„When I was a child I lived in alleys, gutters, abandoned houses. You wish to know where my loyalties lie? Not with any King or Queen, but with the people. The people who suffer under despots and prosper under just rule. Millions of people, many of whom will die if the wrong person sits on that throne. We don’t know their names but they’re just as real as you and I. They deserve to live, they deserve food for their children. I will act in their interest no matter the personal cost.“
lord Varys u Igri prijestolja
Kako sam postao „mrzitelj radnika“?
„Vi liberali želite da većina bude siromašna da bi manjina bila bogata,“ prigovorio mi je prije par godina u nekoj raspravi jedan ljevičarski aktivist. „Da, baš šteta što želim da budemo siromašni kao Švicarska. Srećom pa vi želite da svi budemo bogati kao Kuba ili Venezuela“, odgovorio sam. Nije velika intelektualna pobjeda izreći tako očiglednu istinu poput ove da većina populacije najlošije žive tamo gdje radikalna ljevica drži vlast. O tome najbolje svjedoči svježi slučaj Venezuele u kojoj su svjetska revolucija i lijeva inteligencija pokazali sve svoje znanje i zemlju gurnuli u krajnju bijedu. „Socijalizam je uvijek lijepa ideja“, kaže američki ekonomist Thomas Sowell, „problem je kad ga stavite u praksu.“ Povijest je već bezbroj puta dokazala da nema nijedne uspješne socijalističke zemlje u kojoj narod dobro živi, svaka se na kraju pretvori u neku bijednu tiraniju u kojoj vojska po ulici ubija prosvjednika. I to je otprilike sve što treba znati o socijalizmu. Ali o socijalistima i njihovim idejama ipak treba znati nešto više, jer su upravo oni oko sebe uspješno izgradili opsjenu da se – bore za prava radnika. Ja kao radnik od njihove borbe nisam vidio nikakve koristi.
Dapače, tvrdim da suvremena intelektualna ljevica prezire radnike i širu populaciju. U moralnom smislu ih demoralizira i uvjerava da su glupi i nesposobni, a u praktičnom smislu zbog njihovog političkog angažmana država redovito uvodi nove poreze koji oni pozdravljaju, dok ekonomija nije u stanju riješiti se balasta birokratske gluposti i krenuti naprijed. Oni to naravno ne razumiju, jer većina suvremene ljevice i intelektualne scene općenito, posebno autističnih kulturnjaka i profesora iz kula od slonove kosti ima vrlo malo doticaja sa stvarnim životom, posebno s gospodarstvom. Zato ne uspijevaju artikulirati ništa osim moralne dreke, cinizma, sindikalne filozofije i fantaziranja o revoluciji baziranoj na dokazano neuspješnoj ideologiji 19-og stoljeća. Svi skupa kao da su uskočili u neki dobro podmazani tobogan i ne uspijevaju se zaustaviti, dapače nadmeću se u tome tko će glasnije moralizirati i biti još radikalniji.
Oni i nakon cijelog stoljeća dokazanih neuspjeha marksizma i dalje grade na Marxovim temeljima, samo što staru teoriju danas kamufliraju u nove nazive, bauljajući od bespuća postmodernizma, preko propagandnih dokumentaraca multimilijunaša Michaela Moorea do akademskih zagovornika jake državne intervencije poput Thomasa Pikettyja. Međutim, kad odstranite opsjenu i akademizam, količina gluposti, netočnih podataka i opsjene u tim teorijama bode uči. Malo tko od njih uspijeva pojmiti da se nakon Marxa svijet okrenuo naglavačke 20 puta i da je pojam radnika danas, uslijed tehnoloških promjena i podizanja razine obrazovanja najširih slojeva stanovništva, šarolikiji nego ikad prije, a društvo klasno prohodnije nego što se moglo i zamisliti u Marxovo doba, dok svijet još nije bio izišao ni iz feudalizma.
Ali činjenica da su u krivu tim ljudima nije bitna. Bitan je osjećaj moralne superiornosti. „A certain class of theoretical people can despise the details of reality. If you manage to convince yourself that you are right in theory , you don’t really care how your ideasaffect others. Your ideas give you virtuous status that makes you impervious to how they affect others. Likewise, if you believe that you are helping poor by spending money on PowerPoint presentations and international meetings, the type of meeting that leads to another meating (and PowerPoint presentation) you can completely ignore individual – the poor becomes an abstract reified construct that you do not encounter in your real life“, kaže Nassim Nicholas Taleb u knjizi Skin in the Game.
Monopol na moral
Prigovor koji implicira da mrzim radnike je bazično ciničan i ne uspijeva prikriti u kakvu je slijepu ulicu povijesti skrenula suvremena ljevica. Ja sam radnik, pa kako bih to i zašto mrzio samog sebe? Problem je u tome što ne pristajem na njihov diskurs i promašene metode borbe, kao ni na pravo da imaju monopol na brigu za radnike. Bez obzira na katastrofalne rezultate „borbe“ oni se i dalje „bore“, diskreditiraju kritičare, a jedan dio javnosti i dalje vjeruje u to što govore. Moj odgovor su riječi lorda Varysa u Igri prijestolja. Mene u biti i zanima samo interes naroda, prosperitet onih najširih slojeva stanovništva koji oduvijek žive od svog rada. A nije me briga za socijalne utopiste koji će žrtvovati cijele narode za svoju teoriju, akademske socijaliste koji dobro naplaćuju svoj moral, festivalsku ekipu koja glumi alternativu a živi od poreza koji im država transferira u džep, intelektualce koji ne snose posljedice svojih pogrešaka, primadone iz kazališta, državne uhljebe, krupni kapital, progresivne ideologe i mokre snove revolucionara s Filozofskog fakulteta.
