Written by 17:00 Hereze, Književnost, Kritike

Stjepan Crvelin: François Rabelais – njegovo djelo i njegovo doba

Iako se pretežna većina stanovništva i dalje bavila zemljoradnjom, pokretačke snage ekonomskog života Evrope na početku XVI. stoljeća nisu više dolazile s polja i pašnjaka, već iz trgovačkih kuća i radionica, poslovnica i banaka. Promjene, koje je taj prijelaz izazvao u svim oblastima života, bile su tako korjenite i za velik broj duhova tako iznenadne, da je Luther mogao dolazak nove epohe usporediti s dolaskom sudnjeg dana. A to je zaista i bilo suđenje starom svijetu.

Promatrajući ljude svog vremena, francuski publicista iz prve polovine XVI. stoljeća, Claude de Seysel, konstatirao je: »Svak se bavi trgovinom…« I zbilja, na jednog trgovca u doba Luja XI., u drugoj polovini XV. stoljeća, dolazilo je sada pedeset. Novac, a ne zemaljski proizvodi postajao je simbol bogatstva. Prešavši pomalo nacionalne okvire trgovina je postala kozmopolitska, a s trgovinom i život. Augsburg je doduše ostao i dalje boravište Fuggera, ali područje njihove djelatnosti preselilo se u Rim i Veneciju, Anvers i Južnu Ameriku. U njihovim rukama nalazili su se zlatni rudnici Tirola i Mađarske. Interesi francuskih trgovaca i novčara kretali su se između Rima i Napulja, Venecije i Londona i putovanje u ove gradove poduzimali su lakše nego što su u prijašnja vremena poduzimali put do Lyona. Tempo djelatnosti i bogaćenja postajao je svakog dana sve brži. Eksploatacija tirolskih, mađarskih i francuskih rudnika istom je bila započela, njemački rudnici tek su bili pronađeni, kad je došlo do otkrića ogromnih nalazišta dragocjenih metala u Americi, što je evropskoj trgovini i bankarstvu dalo još veći zamah, a bogatstvo najistaknutijih kuća, Chigija, papinskih financijera, Fuggera, »od kojih nitko nikada nije bio veći«, Semblancaya, »quasi roysa« Francuske i drugih podiglo do upravo basnoslovne visine. Tako se počela formirati nova, građanska klasa, kojoj je, zahvaljujući političkim prilikama, vrlo brzo pao u ruke i jedan dio državne vlasti, za koju se ona već počela boriti i koja joj je bila potrebna za održanje i unaprjeđenje njezinih interesa.

Došavši do izražaja u gigantskoj borbi između svjetovne i duhovne vlasti i potpomognuta nacionalizmom, koji se probudio tokom dugih ratova sa susjednim državama, kao što je bio slučaj s Francuskom u Stogodišnjem ratu protiv Engleske, monarhija je kroz kaos unutrašnjih borbi s feudalnom aristokracijom nastavila da učvršćuje svoje pozicije. Za vođenje ovih beskrajnih borbi, za održavanje »miles perpetuusa« i nabavljanje novih ratnih sredstava, ona je u građanstvu našla svog prirodnog saveznika, a ono je za uzvrat dobilo pravo da učestvuje u aktima vladanja. Novi ljudi postaju ministri i kancelari, počinju da se uvlače u sav državni aparat. A kraljevi će s druge strane promicati ekonomski život, uvidjevši da od njegova prosperiteta zavisi i njihov opstanak.

