Written by 09:00 Hereze, Ogledi

Valentino Findrik: Zelena filozofija Rogera Scrutona

“Zaspite ga svim zemaljskim blagodatima, utopite u sreći preko glave, tako da na površini sreće poskakuju samo mjehurići kao na vodi; pružite mu takvo ekonomsko zadovoljstvo da mu ne preostane više ništa da radi, osim da spava, jede slatkiše i brine se za produžetak svjetske povijesti – a on će vam i tada, taj čovjek, čak i tada, iz puke nezahvalnosti, iz najobičnije poruge, napraviti neku svinjariju… samo zato da samom sebi potvrdi kako su ljudi još uvijek ljudi, a ne klavirske tipke na kojima sviraju zakoni prirode.”

F. M. Dostojevski, Zapisi iz podzemlja

Uvod

Pariz, svibanj 1968. Grad je u neredima, dimu i barikadama. Studenti i drugi prosvjednici razbijaju izloge, pale automobile, izvikuju slogane i ratuju s policijom. Na agendi je rušenje vladavine Charlesa de Gaullea. S prozora svog stana sve to promatra tada mladi ljevičar Roger Scruton, koji u to vrijeme čita upravo de Gaulleove Ratne memoare. Taj isti dan označit će početak njegova konzervativnog obraćenja ili, kako sam kaže, otkrivanja poziva nadahnuta novom sviješću o tome koliko je lako rušiti, a koliko teško izgraditi. Tri godine kasnije, kad preuzima prvu predavačku poziciju, Scruton je, osim jedne radnice u menzi, jedini konzervativac na svom učilištu. No ništa popularniji neće biti ni kasnije u životu, barem kad su u pitanju akademski svijet i konzervativni politički establišment. Na sreću, dovoljno je rano shvatio kako stvari stoje i zato je prihvatio život na margini tih dviju sfera. Tako je mogao sačuvati od svega mu dragocjeniju slobodu mišljenja i izričaja, koje će kako u akademiji, tako u politici, biti sve manje i manje.

Među svojih pedeset objavljenih knjiga Scruton je pisao o estetici i arhitekturi, povijesti filozofije, životinjama i lovu, o vinu, seksu, poeziji, konzervativizmu i okolišu, modernoj kulturi i tradicionalnoj umjetnosti, o Spinozi, Kantu i Wagneru. Među naslovima koji ponajbolje obuhvaćaju širinu i šarolikost Scrutonova lika i djela, posebno se ističe njegova Zelena filozofija: kako ozbiljno misliti o planetu. Ovaj ogled služi kao pokušaj čitanja upravo Zelene filozofije u vremenu i kontekstu (post)pandemije.

Zelena filozofija – pokušaj (post)pandemijskog čitanja

Misli lokalno, djeluj globalno – ili možda obrnuto? Ako se Scrutona pita, ipak je ovo drugo. Dinamika lokalnog i globalnog modusa operandi jedan je od načina na koji Scruton konkretizira nosivi motiv svoje Zelene filozofije, ali i većeg broja drugih svojih knjiga. To je motiv oikofilije – ljubavi prema domu. Sljedećim riječima iz predgovora knjige Scruton uvodi u problematiku djela, a one se čine i prikladnim uvodom za ovaj pokušaj njegova (post)pandemijskog čitanja. U predgovoru Zelene filozofije, Scruton primjećuje:

“Nijedan projekt velikih razmjera ne može uspjeti ako nije ukorijenjen u našem praktičnom rasuđivanju malih razmjera. Jer u konačnici mi smo ti koji moramo djelovati, koji moramo prihvaćati i surađivati s odlukama koje se donose u naše ime, i koji moramo pristajati na svaku žrtvu u korist budućih naraštaja. Čini mi se da sadašnji ekološki pokreti, od kojih mnogi zahtjevaju dalekosežne, pa i nezamislive državne projekte, kao i korjenite promjene našeg načina življenja, nisu naučili tu lekciju. Njihovi planovi, kao i njihovi vapaji uzbune, običnog čovjeka mogu samo uplašiti, ne i regrutirati – dok on stoji usred tisuća upozorenja, u nadi da će dočekati kraj života a da pritom neće poludjeti od buke.”

