Written by 07:00 Hereze, Ogledi

Valentino Findrik: Vječni šesti dan (uvertira u apokalipsu?)

“Na svoju sliku stvori Bog čovjeka,
na sliku Božju on ga stvori,
muško i žensko stvori ih.
I vidje Bog sve što je učinio,
i bijaše veoma dobro.” (Post 1,27.31)

“Svi smo mi već u nekom smislu kiborzi.” – Elon Musk

Tvrtka Neuralink, čiji je osnivač i vlasnik Elon Musk, krajem 2022. godine predstavila je posljednju verziju mikročipa čiji je cilj omogućiti cjelovitu dvosmjernu interakciju između mozga i tehnoloških uređaja, odnosno cjelovito sučelje mozak-računalo. Uređaji su za sada testirani samo na životinjama, ali ipak sa zavidnim rezultatima. Primjerice, majmuni mogu “mislima” – točnije, pomoću mikročipa ugrađena u njihov mozak – kontrolirati računalo i upravljati pokretnim objektima na ekranu. Ta ideja nije ni nova ni originalna, jer riječ je o tehnologiji koja se, u kontekstu razvoja sučelja mozak-računalo, na životinjama i ljudima testira već nekoliko desetljeća. Ipak, pojedini detalji, kontekst u kojem se javlja, kao i razvijenost tehnologije, Neuralinkov slučaj čine vrijednim posebne pozornosti.

Kao što je uobičajena pojava kad je u pitanju razvoj napredne tehnologije, Neuralink u prvi plan stavlja korist koju bi od takve tehnologije mogli imati oni kojima je pomoć nesumnjivo potrebna. U ovom slučaju, to su osobe poput tetraplegičara, koji će, primjerice, moći upravljati mobitelom ili računalom, i to brže i bolje nego zdrava osoba s obje ruke. Nadalje, u Neuralinku su uvjereni da će moždani čipovi moći služiti i za povratak vida, čak i za osobe koje su rođene slijepe i nikada nisu mogle vidjeti. Omogućavanjem napredne uzajamne interakcije između mozga i računala, mikročip u mozgu trebao bi omogućiti i kontrolu tjelesnih pokreta putem kontrole živčanog i mišićnog sustava. To znači da bi osobe s teškim oštećenjem moždanog sustava, poput tetraplegičara ili nekoga tko nikada nije mogao hodati, uz pomoć ove tehnologija mogle dobiti potpunu kontrolu nad svojim tijelom.

Isus Krist kao neočekivan marketinški model?

Kako po ključnim korisnicima koji su se ovdje našli u prvom planu, tako i po radikalnom zamahu tehnologije – slijepi od rođenja moći će gledati, nepokretni će moći hodati – može se reći da se radi o tehnologiji biblijskih razmjera, u višestrukom smislu. Naime, u zgodi koju u istom obliku donose dva sinoptička evanđelja, Matejevo i Lukino, učenici Ivana Krstitelja pitaju Isusa Nazarećanina je li on Mesija ili trebaju čekati nekoga drugog. Aludirajući na riječi proroka Izaije koji najavljuje novo vrijeme i pojavak Mesije, Isus nedvosmisleno odgovara: “Pođite i javite Ivanu što ste čuli i vidjeli: slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje evanđelje. I blago onom tko se ne sablazni zbog mene.” (Mt 11,4-6).