Ukorak s ovim razvojem ekonomskog života, i u izravnom odnosu s brzinom osvajanja materijalnih dobara, išao je razvoj na svim područjima kulturne aktivnosti. Praksa nije samo dokazala pogrešnost shvaćanja, da je Evropa opkoljena Atlantskim oceanom, već je i dala poticaj za reviziju svih, beskrajnim stoljećima utvrđenih mišljenja o nebu i zemlji, o prirodi, tijelu i duhu. Slobodno istraživanje, koje je na području prakse uspješno položilo ispit, preneseno je i na sva teoretska područja. Hiljadugodišnjom tradicijom posvećeni zakoni Crkve, autoritet što su ga imala razna »acta«, »libri decretales« i sl. kojima je bila svrha da održe svijet u uvjerenju o njegovoj ništavosti i nemoći, da bi osigurali moć »duhovne vlasti«, odsada su padali jedan za drugim onako kao što su pali zidovi gradova otvorenih djelatnosti poduzetnog novog čovjeka i kao što su pale zidine, koje su po dotadašnjem shvaćanju opkoljavale Evropu. Sve će to učiniti, s do tada neviđenom strašću i pijani od čudesa što su se počela razotkrivati pred njihovim očima, bezbrojni fizičari, matematičari, astronomi, liječnici, pravnici, književnici i humanisti, koji su u klasičnoj literaturi našli riječ koja je izražavala i potvrđivala ono što im je i njihov razum i eksperimenat govorio. Djela latinskih i grčkih pisaca, ako su i bila čitana tokom srednjega vijeka, sada su dobila svoje pravo tumačenje. Središta te nove kulturne djelatnosti bit će gradovi, isti u kojima se odvijala djelatnost »ekonomskih ljudi«. Lyon nije samo veliki međunarodni trgovački emporij već i »francuska Atena«. Bazel, sjedište Erazma Rotterdamskog i velikih tipografa, Nürnberg, grad Dürera postat će točke u koje će upirati pogled zadivljen svijet, žedan ljepote i znanja. Sve škole, od sveučilišta do najnižih, sve što se stvaralo i unosilo iz stranog svijeta, sve što je moglo da zadovolji radoznalost čovjeka, koji je prerastao okvire srednjevjekovnih bajki, bilo je vezano za gradove. Bilo svijeta preneseno je iz samostanskih zidina i burgova na široke platoe evropskih gradova.

Iz temelja poljuljane pozicije Crkve pokušala je spasiti reformacija nastojeći da interese i shvaćanja građanstva uskladi s crkvenim interesima i shvaćanjima. Međutim radikalno krilo Crkve će i protiv reformatora i protiv »heretičkih« »novotara«, pobornika »nove znanosti« primijeniti silu. Strašan duh srednjovjekovlja raspalio se u svom posljednjem bijesu: krvavi žar lomača pokušat će da utrne svjetlo probuđene ljudske svijesti. Ali, makar kako bili strašni, progoni ne će uspjeti da uguše novu misao. Oni će joj dati samo novi podstrek za njeno razvijanje. Među humanistima, koji su i bjesnilo razularenog duha prošlosti iskoristili za jače učvršćenje vjere u pobjedu slobodnog čovjeka, jedno od najistaknutijih mjesta zauzima François Rabelais, pisac satiričkog romana »Gargantua i Pantagruel« u kome je ovo veliko doba, puno velikih strasti i sukoba, imalo jednog od najboljih slikara i u kome su velike ideje povjerenja u ljudski razum našle jednog od najboljih apologeta.