Ali nisu u ovoj priči bitni moji osjećaji niti što mi je netko uputio zlonamjernu primjedbu. Laži, moralističko prenemaganje i gluposti su dio intelektualnog folklora. Međutim, u prigovoru se krije možda ključni paradoks našeg vremena, od industrijske revolucije na ovamo, a to je etabilirano uvjerenje da:
- ljevica ima monopol borbe za prava radnika i nitko im ga dosad nije efikasno osporio
- svi ostali, a posebno liberali, su neprijatelji radnika, a prijatelji krupnog kapitala
- radnici su glupi i ako ih progresivni intelektualci nesebično ne štite, past će kao žrtve kapitala i biti vječno siromašni.
Kako smo uopće došli do toga i zašto ta opsjena, s obzirom na rezultate, nije davno razmontirana? Na kraju krajeva, ideja valja procjenjivati prema njihovom rezultatu. Riječ je o jeftinom retoričkom triku, gdje netko proizvoljno zauzme neku moralnu poziciju branitelja ugroženih, a onda svi ostali u javnom dijalogu da bi uopće sudjelovali u raspravi prvo se moraju oštro ograditi od napada da mrze tu skupinu te tako pristati na njihov diskurs pa zatim glumiti empatiju i dati se uvući u njihov zamršeni sustav kvazi argumentacije, gdje vas na svom terenu samelju i pretvore u idiota i pokvarenjaka. Ako se sakriješ iza slike uplakane djece, svatko tko želi raspravljati s tobom u je u startu pokvaren i sebičan. Iz tog razloga danas čak i neki poduzetnici u intervjuima naglašavaju da „poslanje poduzetnika nije zgrtanje bogatstva nego briga za ljude“.
Nema smisla pristati na uvlačenje u taj iracionalni diskurs, kad činjenice govore za sebe. Tržišna ekonomija u kombinaciji s malom i efikasnom socijalnom i pravnom državom je za radničku klasu znatno bolja od socijalizma, iako je mit o boljem, idealnom društvu bez pohlepe u kojem svi sjede na travi i pjevaju vrlo opojan. Protiv opsjena se najbolje borimo egzaktnim podacima. A to je ono čega se svaki pravi ljevičar najviše boji, pa se zato u javnom diskursu koristi s toliko mitova, emotivnih manipulacija i općenitosti. Stoga je jedino pitanje koje nam se nameće kakav nam to kapitalizam treba, kakva nam socijalna država treba kao korektiv, kakve su to finese koje omogućuju radnicima i širokim slojevima naroda da se uključi u tržišnu utakmicu? I koji su to mehanizmi koji to onemogućavaju, već uporno grade klasni zid?
Što je klasni zid?
Kako tranzicija ide svojim tokom, pokazuje se da u Hrvatskoj doista postoji klasni zid i da postoje skupine koje ga svjesno ili nesvjesno podržavaju. A što bi bio taj klasni zid, tko ga je izgradio i tko ga održava? Pa, to bi bio zid koji onemogućuje ili maksimalno otežava klasnu mobilnost, ekonomsku prohodnost, zid koji jednoj ekipi omogućuje da živi od zajamčenog državnog novca ili se bavi nekim biznisom i prosperira bez obzira bili sposobni ili nesposobni, glupi ili pametni, vrijedi ili lijenčine, a rođenoj sirotinji onemogućuje da se bavi biznisom i prosperira, bez obzira bili vrijedi i pametni ili ne, ali im zato uzima poreze i transferira ih ovima prvima. Prevedeno na naš jezik, nije Todorić postao tako bogat i moćan zahvaljujući natjecanju u poštenoj tržišnoj utakmici već državnoj pomoći. Taj klasni zid dijeli „nas“ od „njih“, eliminira pravo na početnu šansu i trajno zadržava klasni status quo u kojem oni su se nepošteno obogatili privatizaciji i prljavim dilovima s državom to i zadržavaju, a i vi zadržavate to što imate – ništa. Klasni zid omogućuje privilegiranim kronistima da maltretiraju i iskorištavaju radnike s druge strane zida, jer ovi nemaju realnog izbora. Također, taj zid eliminira konkurenciju kod koje bi spomenuti radnik, nezadovoljan tretmanom, mogao potražiti drugi posao.
Tko je danas uopće radnik i tko se bori za njega?
Ako u suvremenom društvu postoje klasni sukobi i podjele, veći je jaz između radnika i ovih skupina kojima upravo državna intervencija i porezi osiguravaju povlastice na tuđi račun nego između radnika i poduzetnika, iako i on definitivno postoji. Dapače, većina ovih skupina odijeljena je od prosječnog radnika neprobojnim staklom, poput onog što dijeli dokonog posjetitelja i opasnu zvijer u zoološkom vrtu. Većina njih prikriveno (a ponekad i sasvim neskriveno) prezire radnike i uvjerava ih da su nesposobni da se brinu sami za sebe, da su primitivci i marva kojoj bi bilo dobro uzeti pravo glasa.
„The most egregious contributor to inequality is the condition of high-ranking civil servant or tenured academic, not that of an entrepreneur“, kaže Taleb.
Ali tko se onda danas stvarno „bori za radnike“ (i uopće za kvalitetu života najširih slojeva društva), što uopće znači ta izlizana fraza, koje su to vrijednosti i ideje koje dovode do rasta gospodarstva, zaposlenosti te posljedično veće kvalitete života građana? I što je uopće radništvo danas?
Danas više ne postoji potpuno jasna linija razgraničenja između poduzetnika i ranika kao prije. Sam pojam radnik je fluidan i uključuje brojne rubne skupine, poput ljudi koji su istovremeno i zaposlenici i suvlasnici tvrtki ili samostalni obrtnici, ali možemo reći da je to osoba koje živi od nesamostalnog rada, dakle zaposlena je u nečijem poduzeću. To znači da su radnici i ljudi koji rade u uredima, dakle bijeli ovratnici, ma koliko nas radikalna ljevica uvjeravala da su radnici samo plavi ovratnici.