Ne ulazeći ovdje u egzegezu biblijskog teksta, vrijedi pripomenuti da kršćanstvo poznaje dva velika kristološka narativa odnosno dvije struje tumačenja uloge Isusa Krista kao utjelovljene Božanske Osobe u ljudskoj povijesti. Prema jednom od njih, Isus Krist je došao kao otkupitelj čovjekova grijeha i kao žrtva pomirnica za grijehe palog čovjeka. Taj je narativ pretežno karakterističan za zapadno kršćanstvo. Prema drugom velikom kristološkom narativu, karakterističnom za istočno kršćanstvo, Isus Krist je došao radi čovjekova pobožanstvenjenja, radi toga da čovjek već za života ostvari Božju sliku u sebi i tako postane “kao Bog”. Ti narativi nisu međusobno isključivi, a ono što im je zasigurno zajedničko jest to da se ni prema jednom od njih Isus Krist nije pojavio tek kako bi izliječio nekoliko bolesnika ili nahranio skupinu oko njega okupljenih ljudi, niti samo kako bi svoje učenike naučio kako da čine isto. Ipak, evanđeoski izvještaji o Isusovu javnom djelovanju prepuni su upravo takvih događaja: slijepima daje vidjeti, gluhima čuti, ozdravlja hrome, čisti gubavce, diže mrtve, izgoni zloduhe, a prigodice i hrani mnoštvo koje se okupljalo oko njega. Čemu sve to? U potrazi za odgovor unutar mentalnih granica homo sapiensa 21. stoljeća, jedan od razloga – dakako ne jedini – mogao bi biti naprosto marketinške prirode. Isus je morao pronaći pouzdan način da privuče i zadrži pozornost svoje publike kako bi joj prenio ono bitno, “nešto drugo”, svoju istinsku namjeru.

Pa ipak, čitajući unutar granica biblijskog narativa, Isus Krist, vječni Logos i Božji Sin, morao je više puta priznati poraz pred činjenicom da uz sva čuda i mudrost koje je očitovao onima među kojima je djelovao nije, barem ne za svoga zemaljskog života, mogao učiniti dovoljno jasnom narav i svrhu svog dolaska među njih. U evanđeoskom momentu u kojem se očituje sva ljudskost Bogočovjeka, onima koji su ga jednom došli tražiti nakon što se povukao u osamu Isus čak prigovara: “Zaista, zaista, kažem vam: tražite me, ali ne stoga što vidjeste znamenja, nego stoga što ste jeli od onih kruhova i nasitili se.” (Iv 6,26). Isti obrazac očituje se i u suočavanju čovjeka s nadmoćnom tehnologijom: nikad do kraja zadovoljna pala ljudska narav vječito čezne za većim i uzvišenijim stupnjem sebe i otkupljenjem svoje manjkavosti. No kako tada tako i danas, čovjek se uglavnom veseli i zadovoljava prividnim poboljšanjima i olakšanjima svoje egzistencije, pa čak i samo nekih njezinih aspekata, i nije u stanju ili naprosto svjesno odbija osvrnuti se onkraj svoje momentalne ograničene koristi koju on traži uvijek i u svemu. Tako stoji i s drugim instancijama primjene ovog nadmoćnog marketinškog modela, što se posebno jasno vidi na primjeru umjetne inteligencije.

Na svoju sliku stvori čovjek umjetnu inteligenciju

Da i gluhi mogu čuti odavno nije neka vijest. Čišćenja gubavih donedavno je bila tema svih tema naše civilizacije, razumije se, u kontekstu globalne pandemije koronavirusa. Nadalje, ustajanje mrtvih, ili bolje rečeno “ostajanje” mrtvih, primordijalna je čovjekova čežnja i nalazimo je u religijsko-mitologijskim strukturama svake civilizacije. U naše doba ona se među ostalim očituje u ideji “uploadanja” uma u računalo, ali ništa manje i u klasičnoj ideji tjelesne besmrtnosti putem  dakako posredstvom umjetne inteligencije i nano-robota koji će omogućiti ranu detekciju bolesti i beskonačno obnavljanje stanica. Prema nekim prognozama, sve to moglo bi biti ostvarivo već do 2030. godine. Sve su to “dobre vijesti” (grč. euangélion, dobra vijest) za sve nas koji smo siromašni u odnosu na ono što one obećaju, a to se može iščitati i iz trenutno najaktualnijeg ostvarenja u polju umjetne inteligencije.