Rođen oko 1495. u Tourenni (koja će stotinu godina kasnije dati velikog racionalistu Descartesa), François Rabelais je već u djetinjstvu bio određen za svećeničko zvanje. Završivši osnovno školovanje u opatiji Seuille i u samostanu Beaumette, ušao je 1509. u franjevački red. Premda su pravila reda zabranjivala bavljenje »profanim« naukama, Rabelais se, uz proučavanje evanđelja, i poslanica apostola Pavla i spisa čuvenog skolastičkog mislioca Duns Scota, potajno dao na proučavanje prava, matematike, astronomije, latinskog i grčkog. Uspostavlja vezu s poznatim helenistom Budéom i Erazmom Rotterdamskim, čija su »Adagia«, koja su godine 1500. izašla u Parizu, značila pravo otkrivenje grčke i rimske mudrosti. Međutim starješine počinju da gledaju sumnjivim okom na mladića, koji pokazuje i preveliku gorljivost za nauke. Da im ne bi unio u samostan pogubne doktrine mrskih »heretičkih humanista«? I zaista, izvršivši pretres, pronađoše kod njega čitavu gomilu zabranjenih knjiga, među kojima i Erazmova djela. Knjige mu zaplijeniše, a njega staviše pod strogi nadzor. Osjećajući da mu u samostanu više nije mjesto, Rabelais ga 1524. godine napušta. Zauzimanjem prijatelja, koje je uspio steći u najodličnijim krugovima, papa mu daje dozvolu za prijelaz u benediktinski red, u kome je bavljenje naukom pravilima dozvoljeno, ali ni tu ne nalazi svoje atmosfere. Već iste godine napušta i benediktince. Luta od grada do grada, od sveučilišta do sveučilišta. G. 1530. dolazi u Montpellier, gdje se upisuje na medicinski fakultet. Medicini će se odsad posvetiti svom dušom. Ali već nakon šest tjedana odlazi i iz Montpelliera da se nađe u Lyonu, gdje se zaposljuje u državnoj bolnici kao liječnik. Već prije on je proučio bio sve što se na tom području napisalo kod starih Grka i Rimljana. U Lyonu je izvršio jednu od prvih javnih sekcija i brzo došao na glas kao vrstan liječnik. Uz vršenje liječničke službe piše znanstvena djela, izdaje almanahe i, ugledajući se na djelce nepoznatog autora, piše »Slavne i nevjerojatne dogodovštine ogromnog i strašnog džina Gargantue«. U to vrijeme sve manje pažnje posvećuje svećeničkom zvanju, a sve se više odaje medicini, nauci i književnom radu. Iz Lyona, koji je za nj predstavljao najplodnije godine njegova života, odlazi kao osobni liječnik kardinala i francuskog ambasadora na papinskom dvoru Jeana du Bellay u Rim, gdje je tom prilikom izmolio od pape dozvolu da prijeđe u svjetovne svećenike. Sad je već slavan i kao liječnik i kao književnik. Dopisuje se sa najvećim duhovima vremena, među kojima i s Erazmom. Iz Rima dolazi u Pariz, zatim živi u Montpellieru, gdje je 1537. konačno dobio doktorat medicine, u Narbonni, u Castru, u Lyonu, u Saint-Mauru, gdje postaje kanonik, u Turinu, gdje piše, danas izgubljen, životopis piemonteškog vice-kralja Guillama du Bellaya. Godinu 1546-47. proveo je u Metzu, kamo je pobjegao poslije smrti Franje I., kad su progoni protiv njega počeli pojačanom žestinom da bjesne. Zatim ponovo putuje u Rim, da poslije povratka i kratkog boravka u Parizu dođe u Meudon, gdje je imenovan župnikom. Hajka, koju je Sorbonna podigla protiv njegovih knjiga prisilila ga je da se odreče župe. Umro je 1553. Okolnosti pod kojima je umro još ni danas nisu poznate. Poslije njegove smrti stvorilo se o njemu mnogo najrazličitijih legendi, koje su sve išle za tim, da u njegovu djelu nađu ogledalo njegovog života.

Ogroman uspjeh, koji su imale »Gargantuove dogodovštine« potakle su Rabelaisa da 1503. kao nastavak objavi knjigu »Pantagruel kralj Dipsoda (žeđara), vraćen u svoje prirodno sastojanije i njegovi jezoviti podvizi«. Knjigu je potpisao s Alcofribas Nasier, što je Rabelaisov anagram. To je bila prva knjiga konačne redakcije djela. G. 1546. objavio je treću knjigu s »Povlasticom« Franje I. G. 1552. izašla je četvrta knjiga za koju je dobio odobrenje 1550. godine, ali je opozicija Parlamenta i Sorbonne odgodila njezino objavljivanje za dvije godine. G. 1564., osam godina poslije autorove smrti, izašla je peta knjiga.

