Written by 08:00 Hereze, Ogledi

Tomislav Kardum: Ukrajinsko pitanje, HSS i NDH

Ukrajinska i hrvatska povijest, pogotovo u međuraću, imaju brojne sličnosti. Nacionalni program oba naroda u suštini je podrazumijevao uspostavu nacionalne države ili autonomne jedinice sa širokom autonomijom ako prvu varijantu nisu dopuštale okolnosti. Raspadom velikih multinacionalnih imperija nakon prvog svjetskog rata – Osmanskog Carstva, Austro-Ugarske i Ruskog Carstva – nisu svi narodi, usprkos proklamiranom wilsonijanskom načelu samoodređenja dobili nacionalnu slobodu. Među njima su bili Hrvati i Ukrajinci. Hrvati su pritom bili ipak u boljem položaju jer je velika većina nacionalnog korpusa živjela u istoj državi. S druge strane, ukrajinsko je iskustvo međuraća opterećeno podjelom ukrajinskog etničkog korpusa na više država, nakon propasti kratkotrajne neovisne ukrajinske države poslije Prvog svjetskog rata. Najveći se broj Ukrajinaca našao u granicama SSSR-a, dok je velik broj njihovih sunarodnjaka živio unutar granica tadašnje Poljske, a današnje zapadne Ukrajine. Zakarpatska Ukrajina završila je u centralističkoj Čehoslovačkoj, a dio Bukovine unutar Rumunjske.

Dok je unutar sovjetskog totalitarnog okvira Ukrajina formalno dobila svoju republiku uz kasnije suzbijanje ukrajinskog nacionalnog identiteta, ukrajinska se politika unutar Poljske (sedam milijuna Ukrajinaca činilo je 14 posto stanovništva Poljske) podijelila – slično poput hrvatske u Jugoslaviji – na Ukrajinski nacionalni demokratski savez koji je, poput Hrvatske seljačke stranke (HSS), pokušavao demokratskim putem unutar zadanog okvira postići maksimum za ukrajinske nacionalne ciljeve, dok je Organizacija ukrajinskih nacionalista (OUN) smatrala, kao i njihovi hrvatski ideološki parnjaci ustaše, da su za ostvarenje ukrajinskih nacionalnih ciljeva potrebne terorističke metode i oružana borba. Pritom su mogućnosti ukrajinskog uspjeha bile znatno slabije od hrvatskih zbog izraženije asimetrije moći u odnosu između većinskih Poljaka u poljskoj nacionalnoj državi i Ukrajinaca koji su bili većina na jugoistoku zemlje, dok je HSS uspio pred početak Drugog svjetskog rata osigurati autonomiju u vidu Banovine Hrvatske, pri čemu se to pretežito smatralo početnom etapom prema ostvarenju hrvatske državnosti.

Srodnost hrvatskog i ukrajinskog položaja primjećivali su i zapadni autori. Tako novinar Manchester Guardiana i poznati britanski publicist H. Hessell Tiltman u svojoj knjizi Peasant Europe u kojoj opisuje položaj seljaka u svim zemljama srednje, istočne i jugoistočne Europe koje je proputovao, ističe da su pojedine nacije, poput Ukrajinaca i Hrvata, u potpunosti podjarmljene. Iznoseći nakon putovanja svoju impresiju da su hrvatski krajevi ekonomski i kulturno superiorni srbijanskim, Tiltman dodaje kako „nema usporedivog slučaja Europi, izuzevši ukrajinske regije, da je cijela nacija koja je imala vlastitu vladu i parlament protivno svojoj volji pod dominacijom stranaca“. Autor na kraju knjige zaključuje da je teritorijalni ustroj Srednje Europe neodrživ te ga je potrebno učiniti stabilnijim tako što će se neprirodne Čehoslovačka i Jugoslavija raspasti, jer jugoslavenska i čehoslovačka nacija ne postoje, dok je potrebno uspostaviti samostalnu ukrajinsku državu odvajanjem ukrajinskih područja od SSSR-a, Poljske, Rumunjske i Čehoslovačke.