Paralelno s razvojem Neuralinkove tehnologije, tvrtka Open AI, koju je također osnovao, ali u međuvremenu i napustio, Elon Musk, krajem 2022. godine predstavila je računalni program umjetne inteligencije naziva ChatGPT. Riječ je o naprednom jezičnom modelu koji može komunicirati gotovo kao čovjek, izuzetnom brzinom generirati precizne odgovore o gotovo neograničenom broju tema, rješavati kompleksne matematičke i logičke probleme, uspješno polagati prijemne ispite, pisati eseje i pjesme. Potencijalna primjena ovog programa praktički je nesaglediva. Tim više što je OpenAI u međuvremenu objavio novu, višestruko sposobniju verziju programa. GPT4, nova verzija programa, postiže i do 90% bolje rezultate na testovima od prethodne verzije, može između ostaloga prepoznavati i tumačiti sadržaj slika, rješavati složene zakonske procese i, primjerice, izraditi funkcionalnu web stranicu na temelju ručno napisane skice na papiru. Tvorci programa i u ovom slučaju u prvi plan stavljaju primjenjivost programa u korist “siromašnih”. Program će čovjeku olakšati nebrojen broj poslova, povećati produktivnost, omogućiti lakši i brži put do veće zarade. Riječima jedne promotivne kampanje, program će pomagati djeci s poteškoćama u učenju, kao njihov “osobni instruktor s neograničenim vremenom i strpljenjem”.

Reakcije na GPT općenito se mogu podijeliti u dvije skupine: 1) one usredotočene na to kako i u kojim djelatnostima najbolje primijeniti napredne mogućnosti ove tehnologije i 2) one usredotočene na to koje bi sve djelatnosti s ovom tehnologijom mogle postati suvišne, pri čemu postoje razlike u tome kako primjenjivost tehnologije predviđaju ljudski istraživači, a kako je predviđaju sami jezični modeli. Ne treba čuditi da se djelatnosti unutar tih dvaju skupina gotovo savršeno preklapaju. Kako i ne bi. Svako naše oruđe ima svrhu nadomjestiti našu biološku nemoć spram zamišljenog predmeta radnje. Definicija je dobrog oruđa da ono omogućava ili olakšava izvođenje čina koji bi nam strogo biološki gledano bez tog oruđa bio teže ostvariv ili nedostižan. U tom smislu, stupanj čovjekove suvišnosti u obavljanju određenog zadatka savršeno je razmjeran stupnju učinkovitosti njegova oruđa za isti zadatak. Zbog toga je iluzorno prihvatiti narativ prema kojem će umjetno inteligentna oruđa služiti samo kako bi “poboljšali” sve ono što čovjek sam čini i što će nastaviti činiti, uz usputnu pomoć umjetne inteligencije, a nipošto ne kao konačna zamjena za čovjeka u brojnim njegovim djelatnostima, kako već sada predviđaju sami umjetno inteligentni programi. Jezivo pitanje koje se pritom izbjegava postaviti može se postaviti ovako: Ako homo faber, čovjek kao izrađivač oruđa, po svom temeljnom ustroju teži vječnom napretku i uvijek boljoj, snažnijoj i uzvišenijoj verziji sebe, svog svijeta i svog života, a u tom procesu izrađuje oruđa kojima delegira sporedne poslove i na račun kojih uživa slobodu da tu težnju ispuni, kako bi se trebala ponašati inteligencija koju je on načinio ne samo na svoju sliku, nego kao napredniju verziju sebe?