(Post)pandemijsko čitanje ovog djela nije samo čitanje u (post)pandemijsko vrijeme, nego i iz (post)pandemijskog konteksta, pogledom uprtim u širu sliku sudbine čovječanstva. Zašto bi postojala veza između ekoloških problema i sukobljenih politika, koji su tema knjige Zelena filozofija, i korona-krize? Jednostavno zato što je, dvije godine od početka pandemije, možda sazrelo vrijeme da se ova kriza stavi u kontekst nepregledne povijesti čovjekovih kriza, među kojima ona – ovo će možda zvučati grubo – nije nipošto najznačajnija i jedva da je po ičemu jedinstvena. Bacanje pogleda na druge vrste kriza može pomoći posvijestiti tu činjenicu, a možda i otkriti neke nazore i rješenja koji bi, zbog zajedničkog nazivnika kriza, mogli biti općeprimjenjivi.

Teme obuhvaćene knjigom Zelena filozofija ne uključuju globalnu pandemiju. Knjiga je objavljena sedam godina prije pandemije koronavirusa. Ipak, Scrutonovi uvidi po pitanju srži nesporazuma lijevih i desnih, odnosno globalnog i lokalnog pristupa rješavanju problema – koje čitatelj ne može izbjeći ni u mnogim drugim njegovim naslovima – čine se očekivano dobrim, u najmanju ruku potencijalno zanimljivim smjerokazom za naše neprilike. Svaka nedosljednost i previđaj učitavanja značenja isključiva su pogreška autora ogleda.

Zeleni konzervativizam

Za početak valja reći da je konzervativna zelena filozofija samo prividan paradoks. Pravi je paradoks u tome što veliki ekoloških akteri (uglavnom međunarodne nevladine organizacije), koji gotovo bez iznimke dolaze u paketu lijevih politika, nemaju strpljenja za konzervativizam, jer u njemu ne vide nikakvu vezu s konzerviranjem – čuvanjem, zaštitom, brigom za ono što je vrijedno, pa i vrjednije od onoga koji čuva. Scruton za to daje jednostavno i plauzibilno objašnjenje. Pod utjecajem lijevih ideja i ideologije, ekološki akteri konzervativizam mahom poistovjećuju s idejom slobodnog tržišta. Slobodno tržište znači eksploataciju prirodnih resursa u korist dobiti malih interesnih skupina. Prema tome, dosljedan konzervativizam ne može biti zainteresiran za čuvanje odnosno konzerviranje okoliša. Međutim, niti se konzervativizam može dosljedno svesti na slobodno tržište, niti slobodno tržište nužno podrazumijeva loše posljedice po okoliš. Naprotiv i naprotiv.

Scruton konzervativizam shvaća kao program “društvene ekologije”. Društveni resursi uključuju 1) društveni kapital zakona, običaja i institucija, 2) materijalni kapital okoliša, te 3) ekonomski kapital slobodne ali zakonski uređene ekonomije. Iz tako postavljene društvene ekologije, koja osjetljivost za okoliš uključuje kao svoj integralni dio, ali se na nju ne može svesti, slijedi i svrha politike: ne proaktivno uređivanje i vođenje društva prema nekom zamišljenom idealu – ono što je Isaiah Berlin u svom poznatom ogledu o dva koncepta slobode nazvao politikom “pozitivne slobode” – nego svrha politike ima biti “budan otpor entropijskim silama koje predstavljaju ugrozbu našeg društvenog i ekološkog ekvilibrija”. Konzervativizam bi dakle bio svojevrsna “politika odgode” entropije – čestertonovski “izgubljen slučaj” – koja za cilj ima ništa drugo nego čuvanje i prenošenje na iduće naraštaje onoga što su nama samo privremeno povjerili naraštaji prije nas. Zadaća politike, misli Scruton, ne bi trebala ići onkraj toga, onkraj čuvanja reda, razrješavanja sukobljenih interesa i održavanja uvjeta mogućnosti za slobodno odabran način življenja slobodnih građana.

Ovako shvaćenom konzervativizmu i lijevo-zelenoj politici trebalo bi barem načelno biti zajedničko čuvanje međugeneracijskog nasljeđa, onoga što u oba smjera nadilazi nas, naš naraštaj i naše vrijeme. Kod prvih je to nasljeđe najčešće društveno-moralno, a kod drugih prirodno. No ne postoji inherentna uzajamna isključivost između tih dviju tendencija, nego u najboljem slučaju kognitivna disonanca, premošćivanjem koje bi se među njima razriješila nepregledna pletora problema kojima se te dvije pozicije uzajamno opterećuju, na uštrb vlastitih ideala i vlastite učinkovitosti.

