Written by 22:00 Hereze, Ogledi

Tomislav Kardum: Covid-19 i modernizacija u pogrešnom smjeru

Povijest zapadne civilizacije uglavnom se shvaća – sukladno kršćanskoj, hegelijanskoj i marksističkoj misli – kao kontinuirani napredak prema većem stupnju slobode, bogatstva i blagostanja, iako različiti ideološki pravci mogu drugačije definirati te pojmove. Po kršćanskom teleološkom shvaćanju povijest završava posljednjim sudom, dok je za njemačkog filozofa Georga Wilhelma Friedricha Hegela povijest završila pobjedom Napoleona, nositelja ideja prosvjetiteljstva i Francuske Revolucije, nad pruskom vojskom u Bitci kod Jene 1806. Suvremeni ljubitelj Hegelove misli Francis Fukuyama je pak pobjedonosno proglasio konačnu pobjedu liberalne demokracije nad svim izazivačima gotovo 200 godina nakon Jene, da bi ga kasnije razvoj događaja opovrgnuo, kao i Hegela. Za marksiste povijest se pak razvija pravocrtno – od robovlasničkog Rima, preko feudalnog srednjovjekovlja, do kapitalizma koji će naslijediti socijalizam, a trijumf će nastupiti uspostavom besklasnog i bezdržavnog komunizma. Taj kraj povijesti također nikada nije nastupio.

No, vratimo se na ocrtani način razmišljanja u njegovoj danas najzastupljenijoj liberalnoj varijanti, po kojoj gospodarsku modernizaciju društva u stopu prati politička modernizacija, odnosno napredak prema sve savršenijoj liberalnoj demokraciji i sve većoj zaštiti ljudskih prava – čije se definicija u svakoj novoj etapi proširuje, ponekad i na druge vrste. Takav pogled na povijest uvelike je ideološka iluzija. Kako navodi povjesničar Stephen Kotkin u prvom tomu Staljinove biografije (Stalin I.: Paradoxes of Power) modernizacija je zapravo geopolitički proces. “Čak i paket atributa koje nazivamo modernitetom nije rezultat nekog sociološkog procesa, napuštanja tradicije, već okrutnog geopolitičkog natjecanja unutar kojega su države morale dostići druge sile po pitanju moderne proizvodnje čelika, moderne vojske i modernog masovnog političkog sustava ili bi bile poražene i potencijalno kolonizirane”, pojašnjava Kotkin.

Primjerice, Nacionalna garda, formirana nakon Francuske Revolucije, uspješno se oduprla naletima svih susjednih država ancient regimea, iako je u zemlji vladalo rasulo, a u više je pokrajina građanski rat. Nacionalna garda uspjela je obraniti Republiku jer je uvedena opća mobilizacija, a obični puk koji do tada nije uobičajeno sudjelovao u ratovima, pogonjen nacionalizmom i željom za obranom stečenih prava (sloboda, bratstvo i jednakost) uspješno je porazio profesionalne polu-feudalne vojske, čemu je svakako pridonijela i brojčana nadmoć. Vojno-politički genij poput Napoleona iskoristit će te zasade i zamalo učiniti od Francuske prvog hegemona nad cijelim europskim kontinentom. Protiv revolucionarne Francuske – od 1792. do 1814. – ancient regime će formirati čak šest koalicija, a presudnu ulogu u pobjedi odigrat će upravo kopiranje francuskih obrazaca, odnosno geopolitička modernizacija. Pruska će tako zaigrati na kartu njemačkog nacionalizma koji u modernoj inačici nastaje upravo kao odgovor na francusku dominaciju, dok će Francusku na njihovom zenitu slomiti “narodne”, a ne feudalne vojske, poput španjolskih gerilaca koji će također igrati presudnu ulogu u formiranju španjolskog nacionalnog identiteta. Iako su pobjedničke sile starog poretka na Bečkom kongresu krojile kartu svijeta, uvidjele su da je po opstanak njihovih država u međunarodnoj sferi, a i na vlasti, nužno dati određene koncesije liberalizmu i nacionalizmu koji su u to vrijeme jedan od drugog neodvojivi. Cijelo će 19. stoljeće u Europi uistinu obilježiti politička modernizacija, odnosno liberalizacija i demokratizacija koju je pratio gospodarski, znanstveni i svaki drugi tehnički napredak. Druge su se pak civilizacije, ako su se željele oduprijeti zapadnim zemljama i preživjeti, modernizirale usvajanjem zapadnih institucija. Modernizacija Japanskog Carstva započela je nedugo nakon susreta s američkom ekspedicijom Perry, nakon čega je prilagodljiva japanska elita prekinula politiku izolacije i započela usvajati zapadne obrasce. Zbog toga će Japan 1905. nanijeti devastirajući poraz Ruskom Carstvu, dok će mnogoljudnija i većinu povijesti znatno bogatija Kina postati europska polu-kolonija upravo zbog nesposobnosti elita da moderniziraju svoju zemlju, što je bilo nužno za očuvanje neovisnosti.