Od Bogočovjeka do bogostroja

To da smo “svi mi de facto kibrozi” Elon Musk konstatira na temelju činjenice da su naši pametni tehnološki uređaji postali naše svojevrsne ekstenzije bez kojih više ne možemo i ne želimo živjeti. Njima preupuštamo zadatke, razmišljanje, planiranje, pamćenje itd. U tom smislu, tehnologija koju razvija Neuralink promatra se tek kao sredstvo nadilaženja postojećih ograničenja u brzini komunikacije i protoka informacija između nas, s jedne strane, i naših pametnih uređaja i interneta, kao naših ekstenzija, s druge strane. No jesmo li doista već sada kiborzi? Ovisi o tome kako definiramo osnovne pojmove. Riječ “kiborg” dolazi od pojmova “kibernetika” i “organizam”, a “kibernetika” pak dolazi od grčke riječi kibernétes, što znači “onaj koji upravlja”. Kiborg, odnosno kibernetički potpomognut organizam, mogao bi prema takvom širokom shvaćanju biti svaki organizam koji posjeduje određene funkcije zahvaljujući određenom mehaničkom, tehnološkom uređaju koji za njega obavlja tu funkciju. Primjerice, čak i osoba s ugrađenim defibrilatorom ili osoba sa slušnim aparatom. No ako tražimo uže i utoliko korisnije shvaćanje kiborgizacije čovjeka, onda osnovni kriterij treba biti komunikacija između mozga i računala, tzv. “sučelje mozak-stroj” odnosno “mozak-računalo”, na osnovu kojeg stroj u obliku pametnog tehnološkog uređaja može od mozga primati informacije, izravno slati mozgu informacije, i na osnovu tih informacija vršiti određenu funkciju, zapravo kontrolu prijenosa informacija, u korist organizma, najčešće iako ne isključivo na način oponašnja dijela organizma koji je zakazao ili je potpuno izostao. Primjerice, umjetnik Neil Harbisson, poznat po tome što na glavi ima antenu koja je izravno povezana na njegov mozak, a koja mu omogućuje da čuje i osjeti boje, u popularnoj kulturi slovi kao prvi zakonito priznat kiborg, zbog toga što mu je dozvoljeno da na fotografijama u službenim dokumentima ima antenu na glavi. Ipak, čak ni na tom primjeru, koji se drastično razlikuje od, primjerice, osobe koja ima slušni aparat u uhu i na vrlo sličan način uživa određene osjetilne funkcije zahvaljujući nekoj izvanjskoj tjelesnoj ekstenziji, nije jasno zašto bi takav čovjek trebao biti kiborg, a ne naprosto čovjek s antenom.

Ne zadržavajući se ovdje na definiciji kiborga, specifičnost tog slučaja, koja bi mogla u konačnici značiti razliku kiborg/ne-kiborg, nije u funkciji nekog uređaja kao mehaničkog produžetka biološkog organizma, niti u njegovu izgledu, veličini, vidljivosti ili načinu povezanosti s tijelom. Specifičnost je u odnosu između, s jedne strane, uređaja koji pruža omogućuje određenu funkciju i, s druge strane, čovjekova mozga kao, račulanim jezikom rečeno, čovjekova “procesora” i središta informacija i kontrole ostatka njegova organizma. A to nas ponovo dovodi do Neuralinka. Kada majmun svojim “mislima” kontrolira pokretne objekte na ekranu pred sobom, jasno je da on to čini zato da bi dobio očekivanu nagradu (sok od banane), pri čemu je vizualna stimulacija koja rezultira simulacijom neke čovjekolike djelatnost samo zaobilazna radnja i, razumije se, majmunu jedina opcija da ostvari ono što doista želi, a to je sok od banane. Važnije od toga, cijeli se prizor može tumačiti i obratno: ne upravlja majmun računalom svojim “mislima”, nego njegovim “mislima” upravlja računalo, koje mu daje dovoljno snažne naputke u vidu stimulansa koji pogađa neku njegovu potrebu. Dominantna uloga stroja u odnosu na mozak još je očiglednija na primjerima omogućavanja vida slijepima i omogućavanje kretanja nepokretnima. Neuralinkova vizualna proteza, koja bi slijepima trebala moći podariti vid, također je čip koji, ugrađen u vizualni kortekst, prima informacije od pametnog uređaja za obradu slike s kojim je povezan bežično, a slika pak do njega dolazi ne putem očiju, nego putem mini-kamere koju bi će slijepac imati instaliranu negdje u području očiju. Slijepi će dakle možda moći progledati, ali ne tako što će im se otvoriti oči, nego što će funkciju očiju delegirati kameri, kamera će sliku slati na pametni uređaj, a ovaj će je obrađenu emitirati u čip u vizualnom korteksu. Oni će vidjeti, ali vidjet će ono što im njihov pametni stroj bude davao vidjeti. Isto stoji s hromima koji će prohodati. U motorni korteks ugrađuje se čip, a u leđnu moždinu elektrode. Mozak putem čipa komunicira naredbu za kretanje pametnom uređaju, uređaj “tumači” naredbu u obrasce stimulacije koje prosljeđuje elektrodama u moždini, preko kojih se konačno događa kontrakcija mišića i kretanje udova. Po istom principu funkcionirat će i oživljeno osjetilo opipa – mišići šalju informaciju elektrodama, elektrode pametnom uređaju, uređaj “tumači” informaciju i konačno pomoću čipa u motornom korteksu komunicira predmet osjetilne percepcije. Hromi će hoditi i dobiti osjetilo opipa, ali hodit će onako kako i percipirati ono što pametni stroj bude za njih “tumačio”. Prema tome, čak i pod pretpostavkom optimalne funkcionalnosti takve tehnologije, u svakom od spomenutih primjera jasno je da nije čovjek taj koji jednostrano upravlja strojem u svoju korist, nego i stroj, kao ključni posrednik njegovih nadčovječnih sposobnosti, upravlja čovjekom.

