Written by 12:00 Geopolitika, Hereze, Ogledi • One Comment

Tomislav Kardum: Imperijalna solidarnost

U ljudskoj je naravi fenomene o kojima nedovoljno znaju tumačiti kroz mentalnu shemu svojstvenu vlastitom identitetu i okruženju. To je dakako i svojevrsna “prečica” bez koje je nemoguće funkcionirati u svijetu, a posebno vrijedi i za tumačenje pojava i procesa u drugim državama, kulturama, civilizacijama i sl. Hrvati će tako, kao narod s poviješću borbe s imperijalnim središtima, vjerojatno češće imati razumijevanja za nacionalnu borbu Iraca, Ukrajinaca i sl. No, temeljni čimbenici svjetske politike i danas su imperiji u raznim oblicima – SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo, EU, Kina i sl. Oni, dakako, ponajviše utječu na formiranje globalnog javnog mnijenja, pri čemu se to dakako primarno odnosi na anglosferu – Veliku Britaniju i njene bivše dominione (Australija, Kanada, Novi Zeland) te Sjedinjene Američke Države. Usprkos sve većoj disperziji sredstava informiranja i sve većem broju medija, “okvir” za raspravu, kao i temeljne moralne kategorije, formira još uvijek desetak globalnih medija na engleskom jeziku koje čitaju formalno obrazovani širom svijeta. Dodajući tom medijskom konglomeratu, koji kontrolira samo nekolicina kompanija, moć američkih i britanskih izdavačkih kuća koje uvelike odlučuju koji će naslovi imati “globalni” utjecaj, jasno je da “anglosfera” ima velik utjecaj na formiranje globalno prihvatljivih matrica tumačenje većine fenomena.

No percepcija anglosfere uvelike je, kao što smo već rekli, imperijalna što dolazi do izražaja u stavovima medija, znanstvenika, publicista i političara. U tom kontekstu na tri, naočigled različita primjera, pokazat ćemo da anglosfera u tumačenju aktualnih i bivših fenomena pokazuje dozu imperijalne solidarnosti, odnosno pristranosti u prilog očuvanja “imperija”, čak i kada su oni neprijateljski.

Prvi je primjer recentan. Riječ je o velikim protuvladinim prosvjedima u Iranu nakon smrti mlade Mahse Amini u pritvoru iranske moralne policije. Dvadesetdvogodišnja Amini pritvorena je jer je navodno prekršila stroge zakone Islamske Republike o ženskom pokrivanju lica. Prema većini izvora do sada je na prosvjedima smrtno stradalo više stotina ljudi. Narativ u medijima s globalnim utjecajem je sljedeći – građani Irana bune se protiv klerikalne vlasti, traže političku liberalizaciju, veća prava žena i svrgavanje trenutnog teokratskog režima. Pritom rijetke slike koje dobivamo stižu iz iranske prijestolnice Teherana. Fokus je dakle na previranju unutar Irana, države s gotovo neprekinutom imperijalnom tradicijom starom više od dvije tisuće godina.

Iz takvog tumačenju događaja teško je razabrati da je jedan od glavnih, ako ne i glavni faktor previranja, etnički! Naime, Amini je Kurdkinja i upravo su najjači prosvjedi s najviše žrtava odvijaju u većinski kurdskim dijelovima Irana. Njemačka agencija dpa izvijestila je u sredinom studenog o scenama “nalik građanskom ratu” u gradovima Javanrud i Piranshahr. Naime, policija je pravim mecima počela pucati na gomilu. Uz Kurde, kojih ima nekoliko milijuna u Iranu, a najveći su narod s oko 30 milijuna pripadnika bez vlastite države, čini se da su Baluči, narod uz granicu s Afganistanom, također disproporcionalno velike žrtve represije. Dakle, imamo klasičnu situaciju u kojoj su proturežimski prosvjedi očigledno uvelike nacionalno obilježeni, odnosno zahvaćaju manjinska područja koja se bune protiv imperijalnog centra u Teheranu kojim dominiraju Perzijci.