Što je u interesu današnjeg zaposlenika? Je li taj interes direktno suprotstavljen interesima poduzetnika poslodavca? Jednim dijelom da, jednim ne. Zajednički interes radnika i poduzetnika jer da tvrtka bude uspješna, da ima kvalitetne proizvode i da im prodaja raste, jer to jednom jamči dobru plaću, a drugom dobit. Obojica se u tržišnoj utakmici moraju truditi da se to ostvari. Interes poduzetnika i radnika se pak suprotstavljaju kad je riječ o visini plaće, duljini radnog vremena, težini posla i slično. Radnik želi dobiti što veću plaću, poduzetnik želi platiti što manju plaću. Radnik želi raditi što manje, a poduzetnik želi da radnik radi što više. Ali kako će doći do toga da radnik ostvari što više svojih želja? Sigurno neće administrativnim zabranama, zakonom o minimalnoj plaći, oporezivanjem dobiti i slično, već samo tehnološkim razvojem i rastom gospodarstva koje će omogućiti otvaranje što više tvrtki, veće tržišno natjecanje, pa će se potražnja za radnicima rasti, a poduzetnici će se morati natjecati za dobre radnike i nuditi im više za njihov rad, čime će rasti i njihova plaća i druga prava, poput radnog remena, tretmana na poslu i slično. Loši poduzetnici će ostati bez dobrih radnika i propasti, jer će im konkurencija ponuditi bolje uvjete.
Koja je onda u cijeloj priči uloga sindikata i spomenute intelektualne avangarde? Nema je. Sindikati i intelektualna avangarda tradicionalno moralno devastiraju radnike, šire očaj, uvjeravaju ih da su glupi i nesposobni, a kad ih uvjere, onda se sami nameću kao njihovi zaštitnici koji će ih povesti u pobjedu i prosperitet, iako je rezultat njihove borbe nula. Riječ je zapravo o skupini moralnih reketara koja glumi medijatora i parazitira na radničkoj klasi, koju navodno štiti. Iako ovo o čemu pričam možda zvuči samorazumljivo, kao da zbrajamo 2 i 2, nažalost, osuđeni smo na objašnjavanja, pošto je riječ o dobro utvrđenom mitu u koji još uvijek vjeruje većina intelektualne scene, i ne samo u Hrvatskoj. Ali zašto radnik onda vjeruje da se prosvijećena elita i sindikati bore za njega? Pa jednostavno je, jer će više vjerovati nekome tko ga lijepim i učenim riječima uvjerava da se bori za njega, nego onome tko kaže da ga zanima samo njegov osobni interes. „One is more likely to drink poison in golden cup than an ordinary one“, kaže Taleb.
Paradoks je u tome da sustav vrijednosti i ideja je nominalno indiferentan prema radnicima, a bazira se na pukom tržišnom natjecanju, meritokraciji i merkantilizmu, dovodi do najveće zaposlenosti i omogućava radnicima da najbolje prodaju svoje usluge. Poduzetnik iz vlastitog interesa otvara poduzeće, u tom poduzeću rješava neki problem koji kupci traže, ostvaruje prihod, razvija inovacije, zapošljava sve više ljudi i plaća poreze. Iako to čini iz sebičnih ciljeva, dugoročne posljedice za društvo su pozitivne.
S druge strane prosječni borac za radnike neće pokrenuti poduzeće, zaposliti radnike i dati im plaću. Uvijek je to priča kako bi to netko drugi trebao. On je previše zaokupljen uzvišenom teorijom, a da bi se bavio takvim prostim stvarima kao što je praksa. Zato taj borac ne mora uložiti svoju imovinu i resurse da bi pomogao radniku, ne mora ničim poduprijeti svoju moralnu brigu. A činjenica je da danas svatko može pokrenuti tvrtku i u toj tvrtki prakticirati najčudnije socijalne teorije, pa čak i radničko samoupravljanje, direktnu demokraciju i slično. Međutim, to se ne događa. Taj intelektualni raskorak između ideja i stvarnosti doveo je do toga da ljevica nažalost nije u stanju razumjeti čak niti osnovni zakon ponude i potražnje koji razumije svaki trgovac.
Oni bi javnim novcem spašavali poduzeća koja proizvode stvari koje nikom ne trebaju samo da bi „sačuvali radna mjesta“, potičući pritom neefikasnost, neinovativnost i neodgovornost i dugoročno uništavajući radna mjesta. Nije bitno što bi isto poduzeće koje proizvodi nepotreban proizvod za godinu dana opet bilo u problemima. Pritom vjeruju da je radnik isključivo netko tko radi u industriji metala, a kapitalist je svatko tko je vlasnik firme, pa bio to i obrtnik s jednim zaposlenim i prihodom od 200.000 kuna. Oni su moralistički oštro povukli liniju razdvajanja između onog što je prihvatljivo i nije prihvatljivo. Oni preziru tržište, kao što sami kažu.
Briga progresivne inteligencije za radnike podrazumijeva da inteligencija uvijek bolje od vas zna što vama treba i kako biste vi točno trebali živjeti, što čitati, što misliti. Problem je samo što nikad ne snosi odgovornost za svoje pogreške, kako primjećuje Thomas Sowell u knjizi Intellectuals and race. „If you come up with a lot of wrong ideas and pay a price for it, you’re forced to think about it and to change your ways or else get eliminated. But there is no such test. The only test for most intellectuals is whether other intellectuals go along with them. And if they all have a wrong idea, then it becomes invincible.“ Ali oni su i dalje mudri, plemeniti i dobri i znaju bolje od nas što je dobro za nas i za cijelo društvo, čak i ako se mi ne slažemo s tim, pa će nas, ako treba, i prisiliti na to. Intelektualci radnike doživljavaju tek kao neki apstraktni konstrukt, da budemo precizni kao puko sredstvo.