Rabelaisovo životno djelo, koje predstavlja ovih pet knjiga, je fantastičan roman, u kome se opisuje povijest jedne porodice giganata. Motiv je preuzet iz pučkih priča onog vremena. U prvoj knjizi, »Gargantui«, opisuje se rođenje, odgoj, putovanja i ratovi Gargantue, u četiri ostale život Pantagruela. Druga knjiga se bavi odgojem Pantagruela i njegova veza sa duhovitim Panurgijem, u trećoj Panurgije, želeći da dozna da li treba da se oženi, pita za savjet razne učenjake i vodi Pantagruela da se raspitaju kod proročišta Božanske flaše. U četvrtoj knjizi autor opisuje fantastično putovanje u zemlju papimana (papista), papomahnitaša (papinskih neprijatelja) itd. Napokon u petoj knjizi prošavši Zvoni-otok, koji simbolizira papinski Rim, Pantagruel i Panurgije dobivaju traženi odgovor, a taj glasi: »Trinch« (Pij!).

Motiv pučke legende o avanturama divova Rabelais je upotrijebio da u svom »Gargantui i Pantagruelu«, u najduhovitijoj satiri što je ikada napisana, u oštroj satiri na epohu u kojoj je živio, u kojoj su sve kontradikcije i pretjeranosti, neizbježne donekle u vremenu jednog tako silnog prijeloma, bile i same po sebi dovedene do grotesknoga, izrazi svoj humanistički »kredo«. Rabelais nije ovakvom vrsti reagiranja na društvenu stvarnost osamljen u svom vremenu. Njegov humor, u suštini galski, nosi u sebi crte čitavog onog vremena, crte koje su preuzete od građanske kulture u najrazličitijim oblicima ušle u humanizam i renesansu. Ono upadanje u glomazno i nevjerojatno, u pretjerano i neobično, u opsceno i odurno nalazimo u to doba po čitavoj Evropi. U Italiji mu je najistaknutiji predstavnik Rabelaisov nešto stariji savremenik, redovnik Teofilo Folengo, čija muza, po njegovim vlastitim riječima, »mora držati začepljen nos«. Satirično i groteskno čas odijeljeni čas sjedinjeni susreću se još češće s onu stranu Alpa. Oni žive i pojavljuju se u »Pohvali ludosti« Erazma Rotterdamskog i u ispadima lako raspaljivog Luthera. Likovna umjetnost sjevernih zemalja, u neobuzdanim provalama fantazije, ide vrlo često ovim putevima. Ipak nitko se nije usudio u tome doći do one granice do koje je došao autor »Gargantue i Pantagruela«.

Međutim kad danas bacimo pogled na ono doba mi i ne možemo zamisliti boljeg sredstva za rušenje predrasuda jednog sistema koji se kao jedinim argumentom služio »ognjem i mačem«. Komično i groteskno, ma koliko je s jedne strane otvaralo put Rabelaisovoj kritici (jer ma koje namjere imao autor, njegovo je djelo bila kritika), toliko je i samo sebe pothranjivalo, rastežući lice najmjerodavnijih, kralja i pape, na jedan širok smijeh više nego na izraze srdžbe.