Stručnjakinja za Iran Brenda Shaffer ističe u članku pod naslovom How Iran’s Ethnic Divisions Are Fueling the Revolt (Kako etničke podjele u Iranu potpaljuju pobunu) za časopis Foreign Policy: “Multietnička priroda Irana važan je faktor iranske politike i izvor potencijalne pobune koja je uvelike ostala izvan rasprava o Iranu. Zapadni stručnjaci i komentatori imaju tendenciju gledati Iran kroz naočale njegove perzijske elite, baš kao što je Zapad gledao Rusiju kroz imperijalne oči Moskve uz malo prostora za ukrajinske poglede, a pogotovo za dagestanske i tatarske. Ignoriramo tu realnost i mogućnost internog sukoba i dezintegracije na vlastitu štetu”. Naime, Perzijanci čine nešto manje od pola stanovnika Irana. Oko 20 posto čine Azerbajdžanci kojih više živi u Iranu nego u matičnoj zemlji, a brojni su već spomenuti Kurdi, Luri, Arapi, Baluči i drugi narodi. Zemljom dakako dominiraju Perzijci, a perzijski je službeni jezik zemlje, dok se suvremeni Iran smatra nasljednikom svih drevnih perzijskih dinastija – od Ahemenida koji su ratovali s grčkim polisima preko Sasanida koji su zadavali glavobolje Bizantu do Safavida koji su više desetljeća ratovali s Osmanskim Carstvom za kontrolu nad Kavkazom i Mezopotamijom. Usprkos islamskom karakteru vlasti i šijitizmu, koji bi trebao biti kohezivni faktor, jasno je da dominantni narod ima i glavnu riječ. Shaffer u knjižici Iran Is More Than Persia: Ethnic Politics in the Islamic Republic (Iran je više od Perzije: Etničke politike u Islamskoj Republici) piše: “Perzijanizacija i centralizacija iranske države nastavljaju se pod klericima. U praksi islamizacija je bila naličje perzijanizacije. Perzijanizirajući islamisti nenamjerna su počast uspjehu Pahlavija u kreiranju nacionalnog identiteta iz oživljene prošlosti.”

Drugi je primjer odnos zapadnih promatrača prema Rusiji Vladimira Putina te prema rusko-ukrajinskom ratu. Iako neprijeporno Ukrajina uživa simpatije suočena s agresorom, obrazac imperijalne solidarnosti vidimo čak i u ovom slučaju. Čitav ukrajinsko-ruski rast često se u zapadnim medijima tumači kao posljedica “ludosti” jednog čovjeka – Vladimira Putina. Iz takvog narativa implicitno proizlazi da je ukrajinsko-ruski odnos supstancijalno mogao biti prijateljski da je na čelu Rusije bila druga osoba, iako je riječ o strukturalnom problemu. Pritom se zaboravlja da je, primjerice, aneksija Krima bila popularna ne samo u proputinističkim krugovima. Tako je i jedan od istaknutijih ruskih stvarnih opozicionara Aleksej Navaljni podržao 2014 aneksiju Krima. Šest godina ranije je Navaljni Gruzijce nazvao “žoharima” te je podržao rusku agresiju na kavkasku zemlju. Slično kao i kod praćenja prosvjeda u Iranu disonantni glasovi spram politike Kremlja čuju se samo iz Moskve. Riječ je o takozvanoj liberalnoj opoziciji koja zapravo ima isti imperijalni mindset kao i trenutni režim, ali nastoji svoje ideje ostvariti u suglasju sa Zapadom odnosno integriranjem u svjetski poredak pod vodstvom Zapada čije vrijednosti uvelike njeguje. Iako natproporcionalno u ratu na ruskoj strani ginu narodi poput Burjata, dok su u Dagestanu zabilježeni proporcionalno najveći prosvjedi protiv novačenja, njihov glas teško će doprijeti do zapadnih dopisnika koji rijetko napuštaju Moskvu ili Sankt Petersburg. Usprkos činjenici da etnički Rusi na velikom dijelu Ruske Federacije nisu većinski narod te da čine oko 80 posto stanovništva, etnička pitanja nisu u fokusu. Za vrijeme pak Sovjetskog Saveza na zapadu su kao disidenti, simptomatično, brendirani samo antikomunisti iz Ruske Federacije, poput Aleksandra Solženjicina i Andreja Saharova. Ni približno nije poznat, primjerice, grkokatolički ukrajinski kardinal Josif Slipij kojega su proganjale sovjetske vlasti. U mentalnoj shemi Zapada rusko je vodstvo usprkos Putinovu zastranjenju i dalje “datost”, dok Ukrajina, Bjelorusija i Rusija i dalje sačinjavaju jedinstven geopolitički i kulturni prostor. Vidimo to i po dobitnicima zadnje Nobelove nagrade za mir. Dobili su je skupno bjeloruski aktivist Ales Bjalacki, nedavno zabranjena ruska udruga koja se bavi žrtvama komunizma Memorijal, i ukrajinski Centar za građanske slobode. Vezanje Ukrajinaca i Bjelorusa s Rusijom, a ne, primjerice, s Poljskom i Litvom, pokazuje upravo taj stav. Usporedivo je to i s guranjem Hrvatske na takozvani “zapadni Balkan” i integracije s jugoistočnom Europom nakon krvavih ratova ’90-ih.