Ocrtani su primjeri prilično poznati, ali povijest – osim za većinu politologa, što značajno utječe na ograničenost njihovih promišljanja – ne počinje 1789., a modernizacija je moguća bez napretka po pitanju ljudskih sloboda i ljudskih prava. Dapače, moguć je i obrnuti trend.

Početkom 18. stoljeća Pruska je bila mala i neplodna zemlja sa samo milijun stanovnika. Međutim, raznim reformama – uspostavom najefikasnije meritokratske birokracije u Europi, centralizacijom, efikasnim sustavom oporezivanja, okrutnim i istodobno efikasnim pritiskom na kmetstvo i uvođenjem raznih državnih monopola, Pruska će u vrijeme “prosvijećenog apsolutista” Fridrika Velikog imati najmoderniji vojni stroj u Europi. Mala će država imati 200 tisuća vojnika, čime će brojčano biti četvrta najveća u Europi. Stoga će francuski političar i publicist Honoré-Gabriel Riqueti de Mirabeau reći da Pruska nije “država s vojskom, već vojska u potrazi za državom”. Pruska Fridrika Velikog porazit će višestruko veću i mnogoljudniju Habsburšku Monarhiju Marije Terezije i anektirati jednu od njezinih najbogatijih pokrajina, Šlesku. Nakon tog poraza, kreće “modernizacija” po istim linijama u Habsburškoj Monarhiji. Nešto kasnije Fridrik II. će se oduprijeti zajedničkim vojnim napadima tri najveće kontinentalne sile – Francuske, Habsburške Monarhije i Ruskog Carstva u Sedmogodišnjem ratu (1756.-1763.).

Istovremeno je kopnjela moć Poljsko-litavske unije, teritorijalno najveće države u Europi, koja je bila najbliža današnjem liberalno-demokratskom idealu. Poljaci, ne bez razloga, nazivaju navedenu državu koja je postojala od 1569. do 1795., Prvom Poljskom Republikom. Poljsko-litavska unija bila je izborna monarhija – svakog novog vladara morao je potvrditi parlament Sejm. Tijekom 17. stoljeća etablirala se u Sejmu praksa tzv. “liberum veta”, po kojemu je svaki član imao pravo veta na zakonske odredbe, što je otežavalo i usporavalo odlučivanje u ključnim trenucima. Decentralizirana Poljsko-litavska Unija sa snažnim plemstvom je u 1760-ima, piše izraelski povjesničar Martin Kreveld u djelu The Rise and Decline of the State, mogla jedva mobilizirati 50 tisuća vojnika, iako je kontrolirala teritorij veći od Francuske, dok je mala Pruska, nekoć poljski vazal, mogla mobilizirati trostruko više vojnika. U tri podjele 1772., 1793. i 1795. prosvijećeni će apsolutistički vladari Pruske, Habsburške Monarhije (Marija Terezija i Josip Drugi) te Ruskog Carstva (Katarina Velika) međusobno podijeliti Poljsko-litavsku uniju, koja će nestati s političke mape Europe za idućih više od stotinu godina. Apsolutistički model pobijedio je neefikasnu republiku. Iako se sukladno liberalnom shvaćanju povijesti pobjeda apsolutističkih monarhija predstavlja kao korak prema većem stupnju slobode jer je apsolutistička (prosvijećena) monarhija sa svojim prosvjetiteljskim reformama bila navodni preduvjet za uspostavu građanskog društva, republikanski bi poljsko-litavski model iz liberalne perspektive morao biti superioran apsolutističkoj monarhiji. Iako su u Sejmu sjedili samo predstavnici plemstva, u nekim dijelovima Poljske plemićki je status imala čak četvrtina pučanstva. U svakom slučaju i ograničena forma demokracije, kao i disperzija moći, za liberalne bi demokrate trebala biti superiorna autokratskom sustavu dei gratia. Uostalom u “prvoj demokraciji”, Sjedinjenim Američkim Državama, pravo glasa su imali samo bijeli punoljetni muškarci pa je velika većina stanovnika bila isključena iz blagodati demokracije.

