Written by 11:39 Godinu dana pandemije, Hereze, Ogledi

Rene Švaljek: Svima onima koje želimo, a ne možemo dotaknuti

„Dobra večer poštovani gledatelji, pratite Dnevnik“. Ova nam već dobro znana fraza svakoga dana šalje srse niz kralježnicu, više puta dnevno obznanjujući nove brojke: testiranih, zaraženih, hospitaliziranih, onih na respiratoru, umrlih. Nekima su realnost, drugima samo mrtva slova na papiru – sve dok te brojke ne poprime obličje nekoga bliskoga nama, sve se onda stubokom mijenja. Koronavirus prestaje biti više ili manje simpatična sličica kugle načičkane konusnim šiljcima nalik psećim gumenim lopticama, ona postaje sjena nad nečijom osobom, prijetnja nečijoj sreći, miljokaz u svakodnevici jedne obitelji.

Luksuz suvremena društva tjera nas na retrospekciju, podsjeća nas na prošla surovija vremena te nas, poput kakva starca iz susjedstva, svjedoka mnogim nedaćama, puna mudrosti stečene iz vrlo okrutne nužde, uči tomu da svaka epoha ima neku sebi svojstvenu katastrofu. Kao da je riječ o kazni za svu nezasitnost, jal i drskost kojima svakodnevno svjedočimo, a koje se ipak s tom istoj kaznom (nedaćama u obliku rata, pandemije ili kakve prirodne katastrofe) opet javljaju, ali svaki put u sve jasnijem i jačem obliku. Kao da pohlepa buja što je bijeda u svijetu veća.

Jedna od najpoznatijih katastrofa u europskom kontekstu nesumnjivo je Crna smrt s polovice XIV. stoljeća. Kasnosrednjovjekovna je Francuska uz kugu trpjela i drugu, ljudski izazvanu pošast – Stogodišnji rat. U vihoru nemilih događaja, iste godine kada su Ivanu Orleansku spalili pod optužbom da je vještica, 1431. godine, rodio se pariški pjesnik François Villon. O njemu se jako malo zna, a ono što nam je poznato, saznajemo iz sudskih spisa i dokumenata. Petnaestostoljetni francuski pjesnik, višestruki prijestupnik, pijanac, lopov, ubojica, razbludnik, nesuđeni klerik te, uvjetno rečeno, dvorski pisac, Villon je u francuskoj književnosti ostavio neizbrisiv trag – ako je u društvu i bio dekadentan, u stvaralaštvu je oduševljavao britkim humorom, drskošću, hinjenom i nehinjenom iskrenošću koja graniči s groteskom te sarkazmom. Savršenstvo forme i slojevitost jezika i dan-danas izazivaju divljenje upućena čitatelja.

Imena njegovih dviju zbirki (Zavještanja i Testament) nagoviještaju tematske razlike. U prvoj, Zavještanjima, lirski je subjekt ohol, bezobrazan, drzak i otresit te piše svojevrsno oproštajno pismo svojim sudruzima, poznanicima, kolegama, protivnicima i svima s kojima je došao u kontakt, cinično ostavljajući u nasljeđe svu svoju gorčinu i prijezir prema onima koji su ga za života nekako preveslali (koliko god to možda i bilo zasluženo!). U drugoj zbirci, Testamentu, čitamo pak iskrenu ispovijed već zrela čovjeka, svjesna svojih mana, jednako čemerna i cinična, ali donekle rehabilitirana. U njoj se lirski subjekt doista oprašta od svojih zemaljskih veza te pokušava isplatiti eventualna dugovanja te zahvaliti za ono što mu je godilo i učinilo mu život podnošljivim i lijepim. Balada kojom ponajviše privlači pozornost te kojom se nadam zainteresirati štioca zove se Balada obješenih (Ballade des pendus, izvornog naziva Épitaphe Villon). Valja napomenuti da ona nije dijelom ovih dvaju zbirki, već spada u zreliju fazu Villonova stvaralaštva. Na prvi pogled, isključivo formalni, balada je odmjerena i ujednačena, no, sadržajno se u potpunosti razlikuje od ostatka Villonova stvaralaštva.

U središtu pozornosti nalazimo lirski subjekt – obješenu šestoricu, već mrtve ljude – te slušamo njihove vapaje živućoj braći da se založe molitvom za spas duše, jer oni su jedina nada koja im preostaje. Sva šestorica jedna su cjelina, antipod onima „s druge strane“ kojima se duž cijele balade obraćaju kao sjedinjenoj masi. Riječ je dakle o razgovoru između onog živog i onog mrtvog, razgovoru koji bi bilo bolje definirati kao jeku. Mrtvi vape za spasom, zazivaju žive koji prolaze ispod vješala i gledaju njihova trula, pokisla, vjetrom išibana tijela, no ovi potonji ih ne čuju. Spomenimo i da je tijekom Villonova života smrt bila sveprisutna – krajolik su „ukrašavale“ galge, vonj truleži pravično (?) pogubljenih ispunjavao je zrak Pariza XV. stoljeća i njegove okolice. Ideja smrti personificirana je u umjetnosti u obliku ljudskoga kostura ogrnutog plaštem, te se pojavljuje na muralima koji prikazuju smrtni ples, Danse macabre.

Ton balade je staložen i melodičan, poput fijukanja vjetra na čistini koji donosi hladnoću kiše iz udaljena kraja koja će doći prije ili kasnije. Ta je hladnoća kiše zapravo hladnoća smrti koja vreba svakoga tko se rodio i živi. Samo što se na tu hladnoću i ne obaziremo, mislimo „ta neće još stići“. No ona ipak stigne.