Riječ je o neutaživoj volji za moć prikrivenoj lijepim idejama o boljem društvu. Oni se uvijek vode maksimom: Ideje naše, život vaš. I pogotovo novac vaš. Zato nemojte slušati intelektualce bez svoje kože u igri koji vas uvjeravaju u suprotno, vjerujte instinktu. Njih uglavnom zanima vlast i socijalni inženjering, a radnici su im sredstvo da to ostvare. Cirkus je evoluirao do tog stadija da današnja „borba“ podrazumijeva da će neki aktivist svoj projekt prvo prijaviti na natječaj nekog ministarstva, koje će onda novcem poreznih obveznika financirati njegovu borbu, koja se obično sastoji od organizacije nekakvog festivala, okruglog stola i medijske dreke. Ukratko, sve skupa je pozeraj, praznoslovlje i glumatanje empatije koja ne košta ništa, ali se dobro isplati. Empatiju nije teško iskazivati. Dovoljno je da glasno naričete i patite i da to naricanje ima svoj medijski eko i onda ste vi veliki borac, iako nikad niste pokrenuli firmu i zaposlili nijednog radnika.
Dobar dio problema leži i u činjenici da je ljevica uspješno izvela svoj marš kroz institucije, pa sad na intelektualnoj sceni nema praktični nikog tko bi njihove ideje podvrgavao provjeri točnosti i funkcioniranju u praksi, a oni sami se lijepo slažu jedni s drugima, sve ostalo odbacuju kao nešto zaostalo i ne shvaćaju da prakticiraju ludilo mase. „If you say something crazy you will be deemed crazy“, kaže Taleb. „But if you create a collection of 20 people who set up an academy and say crazy things accepted by the collectivity now you have peer-reviewing and can start s department in a university. Academia has a tendency of going unchecked for lack of skin in the game.“
A ako pak želite biti intelektualac i to certificirani, prvo morate odati počast veličanstvenim idejama ljevice i svete države, pa onda možete u igru i bit će vam dopušteno da pišete svoje mudrolije po intelektualnim časopisima, moći ćete obući sako i gostovati na državnoj televiziji kao eminentni intelektualac. To nije samo naš fenomen, već svjetski. Posebno se ističe u francuskoj kulturi, kao što primjećuje i Pascal Bruckner u Tiraniji kajanja: „Neprihvatljiv je svaki diskurs koji ne počinje solidnom osudom tržišta“, kaže Bruckner. „Budući da ljevica od 1945. na ovu zemlju vrši svoj kulturni utjecaj, širi semantičke zabrane, nameće vlastite načine razmišljanja, tko god želi iznijeti vlastite disidentske stavove prvo mora prisegnuti na vjernost njezinim vrijednostima. Izjasnite li se kao ljevičar, sve će vam biti prihvaćeno.“ Čak i gluposti koje izgovarate ili pišete u čoporu.
Tko je u prvom planu, a tko stoji u pozadini?
U prvom redu borci za prava radnika su različiti aktivisti, sindikalisti javnog sektora, društveno osviješteni novinari, intelektualci, pisci, umjetnici, kulturnjaci i slično, dok su u pozadini – sami krupni kapitalisti koji to financiraju. „Nema umjetnika, novinara, glumca koji ne želi biti subverzivan, osobito ako prima subvencije“ kaže francuski filozof i pisac Pascal Bruckner. „Nema odličnika socijalističke stranke koji ne sanja da nakon kongresa, stisnute šake, zapjeva Internacionalu. Pobunjeni je nekoć bio čovjek iz naroda koji je htio uzdrmati buržoaziju, sada je pak riječ o buržoaziji koja hoće uzdrmati narod.“ I na to se danas svela ljevica, na režimsku buržoaziju koja trikovima i retoričkim smicalicama želi očuvati status quo, točnije klasni zid. I Bruckner vrlo jasno apostrofira suvremenu ljevicu kao leglo konzervativnih političkih ideja. Ali ono što je zanimljivo je da prve face kapitala i kod nas i u svijetu postaju najžešći kritičari kapitalizma i kapilarno financiraju kritičare i aktiviste. Kod nas je krenulo s financiranjem Subversive film festivalom, a na svjetskoj razini igru vodi George Soros.
Pitanje za svakog kapitalista koji kritizira kapitalizam je jednostavno: kad se mislite odreći kapitala koje ste stekli u kapitalizmu? Kad te svoje kuće, vile, novac na računima i ostalo mislite podijelit na narodom, ako ne vjerujete da je kapitalizam pošten? Odgovor znamo, nikad. Pa u čemu je onda tajna? Svakom bi trebalo zazvoniti za uzbunu kad vidi da borbu protiv kapitalizma financiraju redom najkrupniji svjetski kapitalisti i kompanije koje praktički drže monopole ili duopole. Pa zašto onda financiraju tu borbu? Valjda zato što je Soroš glup? Prije će biti da su glupi oni koje financira i koji su sredstvo za neki njegov cilj. Ne bih želio biti zloban i konstatirati da krupni kapital i treba baš takvu vrstu borbe koja dugoročno neće polučiti nikakve rezultate već će doprinijeti zadržavanju statusa quo koji globalnoj oligarhiji i lokalnim moćnicima omogućuje da održavaju zid između sebe i naroda, da zadrže moć i novac i da ga steknu još i više, a sve ostale drži podalje od njega.
Ako imaš dokazano loš rezultat u „borbi“, a galamdžije s ljevičarske scene ga imaju, a bogati crony kapitalisti dalje troše milijarde da nastaviš raditi to što radiš, onda te baš zato i plaća da budeš loš. Moguće je da mnogi ljevičari stvarno imaju dobre namjere, ali zbog vlastitog uskog pogleda na svijet nisu u stanju razumiju posljedice svojih odluka, za koje osobno nikad ne plaćaju, dok oni u pozadini sasvim sigurno nemaju dobre namjere.