Prema tome, prava razlika između lijeve i desne politike nije toliko razlika između velike države i slobodnog tržišta, nego puno više razlika između dvaju viđenja političke slobode, između pozitivne i negativne slobode, između odozgo vođene kolektivističke težnje zajedničkom idealu i slobodne težnje pojedinaca da se odozdo međusobno ujedinjuju u svrhu ostvarenja slobodno odabranih ciljeva.

Oikofilija

Glavni motiv konzervativne zelene filozofije za Scrutona je ono što on naziva oikofilijom, od grčke riječi oikos, što znači dom, ono moje i onih koji su sa mnom, ono naše, poznato, gdje smo mi sami i svoji, gdje smo kod sebe samih, iskustvo prostora i vremena koje u sadašnjem trenutku povezuje prošlosti i budućnost. Oikofiliju doslovno možemo prevesti i kao domoljublje, ali time ne iscrpljujemo značenje onoga o čemu Scruton govori. Stoga elementarnu poteškoću koju imamo kada u Hrvatskoj danas kažemo “domoljublje” i “dom”, možemo u ovom razmišljanju staviti u tanke zagrade. Oikos je ovdje puno širi i dublji pojam, a poglavito označava osjećaj pripadnosti, naprosto “biti-doma”, s naglašenim aspektom privrženosti kao nepresušnog izvora osobne, čak i svete odgovornosti spram predmeta svoje privrženosti.

Važan aspekt oikofilije je i ljubav prema beskorisnom, nešto za što je samo čovjek sposoban. Radi se o sposobnosti prepoznavanja intrinzične vrijednosti, vrijednosti “po sebi”, koja se ne može do kraja – ako ikako – mjeriti, racionalizirati ni vagati. To su stvari poput prijateljstva, ljubavi, identiteta, ali i stvari poput prirodne ljepote i umjetnosti. To su beskorisne stvari bez kojih ništa drugo ne može imati nikakve koristi. Tek kroz autentično iskustvo s onim što nas nadilazi, čemu možemo reći Ti i po čemu tek mi sami možemo biti Ja, imamo put do sebe samih, do spoznaje vlastite vrijednosti. Vrijedosti koja je drugotna, zato što je odraz vrijednosti onog drugog – ili Drugog. Bez toga, svijet i drugi u njemu predstavljaju nam se kroz odnos pukog “Ja i ne-Ja”, a to je svijet u kojem “jači kvači”, a istina, dobro i lijepo vrijednost imaju samo ako doprinose vječnom materijalnom napretku čovjekova zemaljskog carstva.

Zelena politika, pa tako i svaka politika rješavanja bilo kakve krize ljudskog društva, dugoročno je neodrživa ako pokušava izbjeći pitanje organske motivacije čovjeka pojedinca, a ona je nemoguća bez čovjekove povezanosti s onim što mu je životno najbliže. Konzervativizam i environmentalizam imaju barem jedan zajednički oblik razumijevanja oikofilije, značajan za razumijevanje te elementarne ljudske motivacije, a to je teritorij – prostor koji traži privrženost, odanost i obranu pred opasnostima. Oikofilija, ljubav prema domu shvaćenu kao domaćem teritoriju, prirodan je senzibilitet intrinzičan svakoj ljudskoj osobi i zajednici. Međutim, ako ga se ne njeguje, jednako ga prirodno mogu istisnuti alternativne “filije”, poput ksenofilije, prioretiziranja stranog spram domaćeg, nepoznatog spram poznatog, ili tehnofilije, simptoma onoga što je Spinoza nenadmašivo detektirao kao temeljnu zabludu zapadnog čovjeka – da sav svijet stvorenja ima njemu služiti na korist, ugodu i zabavu.