Slično su, u međuratnom razdoblju, zemlje istočne i jugoistočne Europe tražile “druge” izvore modernizacije pošto je zapadni liberalni model izgubio na privlačnosti uslijed tragedije Prvog svjetskog rata i kasnije Velike ekonomske depresije. Dobar dio ljevice u sovjetskom je boljševizmu video rješenje za moderne probleme, dok su čak i u rijetkim etabliranim demokracijama, poput Ujedinjenog Kraljevstva, dijelovi Konzervativne stranke razmatrali autoritarna rješenja i smatrali fašizam/fašizme nužnim zlom potrebnim za suzbijanje komunističke prijetnje. U 30-ima su sve zemlje Istočne Europe imale neku vrstu autoritarne vlasti, izuzev Čehoslovačke koju će uskoro uništiti nacistička Njemačka. Srednjoistočna Europa, čija su društva bila u puno manjoj mjeri kapitalistička (postojali su znatni prežici feudalnog društva) te su elite u puno manjoj mjeri istinski prihvatile liberalizam, zbog čega su te zemlje bile “znatno sklonije odbaciti zapadni sustav kada je počeo pokazivati znakove slabosti i nestabilnosti”, piše mađarsko-američki povjesničar Ivan. T. Berend u knjizi Decades of Crisis: Central and Eastern Europe Before World War II.

Iz ocrtanih primjera možemo lako zaključiti da brzina širenja političkih sustava ovisi uvelike o njihovoj uspješnosti, ali i o popratnom gubitku vjere vladajućih elita i naroda u dotadašnji sustav vrijednosti. Kriza izazvana takozvanom pandemijom Covida-19 dovela je do toga da sva zapadna društva (izuzev Švedske) usvoje kineski model borbe protiv koronavirusa, ali i druge metode svojstvene vladajućoj Kineskoj komunističkoj partiji, koje su nužne za kontrolu “rušitelja” poretka i navodnih ugrožavatelja javnog zdravlja. Kako navodi Ole Skambraks, zviždač s njemačke javne televizije ARD, u Australiji trenutno testiraju aplikaciju za testiranje lica kako bi osobe kojima je određena izolacija ostale u svojim domovima, dok talijanski grad Ostia testira dronove za mjerenje temperature osoba koje idu na plažu itd. Takve stvari prolaze ispod radara zbog “izvanrednog stanja” koje omogućuje izvršnim vlastima da, zahvaljujući potpori javnog mnijenja, de facto ukinu trodiobu vlasti jer se nijedna pravosudna vlast ne usuđuje srušiti mjere koje se donose izvanparlamentarnom procedurom. Neki od osnovnih preduvjeta demokracije, poput prava na prosvjed, pod izlikom epidemioloških su mjera suspendirani. Tako je Trst zabranio prosvjede u središtu grada, u kojemu je dio radnika pokušao blokirati luku nakon što je Covid-potvrda postala obvezna za sve talijanske radnike.

Čitatelj bi u ovom trenutku mogao sebi postaviti pitanje – na koji je način opisani koncept geopolitičke modernizacije povezan s usvajanjem kineskog modela borbe protiv pandemije? Prvenstveno, kao što smo vidjeli iz nekoliko ocrtanih primjera kontrole stanovništva koje samo naivni ljubitelj rastućeg Levijatana može povezati s javnozdravstvenim mjerama, uz kineski model borbe protiv pandemije koriste se i kineske metode suzbijanja izražavanja neslaganja s politikama vlasti. Zapadne vlasti ne preuzimaju od Kine samo jednu stvar, kao što je, figurativno rečeno, Petar Veliki od Zapada uzeo tehniku pravljenja boljih topova i brodova. Riječ je zapravo o geopolitičkoj (regresivnoj) modernizaciji, odnosno odgovoru na u pandemiji uspješnu Kinu. Kineski odgovor na pandemiju je nužan, pogotovo u bogatim zemljama zapada, kako bi se odgovorilo na zahtjeve velike većine stanovništva koja, primjerice, podržava uvođenje Covid-potvrda. Razmjeri podrške mjerama u ponekim su slučajevima groteskni – čak 45 odraslih u Ujedinjenom Kraljevstvu podržava neograničeni lockdown za necijepljene, dok se toj drastičnoj mjeri protivi tek 32 posto stanovnika. Zemlje istočne Europe u toj priči u principu nisu “akter” nego pasivni promatrač koji pomodno uvodi sve sa Zapada, koji dobar dio stanovništva i elite smatraju nepogrješivim akterom povijesnih zbivanja – hrvatski intelektualni invalidi često epidemiološke mjere opravdavaju rečenicom: “Pa tako je i u Njemačkoj”. Države srednjoistočne Europe žrtve su tzv. Briselskog efekta, pojma koji opisuje činjenicu da većina svjetskih država usvaja dobar dio prekomjerno reguliranih propisa Europske unije, koliko god oni često bili nesuvisli, samo kako bi mogli s njom trgovati. U ovom su slučaju građani istočnih zemalja Europske unije, poput Hrvatske, žrtve briselskog efekta s varijacijom.