A kako u pravilu izgleda ta borba za radnike? Pa tako što razne skupine traže da se ovo ili ono regulira, da se smisli još jedan porezni obrazac koji firma mora svaki mjesec ispuniti, da se donese zakon koji to detaljno definira, pa stavlja neke barijere, kvote i slično. I sve to uvijek ima smisla, samo što poskupljuje poslovanje i svakoj firmi nameće nove obveze i tjera je da se umjesto svog posla bavi birokracijom. Ako je cilj nekom zabranom ili dodatnim obrascem koji će poslodavac svaki mjesec ili svaki dan popunjavati i slati u poreznu upravu „zaštititi radnike“, oni ne vide da je konkretna posljedica gomilanje administracije, lošija produktivnost i bezbrojne barijere, a to znači gubitak radnih mjesta i teže zapošljavanje, pa samim tim manje radničkih prava.
Svaka regulativa je na korist poduzetnika i to onih krupnih. Ako država donosi zakon koji regulira odnose Todorića i njegovih radnika, što mislite tko će imati veći utjecaj na taj zakon, Todorić ili radnici? Regulativa se uvijek može moralno opravdati, ali možete vi donijeti zakon o minimalnoj plaći i „natjerati“ poduzetnike da je isplaćuju, ali niste tako povećali produktivnost gospodarstva koja dugoročno omogućuje dizanje plaće, niste olakšali otvaranje firmi koje će zaposliti ljude. Niste rad učinili isplativim. Jedino ste jedan dio malih poduzetnika natjerali da ode u ilegalu. Produktivnost se diže dobrim kvalifikacijama, planiranjem, dostupnim kapitalom, pravnom državom, jednostavnom regulativom, vrijednim radom i stvaranjem proizvoda koje tržište traži. Ali da bi ljudi radili i trudili se prvo moraju vjerovati da se rad isplati i biti osobno motivirani. A rad se ne isplati ako mi nakon isplate dobiti ili plaće poreznik stoji na vratima i pola uzme sebi. Ali svaka regulativa stvara sve veću barijeru, velikim kompanija omogućuje da prežive a da se ne moraju truditi napraviti bolji proizvod, jer imaju obilje resursa i novca, dok male tvrtke eliminira iz utakmice jer ne mogu zadovoljiti bezbrojne besmislice koje dolaze iz birokracije. I tako bogati postaju još bogatiji.
I to je jedini smisao te famozne „borbe“.
Zašto intelektualci mrze tržište?
Iako centralno planiranje i državna ekonomija možda ponegdje mogu ostvariti neki kratkoročni uspjeh uslijed globalnog rasta cijena nekog resursa koji ta zemlja ima, poput nafte, u cjelini ono brzo pojede vlastitu supstancu i krene nizbrdo. Drugi je razlog taj što u socijalizmu nema osobne dobiti kao nagrade za osobni rad i ljudi nisu zainteresirani da se trude. Pa ipak intelektualci već 200 godina mrze tržište. Zašto? Moguće da je to zato što njihov rad na tržištu uglavnom ne vrijedi puno, tržište je „anonimni glasnik istine o onome što radimo“, što zna biti bolno. Kako primjećuje američki filozof Robert Nozick, intelektualac želi da cijelo društvo bude poput škole, poput sredine u kojoj mu je tako dobro išlo i u kojoj je bio cijenjen. Drugi je problem što lijevi intelektualci vole moralizirati, a ljepše je vjerovati da je utopija moguća i da ćemo prije ili kasnije postići neku harmoniju, a tržište je borba i natjecanje a ne harmonija. Kapitalizam pak ne pokušava promijeniti ljude niti stvoriti „novi tip čovjeka“ niti bilo kakvo društvo harmonije i jednakosti.
Kapitalizam u moralnom smislu znači prihvaćanje ljudske prirode kakva ona jest te se temelji na slobodi pojedinca i želji za osobnim prosperitetom. On nužno podrazumijeva privatno vlasništvo i privatnu inicijativu. Međutim, ako i imamo tržišnu ekonomiju, to ne znači da društvo mora biti bezakonje i da je baš sve dopušteno i da je čak i cesta privatno vlasništvo. Postoje stvari koje su civilizacijska vrednota (poput pravne države, infrastrukture, školstva ili zdravstva koji su zajamčeni svima, a u bogatijim društvima i više od toga) i koje kao društvo koje ima neki zajednički put utvrđujemo konsenzusom, inače nismo društvo već džungla. Uspješna društva taj sebični instinkt uspijevaju ispravno kanalizirati, te on donosi korist i za društvo i pojedince – osobna inicijativa stvara novu vrijednost, znanje i tehnologiju, kroz poduzeća zapošljava druge ljude, a kroz porez financira i javne potrebe. Intelektualci pak već 150 godina vjeruju u marksističku maksimu da su oni koji su bogati bogati isključivo zato što eksploatiraju nekoga. To može i ne mora biti točno, a kasnije ćemo vidjeti i zašto.
„Intellectuals have a great tendency to see poverty as a great moral problem to which they have the solution. Now, the human race began in poverty, so there’s no mysterious explanation as to why some people are poor. The question is why have some people gotten prosperous, and in particular why some have gotten prosperous to a greater degree than others. But everybody started poor, so poverty is not a mystery to be solved by intellectuals. More than that, one of the things I wish I’d put more emphasis on in the book is that intellectuals have no interest in what creates wealth, and what inhibits the creation of wealth. They are very concerned about the distribution of it, but they act as if wealth just exists – somehow. It’s like manna from heaven, it’s only a question of how we split it up“, kaže Thomas Sowell. To je logično, budući da intelektualci rijetko zarađuju svoj kruh na tržištu. Njihova plaća obično dolazi iz državnog budžeta ili neke fundacije i ne postoji direktna uzročno posljedična veza između konkretne korisnosti njihovog rada i te plaće. Zato i nije bitno što rade i govore, bitno je da to što govore zvuči dobro i da se sviđa ekipi koja upravlja budžetom.
