Written by 15:31 Hereze, Ogledi

Tomislav Ražnjević: ‘Hrvatski svijet’ i Zavod sv. Jeronima

Tijekom posljednjih nekoliko godina, ispunjenih rastućim međunacionalnim trzavicama unutar tzv. zapadno-balkanskog „regiona“, mogli smo se nagledati i naslušati raznih analitičkih prosudbi u kojima se u sam vrh uzroka regionalne destabilizacije jasno postavljaju nekonstruktivnost i mitomanska iracionalnost srpskih nacionalno-integracijskih težnji. I lijevi i desni tumači stvarnosti, svaki sa svog ideološkog gledišta, u interpretativnom su smislu skloni sve podvesti pod dva krovna, zvučna, žurnalistički sve prisutnija pojma suvremenoga svesrpskog nacionalizma: „svetosavlje“ i „srpski svijet“.

Ovom prilikom se nećemo upuštati u komentiranje (ne)kvalitete tih prosudbi, niti potencirati raspravu u kolikoj mjeri je nužno, sa sigurnosnog stajališta, problematizirati verbalne akrobacije jedne karikaturalne političke pojave poput Aleksandra Vulina, autora famozne sintagme „srpski svijet“. Nećemo o tome je li ovdje uistinu riječ o vrhu sante leda ispod kojega se kuha neka nova „oslobodilačka“ politika, novog tajnog Memoranduma SANU 3.0 ili pak o bombastičnim floskulama prilagođenima Vučićevom biračkom tijelu, odgojenom na tabloidnom žutilu i političkom senzacionalizmu. S druge strane Dunava, nedavni posjet „predsjednika Republike“ Zorana Milanovića Svetoj Stolici svrnuo je zrnce pažnje medija na jednu hrvatsku ustanovu koju bismo mogli okarakterizirati rodnim mjestom i simboličkim uporištem povijesnog kontrapunkta ondašnjem i sadašnjem „srpskom svijetu“ i „svetosavlju“. Riječ je o Papinskom hrvatskom zavodu sv. Jeronima. A što taj Zavod i Jeronim imaju sa „srpskim svijetom“? Naravno, ni u primisli mi nisu nekakve suptilne diskreditacije nasljeđa te časne šeststoljetne vatikanske ustanove pukim stavljanjem nje same u isti koš s etnofiletskim himerama balkanskog vilajeta. Motiv u povlačenju paralele između tih dvaju „svjetova“ leži u potrebi ukazivanja na često nedovoljno vrednovan kapitalni značaj te institucije za cjelovitu nacionalnu genezu i razvoj kulturnog „životopisa“ Hrvata. Ali i sugestija da se i mi, krajnji „proizvodi“ antičko-latinsko-katoličkog civilizacijskog kruga, možemo kititi simbolikom jednog sveca kao nacionalno-kulturnim brandom. I to ne bilo kakvog sveca, već isposnika koji je latinsku Europu upoznao s Biblijom i u cijelom katoličkom kozmosu ostao slavljen kao patron znanja, znanosti, intelektualnog napretka! Dakle, simbola pod čijim se osobnim imenom kroz niz stoljeća razvijala europska „domovnica“ hrvatskog naroda, pod kojom se s doprinosom tisuća pregalaca generirala i artikulirala svijest o unutarnacionalnoj srodnosti i uzajamnosti Hrvata – stanovito, da parafraziramo susjedni konkurentski antipod, „svetojeronimlje“!

Zavod sv. Jeronima nije samo najstarija hrvatska institucija izvan matičnog etničkog prostora, već je ustanova koja je kroz novovjekovnu prošlost pred papinskim autoritetom predstavljala komunikacijski kanal onog skupa ideja koje će se, esencijalno protkane vizijom opstanka katoličanstva na zapadnobalkanskoj periferiji, pet stoljeća nakon njezina osnutka, i u sinergiji s nekim modernim liberalnim i sekularnim vrijednosnim sklopovima, u konačnici oblikovati u emancipiran hrvatski politički narod. Doduše, kroz veći dio povijesti se idejno konstituiranje te narodne zajednice pod crkvenim patronatom odvijalo pod ilirskim, ponegdje i slovinskim ili slavonskim imenom. Ali zemljopisne koordinate i srž koje detektiramo kod tih starih entiteta je ista kao kod suvremenog hrvatskog identiteta, i kontinuitet je neprekidan.

