Written by 09:58 Hereze, Razgovori

Oleksandr Zajcev: Ukrajinski OUN nije dio fašističke, nego tradicije ‘ustašizma’

Oleksandr Zajcev jedan je od najvećih stručnjaka za pitanje međuratnog ukrajinskog nacionalizma. O toj je temi napisao više knjiga i radova. Povodom ruske agresije na Ukrajinu sa Zajcevom, profesorom na Ukrajinskom katoličkom sveučilištu u Lavovu, razgovarali smo o implikacijama agresije na ruski identitet, “banderovcima” o kojima često govori ruski predsjednik Vladimir Putin, paralelama s agresijom na Hrvatsku, sličnostima banderovaca s ustašama, o genezi pozdrava “Slava Ukrajini” i drugim temama.

Kremlj često govori o borbi protiv „banderovaca“. Kako to da je ovaj pojam, kako se čini, toliko ukorijenjen u svijesti građana Rusije, budući da je Ukrajinska ustanička armija (UPA) većinu svojih zločina počinila protiv Poljaka i Židova, a ne protiv Rusa? Zašto su “banderovci” tako izražen bauk za Kremlj, dok je Poljska primila najviše ukrajinskih izbjeglica i jedan je od najvećih podupiratelja Ukrajine?

Slika “banderovaca” staro je oruđe sovjetske, a sada ruske propagande. U užem smislu, banderovci su bili pripadnici OUN-a (Organizacija ukrajinskih nacionalista) na čelu sa Stepanom Banderom. Međutim, od 1940-ih godina, sovjetska je propaganda sve one koji su se borili za neovisnost Ukrajine nazivala “banderovcima”, pripisujući im najgore zločine protiv čovječnosti. To je pomoglo da se u umove mnogih sovjetskih građana ugradi slika “strašnog banderovca”. Istu stvar iskorištava i današnja ruska propaganda, za koju je svaki Ukrajinac koji ne vjeruje da bi Ukrajina trebala biti satelit Rusije “banderovac”.

Iako imaju razloga ne voljeti Ukrajinsku ustaničku armiju (UPA), Poljaci shvaćaju da se većina Ukrajinaca ne može poistovjetiti s “banderovcima”. Većina Poljaka smatra da raspravu o povijesnim nedjelima sada treba ostaviti po strani i da je potpora Ukrajini protiv ruske agresije poljski nacionalni interes.

Mnogi tvrde da je ruska agresija, onkraj svih dosadašnjih podjela, stvorila osjećaj ukrajinskog nacionalnog jedinstva. Mislite li da će linija podjele između “proruskog istoka” i “proeuropskog zapada” Ukrajine nestati?

Da, mislim da je tako. Linija podjele između “proruskog istoka” i “proeuropskog zapada” Ukrajine gotovo je nestala već 2014. godine, kada je Rusija anektirala Krim i pokrenula “hibridni rat” protiv Ukrajine. Tada je jedan “proukrajinski” predsjednički kandidat – Petro Porošenko – osvojio većinu u svim oblastima Ukrajine, iako u različitom omjeru u odnosu na suparnike (također “proukrajinske”). Volodimir Zelenskij je 2019. odnio još uvjerljiviju pobjedu u svim regijama, osim u oblasti Lavov koja je podržala Porošenka. Tako je vrijeme, u kojemu su istok i zapad Ukrajine glasali za kandidate različitih geopolitičkih orijentacija, postalo prošlost. Danas od nekadašnjih linija podjele nije ostalo ništa, osim teritorija koji su 2014. nezakonito odvojeni od Ukrajine. Sve ukrajinske regije ujedinile su se protiv agresora. Putin je svojom “specijalnom vojnom operacijom” konačno izbrisao proruski osjećaj u Ukrajini.

Vidite li u tom pogledu sličnosti između ruske agresije na Ukrajinu i agresije JNA na Hrvatsku 1991. godine?