Posljednji primjer “imperijalne solidarnosti” odnos je zapadnih promatrača prema Jugoslaviji. Afirmativan odnos zapadnih medija prema Jugoslaviji dijelom je svakako bio uvjetovan vanjskom politikom SAD-a. Naime, komunistička država koja je vodila autonomniju politiku u odnosu prema Moskvi dobivala je i bolji tretman u zapadnim medijima. Tako je rumunjskog čelnika, ujedno jednog od svirepijih komunističkih diktatora, Nicolaea Ceaușescua tjednik Economist nazvao Charlesom de Gaulleom istočne Europe. Francuski ga je pak državnik 1969. odlikovao ordenom legije časti, a iste je godine američki predsjednik Richard Nixon postao prvi američki predsjednik koji je posjetio komunističku Rumunjsku. Godinu dana ranije Ceaușescu je odbio sudjelovati u invaziji Varšavskog pakta na Čehoslovačku, što je zapadni blok protumačio kao priliku za daljnje odvajanje Rumunjske od istočnog bloka. New York Times je pak pisao 1970. da “postoje prilike kada se čini da je atmosfera u kapitalističkom svijetu ispunjena (za Ceaușescuog) srdačnošću koja mu je uskraćena u dijelovima komunističkog svijeta. Poput predsjednika Jugoslavije Tita, g. Ceaușescu može pripisati ovaj prividni paradoks politici neovisnosti koju provodi”.

Tito je, dakako, zbog Staljinova raskida s jugoslavenskim državnim rukovodstvom 1948. bio još veća zvijezda u zapadnim medijima. To je podrazumijevalo i izbjeljivanje imidža i Titove ostavštine. Zbog tog razloga najveći poslijeratni masakr u Europi nije pretjerano globalno poznat, dok hrvatski emigrantski intelektualci nisu dobivali pozicije na prestižnim američkim sveučilištima. Bleiburgom su se pak, kao jednim od najvećih komunističkih zločina, bavili tek rijetki entuzijasti poput britanskog povjesničara grofa Nikolaja Tolstoja. Čak ni Radio Slobodna Europa nije postojao za prostor bivše Jugoslavije, dok niti jedan od brojnih emigrantskih intelektualaca s kapacitetom nije dopro do “mainstreama”. Donekle je u tom kontekstu iznimka Milovan Đilas. Iznimka koja potvrđuje pravilo jer se kao i u slučaju Irana i Rusije potvrđuje načelo imperijalne solidarnosti. Iz zemlje u kojoj je nacionalno pitanje bilo ključ svih problema, najistaknutiji je disident na zapadu postao Milovan Đilas, otpadnik od jugoslavenskog komunizma, ali i dalje marksist, pripadnik dominantnog nacionalnog faktora u Jugoslaviji. S druge strane, Vladko Maček, čelnik najveće predratne hrvatske stranke, svjedočio je kako nije mogao pronaći zvučnog izdavača koji bi objavio njegove memoare.

Nisu poznati disidenti postali ni Bogdan Radica niti, primjerice, slovenski ekonomist Ljubo Sirc. Pritom je životna priča Bogdana Radice nevjerojatno slična poljskom književniku Czesławu Miłoszu. No, potonji je dobio posao na Berkeleyu, a Radica na manjem Sveučilištu Fairleigh Dickinson. Oba su bili diplomati novouspostavljenih komunističkih režima da bi, suočeni s realnošću stvaranja totalitarnog komunističkog novog čovjeka, otišli u emigraciju. Opis metamorfoza bivših Miłoszevih kolega u komunističke poslušnike u čuvenom Zarobljenom umu nije ništa impresivniji od maestralnog Radičinog skiciranja stvarnosti novouspostavljene komunističke Jugoslavije u knjizi Hrvatska 1945. Teme se u ta dva djela uvelike poklapaju – od stvaranja homo sovieticusa do ljudske gramzivosti, oportunizma i kukavičluka tijekom uspostave totalitarnog Levijatana. Obojica su bili diplomati u službi novih komunističkih vlasti koje se takvima još nisu otvoreno predstavljali. Indignirani sustavom emigrirali su. Radičina je priča čak i “marketinški” bolja jer je u SAD-u, kao diplomat izbjegličke vlade, lobirao za savezničko priznanje partizana pod komunističkim vodstvom. Također, iako je jugoslavenska tajna služba ubila najviše političkih emigranata od svih komunističkih zemalja, niti jedan ubijeni hrvatski emigrant nije stekao posthumnu “slavu” Bugarina Georgija Markova.