Osnovan je u 15. stoljeću kao stjecište intelektualaca i svećenika koji su se (bez obzira bivali oni tada označeni Hrvatima, Ilirima, Dalmatinima, Slovincima ili Slavoncima) upućivali na boravak u Rim. No, pored toga, u protureformacijskim vremenima katoličke obrane na sjeveru i zapadu Europe, figurirao je kao svojevrsni „časnik za vezu“, medijator između Pape i istočne obale Jadrana, u provođenju papinske misionarske „Ostpolitik“ prema turskim i pravoslavnim zemljama. Izuzetna važnost Hrvatske u toj grand-strategiji Rima proizlazila je iz predodređene joj funkcije mostobrana preko kojega će se vršiti projekcija katoličke „meke moći“ sve do ukrajinskih i ruskih zemalja, u duhu objedinjavanja svih kršćanskih snaga protiv Turaka. Tijekom 17. stoljeća je taj kulturno-mobilizacijski utjecaj bio upakiran u ambalažu proto-slavenskih integrativnih ideja, koje možemo zorno pratiti, primjerice, kroz stvaralaštvo Dubrovčanina Mavra Orbinija, autora „Kraljevstva Slavena“, prve sinteze slavenske povijesti, ili kroz Levakovićevo uvođenje ruske redakcije crkvenoslavenskog jezika u glagoljaško bogoslužje (koja se kod nas kroz određene fragmente zadržala do 20. stoljeća) ili pak panslavistička stremljenja Jurja Križanića te unijatske pokušaje prema srpskom i ukrajinskom pravoslavlju. Drugim riječima, među ostalim, Zavod je bio punkt preko kojega je Papa komunicirao s operativnom mrežom na kojoj su počivali opsežni i ambiciozni misionarsko-evangelistički planovi u vidu širenja katoličkog „univerzuma“ na istok. I u okrilju tih nastojanja stvarali su se preduvjeti za etno-nacionalnu homogenizaciju naroda istočnojadranske obale i zaleđa, kojega je pod sobom okupljala rimska crkva.

Stara papinska politička geografija je za područje današnje Hrvatske koristila ime rimske provincije Ilirik. Stoga je i Zavod u raznim prilikama bio iz sasvim razumljivih razloga imenovan „ilirskim“ (pridjev hrvatski u pravilu je bio podskup ilirske/iliričke cjeline). Počevši od sredine 16. stoljeća, pojam Ilirika je reduciran izlučivanjem slovenskih zemalja. Shodno tomu, zona utjecaja Zavoda bila je svedena na teritorij današnje Hrvatske, Bosne i Hercegovine, te Boke kotorske. U današnjim shvaćanjima bismo to u politički nekorektnom stilu mogli nazvati hrvatskim etničkim prostorom, iliti shvatljivije prosječnom Hrvatu: „područjem gdje se navija za hrvatsku nogometnu reprezentaciju“. Pored činjenice o vjerskoj razjedinjenosti pučanstva Ilirika, ono što je u očima Svete Stolice predstavljalo zajednički nazivnik tih masa bio je – jezik. Dominantno, štokavski jezik. Ilirski jezik. Isusovačka promidžba 17. stoljeća , nadograđujući one starije humanističko-renesansne ideje proto-ilirizma kakve su kolale istočnom jadranskom obalom, pospješene nuspojavama osmanskih osvajanja, percipirala je te južnoslavenske mase crkvenog Ilirika kao srodne zajednice združene jezikom ali trenutno razdvojene na vjerskim osnovama. U svom djelovanju je razvila strateške obrasce koji su joj omogućili da tom narodu pristupa kao jedinstvenom i zasebnom, ostavljajući za sobom, za budućnost, i prva nastojanja oko standardizacije jezika Ilirika. Rekli bismo, s današnje distance – hrvatskog jezika. Potpuno je jasno da su prvobitni standardizacijski napori bili izraz službene politike Kongregacije za nauk vjere, koja je jedina imala ovlasti „certificirati“ misne knjige i dozvoliti njihovu sakralnu uporabu. Pa će tako, primjerice, 1640. nastati „Ritual rimski“ Bartola Kašića, tiskan na bosanskom štokavsko-ikavskom, „lingua communis“ Ilirika, a što s tim činom postaje i službeno sredstvo izravne komunikacije Rimske Crkve s najširim masama tog teritorija.