U Hrvatskoj je javnosti u ’30-ima, upravo zbog srodnog položaja i ciljeva, postojala solidarnost spram ukrajinskog nacionalnog pokreta, dok je tadašnja Poljska uglavnom promatrana kao država srodna Jugoslaviji i Čehoslovačkoj – kao versajska „pobjednica“ s više ugnjetenih naroda. Prema tom narativu slično kao što su Srbi ugnjetavali Hrvate i druge narode u Jugoslaviji, a Česi Slovake, Poljaci su ugnjetavali Ukrajince i Bjeloruse. Zato je Mirko Glojnarić, publicist i novinar povezan s HSS-om, u poznatoj knjizi Borba Hrvata iz 1940. zapisao da je Poljska suočena s njemačkom invazijom u rujnu 1939. pala nakon „tek nekoliko tjedana“ upravo zato što su je htjeli braniti samo Poljaci, ali ne i Ukrajinci koji „nisu zaboravili, da njihov narod, koji broji u svemu preko 40 milijuna žitelja – specijalno onih sedam milijuna, koji su živjeli u Poljskoj, nemaju nikakvih prava i nisu ravnopravni u toj državi s Poljacima, u čijim je rukama od prvih početaka bila vlast“.

Lider Hrvatske seljačke stranke Vladko Maček 1935. daje intervju slovačkom novinaru povezanom sa Slovačkom narodnom strankom (SLS) koja će kasnije upravljati Slovačkom Republikom uspostavljenom pod patronatom Trećeg Reicha. U tom intervjuu Maček ističe da Hrvati simpatiziraju borbu Slovaka jer znaju da je „pravedna“. Pritom s tom borbom povezuje i ukrajinsko pitanje, ističući da su odnos Čeha prema Slovacima, Srba prema Hrvatima te Ukrajinaca prema Poljacima, dokaz da je panslavenstvo zabluda. „Tragikom je slavenstva, da slavenski narodi, koji su sami bili kroz duge godine potlačeni, kada dođu k slobodi, nemaju drugoga posla nego tlačiti druge slavenske narode, dobivši ih pod svoju sferu. Rusi su tlačili Poljake, danas Poljaci tlače Ukrajince. Austrijski Nijemci su tristo godina potlačivali Čehe a danas Česi tlače Slovake. Turci su kroz 500 godina tlačili Srbe, danas Srbi tlače Hrvate“, zaključio je Maček.

Glasilo HSS-a Hrvatski dnevnik sredinom 1939. komentira intervju koji je čelnik HSS-a Vladko Maček dao poljskim novinama i ističe da se iz novinarovih komentara vidi da se on „nikako nije mogao uživjeti u naše prilike i da na Hrvate gleda upravo tako, kao na Ukrajince u svojoj domovini. Stoga i daje Hrvatima iste onakve savjete, kakve bi na primjer dao Ukrajincima, zaboravljajući pri tome, da Hrvati takvih savjeta ne primaju, kao što ih ne primaju ni Ukrajinci“. Ranije je pak Hrvatski dnevnik pisao da je položaj ukrajinskog naroda pod Poljacima nije ništa bolji nego pod Rusima te je pozdravio rezoluciju kongresa Ukrajinskog nacionalnog demokratskog saveza kojom se traži autonomija za većinski ukrajinska područja u Poljskoj s ukrajinskim saborom i vladom te posebnom ukrajinskom vojskom. Zahtjev je to koji je više puta upućivao i HSS, ali ga nije uspio ostvariti. Najbliže tomu bilo je prebacivanje žandarmerije pod ingerenciju Banovine Hrvatske pred raspad Kraljevine Jugoslavije, kao i legaliziranje HSS-ove paravojske Hrvatske seljačke zaštite.

Janko Tortić, tada član HSS-a, a kasnije doglavnik i ministar u vladi NDH, piše početkom 1939. u službenom tjedniku HSS-a Seljački dom članak pod naslovom „Ukrajinsko pitanje“. U njemu ističe da pravo samoopredjeljenja mora vrijediti univerzalno, pa tako i za Ukrajince, te da je potrebno revidirati poljske i sovjetske granice. „Po načelu prava samoodređenja naroda i Poljaci i Česi dobili su svoju samostalnu državu, na temelju toga načela Njemačka je priključila materi zemlji svoje sunarodnjake u Austriji i u sudetskim krajevima, a na temelju toga načela i Ukrajinci sada traže svoju slobodu, svoju samostalnu državu, jer im to načelo nije priznato u državama u kojima sada žive razcjepkani“, zaključuje Tortić. Tada narodni zastupnik HSS-a to dakako piše s ciljem (in)direktnog afirmiranja prava samoopredjeljenja za Hrvate pošto takav izravni poziv ne bi promakao cenzuri koja bi revno zaplijenila novine i zabranila njihovo raspačavanje.