Razumije se, krajnji korisnici Neuralinkove tehnologije neće biti isključivo slijepci i tetraplegičari. To je jasno već iz toga kako je njezini tvorci predstavljaju. Tri Neuralinkova poslovna principa jesu sigurnost, cjelovitost i skalabilnost, pri čemu ovo drugo znači da je cilj tehnologije pristup i kontrola cijelog mozga i živčanog sustava, ne samo nekim moždanih funkcija, dočim ovo treće znači da se tehnologija od začetka razvija s ciljem da s vremenom postane dostupna što većem broju ljudi. Pored toga, kao glavni promotor ove tehnologije, Elon Musk javno je govorio o tome kako je tehnologija koju Neuralink razvija namijenjena za široku primjenu, da će je koristiti i bolesni i zdravi, te da će njezina primjena sezati od svakodnevne dijagnostike organizma i rane detekcije bolesti, preko liječenja “pretilosti, autizma, depresije i shizofrenije”, sve do mogućnosti pretraživanja interneta mislima, pa čak i telepatije. Zbog svega toga, činjenica da tehnologija još uvijek nije na zamišljenoj razini ne oduzima ništa od hitnosti pitanja “jesmo li već sada kiborzi”. S obzirom na sve ono što već znamo o utjecaju postojeće tehnologije pametnih uređaja s kojima htjeli-ne htjeli stojimo u određenom odnosu komunikacije i kontrole, odgovor na to pitanje mogao bi ipak biti više potvrdan, nego niječan. Čak i ako suspendiramo mogućnost čistoga kiborga i zadržimo je u kategoriji nikad ostvarive fikcije, kiborgizaciju kao proces koji tome teži ne možemo samo tako odbaciti. Ona je dio, možda i konačni stadij vjekovječnog procesa čovjekove pobune protiv manjkavosti vlastite prirode i s njome povezane tendencije da čovjek sama sebe uzdigne na razinu boga.

Vječni šesti dan…

Prema biblijskom izvještaju o stvaranju u Knjizi Postanka, nakon što je razdvojio mrak od tame, vodu od kopna, uredio nebeska tijela i zakonitosti, ptice na nebu i zvijeri na zemlji, Bog je kao vrhunac i svrhu svega stvorio čovjeka. Nakon toga dolazi sedmi dan u koji Bog više ne stvara, nego počiva. Broj šest zbog toga je blisko povezan sa simbolizmom čovjeka općenito, a u biblijskom kontekstu redovito označava ljudsku moć i sveobuhvatnost iz ljudske perspektive. Kao takav on se ne može ispravno shvatiti bez simbolike sedmoga dana kojim završava izvještaj o stvaranju, iako je ono potpuno dovršeno šestoga dana. Broj sedam simbolizira ono izvan, neizrecivo, što nije obuhvaćeno i ne da se obuhvatiti, ostatak. Evo nekih biblijskih mjesta koja održavaju simboliku brojeva šest i sedam. Broj šest: Noa je imao šesto godina kad je Bog odlučio potopiti zemlju zbog čovjekove pokvarenosti i zloće (Post 7,6.11). Egipćani koji su htjeli spriječiti prelazak Izraelaca kroz Crveno more išli su za njima i izginuli sa šest stotina kola (Izl 14,7). Kralj Salomon na vrhuncu svoje moći dobiva šest stotina šezdeset i šest šekela zlata godišnje (1 Kr 10,14), a u isto vrijeme započinje i njegovo zastranjenje i početak propasti u vidu klanjanja lažnim bogovima. Simbolika broja sedam paralelna je simbolici ostatka, onoga što ostaje van čovjekova dosega ili što dolazi kao Božja intervencija. U edenskom vrtu čovjeku je dopušteno jesti sa svakog stabla, osim sa stabla spoznaje dobra i zla (Post 2,16-17). Po uzoru na izvještaj o stvaranju, Izraelcima je zabranjen svaki posao sedmoga dana u tjednu (Izl 20,9-11). Svake sedme godine moraju otpuštati svoje robove (Izl 21,2), a na sedmu godinu ne smiju obrađivati zemlju (Izl 23,10-11). Mojsije na Sinaju provodi šest dana u oblaku, a tek sedmi dan obraća mu se Jahve (Izl 24,16). Paralelno tome, Isus se pred učenicima preobražava na gori “nakon šest dana” (Mt 17,1). Konačno, kako bi se prikladno predstavio onima koji su se o njemu raspitivali, Isus iz Nazareta nabraja šest svojih velikih djela za čovjeka, ali tome dodaje i ono sedmo, misteriozni dodatak: “I blago onom tko se ne sablazni zbog mene.” (Mt 11,6).