Bogatstvo, kao što konstatira Sowell, nije nešto što pada s neba, ono nastaje radom. Ne postoji tajna siromaštva, ne postoji neki poseban razlog zašto je netko siromašan. Ključno je pitanje kako netko postaje bogat.
Pravo na šansu, a ne socijalna jednakost
Napredna inteligencija obožava rasprave o socijalnoj nejednakosti. To je dio svakog društvenog događaja, festivala, rasprave. Socijalni utopisti od Francuske revolucije na ovamo se vrte samo oko toga. U njihovom je imaginariju svaka nejednakost zlo i uvijek je posljedica neke opresije. I u svakoj od tih teorija nejednakost buja, bogati postaju bogatiji, a siromašni siromašniji. I svijet samo što nije propao u beznađe. I tako već 200 godina, tijekom kojih ih stvarnost neprestano demantira. A jednakost je s vremenom postala njihov Sveti Gral koji se mora naći bez obzira na cijenu, bili to ljudski životi ili gospodarska bijeda. Možda ćemo svi bit sirotinja i pola će vas bit po gulazima, ali barem ćemo bit jednaki! Neka košta koliko košta! Ali njih ne zanima ravnopravnosti svih građana pred zakonom, već jednakosti ishodarada, što pojednostavljeno znači da svi trebamo dobiti isto, bez obzira na sve ostale faktore poput osobnog truda, znanja, složenosti rada i slično.
Međutim, jednakost ishoda niti je moguća niti korisna, jer čovjek nije svetac, pa da vrijedno radi za zajednicu bez obzira na nagradu, a nije ni samo kotačić u kolektivnom sistemu koji obavlja društvenu funkciju. Svaki je čovjek prije svega pojedinac koji želi dobro sebi i svojoj obitelji i bori se za njih, a društvo je neki okvir u kojem funkcionira. Ljudi moraju imati osobnu korist kao motiv da bi se trudili i da bi to društvo posljedično napredovalo. Ako će svi dobiti isto, zašto bi se itko trudio? To je mudrost koju zna svaka seoska baka, ali ne znaju mnogi javni intelektualci u svojim kružocima koji i dalje na ovaj ili onaj prodaju priču o jednakosti, samo što je svakih 10 godina zapakiraju u drugačiju ambalažu.
Pa ako socijalizam i jednakost nisu rješenje radničkog pitanja, što jest? Radničko pitanje i danas postoji, bez obzira što brojni liberali i libertarijanci odbijaju ikakvu distinkciju na radnike i poslodavce. Marksistička teorija je, kao što smo rekli, u praksi polučila katastrofalne rezultate. Zato bih borbu za radnike, a ona se doista vodi, definirao kao sustavno nastojanje da svaki pojedinac, bio on rođen u bogatoj ili siromašnoj obitelji, dobije pravo na šansu. A osobna je odluka svakog pojedinca hoće li svoja nastojanja usmjeriti u stjecanje materijalnog bogatstva i društvenog uspjeha i koliko ili će se posvetiti filozofiji i proučavanju smisla života i živjeti u kolibi na Velebitu, daleko od kompanija i konzumerizma trgovačkih centara. I jedan i drugi izbor je pravo svakog čovjeka. Nelegitimno je pred svakoga stavljati isti cilj. Ja kao radnik ne očekujem jednakost, već priliku da se natječem s drugima pod ravnopravnim uvjetima. Borba za radnike se dakle vodi na sasvim drugom mjestu – tamo gdje radnik dobiva kvalifikacije, znanja, iskustvo i odlučuje da možda i sam pokrene svoj biznis.
Koje su onda vrijednosti i društveni mehanizmi koji dovode do blagostanja najširih slojeva stanovništva i svima daju šansu, a ne samo malog kruga oligarhije na vlasti, paradržavnih intelektualaca i crony poduzetnika oko vlasti?
- Tržišna ekonomija koja stvara novu vrijednost i tehnologiju te vuče društvo naprijed. Ona omogućava najbrži ekonomski razvoj svima, pa i radnicima. Čovjek napreduje inovacijama, a njih nema ako je inovator neslobodan i zakočen bezbrojnim regulatornim ograničenjima. Bez slobode udruživanja i razmjene ideja nema napretka. Gospodarstvo nije socijalna kategorija.
- Pošteno tržišno natjecanje koje omogućuje svima da sudjeluju u tržišnoj utakmici, a zahvaljujući aktivnoj konkurenciji spriječeno je ekstremno bogaćenje pojedinaca i zadržavanje bogatstva, dok radniku jamči najbolje moguće uvjete rada, jer će se poslodavac u poštenoj tržišnoj utakmici boriti za kvalitetnog radnika, umjesto da mu kaže „uzmi ili ostavi“.
- Pravna država koja brzo i efikasno rješava sve sporove. Ako poduzetnik ne isplaćuje plaću radniku ili prekovremene sate, odgovor ne može biti „tako ti je u to u kapitalizmu“. Riječ je o nepoštivanju dogovora i kršenju zakona.
- Efikasna ali ograničena socijalna država koja se manifestira u pomoći invalidima, bolesnima i slično. Suvremeno društvo treba trajno brinuti za nemoćne i bolesne, kao i za ljude koji su uslijed prirodnih katastrofa izgubili sve, te kroz socijalne programe pomagati pojedincima u situacijama kad su nesposobni za rad.