Danas se može reći kako Kašićeva ostavština, kao i ostavština desetina drugih papinskih „operativaca“ s prve linije, predstavlja pionirsko literarno otjelovljenje političko-kulturnog koncepta kojega će Katolička crkva zagovarati kroz sljedeća stoljeća, a koji će svoj vrhunac u hrvatskim zemljama doživjeti u Strossmayerovoj viziji jugoslavenstva druge polovice 19. stoljeća. Općepoznato je da je u slučaju potonjega riječ o „jugoslavizmu“ kojemu će kulturni impuls dolaziti iz Zagreba i biti snažno definiran katoličkim nabojem uz njegovanje dijaloga s pravoslavnom kršćanskom braćom, te ga ne treba brkati s povijesno ostvarenom dimenzijom jugoslavenstva 1918-1991. Cijelo to vrijeme, kroz novi vijek, Zavod sv. Jeronima predstavljao je žarište preko kojega je Rim u dvosmjernoj komunikaciji upoznavao osobitosti, težnje i slavenskog puka s istočnog Jadrana, i putem kojega je slao misionarske impulse prema Hrvatskoj imajući pred sobom viziju jačanja katolicizma kroz pomaganje narodnih slavenskih tj. „ilirskih“ specifičnosti. Bez onovremenih „informativnih“ usluga Zavoda, nezamislivo je bilo kakvo oblikovanje sustavnih politika Rima prema istočnom susjedstvu. Čak i uspješno dugotrajno preživljavanje glagoljice kao ekskluzivno slavenskog pisma, i aktivno pomaganje njezinog opstanka, jasan je dokaz u prilog tvrdnjama o patronatu Svete Stolice nad „ilirskim“ integrativnim nastojanjima.

Narodno jedinstvo katolika Ilirika, od početka 18. stoljeća, voljom velikih sila politički organiziranog u tri habsburške kraljevine: Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, s ostatkom u formi otomanske Bosne i Hercegovine, kroz buđenje nacionalno-preporoditeljskih gibanja i etabliranja onoga sustava ideja koji bismo mogli nazvati nacionalnim hrvatstvom, postupno će se do početka 20. stoljeća preliti u pravilo „katolik = Hrvat“. Jednako tako će crkveni termin „Ilirika“ biti zamjenjivan s pojmom hrvatstva i Hrvata. Pojednostavljeno rečeno, do 20. stoljeća uhodala se špranca po kojoj će svaki „katolik Ilirika“ biti kodiran kao Hrvat u nadregionalnom nacionalnom smislu, bio on iz Varaždina, Travnika, Tivta ili Šida. Referentni okvir domovine i životnog prostora nacije preuzet je upravo od tog geografskog, crkvenog Ilirika; odnosno, narodski rečeno: dućan ostao isti, vlasnik mu samo promijenio ime. A istovjetnost esencije u slučaju ilirstva i hrvatstva, primjerice, odražava izjava rektora Zavoda don Marka Đurina dana povodom predsjedničkog posjeta Rimu: „Ovdje smo uvijek Hrvati jedno, da li iz Hrvatske da li iz BiH, da li iz Srijema, da li iz Kotora, uvijek se ovdje osjećamo jedno“.