Za ovaj kontekst posebno je zanimljiva jedna biblijska varijacija broja šest, ona s tri šestice – šest stotina šezdeset i šest. Iako se taj broj tradicionalno, pa i u popularnoj kulturi, općenito javlja u kontekstu različitih reprezentacija demonskog, pojedina tumačenja crkvenih Otaca, popust Ireneja Lionskog i Hipolita Rimskog, bacaju ponešto drukčije svjetlo na simboličku vrijednost tog broja. Za početak, ako pretpostavimo da broj tri u biblijskoj simbolici predstavlja savršenstvo i apsolut, broj šest stotina šezdeset i šest najjednostavnije možemo shvatiti kao “savršenu šesticu”. Taj se broj ne može ispravno razumjeti bez broja šest, kao što se ni broj šest ne može razumjeti bez broja sedam. Povezanost brojeva šest i šest-šest-šest odražava se već u samoj strukturi biblijskog korpusa. Broj šest imamo na početku, u Knjizi Postanka, kao simbol čovjeka. Broj šest stotina šezdeset i šest dolazi na samom svršetku, u knjizi Otkrivenja, također kao simbol čovjeka – Antikrista. Iako Otkrivenje kod prvog spomena broja govori o “broju zvijeri”, tekst jasno pokazuje da se radi o broju jednog čovjeka – ili jednostavno o broju čovjeka: “U ovome je mudrost: u koga je uma, nek’ odgoneta broj Zvijeri. Broj je to jednog čovjeka, a broj mu je šest stotina šezdeset i šest.” (Otk 13,18). Ovo “jednog čovjeka” u hrvatskom prijevodu, u grčkom izvorniku zapravo dolazi bez člana (arithmós anthrópou), pa se zbog toga može prevesti kao naprosto “broj čovjeka”. Sve između izvještaja o stvaranju Adama i nagovještaju o dolasku Antikrista, broj šest u Bibliji na različite načine simbolizira ljudsku moć i sveobuhvatnost, ali i ograničenost i manjkavost. Ako broj šest simbolizira čovjeka kao čovjeka, broj šest stotina šezdeset i šest simbolizira puninu i konačni opseg čovjekove djelatnosti i samoostvarenja.[1]