- Obrazovni sustav i javno zdravstvo dostupni svima (javno ili privatno, uključujući i vaučere), pa i najsiromašnijim građanima, koji si to ne bi mogli sami platiti. Upravo to jamči pravo na šansu za svakog pojedinca, bez obzira na socijalno porijeklo. Osim klasičnog obrazovanja bitno je da svaki pojedinac može lako stjecati potrebne kvalifikacija potrebne za tržišnu utakmicu te otvoriti mogućnost da svatko pokrene vlastiti biznis i radi za sebe, a ne za nekog drugog. Svatko tko zna nešto raditi trebao bi moći otvoriti svoj biznis i prosperirati, a da ga regulativa i porezi ne unište već u početku.
Ako vam se čini da u Hrvatskoj imamo sve suprotno i da se većina elite, od krupnog kapitala i medija do prosvijećene inteligencije, trudi da tako i ostane i da cijelu dilemu nekako zakukulji u nerazumljiv diskurs, niste daleko od istine. Tome intelektualci i služe. U Hrvatskoj umjesto tržišne ekonomije imamo crony kapitalizam, umjesto poštenog natjecanja imamo monopole, duopole, kartele, prljave dilove krupnog kapitala, vlade i lokalnih samouprava, korumpiranu javnu nabavu i gotovo nepostojeću pravnu državu, umjesto male i efikasne socijalne države koja se brine za najugroženije imamo skupi državni aparat i atrofirane socijalne službe lišene stvarne brige za ljude, a umjesto stvarnog prava svakog pojedinca na šansu imamo nepotizam u javnom ali i u privatnom sektoru, jer je on itekako isprepleten s ovim dijelom koji je pod direktnom kontrolom države i vlasti. Ako je netko u Hrvatskoj danas jako bogat, mala je šansa da je to stekao na tržištu zahvaljujući svom radu, inovacijama i tržišnom natjecanju.
Uglavnom je riječ o sumnjivoj privatizaciji, frendovskim dilovima s državom upravom, povlaštenom položaju i slično, te nizu zakona, propisa i regulative koja omogućuje da to tako i ostane. Dakle imamo jedan truo sustav daleko od neoliberalizma, u kojem se isplati sve i svašta, od karijere političara, javnog intelektualca na državnim jaslama do NGO karijere, ali se ne isplati pošten rad. Sve skupa sasvim lijepo prilagođeno eliti koja želi zadržati svoje privilegije bez puno poštenja, truda i znanja. Velika i jaka država apsorbira ogromna ekonomska sredstva i onda ih raznim mehanizmima, najčešće kroz osiguranje monopolističke pozicije i eliminaciju konkurencije, transferira takvim kompanijama.
Rezultat je taj da oni koji su postali bogati na ovaj ili onaj način zadržavaju svoje privilegije bez obzira na sve. I tek rijetko koji od njih osiromaši, opet državnom intervencijom. Isto tako je gotovo nemoguće da osiromaši i neki akademski građanin, profesor s društvenog fakulteta ili javni intelektualac, bez obzira na to kakve gluposti predaje studentima ili propovijeda štetne teorije, budući da im država i dalje transferira vaš novac, najčešće do penzije. A vi također ostajete tamo gdje jeste, uglavnom u nižoj ili nižoj srednjoj klasi.
A za što se stvarno bori naša ljevica? Ne bori se da se raspetlja ovaj gordijski čvor u kojem su država i krupni kapital isprepleteni kao dvije zmije, ljevica se i dalje zalaže za „jednakost“, za više regulative (državnih prstiju svugdje, uključujući i vaš privatni život), za više poreza i para u državnom budžetu, za više kontrole svega i svačega, žele da država što više plaća posljedice nečijih osobnih odluka i tako podržava osobnu neodgovornost, dakle ukratko za više ovlasti upravo ovom najlošijem dijelu društva, opet iz razloga što se činjenice žrtvuju ideološkoj perspektivi (a to je utopija i država koja kontrolira apsolutno sve).
Metode ljevičarske borbe nisu polučile bolji život građana, dapače daju potpuno suprotne rezultate – veliki porezi, glomazna administracija, lopovluk – što opet doprinosi održavanju klasnog zida. Država je trula i korumpirana, dajmo više ovlasti i novca upravo državi, kaže ljevica. Desničari su lopovi i vratili bi nas u srednji vijek, ali dajmo još ovlasti državi u kojoj su desničari na vlasti. U javnim službama se svi zapošljavaju preko veze, povećajmo poreze i dignimo plaće zaposlenima u javnoj upravi. Riječ je o nevjerojatnoj zamci u koju je ljevica upala i ne pokazuje volju da izađe iz nje. Razlog je jer a) ljevičarski intelektualci nemaju poštene namjere b) lakše je lamentirati stare priče o „nadirućem klerofašizmu“ ili neoliberalizmu ili nečemu trećem što je popularno među intelektualnom elitom nego promijeniti narativ i pogledati što je stvarni problem. Oni toliko silno žele svoju utopiju da će na oltaru te ideje žrtvovati bilo koga, pa i radnike, makar se utopija nikad ne ostvarila.
Crony kapitalisti mogu samo zadovoljno klimati glavom što na ljevici imaju takve saveznike i obilato financirati njihove aktivnosti, od nezavisnih intelektualaca do ekstremističkih kulturnih festivala gdje se svi nadmeću u nominalnoj moralnosti i protivljenju neoliberalizmu. Međutim, iz te intelektualne kuhinje mogu proizaći najluđi i najopskurniji prijedlozi, poput recimo zajamčenog dohotka. Ukratko, da dobivaš pare a da ne radiš ništa. I na to se danas svodi aktivistička mudrost i inovacija, ne na to da svatko treba dobiti šansu, ne na to da radiš i budeš pošteno plaćen za svoj rad, već da dobivaš pare ni za što. Eksperimenti u skandinavskim zemljama su pokazali kakve to rezultate daje.
Treba li nam socijalna država?