To jedinstvo katoličkog bića na prostoru Hrvatske, BiH, Vojvodine i Boke dakle, nije ništa novijeg datuma, ništa suvremeno, austrijsko, ustaško, Tuđman-Šuškovo, ili kako već su u nizu prilika kroz prošlost prišivane raznorazne difamacijske etikete uz slabu ili nikakvu analitičku podlogu. Ali nesumnjivo jest – vatikansko! Konceptualizacija tog zamišljenog „hrvatskog svijeta“ bila je u sadržajnom smislu još od protureformacijskih vremena određena isključivo i samo distribucijom (realnog i potencijalnog) katoličkog življa u prostoru, a formu joj je „zacrtao“ sam Rim u 16. stoljeću (re)definiranjem Ilirika bez Slovenije. Stoga se anonimnom pjevaču neokrunjene navijačke himne „Lijepa li si“ nikako ne može nabijati na nos to što kao samosvjesni „homo politicus“ slijedi prastaru rimsko-papinsku viziju jugoistočne Europe i svojom nacionalnom baštinom „anti-građanski“ doživljava i one krajeve izvan avnojske Hrvatske u kojima žive nekakve slavenofone zajednice koje su nacionalno oblikovane upravo u duhu „crkvenog Ilirika“ i na Kašićevom „ritualu“, i koje se slijedom toga u moderno doba odazivaju na ime Hrvat, a što pak neki karakteriziraju produktom uskogrudnog nacionalizma i palanačke balkanske politike Zagreba, ne prepoznavajući u tome „touch“ univerzalističkoga Rima i mentalne obrasce kojima se obzor pruža preko cijelog kontinenta, skrojene unutar predodžbe o jednakosti i ravnopravnosti pripadnika tog globalnog „katholikosa“. Doduše, u tom pogledu se velikosrpskoj treš propagandi, kojoj Vatikan iskače iz svake paštete, mora odati priznanje uz dozu cinizma: zbilja je u pravu! Ta činjenica da 2021. Hrvati žive u Istri, Dalmaciji, srednjoj Bosni, Hercegovini, vojvođanskom Srijemu tek je puko oživotvorenje suštinski inkluzivnoga i za sve etnicitete otvorenoga „svetojeronimlja“. Uslijed povijesnih okolnosti, privlačenje pravoslavnog i muslimanskog puka pod skute rimske crkve nije se ostvarilo kao povijesna činjenica te su ti narodi Ilirika krenuli svojim vlastitim stazama, izvlačeći se za vijeke vjekova, kao konstituirani Srbi i Bošnjaci, izvan „katoličkog Ilirika“ tj. izvan okvira moderne hrvatske nacije.

U nekom paralelnom svemiru, u kojemu identitetskim politikama Europske Unije ne bi diktirala sekularistička paradigma koja bez obzira na kontekst, pod svaku cijenu i u svakoj prilici, negira dubinu i sveprisutnost kršćanskih temelja Europe, možda bi se u nedavno vođenoj raspravi oko toga što staviti na hrvatske kovanice eura netko sjetio da jedno mjesto posveti zaštitniku hrvatskog papinskog zavoda, ikoni Ilirika, sv. Jeronimu. Počast starcu Jeronimu Stridonskom bio bi izuzetan znak priznanja „iliričkog“ temelja suvremene hrvatske nacije koju se teži i fizički i misaono ugurati u geografske i mentalne granice iz 1945. te joj amputirati katolički „nukleus“. Ono se može vrednovati i kao slanje poruke Europi da novčić s tim motivom dolazi iz zavičaja praoca kršćanske pismenosti, zaštitnika znanosti i učene riječi. No, u iščekivanju tih nekih „politički nekorektnijih“ vremena i povlačenja bedastih propisa kako na novac ne mogu motivi s vjerskim konotacijama, zadovoljit ćemo se i glagoljicom na kovanici – pismom koje je pred papinstvom dobilo „zeleno svjetlo“ upravo kroz narativ da ga je izmislio i „narodu Ilirika“ u službu predao sam – a pogodite tko – sv. Jeronim!

(Visited 192 times, 1 visits today)
Oznake: Last modified: 27. 11. 2021.
Close