No, Jugoslavija je bila “omiljena” – i još uvijek djelomice jest – zbog navodnog prevladavanja etničkih sukoba. Američkom i britanskom imperijalnom umu “prirodno” je prevladavanje etničkih različitosti i uspostava tobožnjeg građanskog identiteta i nacije s određenim “ciljem” i svrhom, moglo bi se reći eshatologijom. U američkom je slučaju to prosvjetiteljski mit o slobodarskoj naciji koja za mnoge tumače ima misiju širiti svoj ispravni društveno-politički sustav. U slučaju SFRJ je to bio mit o “narodno-oslobodilačkoj borbi” u kojoj su, navodno, sudjelovali podjednako svi narodi kako bi uspostavili socijalizam, obnovili bratstvo među narodima, porazili fašizam i istjerali okupatora.

Sukobi između jugoslavenskih naroda za promatrače iz imperijalnog centra su naprosto iracionalni, a tumače ih kao odjek nekih mitskih predmodernih vremena. Novinar New York Timesa Anatole Shub u članku After Tito—Who Can Keep Together The Serbs, Croats, Slovenes, Macedonians, Bosnian Moslems, Albanians, Hungarians and Montenegrins? (Nakon Tita – Tko može zadržati skupa Srbe, Hrvate, Slovence, Makedonce, bosanske muslimane, Albance, Mađare i Crnogorce?) zorno pokazuje taj svjetonazor. U prikazu koji je uvelike lauda Titovom državničkom umijeću jedini sugovornik blago kritičan prema Titu je Milovan Đilas. Shubu je sukob Hrvata i Srba pomalo i neshvatljiv pošto je riječ o “bratskim” narodima:

Potencijalno najopasniji od tih sukoba je borba između Hrvata i Srba koja se u stvari intenzivirala prethodnih godina, iako su (možda i zbog toga) oba naroda uživala veću slobodu. Etnički, Srbi i Hrvati su braća, a njihovi jezici razlikuju se samo malo više od, recimo, oksfordskog engleskog i govora na američkom Srednjem Zapadu. Međutim, povijest im je dala različitu baštinu. Podijeljeni između Rima i Bizanta, Habsburga i Osmanlija, tijekom stoljeća, Srbi i Hrvati razvili su “nacionalnu svijest” nakon napoleonskih ratova sa različitim psihologijama, drugačijim pismom i vjerom. (…). Mnoge od razlika između dvaju naroda – od položaja žene do preferencija u hrani i piću – suptilne su, ako ne i beskrajno male. Čak i stari religijski sukob izgubio je na značenju nakon generacije komunističkog agnosticizma i desetljeća ekumenskog kršćanstva. Međutim, fundamentalno različitu poziciju Srbi i Hrvati su tradicionalno zauzimali prema državi – bilo kakvoj državi, a pogotovo jugoslavenskoj državi.

Dakle, Shub de facto svodi razlike između Hrvata i Srba na ideološki spor između centralista i federalista, dok implicitno tvrdi da bi Hrvati i Srbi bili isti narod da nemaju različitu vjeroispovijest. Nije to različito od nekih tumača trenutnog ukrajinsko-ruskog rata koji ga svode na sukob demokratskih Ukrajinaca i autoritarnih Rusa, implicitno poručujući da bi “bratski” narodi skladno živjeli da nema autoritarne Rusije. Shub je dakako svoja mišljenja i formirao u beogradskoj sredini gdje se socijalizirao. Obilježje je mnogih zapadnih novinara da rijetko napuštaju prijestolnicu, a do koje mjere usvajaju obrasce domaćina vidimo iz primjera drugog dugogodišnjeg dopisnika New York Timesa iz Beograda Davida Bindera. Njegov se tekst naime našao u propagandom zborniku radova o Ratku Mladiću iz 2006., naslovljenom Ratko Mladić: Tragic Hero (Ratko Mladić: Tragični heroj). U tom je zborniku Mladić predstavljen kao borac protiv islamskog fundamentalizma.