Oštra Rabelaisova satira nije poštedjela nikoga, ni jednu instituciju, ni jednu svetinju prošlosti ni vremena u kome je živio. Premda se nije usudio izvršiti direktan napad na dogmu, jer mu je slučaj prijatelja humaniste Despériersa – koji je u svom »Cymbalum mundi« ustvrdio da se sva »božja moć nalazi u knjizi«, misleći pri tom da knjiga to jest čovjek stvara boga, te je bio žestoko progonjen i onemogućen, dok konačno nije počinio samoubojstvo – bio i suviše pred očima, Rabelais je ustvari pozvao i ukazao na put za njezino obaranje, postavivši razum kao jedinog suca u svim postupcima i jedini kriterij za vrijednost svake misli. Njegovo oštro pero zabilo se u sve što nije »prirodno«, a nije prirodno sve ono što se protivi razumu i zdravom osjećanju stvarnosti. Kroz njegovo djelo prolaze shvaćanja, njihovi nosioci i njihovi robovi – vitezovi, koji nošeni fantastičnim snovima srljaju u propast, hodočasnici, koji prevaljuju daleke puteve da bi »svecu ponudili zavjet od kuge« i bacili obol u samostansku kasu, krivotvoritelji novca i krivotvoritelji jezika, lažni trgovci i lažni bogomoljci, suci neznalice, birokrati, koji zamršuju stvari mjesto da ih razrješuju, filozofi-verbalisti-tupoglavci, koji ne misle glavom već skolastičkim distinkcijama, subdistinkcijama, supozicijama i svim sličnim blagom kojim je preživjela skolastika nadomjestila proces mišljenja, pazeći da govor bude izveden po svim pravilima, »modo et figura«, a ne brine se za udaljavanje od realnosti. Premda čitav život pod oštrim okom Sorbonne, za koju zlurado tvrdi da je nekoć »a sada više nije – bila Lutecije upravo proročište«, Rabelais se ne će uzdržati da je svakog časa ne ošine bičem svoje ironije, rugajući se njezinim doktorima, »sorbonićima«, »sorbonjacima«, »sorbonoškolcima« – »sofistima«. Njegova satira udara po »papomahnitašima« (kalvinistima), »papomanima« (katolicima), poklonicima »Jedinoga«, »boga zemaljskoga«, pape, idolopoklonicima papine slike i papinskih »dekretalija«, po svećeničkom celibatu, po manjcima politike i skretanjima samog humanizma. Sve što je bilo smiješno i groteskno, a takvo je sve što se protivi zdravom smislu i razumu, Rabelais je izvrgnuo gromoglasnom smijehu. Ali obarajući se na shvaćanja kojima je bila svrha da zadrže čovjeka u duševnoj zaostalosti, na propovijedi slijepog vjerovanja (»innocens credit omni verbo«), oslanjanja na sudbinu, na sva moguća praznovjerja i na tipove koje su ova shvaćanja oblikovala odnosno koji su u njima nalazili uporište, Rabelais se naročito okomio na njihove autore – popove, fratre i uopće Crkvu. Čim je riječ o »crnomantijašima«, a to je u »Gargantui i Pantagruelu« vrlo često, Rabelaisovim usnama zamire smijeh da se pretvori u pravu srdžbu. Kler je u ono vrijeme bio općenito omražen. Dok se neprosvijećen puk sablažnjavao nad njegovom pohlepom i raspuštenosti, prosvijećeni slojevi su gledali u njima neprijatelje napretka. Ta omraženost je bila tako jaka, da bi po riječima jednog savremenog engleskog biskupa, londonski sud bio rado »oslobodio Kaina da je Abel bio svećenik«, a skolastika tako izvrgnuta preziru da su u Engleskoj od imena Duns Scota »suptilnog doktora«, jednog od najslavnijih imena skolastike, stvorili riječ »dunce«, da bi se označilo neznalicu. Ali nitko kao ovaj bivši redovnik nije imao toliko toga da reče na račun onih, koji »curios simulant, sed bachanalia vivunt«. Nitko kao on koji je uvijek znao da održi ravnotežu i da sve začini i ublaži dozom svog širokog smijeha, nije izrekao tako gromko – apage (nosi se!) tim »poklonoprimcima i  paragraflijama«. Znajući koliki su oni protivnici njegove propovijedi zdrave životne radosti, on im dovikuje jednu od najtežih svojih riječi: »Nazad, pasji nakote! S puta, s moga sunca, đavolja žgadijo i kukuljadijo!… Ama nazad, zakukuljeni licemjeri! Natrag pastvi svojoj spine! Dođavola, napolje odavde, crnomantijaši! Zar ste još ovdje? Da mi je da vas samo aknem, pa makar izgubio i svoje mjesto u Papimaniji. Kuš! Kuš! Kuš! Zar još niste uhvatili maglu?…« Govoreći o njima on ne će uvijek biti nasmješljivko. I zaista, kad kaže na račun papa: »Dok je cio cjelcat kršćanski svijet bio u miru i spokojstvu, samo su oni vodili rat, i to rat vjeroloman i svirep«, i zatim »… i ne samo da im ubije tijelo i tijelo njihove djece, srodnika i ostalih, nego i da im duše prokune i osudi na vječite muke u najzažarenijem kotlu što ga ima u paklu«, zaista mi ćemo morati da ugušimo smijeh što se zadržao na našim ustima, da se uozbiljimo, jer pred sobom nemamo više prijatnog i duhovitog starog gospodina već strogog tužitelja onih koji su izmislili i vrlo često primijenili najužasnije i najodvratnije oblike sadizma da bi zastrašili čovjeka, koji su i tada, u njegovo vrijeme, upotrebljavali sve da bi zaustavili hod čovječanstva putevima manje krvavim i svjetlijim, u koje je humanista Rabelais čvrsto vjerovao. Njegova ugodna priča pretvorila se u ozbiljnu optužbu za svu krv prolivenu pred mnogobrojnim oltarima gluposti i opsjene, krv, koja je i tada tekla u potocima.