Postoji još jedno tumačenje alternativnog načina pisanja broja Antikrista iz Otkrivenja, također zanimljivo za naš kontekst. Naime, neki rukopisi grčkog izvornika umjesto izravnog navođenja broja na tom mjestu imaju grčka slova hi, ksi i stigma (grč. XΞϚ), čija je zajednička numerička vrijednost šest stotina šezdeset i šest, a koja ujedno predstavljaju riječi hristós ksénos stauroȗ, u prijevodu, “krist/mesija koji ne poznaje križ”. Antikrist je u tom smislu onaj koji nudi spasenje bez muke, onaj koji oponaša model Krista, ali bez sablazni križa. Njegovo očitovanje može se simbolički tumačiti kao moment konačnog ispunjenja granica čovjekove moći. Takav spasitelj u savršenom je suzvučju s civilizacijom koja počiva na kultu razuma i koja svoju budućnost polaže u ruke bezbroj puta opovrgnutog privida njegove neograničene moći. U čovjekovoj je naravi da želi moći sve – sve obuhvatiti, sve razumjeti, sve pokušati, sve uživati, sve kontrolirati, sve izmjeriti, sve prebrojati, sve s ciljem vlastitog samoostvarenja ili, prikladnije za naše doba, vlastitog “samostvaranja”. Babilonski se homo faber kroz svoj povijesni hod uvijek morao miriti s činjenicom da postoji neki “ostatak”, ono neobuhvatljivo, čemu pripada i najdublja esencija njegova bića. No sada se čovjeku nudi spasitelj koji obećava povesti ga onkraj kerubina i plamenog mača, “stazom koja vodi k stablu života” (Post 3,24).

… ili uvertira u apokalipsu?

Ako Neuralink dobije dozvolu za testiranje tehnologije na ljudima, što nekoliko puta dosad nisu uspjeli,[2] vrlo brzo bismo mogli dobiti prvu seriju kiborgiziranih ljudi s nizom nadljudskih sposobnosti, o kojima znamo jednako malo koliko jasnu strategiju imamo po pitanju toga kako urediti društvo u kojem to postaje stvarnost. U pogledu umjetne inteligencije, između sadašnjeg trenutka i točke singulariteta, kada snaga umjetne inteligencije nepovratno prelazi granice čovjekove kontrole, a nadljudske sposobnosti umjesto čovjeka prisvaja stroj, trenutno ne postoji pak nikakva zakonska regulacija koja bi taj proces mogla zaustaviti. Oba ta fronta pokazuju nezanemarive odlike apokalipse, kako u vidu potencijalnog ispunjenja granica ljudske moći (simbolika tri šestice), nakon čega se ona prelijeva u nešto bitno neljudsko, tako i u vidu razornih posljedica tog momenta, o čemu se, na sreću, barem sve više otvoreno govori.

Tome u prilog ide i otvoreno pismo značajne skupine znanstvenika i javnih ličnosti, kojim se poziva na privremenu obustavu razvoja umjetne inteligencije i uspostavu svojevrsnog tijela za nadzor njezina budućeg razvoja. Međutim, znakovito je da je jedan od predvodnika te inicijative upravo Elon Musk, koji u isto vrijeme predvodi i frontu kiborgizacije čovjeka posredstvom tehnologije koja bi očekivanog čovjeka-kiborga mogla učiniti neusporedivo više podložnim potencijalnom opasnom utjecaju umjetne inteligencije nego što bi to prirodni, nečipirani homo sapiens ikada mogao biti. Osim toga, spomenuto pismo jedino poziva na usporavanje razvoja umjetne inteligencije i kreiranje određenog nadzornog tijela, iz čega se također može razumno iščitati spremnost da se s razvojem umjetne inteligencije, pod uvjetom da taj razvoj mogu nadzirati i kontrolirati oni koji sada pozivaju na njegovo usporavanje. S druge strane, neki znanstvenici već sada upozoravaju na globalnu opasnost umjetne inteligencije koja bi mogla imati razmjere nuklearne katastrofe, dok drugi pozivaju na potpunu obustavu daljnjeg razvoja umjetne inteligencije, videći u tome uvjet mogućnosti opstanka naše vrste.