Sličan obrazac imperijalne solidarnosti vidimo i kod istaknutih američkih političara toga razdoblja. Primjerice, ni više ni manje nego kod trenutnog američkog predsjednika Joea Bidena. Biden, tada, senator države Delaware, posjetio je socijalističku Jugoslaviju 1979. U svojim memoarima pod nazivom Promises to Keep piše da je Tito “vladao Jugoslavijom osobnošću, odlučnošću i efikasnom tajnom policijom. Lukavi stari komunist održao je zajedno etnički i religijski pomiješanu federaciju”. Biden ističe i da je “bio potreban određeni genij kako bi se održala ta multietnička federacija zajedno”, a taj određeni genij bio je Tito. Jedan od najpoznatijih američkih diplomata i vanjskopolitičkih stratega George Kennan, koji je bio i veleposlanik u Jugoslaviji od 1961. do 1963., slično poput autora u New York Timesu piše o sukobima Hrvata i Srba koji remete vanjskopolitičke planove SAD-a. U drugom dijelu svojih memoara, za razdoblje od 1950. do 1963., piše kako Hrvati u SAD-u nažalost predstavljaju u pojedinim gradovima kompaktnu cjelinu i time mogu utjecati na izbor određenih kongresnika, pa i donekle na američku vanjsku politiku. Njihovo protivljenje Jugoslaviji zadaje mu probleme, dok hrvatsko-srpski spor smatra “u suštini konfesionalnim”:

Oni su, u svakom slučaju, zbog dugotrajnog sukoba sa Srbima u zemlji podrijetla bili nasilno protiv postojeće jugoslavenske vlasti, za koju su (poput prethodnice prije Drugog svjetskog rata) smatrali da je kontroliraju heretični Srbi. Unosili su bez oklijevanja u američki politički život taj gorki, krvavi i dugotrajni konfesionalni sukob – ne bez učinka na njihove predstavnike u Kongresu. Čineći to uobličavali su svoje zahtjeve kako bi odgovarali washingtonsko-kongresnom ukusu u relativno respektabilnom plaštu antikomunizma, negirajući jugoslavensku neovisnost spram Moskve, negirajući jedinstvene kvalitete Jugoslavije kao marksističko-socijalističke zemlje i čineći sve u njihovoj moći kako bi dokazali da se Jugoslavija suštinski ne razlikuje od Sovjetskog Saveza. Protivili su se održanju odnosa američke vlade s Jugoslavijom i bili bi sretni ako bi ušli u rat protiv te zemlje.

Zanimljivo je da Kennan na sličan način piše o utjecaju ukrajinskih emigranata na politiku SAD-a. Smatra da je militantni ukrajinski stav gurao SAD prema konfrontaciji sa SSSR-om. Međutim, kako ističe, ukrajinski emigranti nisu tražili samo sukob sa Sovjetskim Savezom, već i “protiv najjačeg i najbrojnijeg etničkog elementa u tradicionalno ruskoj zemlji i da to činimo u ime nacionalnih ekstremista među kojima nikada nije zamislivo bilo kakvo jedinstvo i koji se u većini slučajeva ne bi mogli održati protiv ruskih revanšističkih pritisaka osim uz beskonačni oslon na američke bajunete”.

Koliko god spomenuti slučajevi bili različiti – Zapad je vodio uglavnom, od 1948., projugoslavensku politiku, dok to nije bio slučaj sa Sovjetskim Savezom, suvremenom Rusijom ili današnjim Iranom – suštinski je riječ o obrascu imperijalne solidarnosti. Za zapadni imperijalni svjetonazor kavge među “srodnim” narodima – između Kurda i Perzijaca koji su iranski narodi, Hrvata i Srba kao južnoslavenskih naroda te Ukrajinaca i Rusa kao istočnoslavenskih naroda – prežitak su nekog primitivnog pretprosvjetiteljskog doba koje bi imperijalna slava trebala civilizirati. Koliko god im bili odbojni komunizam i teokracija, oni u pacifikaciji nacionalnih animoziteta, koja se zapravo odvija uz favoriziranje najveće etničke skupine, vide nešto “plemenito”.

Ogled je izvorno objavljen u emisiji Ogledi i rasprave na Trećemu programu Hrvatskoga radija

Oznake: Last modified: 18. 9. 2023.
Close