Osnovna ideja Rabelaisa i ustvari njegova glavna inspiracija je prihvaćanje prirode i prirodnoga. Iz te osnovne ideje izlazi njegov zahtjev za slobodnim razvitkom čitavog ljudskog bića, fizičkog i moralnog i težnja k univerzalnom znanju, što je ustvari smisao čitavog humanističkog pokreta. To je glavna tema čitave prve knjige Pantagruela, a Rabelais ju je izrazio u pismu Gargantue Pantagruelu i osnivanju Telemske opatije. To je glavna tema i Gargantue. Satira je trebala samo da ukazavši na ono što ne valja pokaže ono što valja. Kao antiteza »nauci sorbonića« koja je ugušila svaki napredak Pantagruela i učvrstila ga u neradu i zapuštenosti, dolazi Ponokratova metoda, koja ga je preobrazila u potpunog čovjeka. Sam Rabelais je rekao za svoje djelo da je nalik na neke grčke vaze, izrađene u obliku Silena, koje su pod smiješnom vanjštinom, sadržavale najdragocjenije stvari.

Temeljna ideja kršćanstva bila je da ovaj zemaljski život nema svrhe u sebi, da nema svoje vlastite vrijednosti, da se i svrha i vrijednost života nalaze preko njegovih granica, na drugom svijetu. Ono je učilo da je čovjek po samoj prirodi zao i da se prema tome mora neprestano boriti protiv svoje naravi, svojih nagona, protiv sebe. Podvrgnut ovakvoj autoterapiji čovjekov lik se nužno morao ili potpuno rasplinuti, utonuti u neaktivnost i apatiju, ili izobličiti u one nakazne kreature, licemjerne i lažne, koje je Rabelais, u ono vrijeme kad je ovakav kršćanski ideal bio na najvišem stepenu svog razvitka, susretao na svakom koraku. Protiv ovakvog shvaćanja Rabelais postavlja sasvim suprotnu ljestvicu vrijednosti. Zanesen idejom prirodnoga, propovijedajući prirodno, on je ustvari došao na pozicije krajnje negacije kršćanstva, bio on toga svjestan ili ne, htio to ili ne htio. Njegov stav se, kako je pravilno primijetio Michelet, može u pravom smislu riječi nazvati »antikristijanizmom«, jer se njegova opozicija odnosila na same osnove kršćanstva. Tamo gdje kršćanstvo kaže »da«, Rabelais je rekao »ne«. Nasuprot kršćanskom shvaćanju, za Rabelaisa ovaj život ima svoju unutarnju vrijednost, svi čovjekovi nagoni su dobri, i, daleko od toga da se bori protiv njih, čovjek mora da im se razumno podvrgne, ako hoće da dođe do svog pravog određenja, da bude u najvišem smislu riječi čovjek. Samo ako je spreman da prijeđe preko svih tabua, samo ako se ne osvrće na »grijeh«, čovjek može doći do one najviše ekspanzije i napretka, prema kojima je usmjereno i samo postojanje njegovih tjelesnih i duševnih sposobnosti. Biti najviše čovjek, a to kroz razvijanje svih sposobnosti, jest »najvažnija zapovijed« Rabelaisa i humanista, ustvari najmoralniji sadržaj svakog zdravog ljudskog morala.