Pensilvanijski sudac William Stickman u rujnu 2020. srušio je odredbu o uvođenju lockdowna guvernera Toma Wolfa, argumentirajući da se time krši sloboda okupljanja. U presudi se navodi da je lockdown kao odgovor na pandemiju Covida-19 “povijesni presedan” u SAD-u i da nikada nije korišten kao odgovor na nijednu bolest. Uistinu, wuhanski model borbe protiv pandemije je nezabilježen u povijesti – jedno su ograničene karantene za putnike kod kojih se sumnja na bolest, a drugo zaključavanje cijele populacije en masse.

“Čini se da je nametanje lockdowna u Wuhanu i drugim dijelovima Kine – zemlji nesputanoj brigom za građanske slobode i ustavne norme – pokrenulo domino-efekt u kojem su jedna zemlja i savezna država za drugom, svojim građanima nametale drakonske i dosad neiskušane mjere. Lockdown je, stoga, doista bez presedana iz pravne perspektive”, presudio je sudac Stickman. Ukratko, ako Covid-19 i nije kinesko biološko oružje, on je postao političko oružje Narodne Republike Kine. Međutim, zbog straha od Covida-19, koji je prvotno amplificiran navodnim rušenjem ljudi na cesti zbog Covida-19 u Wuhanu, pomutio je prosječnom čovjeku sposobnost rasuđivanja i nagnao ga da preda svoju slobodu u ruke vlastima kako bi se suzbio virus. Čak i u slobodarskoj Švicarskoj, stanovništvo se na referendumu opredijelilo za Covid-potvrde. Po recentnim istraživanjima, čak 92 posto Amerikanaca precjenjuje šansu za hospitalizacijom u slučaju covida-19, a 41 posto demokrata smatra da je šansa za hospitalizacijom veća od 50 posto. Samo 2 posto demokrata točno je odgovorilo da je šansa za hospitalizacijom manja od 1 posto. Vlasti koje su dijelom stvorile takvo javno mnijenje, prenaglašavanjem opasnosti od Covida-19, sada moraju kreirati politike sukladno toj činjenici. Lakše im je održati društvenu koheziju udovoljavanjem prestrašenoj većini, nego pokušajima komuniciranja i sprovođenja realnih, dugoročno održivijih i uspješnijih politika. Sve se to događa sukladno činjenici da su stanovnicima zapadnih zemalja “sigurnost” i “zdravlje” važniji od osobne slobode i, u krajnjoj liniji, liberalne demokracije. Povjerenje današnjeg zapadnog čovjeka u vlasti više podsjeća na bogobojaznog seljaka Hrvatskog zagorja krajem 19. stoljeća koji pokorno vjeruje u dobrohotnost cara Franza Jozefa, nego na samouvjerenog britanskog liberalnog građanina 19. stoljeća koji je dugo vremena branio državnoj vlasti da provede popis stanovništva, smatrajući to udarom na privatnost i potencijalnim sredstvom zloupotrebe. Građani su priglili paternalističkog Levijatana čiji je stisak sve jači.

Kako navodi hrvatski liberalni intelektualac Bogdan Radica u knjizi Živjeti nedoživjeti: Uspomene hrvatskog intelektualca kroz moralnu i ideološku krizu zapada:“Ustanove umiru, kad se osuše ideje, na kojima one počivaju, kad ljudi najprije posumnjaju u idejne izvore i zatim ih se odriču u ime novih ideja”. Tako se danas osušila važnost demokratskih procedura pa je moguće da latvijski sabor zabrani necijepljenim parlamentarcima sudjelovanje u radu parlamenta. Narodni zastupnici ne smiju glasati i predstavljati narod niti s negativnim testom na Covid-19! Zbog straha od Covida-19 javnost uglavnom ne reagira na naručivanje više od pet milijardi doza cjepiva za više od 10 puta manje stanovnika Europske unije. Tim gore što je za narudžbu odogovorna neizabrana skupina preplaćenih birokrata koje delegiraju vlade država članica, često kako bi se riješile političkih oponenata davanjem unosnih sinekura.