Ideja neizbježnosti smrti u francuskoj je književnosti divno opisana već i dva stoljeća ranije u Romanu o ruži, izvrsnoj alegoriji u kojoj je Priroda – prikazana kao kovač koji neumorno stvara novi život u neprekidnom ciklusu života – suprotstavljena Smrti koja trči za svakim živim stvorom i pokušava ih smlaviti maljem, no dok neke uspije zahvatiti, drugi joj umaknu. Da ironija bude veća, a realnost gorča, autor tog dijela Romana (Roman o ruži djelo je dvojice autora) napominje da Smrti još nitko nije izmakao, pa čak ni veliki liječnici toga doba, a i nijednog prije.

Lirski subjekt u Baladi ispunjen je kajanjem, strahom (vrlo licemjernim) i specifičnom, gotovo drskom mudrošću koju je stekao za života vođenog pogrešnim pobudama. Poput najvećih apologeta i pokajnika našeg doba, i on opisuje kako je njegovo tijelo predugo bilo gojeno užitkom, zemaljskim slastima i strastima, a sada nije ništa drugo no komad mesa pržen na suncu, okupan i ispran kišom, sasušen te išiban vjetrom, s više rupā od naprska („Plus becquetés d’oiseaux que dés à coudre“) pa sada poziva na krepost, pokornost i krotkost. Smatrajući to zadnjom slamkom spasa, živima upućuje poziv da mole za spas njegove duše koja je sustavno zanemarivala svoje duhovne zadaće, pri čemu treba naglasiti da njegov vapaj nije toliko licemjeran koliko se na prvi pogled čini. Povjesničar Jean Favier ističe da se prosječni katolik onodobne Francuske nije mnogo zamarao duhovnim praksama koje će mu osigurati mjesto u raju, već jedino brigom da izbjegne pakao. Kako se primiče zadnjoj kitici, Balada crpi sve motive kako bi uveličala patnju i neizvjesnost situacije u kojoj se nalazi lirski subjekt te dočarala ono što nas čeka ako se ne ponašamo kako bi valjalo: grešan život koji nepogrešivo vodi u propast, tjelesnu i duhovnu kaznu kojoj svjedoče obješeni, prolaznici i božanske osobe, njihovu ulogu u spasenju čovječanstva (Blažena Djevica kao advokat za spas ljudske duše pri Bogu), živopisnu sliku raspadanja i nemoći u međuprostoru između života i smrti, između zemlje i neba. Jedino što obješene još veže za ovaj svijet je konopac, a kada njega više ne bude, ostaje samo hladna raka te vječno odsustvo, daleko od milosrđa, daleko od pogleda kako ljudskog, tako i božjeg.

Nemoguće je othrvati se sličnosti naše realnosti s onom iz Balade obješenih. Umjesto tijelā obješenih, njišu se maske u rukama prolaznika, na unutarnjim retrovizorima automobila, na rukohvatima, povlače se iznucane po pločniku, vire iz kanti za smeće, nameću se s vrha nosa. Vječni podsjetnici na strah i opasnost disanja u blizini drugih živih. U ne pretjerano poetskom obliku, u naše se živote vratila smrt. Isprva smo od nje manično strahovali, tukli se za toaletni papir i konzerve graha početkom prošle godine, no dva potresa i tisuće slučajeva zaraze kasnije, gotovo da smo se u potpunosti riješili straha i prigrlili sjenu oblaka koronavirusa koji se nadvio nad svijetom.

Ipak, naša tjeskoba nalikuje onoj iz Villonove vizije – i danas strepe i mrtvi (u našem slučaju zaraženi) i živi. Nema nažalost više one zabrinutosti i straha iz „starih dobrih dana“ kada su nam pogled na bolesnika u bolničkoj postelji i stisak ruke koja se možda nikad više neće širiti u zagrljaj davali barem nekakvu utjehu. Iako možemo vidjeti hospitaliziranog (ako je situacija povoljna) makar putem videopoziva, visokorezolucijski ekrani te živopisne boje ipak ne mogu nadomjestiti toplinu nečije ruke, blagost pogleda ili svjetlost osmijeha koji uvijek pruža utjehu, čak i u najcrnjoj noći. Čini se da nikad nismo bili otuđeniji nego danas, kad nas od bilo koga, u bilo kojem kutku globusa, dijeli samo dva-tri pritiska palcem.

Stalno se nazivamo, dopisujemo i naslikavamo, ali kao da jedni druge ne uspijevamo uistinu čuti. Koliko smo zapravo različiti od onih obješenih koje nitko ne čuje i ne gleda? Koliko smo zapravo blizu jedni drugima sada kad smo povezaniji nego ikad prije? Možda je, poput omče i konopca na vješalima, još jedino što nas drži u doticaju s realnim svijetom, a odvaja od bezdana i zaborava, isto ono što nas je i koštalo umijeća slušanja – kabel punjača mobitela.

O autoru:

Rene Švaljek završio je studij Francuskog jezika i književnosti te Talijanistike na FFZG-u. Tijekom studija je razvio istančan interes za književnost, posebice za onu francuskog srednjovjekovlja. Diplomirao je na analizi lika Merlina te njegovoj ulozi u legendi o graalu. Glavni interes u književnosti privlače mu europski mitološki i folklorni elementi, pogotovo oni zapadne Europe, odnosno područja današnje Italije, Francuske i Velike Britanije. Voli planinarenje, kampiranje i šumu.

(Visited 107 times, 1 visits today)
Last modified: 14. 5. 2021.
Close