“Mali vodovi”

Iz pojedinaca koji su svjesni i žive u skladu s oikofilijom organski proizlazi dugoročno i održivo rješenje svih konzervativnih i ekoloških bojazni, a ono se, prema Scrutonu, najbolje očituje u obliku malih, lokalno orijentiranih civilnih udruženja, zajednica – onoga što je Burke nazvao “malim vodovima”. Mali vodovi jesu društva u malom, najuži krugovi u kojima pojedinac može organski razvijati osjećaj privrženosti i osobne odgovornosti za nešto osim sebe samog. To su obitelj, lokalna zajednica, škola, vjerska zajednica, društveni klubovi i civilna udruženja. Mali vodovi žive od tradicije u smislu prenošenja znanja i načina društvene prilagodbe s jednog naraštaja na drugi. Pojedinac je tu svjestan od koga je nešto primio, kako time treba upravljati i kome to treba prenijeti. U tom smislu, mali vodovi povezuju prošlost, sadašnjost i budućnost. No to od koga primamo i za koga čuvamo nisu svi ljudi bilo gdje i bilo kada, nego oni s kojima smo izravno i bitno povezani, koji su utkani u moj identitet i ja u njihov, koje mogu zvati svojima, oni čiji sam ja sam.

Gdje je cijelo društvo izgrađeno i vođeno odozgo i birokratski, nema puno smisla pozivati na osobnu odogovornost pojedinca odozdo. A bez sudjelovanja slobodnih odgovornih pojedinca odozdo, ne treba očekivati ni poslušnost prema onome što se pokušava provesti odozgo. Alternativa je ili kaos ili tiranija.

Politika koja ne kreće od pitanja izvora motivacije pojedinca dugoročno riskira neuspjeh zato što zapostavlja glavni preduvjet svoje provedbe, a to je slobodno i odgovorno sudjelovanje građana u odlučivanju o svome oikosu. Što su centri političke moći udaljeniji od oikosa, to će takav ishod biti izgledniji. “Dominacija međunarodnih birokracija”, piše Scruton, “koje za svoje odluke ne odgovaraju izravno nikome, kao ni uzajamne odgovornosti oslobođeni međunarodni NGO-ovi, kao ni multinacionalne korporacije koje su odgovorne samo pred svojim dioničarima, konzervativni put čine potrebnijim nego ikad.” Gledajući unatrag ove dvije godine pandemijske godine, nije pretjerano reći da su motivi “malog voda” i “oikofilije” u korona-krizi potpuno izostali. Umjesto toga, od početka se govori o globalnom fenomenu, velikim i ukupnim brojevima, zaokruženim projekcijama, nacionalnim i globalnim stopama procijepljenosti i slično.

Država-društvo-pojedinac

Među zahtjevnijim izazovima u rješavanju svakog okolišnog problema svakako je i problem određivanja odgovarajućih uloga države, civilnog društva i pojedinca. Omjer snaga između tih razina djelovanja ovisi, između ostalog, o naravi društveno-političkog uređenja, ali ništa manje i o kolektivnom mentalitetu naroda i njegovom odnosu spram vlastitog nasljeđa.

Normalno je i važno da država bude uključena u projekte od bitnog značaja za kvalitetu života odnosno za održavanje uvjeta mogućnosti života – onoga što se suvremenim ekološkim rječnikom naziva održivim razvojem. Međutim, protivno dominantnim globalnim ekološkim pokretima, koji gotovo bez iznimke traže rješenja odozgor i za sve odjednom, Scruton drži da samo čovjek pojedinac, a tek preko njega i instance društvenog povezivanja, može biti nositeljem temeljne motivacije nužne za dugoročno održiva rješenja. Ta temeljna motivacija odnosi se na spomenuti motiv oikofilije. No uloga države trebala bi ipak biti ograničena samo na stvaranje uvjeta za oikofiliju. Riječ je o zahtjevnoj, može se reći “posredničkoj” ulozi politike, koja nije ni ne postojeća, ali ni presudna. Taj srednji put izmiče opasnostima toga da država preuzme ulogu nositelja motivacije za rješavanje problema. To je put kojim su ranije bez iznimke kročili svi totalitarni režimi, ali i put kojim dominantne ekološke struje nesumnjivo žele povesti današnja slobodna demokratska društva.

Ako građanin pojedinac nije svjestan svog okruženja kao doma, čiji opstanak ovisi o njegovu odgovornom ophođenju, taj se problem ne može riješiti delegiranjem odgovornosti u smjeru centara moći, pogotovo ako se radi o međunarodnim, transnacionalnim instancama.