Trenutne takozvane epidemiološke mjere zapadnih država iluzija su činjenja za zadovoljenje prestrašenog elektorata te najlakši način za rješavanje društvenih sukoba – treba imati na umu da je broj protivnika Covid-potvrda i oštrih restrikcija u zapadnim zemljama znatno manji nego u Hrvatskoj, da je riječ o manjini bez podrške snažnih društvenih skupina koju podržavaju samo ponekad krajnje desne stranke, što vlastima neizmjerno koristi prilikom uokviravanja sukoba. Covid-potvrdama se osigurava ugodan život većini stanovništva, a simbolički se vodi borba protiv pandemije. Povjesničar James Billington u knjizi The Icon and Axe: An Interpretative History of Russian Culture navodi da je “rane Ruse kršćanstvu privukla estetska dopadljivost liturgije, a ne racionalni oblik njegove teologije”. Prilikom osporavanja nelogičnosti covid potvrda treba to imati u vidu, pošto se one ne mogu opravdati racionalnim argumentima. Ako necijepljeni gotovo u jednakoj mjeri, pogotovo nekoliko mjeseci nakon cijepljenja, prenose Covid-19, zašto se one koriste? Satjerani u kut, malo pošteniji zagovornici Covid-potvrda priznat će da cjepivo baš i ne štiti kod prijenosa bolesti. Reći će da je poanta u tome da se ne preplavi zdravstveni sustav. Ne ulazeći u to kako je moguće da zdravstveni sustav s 86 posto cijepljenih starijih od 60 godina u Njemačkoj bude preplavljen, zagovornici Covid-potvrda uspostavom tog kriterija stvaraju krajnje opasnu situaciju. Ako je cilj neopterećenje zdravstvenog sustava onda bi mlađi od 30 mogli svugdje jer je mala šansa da budu hospitalizirani, dok bi stariji od 70 bili u kućnom pritvoru neovisno o cijepljenosti. U tom je slučaju racionalnije ograničiti kretanje pušačima, alkoholičarima i pretilima, pa i cijepljenima koji nisu preboljeli virus. Opisanim načinom razmišljanja stvaraju se opasni presedani za opravdanje eugeničkog društva. No vlasti, kao što rekosmo, ne uvode mjere zbog kontrole epidemije – u tom slučaju ne bi bilo dopušteno da u zatvorenom prostoru bez cirkulacije pije kavu 50 ljudi, dok djeca u školi moraju nositi maske. Možda je potrebno u učionice instalirati šank pa djeca neće morati nositi maske? Ako test nije potreban za ulazak u bolnicu jer cijepljeni ne šire virus, odnosno šire ga “20 puta manje”, zašto je onda nakon devet mjeseci, po novoj odluci Europske komisije, nužna booster doza? Zašto se 100 ljudi može voziti u zrakoplovu, u zatvorenoj komori u kojoj cirkulira virus? Nelogičnosti je još bezbroj, ali kao što nam ukazuje Billington, estetika u ovom slučaju stvara religiju.

Titule vračeva nove vjere zvuče sjajno – profesor doktor, akademik, liječnik u uglednoj berlinskoj bolnici, primarijus itd. Nije bitno što svi oni papagajski komuniciraju četiri ideje i, kada se stvari raščlane, zvuče kao marketinški stručnjaci. Bitan je dojam i društvena kohezija, perpetuiranje društvenih sukoba koji neće biti dovoljno jaki da ugroze poredak, ali će biti dovoljan broj protivnika za održanje permanentnog izvanrednog stanja. Bitan je kineski model mravinjaka, dehumanizacija nekoliko disonantnih tonova, kako bi se stvorilo novo društvo i odgovorilo na kinesku prijetnju. Uvijek će biti barem nekoliko posto necijepljenih, pardon – “nebusteriranih antivaksera” koji će biti odgovorni za novi soj i uvođenje novih mjera. Žrtveni jarac uvijek je spreman kako bi se održao perpetuum mobile Pfizerius, a regresivna modernizacija nastavila svoju putanju. Dolje demokracija, živjela sigurnost i vođa cijepljenog svijeta Xi Jinping!

Ogled je izvorno emitiran u emisiji Diagnosis na Trećem programu Hrvatskoga radija

(Visited 216 times, 1 visits today)
Oznake: Last modified: 20. 12. 2021.
Close