Tortić zaključuje da Hrvati prate „s velikim interesom razvoj prilika u Europi zbog načela koja se s tim u vezi iztiču“, dodajući da je „velika sreća ako jedan narod postigne istinsku slobodu, a ne da bude igračka u rukama drugoga naroda – da jedno robstvo zamjeni drugim, makar i u novom obliku“. Predsjednik kratkotrajne Karpatske Ukrajine, koja je proglašena nakon raspada Čehoslovačke da bi ju ubrzo anektirala Horthyjeva Mađarska, monsinjor Avgustin Vološin srdačno je primljen u Zagreb u ožujku 1939. Nije se pisalo samo o teškom položaju Ukrajinaca u Poljskoj, već i u Sovjetskom Savezu. Tako Hrvatski dnevnik krajem 1938. objavljuje opširni članak o neovisnoj Ukrajini nakon Prvog svjetskog rata „koju su sovjeti oružjem pokorili“, dok dvije godine ranije isti dnevnik piše da je „Sovjetska Rusija svojedobno poslala u Sibir dvjesto tisuća ukrajinskih seljaka“.

Borba za ukrajinsku nacionalnu neovisnost i afirmacija ukrajinskog nacionalnog identiteta jasno odvojenog od ruskog, nosi ideološku hipoteku zbog Ukrajinske ustaničke vojske (UPA) koja je odgovorna za masakre desetaka tisuća Poljaka i Židova u Drugom svjetskom ratu, dok je uz pomoć nacističke Njemačke Organizacija ukrajinskih nacionalista, koja je osnovala UPA-u, pokušala uspostaviti neovisnu ukrajinsku državu. Taj slučaj sovjetska, i danas za vrijeme agresije na Ukrajinu ruska, propaganda koriste kao sredstvo protiv ukrajinskog prava na vođenje vlastite nacionalne i vanjske politike, nazivajući često ukrajinsko vodstvo „banderovcima“ i neonacistima sukladno proklamiranom cilju „denacifikacije“ Ukrajine. Uoči agresije na Ukrajinu Putin je u programatskom govoru ukrajinske vlasti nazvao „otvoreno neonacističkim banderovskim režimom“. Famozni „banderovci“ (odnosno frakcija Organizacije ukrajinskih nacionalista Stepana Bandere – OUN-B) ideološki su najsrodniji upravo ustaškom pokretu. Ukrajinski povjesničar Oleksandr Zajcev smatra da je, do 1941., ustaški pokret i OUN, pravilnije promatrati kroz koncept „ustašizma“ nego fašizma. Kako pojašnjava u svom “Fascism or Ustashism? Ukrainian Integral Nationalism of the 1920s–1930s in Comparative Perspective.”:

“OUN je imao mnogo toga zajedničkog s Ustaškim pokretom: ekstremni etnički nacionalizam, cilj stvaranja neovisne, nacionalističke, autoritarne države, antiliberalizam i antikomunizam, vojnički ustroj pokreta, individualni teror kao glavnu metodu borbe, uzvisivanje mladih, naglašavanje međugeneracijskog sukoba, sklonost autoritarnom, karizmatičnom, osobnom stilu zapovijedanja i orijentaciju prema Silama Osovine. Oba pokreta pokušala su iskoristiti Drugi svjetski rat za postizanje svojih ciljeva, ali s različitim rezultatima. Oba su u historiografiji često smatrana fašističkim. Čak i kronološki, glavne su se prekretnice u povijesti dvaju pokreta sinkronizirale: dvije su organizacije nastale gotovo u isto vrijeme, izvele svoje najzloglasnije terorističke akte 1934. godine, odlučile surađivati ​​s državama Osovine, a 1941. godine proglasile su svoje zemlje neovisnima pod njemačkom okupacijom. No, od posljednje točke pa nadalje, njihove se putanje razilaze – Hitler je priznao ustaški režim, dok su OUN Stepana Bandere i vlast koju su stvorili suzbijeni. Dok su ustaše postali vladajuća stranka te su podijelili sudbinu svih kolaboracionističkih skupina u Europi, OUN je bio prisiljen vratiti se u podzemlje. Nezavisna Država Hrvatska (1941.-1945.) dobar je model za to kakva je ukrajinska država pod okriljem Trećeg Reicha mogla biti da su nacisti pristali na njezino stvaranje. Hrvatsko iskustvo pokazuje da se u takvim uvjetima ustaštvo ubrzo pretvara u punopravni fašizam. Dakle, razbijanjem ukrajinske vlade koju je Jaroslav Stecko kreirao u Lavovu, nacisti su spasili ukrajinski nacionalizam od takve sudbine“.