Ako je socijalizam promašen i štetan, socijalna država nije. Minimalna socijalna država je nužnost i to bi trebali priznati čak i najzadrtiji libertarijanci i aynrandovci koji sve gledaju kroz prizmu poreza i smatraju pljačkom svaku kunu koju moraju platiti državi i privatizirali bi i cestu i vodu i sve drugo je nasilje centralne države nad njihovom slobodom. Oni nikad neće razumjeti da što više društvo tehnološki i gospodarski napreduje, to više stvari treba jamčiti svim članovima društva. Danas su obrazovanje i zdravstvo civilizacijske vrijednosti koje pripadaju svima i koje možemo platiti, što je prije 200 godina bilo nezamislivo. Libertarijancima je to teško prihvatiti, baš kako što je socijalistima teško pristati na privatno vlasništvo u gospodarstvu.
Ali ako je socijalna država nužna, ona mora biti funkcionalna i ne smije biti orijentirana na previsok postotak stanovništva. Recimo načelno da se treba ograničiti na pružanje socijalne podrške ljudima koji se nalaze ispod granice siromaštva. Nema smisla da socijalna država pruža usluge ljudima koji nisu siromašni, jer se onda svodimo na to da prosječni građanin plaća porez, država ubire taj porez, a onda tim porezom, nakon što namiri bezbrojne birokrate, građanima daje to što su uplatili. Umanjeno za 50 posto. Kad socijalna država pređe određenu granicu ona postane svrha sama sebi i atrofira, a od normalnih pojedinaca stvara ovisnike. Takav sustav stvara nepoticajnu atmosferu među stanovništvom. Ako ti stalno treba država da bi preživio ili misliš da možeš računati na pomoć bez obzira na osobnu neodgovornost, onda se ne boriš za sebe i ne stvaraš vrijednost, jer lova dolazio radio ne radio.
Ali upravo ove stvari koje navodim imamo u većom mjeri implementirane u većini zemalja zapadne Europe koje imaju dugu demokratsku tradiciju, s tim da je u nekim zemljama fokus na jednoj stvari, a u nekima na drugoj. Negdje su socijalna prava veća, negdje manja. Ali ovi elementi socijaldemokracije su u većini zemalja elementarno civilizacijsko dostignuće koje nitko ne dovodi u pitanje. Možemo slobodno reći da većina suvremenih europskih demokracija svojim građanima osigurava pravo na šansu. Iako i tamo naravno postoje brojni izuzeci, pa u mnogim zemljama imamo krupni kapital u sprezi sa državom, ali svijet se ne raspada, kao što nas uvjeravaju lijevi katastrofičari. Za Hrvatsku to nažalost ne možemo reći. Ovdje borba za šansu tek predstoji.
Što nas čeka?
Ako suvremena ljevica nije u stanju shvatiti koliko je duboka zamka u koju su upali, da ne artikuliraju razumnu politiku koja će omogućiti gospodarski razvoj a radnicima pravo na šansu, već direktno i indirektno podržava status quo ili ga još jače utvrđuje, i dalje će gubiti povjerenje radnika i širokih slojeva društva. Ne treba puno analiza da bi se vidjelo da klasično radništvo na izborima ne glasa za političku ljevicu. Međutim, ljevica se nije pogledala u ogledalo, već je zaključila da nešto ne valja s radnicima, koji nisu u stanju shvatiti njihovu velebnu ideju idealnog društva. Doduše zadnjih godina ljevica čak i nominalno odustaje od radničke klase, a neki prosvijećeni intelektualci bez zadrške smatraju da bi se pravo glasa trebalo ograničiti na one „s diplomama“. Jer eto, upravo oni bez diploma su izabrali Trumpa i Brexit, unatoč tome što je sva intelektualna i medijska mašinerija bila upregnuta da se to ne dogodi. Kad narod izabere kako oni žele, onda je to demokracija, a kad izabere onako kako ne žele, onda je to populizam.
Prema njima, tradicionalno radništvo je previše neprosvijećeno i patrijarhalno i nikad neće razumjeti zašto je revolucija potrebna, pa je bolje ne zamarati se njime i pokušavati ga prosvijetliti, već treba naći novo biračko tijelo. I tako smo u 100 godina napravili puni krug oko demokracije, od zahtjeva za općim pravom glasa za muškarce i žene do želje da se ukine pravo glasa neprosvijećenima ili da se što više opstruira provođenje izborne volje raznim makinacijama, od nametanja odluka kroz Ustavni sud, do donošenja bitnih odluka iza zatvorenih vrata, što radi oligarhija u EU. Pa kome se onda ta ljevica danas obraća, ako ne širokom sloju građana u kojem radnici čine većinu? Kako se čini, nova niša su bezbrojne marginalne skupine, seksualne manjine, imigranti, prosvijećeni, akademija, umjetnici i naravno državni službenici. Tu im dobro ide. Zato im preostaje da još strastvenije pokušavaju naći svoj smisao u identitetskim temama, borbi za uniseks WC-e, transgender problemima, izmišljenom fašizmu, dekonstrukciji patrijarhata i slično, a radnici će pripasti nekom drugom.
Uncommon Knowledge: Thomas Sowell on the Vulgar Pride of Intellectuals
Thomas Sowell discusses his newest book, Intellectuals and Race
Pascal Bruckner, Tiranija kajanja: Esej o zapadnjačkom mazohizmu, Zagreb, 2009.
Nassim Nicholas Taleb, Skin In The Game, 2018.
Robert Nozick, Why Do Intellectuals Oppose Capitalism?
O autoru:
Ilija Aščić (1980.) Fotograf, videograf, filozof bez pokrića, pisac, biciklist, sitni špekulant na burzi, poduzetnik, obožavatelj Platona, provokator. Diplomirao je novinarstvo na Hrvatskim studijima u Zagrebu. 2017. godine objavio je prvu zbirku kratkih priča pod nazivom „Kako sam postao zao“. Član je uredništva časopisa Alternator iz Siska. Piše kolumne za portal Heretica. Vlasnik je studija „Filmić“ za video i fotografiju. Živi u Zagrebu.