Sličnost je u tome što u oba slučaja bivši vladajući narod pokušava agresijom održati svoju dominaciju nad bivšom zavisnom republikom. U oba su slučaja bivše metropole koristile separatističke marionetske republike za agresiju. U prvom slučaju to je bila Republika Srpska Krajina, u drugom – takozvane Donjecke i Luganske Narodne Republike. Međutim, postoji važna razlika – u jugoslavenskom slučaju rat je počeo raspadom Jugoslavije. Istodobno su se bivše sovjetske republike mirno razišle, a Rusija je bila jedna od prvih država koja je priznala neovisnost Ukrajine. Tek 22 godine kasnije Rusija je započela agresiju na Ukrajinu, a još osam godina kasnije – invaziju u punom razmjeru. To se dogodilo zato što je u prvim godinama nakon raspada Sovjetskog Saveza Rusija pokušavala postati demokracija i pokazati respekt prema teritorijalnom integritetu svojih susjeda, ali se Putinovim dolaskom na vlast vratila autoritarizmu i pokušajima obnove imperija.

Autor ste koncepta “ustašizma” (ustashism) koji ste definirali kao “revolucionarni integralni nacionalizam koji se razvija u uvjetima percipiranog stranog ugnjetavanja te koristi nasilje u svrhu nacionalnog oslobođenja i stvaranja neovisne autoritarne države”. Možete li navedenu definiciju dodatno razraditi i pružiti nam komparativnu perspektivu Hrvatske revolucionarne organizacije (ustaša) i Organizacije ukrajinskih nacionalista (OUN)?

U nekim svojim člancima napisao sam kako postoje dobri razlozi da se OUN i ustaše (do 1941.) ne promatraju u okviru fašizma, već kao primjeri revolucionarnog integralnog nacionalizma u nacijama bez države – vrsta političke ideologije i pripadajućih ideologija koju sam uvjetno nazvao „ustašizam“ (ustashism). Što se tiče sličnosti i razlika, dopustite mi da citiram svoj članak “Fašizam ili ustašizam?”:

“OUN je imao mnogo toga zajedničkog s Ustaškim pokretom: ekstremni etnički nacionalizam, cilj stvaranja neovisne, nacionalističke, autoritarne države, antiliberalizam i antikomunizam, vojnički ustroj pokreta, individualni teror kao glavnu metodu borbe, uzvisivanje mladih, naglašavanje međugeneracijskog sukoba, sklonost autoritarnom, karizmatičnom, osobnom stilu zapovijedanja i orijentaciju prema Silama Osovine. Oba pokreta pokušala su iskoristiti Drugi svjetski rat za postizanje svojih ciljeva, ali s različitim rezultatima. Oba su u historiografiji često smatrana fašističkim. Čak i kronološki, glavne su se prekretnice u povijesti dvaju pokreta sinkronizirale: dvije su organizacije nastale gotovo u isto vrijeme, izvele svoje najzloglasnije terorističke akte 1934. godine, odlučile surađivati ​​s državama Osovine, a 1941. godine proglasile su svoje zemlje neovisnima pod njemačkom okupacijom. No, od posljednje točke pa nadalje, njihove se putanje razilaze – Hitler je priznao ustaški režim, dok su OUN Stepana Bandere i vlast koju su stvorili suzbijeni. Dok su ustaše postali vladajuća stranka te su podijelili sudbinu svih kolaboracionističkih skupina u Europi, OUN je bio prisiljen vratiti se u podzemlje. Nezavisna Država Hrvatska (1941.-1945.) dobar je model za to kakva je ukrajinska država pod okriljem Trećeg Reicha mogla biti da su nacisti pristali na njeno stvaranje. Hrvatsko iskustvo pokazuje da se u takvim uvjetima ustaštvo ubrzo pretvara u punopravni fašizam. Dakle, razbijanjem ukrajinske vlade koju je Jaroslav Stecko kreirao u Lavovu, nacisti su spasili ukrajinski nacionalizam od takve sudbine“.

Poklič “Slava Ukrajini” službeni je pozdrav u ukrajinskoj vojsci, iako su ga koristili OUN i UPA. Također, redovno ga upotrebljavaju “mainstream” zapadni političari. S druge strane, Kremlj ga izjednačava s pokličem “Heil Hitler”. Kako gledate na to? Postoji li u Ukrajini rasprava o tom pokliču? U Hrvatskoj je rasprava o pozdravu “Za dom spremni” ponekad prilično oštra.