Naime, član Banderine frakcije OUN-a Jaroslav Stecko proglasio je „Ukrajinsku državnu vladu“ u Lavovu nakon „Akta o obnovi ukrajinske države“ 30. lipnja 1941. Međutim, Treći Reich, čiju je podršku OUN očekivao, nije priznao vladu, a njezine je članove u roku od nekoliko tjedana uhitio i zatvorio. Usprkos prethodnoj suradnji s objema frankcijama OUN-a, „banderovci“ nisu dobili podršku Trećeg Reicha, a njihov vođa je također smješten u logor. Njemački imperijalistički planovi prema Ukrajini s rasističkom podlogom u tom su se slučaju ispriječili stvaranju ukrajinske verzije Nezavisne Države Hrvatske.

Uzimajući u obzir ideološku srodnost ustaša i OUN-a, nije čudno da je Nezavisna Država Hrvatska (NDH), u kojoj je vlast imao ustaški pokret, surađivala s OUN-om za vrijeme svog kratkog postojanja. U rujnu 1941. objavljen je poseban broj časopisa Obitelj posvećen Ukrajini pod uredništvom dr. Josipa Andrića koji u uvodnom tekstu pod nazivom „Iz tihih simpatija prema Ukrajincima“ ističe: „Slobodna Ukrajina bit će nam draga, kao što nam je draga slobodna Slovačka, slobodna Irska i sloboda svakog naroda, kojemu pređašnji ugnjetavači nisu priuštavali slobodan narodni i državni razvoj. U slobodi tih nekada ugnjetavanih naroda osjećamo radost nad vlastitom stečenom hrvatskom slobodom“.

Poznato je da su ustaške vlasti surađivale s frakcijom OUN-a Andrija Atanasoviča Melnika (OUN-M). Već u kolovozu 1941. tisak je izvijestio o susretu poglavnika Ante Pavelića s „predstavnikom ukrajinskih nacionalista u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj“ Vasilom Vojtanovskim, pri čeme je Vojtanovski prenio pozdrave vođe njegove organizacije pukovnika Andrija Melnika. Pavelić je izjavio da su „naša srca, naše simpatije uvijek bile na strani velikog i nama bratskog ukrajinskog naroda“ te da je „želja nas sviju bila uvijek, da se ukrajinski narod oslobodi“. Pavelić je razgovor s Melnikovim predstavnicima zaključio s pokličem „Za dom, spremni!“, dok su predstavnici OUN-a (M) odgovorili: „Spremni. Slava Ukrajini, voždevi slava“. Plod suradnje s Melnikovim OUN-om je i Ukrajinska legija s oko 1000 pripadnika koju su činili Ukrajinci s područja NDH. Međutim, vlasti NDH stupile su u kontakt i s organizacijom Stepana Bandere.

O vezama ukrajinskih nacionalista i ustaša Služba državne sigurnosti (kolokvijalno najpoznatija kao Udba) SR Hrvatske izradila je dosje na 67 stranica u listopadu 1984, koji se čuva u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu. Na izradu elaborata Udbu je očito potakla njihova sveprisutna paranoja o planovima, kako su govorili, „neprijateljske emigracije“ za rušenje Jugoslavije u suradnji s drugim nacionalističkim pokretima i zapadnim državama. Ukrajinski su nacionalisti, navodi u uvodu dosjea Mate Barbir, nastojali privoljeti NDH „da se otkači od Hitlera“ i pridruži Velikoj Britaniji „koja će tobož povesti nakon rata križarski rat protiv komunizma u SSSR-u i u Europi“. Udba je tu suradnju povezivala i s kasnijim upadom u Jugoslaviju skupine na čelu s ustaškim pukovnikom Božidarom Kavranom 1947. s ciljem dizanja ustanka protiv Federativne Narodne Republike Jugoslavije i obnove Nezavisne Države Hrvatske. Naime, ukrajinski su nacionalisti na zapadu zemlje vodili gerilsku borbu protiv sovjetskih vlasti nekoliko godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, slično kao i raštrkane križarske skupine u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini pa je suradnja ustaša i OUN-a tumačena u ključu zapadnog pokušaja razbijanja istočnog bloka i svjetskog komunizma.

