude koji su potpuno nesvjesni stvarnoga stanja. U Ukrajini ima radikalnih nacionalista, ali među njima nema značajnije nacističke ili neonacističke skupine. Osim toga, radikalne nacionalističke stranke i skupine koje postoje u Ukrajini politički su marginalizirane (2,15% glasova na posljednjim parlamentarnim izborima). Slična propagandna laž je teza da su Ukrajinu stvorili boljševici. Velikoruski šovinisti uvijek su tvrdili da su Ukrajinu umjetno izgradili neprijatelji Rusije – ili Poljaci, ili austrijski i njemački generalštabovi, ili Lenjin i boljševici. Putinova tvrdnja da su Rusi i Ukrajinci jedan narod jednako je “istinita” koliko i tvrdnja da su Srbi i Hrvati jedan narod samo umjetno podijeljen vjerom.

Stanley Payne: Fašizam danas nije relevantan, ni Putin ni Meloni nisu fašisti

Fašizam je danas relevantan samo kao ideološka fantazma i pojam koji se zloupotrebljava. Fašizam nije samo vojno uništen, već je nepovratno oslabljen golemim povijesnim promjenama od 1945. godine. Humanistička/materijalistička kultura ne ostavlja mjesta metafizičkom vitalizmu koji je temelj fašizma. U suvremenom svijetu također nema mjesta za militariziranu masovnu politiku, pa tako pravi neofašisti ostaju male, izolirane i beznačajne skupine.

(Visited 643 times, 1 visits today)
Last modified: 31. 12. 2022.
Close