Written by 13:10 Hereze, Kritike

Saša Vuković: ‘Infiltracija’ – pokušaj racionalizacije kaosa u suvremenoj Crkvi?

Duže od stoljeća, masoni, liberali i modernisti infiltrirali su se u Katoličku Crkvu kako bi njen nauk, njenu liturgiju i njenu misiju preobrazili iz nečega nadnaravnog u nešto svjetovno. [Taylor Marshall, prev. a.]

Prepoznata već u izjavama Pavla VI. prigodom zatvaranja Drugoga vatikanskog koncila, Katoličku Crkvu tijekom druge polovine 20. stoljeća pogodila je kriza u gotovo svim područjima djelovanja, nastavljajući se i u našem dobu. No, dok o postojanju krize – osim kod najzagriženijih pobornika ideje o „postkoncilskoj obnovi“ ili „novoj Pedesetnici“, čije bi skretanje s takvoga radikalnog puta značilo priznanje životnog neuspjeha – postoji konsenzus i u Crkvi i u svijetu, glede određivanja njezinih uzroka mišljenja se razilaze. Dok ih određeni dio autora, nastojeći izbjeći moguće implikacije takvih propitkivanja i uz njih vezane optužbe o „katoličanstvu većem od papinog“, pokušava pronaći u općem duhu vremena, obilježenom gubitkom privlačnosti organizirane religije i navodnom nužnošću da se vjerske organizacije prilagode zahtjevima modernog čovjeka, neki smatraju kako uzročnike nereda treba tražiti upravo unutar crkvenih struktura. Među nekolicinom autora koji su, potaknuti šokovima Franjina pontifikata, nedavno objavili svoje „dijagnoze“,[1] međunarodnim publicitetom i kontroverznošću svog djela Infiltration: The Plot to Destroy the Church from Within istaknuo se američki pisac, tradicionalistički apologet i komentator Taylor Marshall.[2]

Kao što naslov knjige sugerira, objašnjenje negativnih pojavnosti u suvremenom katolicizmu, odmaka od njegovih tradicionalnih vrijednosti i praksi, kao i ponekad uistinu kontroverznih odluka crkvenog vodstva, Marshall pronalazi oblikujući tezu o infiltraciji pripadnika tajnih društava masonskog karaktera među crkvene redove. Navodnu teorijsku osnovu takve operacije pritom je kroz proteklo stoljeće i pol činio tekst naslovljen Alta vendita, objavljen 1859. godine. Svjesni da će otvorenim napadima na Crkvu postići samo njeno jačanje, njegovi tvorci, talijanski karbonari, odlučili su poraziti je iznutra, višedesetljetnom infiltracijom vlastitih članova, masona, najprije u sjemeništa, a potom – uslijed postupnoga karijernog napredovanja takvih svećenika – i na više pozicije, zaključno s pripadnicima kardinalskog zbora koji bi naposljetku odabrali papu „po vlastitoj mjeri“.[3] Dok su strahovanja rimskih biskupa 19. i prve polovine 20. stoljeća od djelovanja masona i pripadnika sličnih organizacija unutar Crkve i društva potvrđena brojnošću enciklika i drugih tekstova posvećenih toj problematici i pokušajima njenog rješavanja,[4] ovakva Marshallova teza predstavlja zanimljiv otklon od uobičajenoga vremenskog smještanja početaka nevolja u Crkvi u razdoblje nakon Drugoga vatikanskog koncila – umjesto njegovog polazišta, on time postaje tek jednom od kulminacija ranije započetog procesa. Konačno, premda primjere infiltratorskog djelovanja navodi i za sve ostale pape, posebice od zadnjih godina pontifikata Pija XII. nadalje,[5] konačan rezultat pa samim time i ostvarenje spomenute težnje infiltratora za dobivanjem „vlastitog pape“ autor smješta u 2013. godinu i izbor trenutnoga Petrovog nasljednika.

Potkrjepu za navedene tvrdnje Marshall pronalazi u dvije vrste izvora. Prvu od njih, koju je stoga moguće zvati nadnaravnom, čine privatne objave Djevice Marije vidiocima u La Saletteu 1846. i Fatimi 1917. godine,[6] kao i vizija pape Lava XIII. iz 1884. godine. Posebnost spomenutih marijanskih objava pritom leži u činjenici da su obje završile predajom određenih tajni, odnosno proročanstava o budućnosti Crkve. Unatoč sumnji u manipulaciju njihovim sadržajem, obje su tajne pritom navodno upozorile na predstojeću opasnost od „apostazije Rima“ u budućnosti. Uz to, vizija Lava XIII., koja je rezultirala umetanjem tzv. leoninskih molitvi za zaštitu Crkve na kraj svake mise, navodno se sastojala od prizora okupljanja demonskih sila na nebu iznad Bazilike sv. Petra, također jasno upućujući na opasnost koja je zaprijetila papinstvu. Premda je – prema nauku Katoličke Crkve, koja je spomenuta ukazanja potvrdila i prihvatila – prihvaćanje vjerodostojnih privatnih objava i njihovog sadržaja preporučljivo, ali ipak i neobavezno za svakog vjernika, značajnim se čini poklapanje tih nadnaravnih poruka s tezom koju nastoji argumentirati autor Infiltracije.