Ovakav ideal potpuno prirodnog čovjeka, koji upravo zato, jer mu život »ne teče po zakonima, ustavu i kanonu, nego po vlastitoj volji i slobodnom nahođenju«, dolazi do najviše ljepote i dobrote i mudrosti, Rabelais je potpuno ostvario u idealnoj opatiji Thélème, u kojoj postoji samo jedno pravilo: »Čini što ti se prohtije«, »jer ljudi slobodni, dobra roda izobraženi, razgovarajući se u društvu učtivom, imaju od prirode nagon i podstrek koji ih nagoni uvijek na vrlinu i da ono što rade uvijek bude dobrodjeteljno, a poroka da se klone: to oni zovu čašću. Kad su ljudi gadnim ugnjetavanjem i zulumom poniženi i porobljeni, oni uništavaju u sebi plemenitu težnju kojom su ka vrlini naginjali, da bi samo zbacili sa sebe taj jaram robovanja; jer, mi se uvijek zabranjenih stvari poduhvatamo i priželjkujemo ono što nam je uskraćeno«. U zdravoj atmosferi Telemske opatije potpuno se rasplinula »gotska magla«. Ali ona će pomalo nestati i sa obzorja Evrope. To je humanistička nada Rabelaisa. U čudesnom pismu Gargantue Pantagruelu, Rabelais će, sjećajući se uz koje je napore i poteškoće u svojoj mladosti sakupljao znanje, kad je vrijeme »još sumračno bilo, i osjećala se nevolja i poraznost Gota, koji su uništili svaku dobru literaturu«, s veseljem konstatirati: »sad vidim toliku izmjenu… Danas su sve nauke na snagu vraćene… Svijet je pun učenjaka, preučenih nastavnika, biblioteka prostranih…«

U smislu ovakvog suprotstavljanja svog naturalističkog ideala kršćanskom srednjevjekovnom idealu, Rabelais će posebne zahtjeve postaviti na pedagogiju, koja ima da odgoji potpunog čovjeka. Opsjednut idejom o ljudskoj pokvarenosti, Srednji vijek nije imao povjerenja u dijete, u njegove instinkte. U strahu od tijela, on je sasvim zanemario i potisnuo svaki tjelesni odgoj, a znanje usađivao autoritetom. Nasuprot tome Rabelais se poziva samo na razum, na dobru volju učenika, na njegova raspoloženja i sklonosti, ograničuje se da prati njegov rad, da njim upravlja. On ide za tim da dijete podjednako razvije sve svoje sposobnosti, on ga upoznaje sa cjelinom stvari, proširuje mu vidik enciklopedijskim znanjem. Ali naročitu brigu posvetit će tijelu i njegovim potrebama. Rabelais je prvi uočio i u sistem odgoja, kojim je Ponokrat izveo Pantagruela iz »gotske« zaostalosti, uveo tjelesno vježbanje i higijenu.

Čitava borba Renesanse mogla bi se ustvari nazvati borbom za priznanje tijela. Borba za tijelo uključuje i uvjetuje svaku čovjekovu borbu. Sav problem se i svodi na to da li će se tijelu priznati vlastita vrijednost ili će se proglasiti sjenom, privremenom »posudom« nečega što počinje da živi istom onda kad iz te posude izađe. U tom slučaju, dosljedno, treba priželjkivati taj izlazak, prezirati tijelo kao njegovu kočnicu, zanemarivati ga. U tom slučaju postaje neaktuelna svaka želja, svaka misao o ikakvoj drugoj vrijednosti osim – prekogrobnih. Bez priznanja tijela nema dinamizma ni aktivnosti, nema znanosti ni umjetnosti, nema slobode ni uređenih ljudskih odnosa, postoji samo mrtvilo i – barbarstvo. I zato je glavni kult Renesanse bio kult tijela. U tijelu je simbolizirano i sadržano sve za čim je ovo doba težilo, sve što je ostvarivalo. Sve je u njemu nalazilo svoje opravdanje, a ono u svemu. Rabelais ne bi bio borac za potpunog čovjeka, da nije bio borac za priznanje tijela i za priznanje svih njegovih prava. Sve tjelesne potrebe dobile su u Rabelaisu svog apologetu, jer, da bi ostao ono što jest – potpuno, prirodno, slobodno biće, u čemu se i sastoji njegovo određenje, čovjek mora da prihvati tijelo. I zato jer ima ovakav duboki i humani smisao, sve ono što bi na svakom drugom mjestu djelovalo odbojno i opsceno, od Rabelaisa primamo sa toliko simpatija.