No, za našu su temu od samih namjera Udbe u stvaranju tog dosjea važniji dokumenti ministarstva vanjskih poslova NDH pohranjeni u njemu koji svjedoče o vanjskopolitičkim planovima NDH spram ukrajinskih nacionalista. Tako veleposlanik NDH u Bratislavi 20. prosinca 1944. obavještava Zagreb da će u hrvatsku prijestolnicu ubrzo doći stanoviti dr. Nikolaus Janovsky (sic!) kao predstavnik OUN-a, ali i UPA-e, te da će kao takav biti „stalna veza između rečene organizacije i hrvatske vlade“. Lorković u izvješću ističe da NDH mora podržati ukrajinsku borbu. „Za buduće veze između Hrvatske i Ukrajine bilo bi od velike štete (i za jednu i za drugu stranu), kad bi Hrvatska u ovim posljednjim naporima ukrajinskoga naroda, da si stvori svoju samostalnu državu, ostane po strani. Ugled i poštovanje, da ne kažem i ljubav, koju relativno mala Hrvatska uživa u redovima ukrajinskih boraca, znatno bi izbliedili, kad bi se ona sasvim abstinirala od svakog učešća u ukrajinskoj oslobodilačkoj borbi“, napisao je Lorković, brat poznatijeg ministra vanjskih poslova Mladena Lorkovića, koji je zajedno s ministrom obrane Antom Vokićem pokušao krajem 1944. prevesti NDH na savezničku stranu.

Iz drugog Lorkovićeva dopisa vidimo da je Janovsky (u ukrajinskoj bi varijanti njegovo ime glasilo Mikola Janovskij) doputovao u Zagreb tajno, da će se sastati s poglavnikom i da ima lažnu putovnicu na ime trgovca Nikole Ivandića iz Imotskog kako bi se izbjegle poteškoće s njemačkim faktorom. Kako se ističe u elaboratu diplomata NDH Vladimira Židovca od 20. siječnja 1945., Janovsky ne želi da Nijemci saznaju da on boravi u Zagrebu i u ime Ukrajinskog vrhovnog oslobodilačkog vijeća (UVHR), krovne organizacije za koordinaciju vojnih i političkih aktivnosti OUN-a i UPA-e, jer se UVHR kao „ukrajinska vlada nalazi na ukrajinskom području te radi u tajnosti i konspiraciji“.

Židovec naglašava da je Treći Reich, zbog rasističkih pogleda spram Ukrajinaca, vodio politiku represije prema OUN-u, usprkos tome što su oni smatrali da je to prilika za uspostavu ukrajinske države. UPA se pak, navodi Židovec, prvotno borila protiv Trećeg Reicha, a po povratku sovjetskih vlasti se „bori protiv boljševika i komunističkog imperializma, jednako kao što je prije toga borila protiv njemačkog imperializma“ (sovjetske će vlasti tek početkom ’50-ih slomiti glavninu otpora UPA-e u zapadnoj Ukrajini). Židovec pak o Melniku iznosi loše mišljenje, usprkos suradnji njegove organizacije s ustaškim pokretom, koja je javno proklamirana u tisku NDH: „Dok se stvari ovako razvijaju Melnik čitavo vrieme živi u Njemačkoj, te iza kulisa radi s Niemcima. On vodi stranačku borbu te kod Niemaca intrigira protiv Bandere i radi s Gestapom. Na taj način Melnik je mnogo naškodio radu OUN. U narodu medjutim Melnik nema niti sada, kao niti prije, nikakovog oslonca“. Janovsky je pak Židovcu predložio i vojnu suradnju NDH i UPA-e „u borbi protiv boljševizma“ te da se, ako je moguće, izvrši izmjena časnika i vojnih izaslanika. Između ostalog, predložio je i „da u Hrvatsku budu primljeni razni ukrajinski intelektualci, profesori i sl., te da im bude omogućen rad“, kao i „da se dozvoli ukrajinskim sveučilištarcima studij na zagrebačkom sveučilištu, i to za njih 20-30“.

Od te suradnje vjerojatno ništa nije realizirano budući da će nekoliko mjeseci nakon tog izvješća NDH propasti, dok će sudbina UPA-e biti zapečaćena, iako će, uz određenu pomoć zapadnih službi, nastaviti gerilsku borbu protiv sovjetskih vlasti na zapadu Ukrajine još nekoliko godina. Tko je pak tajanstveni Nikolaus Janovsky (Mikola Janovskij), koji je navodno u ime UPA-e došao u Zagreb, ne može se ustvrditi. U svakom slučaju vlasti NDH tog su čovjeka, čija je daljnja sudbina nepoznata, tretirale kao predstavnika ukrajinskih nacionalista te su s njime dogovarale možebitnu suradnju srodnih pokreta na anti-boljševičkoj platformi.

Ogled je izvorno objavljen u emisiji Ogledi i rasprave na Trećemu programu Hrvatskoga radija

(Visited 365 times, 3 visits today)
Oznake: Last modified: 20. 1. 2023.
Close