Drugu, spoznajnoj stvarnosti bližu, no zbog zatvorenosti arhiva i privatnog karaktera većine obrađivanih događaja uglavnom ipak tek pretpostavljenu, skupinu izvora čine tumačenja raznih povijesnih događaja iz 20. stoljeća, kao i zbivanja iz nedavne prošlosti i sadašnjosti. Koje događaje, dakle, Marshall smatra ključnima za dokazivanje teze o infiltraciji u Crkvu? S obzirom na postavljenu osnovnu tezu očekivano, riječ je o gotovo svim negativnim zbivanjima koja su potresla katolicizam u proteklih stotinjak godina. Da se izbjegne pretjerani zalazak u prepričavanje sadržaja knjige, dovoljno je kao indikativne spomenuti tek neke od njih. U prvom redu riječ je o značajnom rastu važnosti trojice, Marshallovim riječima, kriptomodernista u zadnjim godinama vladavine Pija XII. – liturgičara Bugninija, tajnika Montinija i papinog ispovjednika Bee, kao osoba koje će potom – usponom Montinija na papinsko prijestolje – provesti promjene u skladu s na početku ovog teksta istaknutim citatom, kako na polju liturgije (uvođenjem Novog reda mise), tako onda indirektno i na polju crkvenog nauka i misije. Nakon toga, pospješena prihvaćanjem nove teologije[7] u postkoncilskoj Crkvi i dokidanjem velikog broja tradicija na svim područjima, uslijedila je modernistička konfuzija u unutarnjem životu Crkve, paralelno praćena gomilanjem skandala vezanih uz Vatikansku banku.[8] No, kako se djelomičnom konzervativnošću Ivana Pavla II.[9] i jačanjem pozicije Josepha Ratzingera infiltratorska pozicija osjetila ugroženom, krajem 20. stoljeća u švicarskom su Sankt Gallenu započeli susreti skupine ultra-liberalnih (nad)biskupa i kardinala s ciljem pripreme vlastitog kandidata za predstojeću konklavu.[10] Napokon, posebnu problematiku u knjizi čine nagađanja o razlozima Benediktovog odreknuća od papinske vlasti 2013. godine. Prikazujući ga kao osobu koja se, unatoč sličnim stavovima u mladosti, nastojala oduprijeti pritiscima infiltriranih moćnika sve dok ju staračka krhkost i suočenost s novim nizom skandala nisu shrvale, Marshall njegov odlazak tumači kao otvaranje puta konačnom izboru Jorgea Marija Bergoglija, kao kandidata spomenute Sankt-gallenske mafije i pape koji će napokon ostvariti stoljeće i pol ranije istaknute ciljeve.

Takav prikaz situacije ostavlja dvije mogućnosti tumačenja, uz njihovu eventualnu kombinaciju kao treću opciju. Prva od njih prihvaćanje je Marshallove teze o masonskoj infiltraciji u Crkvu kao istinite. Uvučen u svojevrsnu teoriju zavjere – štoviše, opsegom i rezultatom vjerojatno najveću teoriju zavjere u modernoj povijesti – čitatelj time dobiva jednoobrazno objašnjenje za gotovo sve skandale koji su kroz prethodna desetljeća nagrdili Crkvu, dok mu je istodobno olakšana i racionalizacija postupaka i izjava trenutnoga crkvenog vodstva, zadnjih godina izrazito usmjerenog prema environmentalizmu, imigraciji i postizanju dijaloga i bratstva među svim ljudima, počesto na štetu dotadašnjih katoličkih praksi.[11] No, upravo je jednostavnost takvog pojašnjenja, koje krivca za sve pronalazi u jednoj skupini ljudi s jednim jedinstvenim planom, glavna slabost takve teze, koja uslijed toga suviše nalikuje na uobičajene pokušaje projiciranja vlastitih problema i slabosti na drugoga, pri čemu masonerija – uslijed svoje tajnovitosti i evidentnih negativnih odnosa s Crkvom – čini savršenog kandidata. Iako se događaji opisani u knjizi mogu prezentirati kao međusobno povezani (što dio njih svakako i jest), njihova tumačenja trenutno se – kao što je već spomenuto, a što je u svom predgovoru knjizi naglasio i biskup Athanasius Schneider – ipak temelje uglavnom na subjektivnim svjedočanstvima insajdera, medijski dostupnim podatcima i pretpostavkama, bez mogućnosti provedbe detaljnih arhivskih i inih istraživanja te prosudbe s nužnim vremenskim odmakom.