Hiljadu godina evropski je čovjek živio pod pritiskom dogme, koja ga je uvjeravala da je jadno i slabo biće, prisiljavajući ga da se smatra izmetom, koji po prirodi nije sposoban da zdravo misli, osjeća i radi. Svoje čovještvo on je morao smatrati smrdljivom kloakom, punom svakog smeća svih mogućih zala i zlih sklonosti. Svaka potvrda ličnosti osuđivala se kao zločin. Međutim u Renesansi je čovjek iznenada došao do silnih otkrića koja su ga uvjerila o obratnom stanju stvari: u njemu se probudila svijest o njegovoj vrijednosti. On je stao da se smatra mjerom svega. On je otkrio da može i da mora da misli sam i da radi sam. On je vidio da je sposoban da stvara okolnosti i da pobjeđujući prirodu dođe do ogromnih iskustava. On je pronašao da je gospodar svoje sudbine, da je njegov razum jedini sudac istine. To mu i klasični pisci grčki i latinski obilato potvrdiše. Sva ova otkrića on nije mogao da ne proslavi pirom i pozivom na pirovanje. Malokad je veselje nad životom bilo tako intenzivno, malo kad je opravdanje životne radosti bilo tako potpuno i opravdano kao u doba Renesanse. Samo onaj koji se oslobodio velikog ropstva zna da cijeni blaženstvo slobode. Platon je rekao da je dužnost svakog građanina da se opije na dan Dionizijskih svečanosti. Renesansa, koja je otkrila vrijednost zemaljskog života, morala je, da bi dala oduška svojoj radosti nad tim otkrićem, postati jedna velika Dionizijska svečanost čitavog jednog pokoljenja evropske povijesti. U njezinom svečanom ophodu prošao je i silenski lik najvećeg njenog pjesnika, Rabelaisa, pjevajući na zgražanje svih onih koji bojažljivo »proviruju kroz rupu kukuljice«, svoju veliku pjesmu o zemaljskom smislu života.

Rabelais je volio život u svim njegovim oblicima i to ne prema nekom sistemu i apstraktno već instinktom, sa svim svojim osjetilima i čitavom svojom dušom. To je bila ljubav oslobođenog čovjeka Renesanse, koji se pohlepno bacio na sve što mu je život mogao dati, naplaćujući se za sva odricanja, na koja su ga vjekovi i tiranije bili prisilili.

Djelo Françoisa Rabelaisa, najpotpunija kronika vremena u kome je sve bilo veliko – vremena velikih strasti za vlašću, za bogatstvom, za znanjem i slobodom, velikih vladara, privrednika i učenjaka, koje je Engels nazvao vremenom »džinova po moći mišljenja, po strasnosti i karakteru«, ide u red najvećih književnih ostvarenja čovječanstva. Ono je oplodilo La Fontainea, Molièrea, Swifta, A. Francea, osjeća se kod Corneillea i Racinea i t. d. Ono će biti uvijek aktuelno, jer će uvijek govoriti o zdravom osjećaju vrijednosti popraćenom zdravim razumom, što je jedno od najviših dostignuća i zadataka čovjekovih.

Izvor, 1950.

(Visited 85 times, 1 visits today)
Oznake: Last modified: 26. 10. 2021.
Close