Written by 10:09 Godinu dana pandemije, Ogledi

Tomislav Kardum: Peking kao nova Moskva

Od početka pandemije dio javnosti i intelektualaca izražava neskriveno divljenje spram navodno uspješnog kineskog odgovora na pandemiju koronavirusa. Narativ je otprilike sljedeći – kineske su vlasti brzim i agresivnim lockdownom uspješno u početku suzbile pandemiju, a nakon toga provode lokalna zatvaranja, ako se to pokaže potrebnim. Kineskim vlastima, tvrde pobornici takvog narativa, pomaže discipliniranost kineskog naroda, iskustvo s prethodnim epidemijama poput SARS-a, kultura nošenja maski, povjerenje u vlast i sl.

“Nakon skoro dva mjeseca s gotovo nula lokalnih slučajeva zaraze koronavirusom, Kina radi na suzbijanju malog žarišta u jugozapadnom gradu blizu granice s Mjanmarom”, pisao je prošloga tjedna New York Times, a članci sa sličnom matricom s vremena na vrijeme se pojavljuju u medijima.

Međutim, postavlja se pitanje kako najmnogoljudnija i četvrta najveća zemlja na svijetu s gotovo 1, 4 milijarde stanovnika, više mega-gradova s preko 10 milijuna stanovnika, jednim od najgušće naseljenih područja na svijetu, može biti “skoro dva mjeseca” bez lokalnih slučajeva. Prema službenim podacima Kina ima samo 90.435 slučajeva zaraze koronavirusom od početka pandemije. Kina, dakle, navodno ima samo 63 zaraženih na milijun stanovnika – Hrvatska, usporedbe radi, ima 72,177 zaraženih na milijun stanovnika, a brojne zemlje i više. Službeno više slučajeva zaraze od Kine ima i Crna Gora, zemlja s nešto više 600 tisuća stanovnika.

Usprkos krajnjoj netransparentnosti kineskih vlasti (Kine primjerice ne ubraja u statistiku asimptomatske slučajeve), nerealnim brojkama kojima se može vjerovati kao Staljinovim projekcijama o BDP-u Sovjetskog Saveza iz 1930-ih, “struka” ističe Kinu kao svojevrsni primjer uspješnog provođenja epidemioloških politika. “Od početka se to pitanje postavljalo među znanstvenicima. No u Kini sam bio bar 12 puta, radio sam s njihovim Ministarstvom zdravstva, jako dobro poznajem njihov sustav”, reći će hrvatski epidemiolog Igor Rudan u veljači prošle godine, s jednakom samouvjerenošću s kojom su govorili brojni intelektualci koji su putovali Sovjetskim Savezom, uz pratnju partijskih činovnika.

Kineski nedemokratski jednopartijski model, koji se sve više pretvara u vlast samo jednog čovjeka – Xi Jinpinga – za dio intelektualaca je pozitivan jer je pokazao kako treba odgovoriti na goruće probleme današnjice. Štoviše, globalizirani svijet trebao bi se upravo ugledati na Kinu. Jedan od najeksponiranijih intelektualaca današnjice u svjetskim mainstream medijima Yuval Noah Harari piše u o tome kako Kina koristi modernu digitalnu tehnologiju u borbi protiv koronavirusa, pri čemu ne mari za utjecaj na osobne slobode:

KGB se oslanjao na ljudske agente i analitičare i jednostavno nije mogao postaviti ljudskog agenta da prati svakog građanina. Ali sada se vlade mogu pouzdati u sveprisutne senzore i moćne algoritme umjesto u agente od krvi i mesa. U svojoj borbi protiv epidemije koronavirusa nekoliko je vlada već primijenilo nove alate za nadzor. Najznačajniji slučaj je Kina. Pomnim praćenjem pametnih telefona ljudi, korištenjem stotina milijuna kamera za prepoznavanje lica i obvezom ljudi da provjeravaju i izvještavaju o svojoj tjelesnoj temperaturi i zdravstvenom stanju, kineske vlasti mogu ne samo brzo prepoznati sumnju na nositelje koronavirusa, već i pratiti njihovo kretanje i identificirati nekoga s kim su došli u kontakt. Niz mobilnih aplikacija upozorava građane na blizinu zaraženih pacijenata.