Uslijed toga, kao najrealnija mogućnost preostaje treća opcija, bazirana na kombinaciji prihvaćanja i odbacivanja. Naime, iako je nemoguće sa sigurnošću tvrditi da je riječ o masonima, mogućnost da diljem svijeta rasprostranjena i dvije tisuće godina stara organizacija poput Crkve unutar sebe sadrži mnoštvo interesnih skupina, od kojih su neke – o čemu svjedoči niz događaja, od skandala u vezi s Vatikanskom bankom do trenutnih napada na katoličke tradicionaliste – spremne koristiti razna sredstva (uključujući prijetvornost, manipulacije i infiltriranje, a konačno i nasilje) za postizanje svojih ciljeva čini se logičnom i izrazito plauzibilnom. Među njima se sve donedavno isticala spomenuta Sankt-gallenska mafija, čija je bliskost trenutnom papi potvrđena kako pojavom njenih istaknutih članova u svečanoj loži vatikanske bazilike prilikom njegovoga prvog javnog nastupa 13. ožujka 2013. godine, tako i postavljanjem njih samih ili njihovih sumišljenika na prominentne crkvene položaje. S obzirom na takvu, priznanjem njenih članova potvrđenu, činjenicu, nije dakle isključena mogućnost postojanja i drugih, više ili manje skrovitih, udruženja i organizacija koje nastoje uvesti radikalne promjene u katolicizam, odnosno skrenuti Crkvu u svom idejnom smjeru. O konstelaciji njihovih snaga i opsegu moći koji su, uz potporu trenutnoga pape ili nasuprot njemu, uspjele steći vjerojatno će najbolje posvjedočiti tijek i rezultat sljedeće konklave.

Sve u svemu, iako opterećena boljkama tipičnima za takav žanr ranih analiza, Infiltracija Taylora Marshalla svejedno predstavlja zanimljiv i dobrodošao pokušaj objašnjenja stanja Katoličke Crkve u prvoj polovini 21. stoljeća. Premda njezin tekst ipak ne donosi sasvim zadovoljavajuću „dijagnozu“, sama je njegova objava značajan „simptom“ poremećaja u Crkvi, odnosno manifestacija laičke potrage za odgovorima na pitanja čije postavljanje djelovanje njenoga vodstva sve učestalije potiče. Bez obzira na to što se u njoj iznesene teze u više navrata čine prenapuhanima, a veći broj poglavlja famoznu infiltraciju ima samo u svom naslovu, dok su sadržajno relativno jednostavna i sastavljena od općepoznatih podataka, ovakva knjiga poticaj je za promišljanje o smjeru u kojem vjerska organizacija čiji je čitatelj pripadnik ili suvremenik ide, odnosno o odnosu tog smjera prema njenoj stoljetnoj tradiciji, ali i težnjama drugih organizacija i društava. Uzeta s obaveznim zrnom soli stoga može poslužiti ne samo stjecanju dodatnih spoznaja o novijoj crkvenoj povijesti i nekima od ključnih pojava i pojmova što su ju obilježili, već i jačanju svijesti o vlastitom katoličkom identitetu i nužnosti njegove zaštite od suvremenog, sve sekulariziranijeg svijeta i njegovih političkih, ideoloških i drugih silnica, kako van tako nažalost i unutar same Crkve.


[1] Kao jedna od najpoznatijih analiza stanja u suvremenom Vatikanu ističe se knjiga Henryja J. A. Sirea, The Dictator Pope: The Inside Story of the Francis Papacy, koja je svog autora – pomalo ironično – stajala pripadnosti Suverenom viteškom malteškom redu. Uz to, u kontekstu udara na tradicionalne katoličke zajednice objavom motu proprija Traditionis custodes i popratnih odredbi, važna je knjiga From Benedict’s Peace to Francis’s War: Catholics Respond to the Motu Proprio Traditionis Custodes on the Latin Mass, zbirka 70 eseja i članaka sabranih pod uredništvom Petera Kwasniewskog. Napokon, zbog osjetljivosti teme (uslijed čega mu je potrebno pristupiti s povećanim oprezom) pažnju javnosti privuklo je i, na hrvatski prevedeno, djelo o homoseksualnosti u redovima crkvene hijerarhije, Sodoma: U ormaru Vatikana, francuskog novinara Frédérica Martela.