Poklič “Slava Ukraini” nema nikakve veze s fašizmom ili nacizmom. Poznat je od kraja 19. stoljeća, a posebno je popularan tijekom Ukrajinskog rata za neovisnost (1917.-1921.) Odgovor “Героям слава” (“Slava herojima”) prvi put se pojavio u nacionalističkoj organizaciji Liga ukrajinskih nacionalista (1925.-1929.). OUN je koristio poklič “Slava Ukrajini! Slava Vođi!” od 1934. Godine 1941. OUN Stepana Bandere vratio se na poklič “Slava Ukrajini! Slava herojima!”, te je u tom obliku poklič prvo postao popularan u nacionalističkom podzemlju, kasnije u ukrajinskim emigrantskim krugovima, a nakon proglašenja neovisnosti u Ukrajini. U 1990-im i 2000-ima vodile su se rasprave o tome isplati li se koristiti slogan “banderovaca”, no nakon revolucije 2013.-2014. (Euromajdan) pozdrav je postao uobičajeni domoljubni pozdrav i gotovo je izgubio svu povezanost s OUN-om.

U službenom opravdavanju invazije na Ukrajinu ruskih vlasti postoje pojedina protuslovlja. Primjerice, Vladimir Putin u isto vrijeme govori o “denacifikaciji” i “dekomunizaciji” Ukrajine. Kako gledate na “službene” razloge agresije? Što mislite koji su pravi razlozi invazije?

Teza o “denacifikaciji” Ukrajine nije ništa drugo nego Putinova propagandna laž usmjerena na ljude koji su potpuno nesvjesni stvarnoga stanja. U Ukrajini ima radikalnih nacionalista, ali među njima nema značajnije nacističke ili neonacističke skupine. Osim toga, radikalne nacionalističke stranke i skupine koje postoje u Ukrajini politički su marginalizirane (2,15% glasova na posljednjim parlamentarnim izborima).

Slična propagandna laž je teza da su Ukrajinu stvorili boljševici. Velikoruski šovinisti uvijek su tvrdili da su Ukrajinu umjetno izgradili neprijatelji Rusije – ili Poljaci, ili austrijski i njemački generalštabovi, ili Lenjin i boljševici. Putinova tvrdnja da su Rusi i Ukrajinci jedan narod jednako je “istinita” koliko i tvrdnja da su Srbi i Hrvati jedan narod samo umjetno podijeljen vjerom.

Kijevsku Rus’ i Ukrajina i Rusija vide kao svoje simboličko ishodište. Mislite li da se o njoj može govoriti kao o zajedničkom ishodištu današnjih Rusa i Ukrajinaca, ili jedni od njih imaju “pravo prvenstva” na tradiciju Kijevske Rusi? Je li riječ o sukobu dva nacionalna mita?

To je uistinu sukob nacionalnih mitova, čak ne dva, nego tri (ne zaboravimo na Bjeloruse, koji, međutim, za razliku od Rusa i Ukrajinaca nikada nisu polagali pravo na cjelokupno naslijeđe Kijevske Rus’). Moramo razumjeti da svaku “nacionalnu povijest” konstruiraju nacionalni povjesničari koji svojim nacijama “prisvajaju” kneževine, kraljevstva i carstva koja su postojala u prošlosti – što je prošlost starija, to bolje. Zapravo, Kijevska Rus’ nije bila ni ruska ni bjeloruska niti “kolijevka tri bratska naroda”. Bila je to tipična srednjovjekovna multietnička država, ujedinjena zajedničkom dinastijom, a potom i zajedničkom vjerom. Zanimljivo je pitanje čija je kulturna tradicija sačuvala više baštine Kijevske Rus’, ali to nema nikakve veze s pravom modernih država na postojanje. Bez obzira na to jesu li se Ukrajinci formirali kao zaseban narod u Kijevskoj Rus’ ili kasnije, od vremena kada su se ostvarili kao nacija i izrazili volju za neovisnošću nitko im ne može poreći pravo na izbor vlastitog puta.

Razgovarali Tomislav Kardum i Matija Štahan,
preveo Tomislav Kardum

(Visited 487 times, 1 visits today)
Last modified: 30. 3. 2022.
Close