U pozadini je scientistička želja dijela intelektualaca za strogo normiranim, znanstveno uređenim i znanstvenom vođenim društvom – tobožnjom tehnokracijom. Takav svjetonazor predviđa potpuno podređivanje slobode sigurnosti, pri čemu se optimistično misli da će napori za postizanjem sigurnosti biti uspješni. Pandemija koronavirusa je pokazala da se naposljetku sigurnost ne ostvaruje, a sloboda se teško vraća.

Riječ je o zaokupljenosti intelektualaca i dijela elite, onime što se može milanovićevskom usporedbom, nazvati parfemom, umjesto sapuna – marksistički rečeno nadgradnjom. Tako Kina izaziva fascinaciju zbog navodno superiornog odgovora na pandemiju koronavirusa, korištenja digitalnih tehnologija za dobrobit građana itd., a zanemaruje se nepostojanje političkih prava, osobnih sloboda, postojanje svojevrsne digitalne diktature i sl.

Na sličan su način intelektualci, koji su slavili Sovjetski Savez i njegove podvige gotovo svi od reda pisali o navodnim kulturnim postignućima u Sovjetskom Savezu, javnim čitaonicama, popularnosti knjige – koga briga za Gulag, kad mladi udarnici čitaju Tolstoja! Hrvatski književnik i komunist August Cesarec, koji je boravio u Sovjetskom Savezu i za vrijeme velike gladi, bio je oduševljen “važnosti” knjige u Sovjetskom Savezu:

Ta ljubav za knjigu je zbilja tolika, da je se viđa i na ulici. Rijetko se u kojem gradu može vidjeti toliko čitalaca na ulicama kao u Moskvi. Prve godine moga boravka u tom gradu, jer još nije bio otvorne Metro, bili su tako preopterećeni tramvaji, da su se ljudi malone gušili u njima Ipak, i u tom trpancu vidjelo se ljude, koji su čitali knjige, držeći ih prosto nad glavama svojih tramvajskih susjeda. Knjige se inače prodaju svuda, pa sam nerijetko takve slučajeve vidio i u samim fabrikama. Usprkos velikih naklada knjige se u knjižarama rasprodavaju neobično brzo, čemu je velik razlog i u neobičnoj jeftinoći knjiga u Sovjetskom Savezu. Naučne knjige prolaze pri tom isto tako dobro i katkad možda još bolje od lijepe knjige. Jedamput sam tražio po knjižarama zbornik o kongresu sovjetskih matematičara i jedva jedvice sam taj našao u jednoj knjižari. A knjižar me je upozorio, da će skoro izaći i drugi dio tog zbornika, ali da ga se požurim kupiti, jer će već za mjesec dva biti rasprodan.

Francuski povjesničar François Furet smatra da je na “sljepilo” koje su brojni intelektualci imali spram Sovjetskog Saveza, uvelike utjecala činjenica da je ta zemlja predstavljala nešto radikalno novo u ljudskoj povijesti. Naime, riječima Fureta, “nikada nijedna moderna politička ideologija nije igrala takvu ulogu u uspostavljanju tako savršene tiranije, da oni koji je se boje dapače moraju slaviti njezino utemeljenje. Nikada nijedan diktatora nije imao tako veliku moć u ime tako svekolike laži, a ipak tako silno utjecajne na duh ljudi.”

Na sličan način hibridni kineski sustav i njegovi navodni uspjesi u borbi s pandemijom koronavirusa, iako se većinom nalaze u sferi PR-a, kao i uspjesi Sovjetskog Saveza, golicaju maštu intelektualaca koji teže redu, hijerarhiji i vladaini stručnjaka. Kao i u prethodnom slučaju, stvarno stanje “u zemlji velike laži” (Ante Ciliga), saznat ćemo vjerojatno tek za nekoliko godina.

(Visited 165 times, 1 visits today)
Oznake:, Last modified: 14. 4. 2021.
Close