[2] Razmatrajući Marshallovo djelovanje valja istaknuti njegove publicističke uspjehe koji, osim promatranog djela, uključuju i knjige o svetom Pavlu (Catholic Perspective on Paul), utjecaju židovstva na postanak i razvoj kršćanstva (The Crucified Rabbi: Judaism & the Origins of Catholic Christianity) i Rima (The Eternal City: Rome & the Origins of Catholic Christianity), kratke priručnike o filozofiji Tome Akvinskog (Thomas Aquinas in 50 Pages: The Layman’s Quick Guide to Thomism) i krunici (The Rosary in 50 Pages: The Layman’s Quick Guide to Mary’s Psalter), kao i fikcijsku trilogiju Sword and Serpent (objavljena i u Hrvatskoj, pod naslovom Jurijan: Mač i zmaj), ali i izuzetnu internetsku aktivnost. Potonja, zbog prirode medija i potrebe za redovitim kreiranjem novog sadržaja, nažalost u više navrata podliježe težnji prema senzacionalnosti (za primjer vidi priloge o navodnom masonskom rukovanju pape Franje i američke političarke Nancy Pelosi), zasjenjujući time evidentnu dubinu znanja i bogatstvo informacija pružano na drugim mjestima.

[3] Veoma sličnu tvrdnju, koju u promatranoj knjizi spominje i sam Marshall, u svjedočenju o svojem radu tijekom pripadnosti američkoj Komunističkoj partiji iznijela je i Bella Dodd, ustvrdivši kako su komunisti – na poticaj moskovske središnjice – tijekom 1930-ih u američka katolička sjemeništa infiltrirali najmanje 1100 svojih ljudi, od kojih su mnogi do trenutka njezina svjedočenja 1953. godine zauzeli vodeća crkvena mjesta u zemlji i šire, navodno uključujući i neke od utjecajnih položaja u rimskoj Kuriji.

[4] Za primjere vidi enciklike Mirari vos Grgura XVI., Syllabus errorum i Nostis et nobiscum Pija IX. te Quod multum Lava XIII. Uz to, važan obrambeni element činio je i razvoj crkvenoga socijalnog nauka od spomenutog Lava XIII. nadalje, kao i stroga (no konačno neučinkovita) kontrola nad mogućom pojavom i širenjem hereze modernizma, s propisivanjem obaveznog polaganja Antimodernističke zakletve kao najpoznatijim papinskim aktom na početku 20. stoljeća.

[5] Ovo nikako ne znači da se priklanja sedevakantističkom stajalištu o Piju XII. kao posljednjem pravom papi. Dapače, u zaključnom dijelu knjige, posvećenom savjetovanju glede pravilnog reagiranja na izneseni sadržaj, Marshall izrijekom odbacuje sedevakantizam, smatrajući ga pozicijom s koje, budući da su svi trenutni kardinali imenovani nakon 1958. godine, osim uz nadnaravnu intervenciju, nema povratka. Umjesto takvog „ekspresnog“ rješenja Marshall predlaže taktiku „prepoznavanja i otpora“, odnosno prihvaćanja postojećih crkvenih struktura kao valjanih, no uz mogućnost i potrebu kritiziranja i odbijanja provedbe onih njihovih odluka koje nisu u skladu s katoličkim naukom.

[6] U fatimskom slučaju radi se o famoznoj Trećoj tajni. Iako je Crkva na razmeđu tisućljeća objavila njen sadržaj, protumačivši ga kao najavu napada na papu (prema tom tumačenju ostvarenog atentatom na Ivana Pavla II. 1981. godine), zbog navodne nepodudarnosti količine teksta/broja stranica izvornog teksta (viđenog tek preko kuverte) i njegove objavljene verzije, među katoličkim teoretičarima zavjera javila se ideja o prešućivanju dijelova teksta koji kompromitiraju crkveno vodstvo, ukazujući vjerojatno na njegov otpad od vjere.