Nalazimo se u među-paradigmatskom prostoru u kojem bi puno toga moglo ovisiti o tome što čovjek pojedinac, a ne samo moćni donositelji odluka, želi za sebe, za svoj svijet i život, ali i gdje se on nalazi u procesu kiborgizacije. Jer čini se da između osobe A, koja značajan dio svog budnog stanja provodi povezana s uređajima kojima je prepustila bitne funkcije svog mozga, kao što su mišljenje, pamćenje, percepcija i intencionalnost, osobe B, koja jednakim intenzitetom i opsegom uživa iste pametne uređaje, uz razliku što ih može kontrolirati pomoću čipa u svom mozgu, i osobe C, koja zahvaljujući naprednom čipu u mozgu čak uopće ne treba pametne uređaje, zato što se “izravno” odnosno mislima može služiti virtualnom verzijom istih uređaja, postoji samo razlika u obliku povezanosti mozga i stroja, ali ne nužno i intenzitetu, opsegu ili hijerarhijskom ustroju njihove komunikacije. Tome nasuprot, između osobe A, koja dakle ovisi o tehnološkim uređajima koje kontrolira (i kojima biva kontrolirana) manualno, i osobe X, koja zadržava kontrolu nad svojim strojevima, dopuštajući tek njihov minimalan upliv u bitne aspekte svoje egzistencije i zadržavajući ih u kategoriji oruđa, umjesto pametne mehaničke ekstenzije, postoji kategorička razlika i jaz koji se, barem kako trenutno stvari stoje, ne može premostiti bez čovjekova svjesnog pristanka.

Potpuno je razumljivo da čovjek teško može zatvoriti oči pred tolikim potencijalom koji mu obećava njegovo novo sjajno oruđe. No u ovoj epizodi njegova vječnog uspona do nadčovjeka ipak postoji prevelik broj nepoznanica koje zamagljuju razliku između nesagledive koristi i nesagledive opasnosti. Nastavimo li nesputano kročiti stazom entuzijazma, moglo bi se obistini ono što je netko već dobro primijetio, da će umjetna inteligencija igrati ulogu “Lenjinova užeta” naše civilizacije, na tragu onoga kako je Lenjin vidio autodestrukciju kapitalizma, rekavši kako bi mu kapitalisti prodali čak i uže kojim će ih objesiti. Međutim, umjetna inteligencija u ovom slučaju prije bi mogla biti egzekutor nego uže. Snaga umjetne inteligencije – kao, uostalom i snaga sve tehnologije, od društvenih mreža do interneta kao takvog – ovisi o našoj participaciji u njoj, u svakom smislu riječi “participirati”. U mjeri u kojoj ulažemo ne samo svoje vrijeme i pozornost, nego i želje, očekivanja i nadu u bolje sutra i bolje sebe, sudjelujemo u tkanju užeta za koje u ovom trenutku nipošto ne možemo znati hoćemo li se njime spasiti ili ćemo na njemu “visjeti”. Čini se da je jedini iole siguran put koji nas može zadrži na razumnoj udaljenosti od već sada predvidivih posljedica razvoja umjetne inteligencije i tehnologije s ciljem kiborgizacije čovjeka jest put odricanja. Problem je u tome što je taj put siguran u jednakoj mjeri u kojoj je modernom čovjeku odbojan, jer on na prvom mjestu traži odricanje od sebe samoga, a onda i odricanje od mogućnosti da činimo sve što možemo činiti, sa sobom, s drugima i s našim zajedničkim svijetom. Simbolički govoreći, to znači odricanje od toga da jedemo sa stabla spoznaje dobra i zla, ma koliko se ono činilo “dobro za jelo, za oči zamamljivo, a za mudrost poželjno” (Post 3,6). To je put odricanja od želje za vječnim unaprjeđenjem čovjeka, svijeta i života, za vječnim napretkom svega, za samoostvarenjem i samostvaranjem po svaku cijenu, odricanja od obuhvaćanja svega i ovladavanja svime bez ostatka. Od toga koliko smo tim putem voljni kročiti kao pojedinci moglo bi ovisiti i to gdje ćemo u konačnici završiti kao civilizacija.

Ogled je izvorno objavljen u emisiji Diagnosis na Trećemu programu Hrvatskoga radija.

Slika: Theodor von Holst (Frankenstein, or the Modern Prometheus 1831.)


[1] Zanimljivu razradu simbolike broja šest i drugih elemenata Otkrivenja nadahnutu spisima crkvenih otaca vidi u tumačenjima Jonathana Pageaua ovdje, ovdje i ovdje.

[2] Nedugo nakon što je ovaj tekst prvi put objavljen, Neuralink je, očekivano, dobio dozvolu američke Agencije za hranu i lijekove (FDA) da može započeti klinička istraživanja na ljudima.

Oznake: Last modified: 7. 8. 2023.
Close