[7] Promatrajući u njoj odraz modernizma i temelj uvelike zloupotrebljavanog „duha Drugoga vatikanskog koncila“, Marshall kao glavna obilježja nove teologije ističe njen otpor dotadašnjoj tomističkoj skolastici, kao i prijetvornu težnju „povratka izvorima“, navodno s ciljem vraćanja izvorne čistoće nauka, a zapravo sa svrhom „prikrivanja masonskog naturalizma citatima crkvenih otaca“. Iako su se među njima našli i ljudi poput Josepha Ratzingera, znakovito je da je veći broj najprominentnijih predstavnika nove teologije, koji su vrhunac svoje slave doživjeli na samom Drugom vatikanskom koncilu, utječući i na neke od njegovih temeljnih dokumenata, već u pred-koncilsko doba bio pod prismotrom zbog sumnje na herezu, da bi u post-koncilskom razdoblju neki od njih te sumnje i potvrdili negiranjem nekih od temeljnih elemenata katoličke vjere – riječ je ponajprije o Karlu Rahneru, Hansu Küngu i Edwardu Schillebeeckxu, dok su problematične izjave davali i Henri de Lubac, Pierre Teilhard de Chardin, Hans Urs von Balthasar i Yves Congar.

[8] Dok u ostalim poglavljima barata uglavnom poznatim činjenicama o sudjelovanju vodećih ljudi Vatikanske banke u pranju mafijaškog novca putem u njoj otvorenih računa i posljedičnom gubitku crkvenog novca u iznosu od gotovo tristo milijuna dolara, znakovito je da Marshall s tim skandalom povezuje i poznatu teoriju o navodnom ubojstvu pape Ivana Pavla I., bilo zbog odbijanja sudjelovanja u zataškavanju kriminalnih aktivnosti bilo zbog namjere pretresanja vatikanskih struktura moći nakon dolaska do popisa masona među kardinalima.

[9] Unatoč spomenu iskrene pobožnosti i konzervativnosti, uglavnom temeljene na odnosu prema komunističkim režimima na istoku Europe, Marshall ne zaboravlja navesti ni problematične elemente pontifikata poljskog pape – od upitnih crkvenih imenovanja i milenijskih isprika do ljubljenja Kur’ana, sudjelovanja u poganskim ritualima i, konačno, organizacije molitvenog susreta u Asizu, prilikom kojega je na svetohranište stavljen Budin kip, kojemu je potom prinošen i tamjan. Prema njemu, Ivan Pavao II. zbog navedenog ipak nije bio infiltrator, ali je zato bio prvi papa istinski oblikovan prema uvelike infiltriranom Drugom vatikanskom koncilu.

[10] Kao najznačajnije točke agitiranja pripadnika Sankt-gallenske mafije Marshall ističe kolegijalnost, utjecaj na odabir budućih biskupa, zaređivanje žena, olakšanje pritiska u (homo)seksualnim pitanjima, pričešćivanje razvedenih i ne-katolika. Bez zalijetanja s tvrdnjom o stvarnoj povezanosti, promatrajući navedene točke nemoguće je ne uvidjeti sličnost većeg broja njih s izjavama i djelovanjem pape Franje. Okupljeni oko milanskog nadbiskupa Carla Marije Marinija, koji je – misleći na njene stavove o kontracepciji, homoseksualnosti, eutanaziji i drugim pitanjima – na samrti izjavio kako je „Crkva zaostala 200 godina u prošlosti“, najvažniji članovi Mafije bili su Ivo Fürer, Walter Kasper, Karl Lehmann, Godfried Danneels, Cormac Murphy-O’Connor i dr. Odražavajući trenutak pisanja i izdanja knjige, indikativan je i pokušaj povezivanja bivšega američkog kardinala Theodorea McCarricka sa Sankt Gallenom, uslijed njegovog jednogodišnjeg boravka u blizini tog grada godinu uoči zaređenja, nakon kojega je uslijedio njegov strelovit uspon od mladomisnika do najmoćnijeg čovjeka Crkve u SAD-u. Time, kao i činjenicom da su se i neki od nabrojanih prelata suočili s optužbama zbog iznimno neadekvatnog rukovanja krizom uzrokovanom otkrićem slučajeva svećeničke pedofilije u njihovim (nad)biskupijama, Marshall potiče i na razmatranje o Sankt Gallenu kao navodnom središtu infiltracije seksualnih predatora u crkvene redove.

[11] Premda bi se u tu kategoriju mogli uvrstiti i šokantni postupci u ime „inkluzivnosti“, poput unošenja idola Pachamame u Baziliku sv. Petra i održavanja vezanoga rituala u vatikanskim vrtovima u listopadu 2019. godine, najpoznatiji primjer isticanja međuljudskog bratstva nauštrb katoličkom nauku, dakako, predstavlja izjava o pluralnosti i različitosti religija kao Božjoj volji, sadržana u Dokumentu o ljudskom bratstvu za mir u svijetu i zajednički život, potpisanom u Abu Dhabiju početkom veljače iste godine.

Oznake: Last modified: 20. 1. 2022.
Close