Odozgo ili odozdo

Karakteristično je za globalne ekološke pokrete tražiti velika rješenja odozgo. No takva rješenja nisu prirodna pojava u uvjetima u kojima sudionici imaju mogućnost neometano pregovarati o rješenju koje ih se osobno i podjednako tiče. Sustav rješavanja problema odozgo stvara “strukturu poticaja”, u kojoj pojedinci imaju osobnu korist napredovati. “To pak stvara motive za kolektivno djelovanje – ujedinjavanje s ciljem isključivanja uljeza; ideološka testiranja (kao na modernim sveučilištima) s ciljem ograničavanja konkurencije; kažnjavanje zviždača, i tako dalje.”

Dizanje uzbune i pozivanje na radikalna i hitna rješenja kao stalne značajke ekoloških pokreta nisu samo svojstvo lijeve politike. Oni su u velikoj mjeri biološka funkcija preživljavanja i koristili su našoj vrsti kroz dugu evolucijsku povijest. Diplomatska rješenja i blagi zahvati u finim nijansama, karakteristični za konzervativne politike, neće biti od velike koristi za krdo koje se našlo sučelice nepoznatom grabežljivcu, iznenadnoj elementarnoj nepogodi ili pak izrazito nadmoćnom neprijateljskom krdu – pogotovo ako se radi o neposrednoj opasnosti najslabijih. Zbog toga što smo biološki prijemčivi za dizanje uzbune u situaciji ugrozbe života, pa čak i postojeće kvalitete uvjeta života, ljudska su društva prirodno podložna reagirati na svaku uvjerljivu uzbunu. Ideje imaju svoj način širenja i utjecanja na kognitivni organizam pojedinca i grupe, a u stanju su zaobići razumski kritički aparat koji bi u tom organizmu, tako barem danas mislimo, trebao imati ulogu imunosnog sustava. U mjeri u kojoj je pojedinac investiran u predmet ugrozbe, toliko će biti prijemčiv na poziv na paniku i reakciju spram izvora ugrozbe. S korona-krizom vidjeli smo dosad nezapamćene razmjere očitovanja tog fenomena, a sveopća podjela koju je pandemija generirala može se, u grubim crtama, svesti na “tabor preživljavanja” i “tabor slobode”.

Međutim, naša evolucijska sklonost da reagiramo na znakove opasnosti može se očitovati na drastično različite načine, naprosto zbog toga što mi suštinski nismo tek bića koja reagiraju na opasnost, nego bića prilagodbe. Environmentalizam ima inherentan problem brkanja uzroka i učinka, time što krivca traži u velikim igračima, nacionalnim ili transnacionalnim kompanijama poput supermarketa, agrobiznisa, naftnih i rudarskih kompanija, avio-kompanija, velikih tehno-kompanija… previđajući pritom elementarni zakon ponude i potražnje. Ako lanci brze hrane i supermarketi preuzimaju tržište malim proizvođačima domaće hrane, to je zbog toga što pojedinci i društvo koje oni tvore uživaju u toj istoj brzoj hrani i supermarketima. Isto vrijedi za gorivo, odjeću, električnu energiju, automobile, tehnologiju i sve nebrojene vrste materijalnih dobara koje društvo uživa u značajnim razmjerima. Iza svega toga ne stoji, barem ne prvenstveno, sebična volja za moći nad-ljudski genijalnih kapitalističkih magnata, nego jednostavno potražnja – pojedinca, zajednice i društva. Stoga rješenje nema smisla tražiti u etatizaciji tržišta, deprivatizaciji, državnim subvencijama ni masovnim aktivističkim kampanjama. Rješenje je u reguliranju vlastite potražnje. Ili tolstojevski rečeno, u provjeri vlastitog pokvarenog želuca – i osim mog eventualno i onih koji su mi najbliži.

Zeleni konzervativizam, kako ga Scruton zamišlja, rješenje na ekološke probleme ne traži i ne očekuje odozgo, osim u mjeri u kojoj “višnje sile” mogu doprinijeti uvjetima u kojima pojedinac i zajednica mogu i žele probleme rješavati sami za sebe. “Problem centralizirane kontrole”, piše Scruton, “nije samo u tome što ona umanjuje ili potpuno guši odgovornost, nego i u tome što stvara poticaje koji idu na uštrb njenim vlastitim ciljevima. (…) Potencijalno najštetniji aspekt centraliziranog pristupa ekološkim problemima je taj što takav pristup promičući beskompromisnu agendu istovremeno ignorira potrebu običnog čovjeka za motivom za njeno prihvaćanje.” Zbog toga što osobna odgovornost proizlazi iz oikofilije, ne treba čuditi ako se osjećaj osobne odgovornosti pojedinca u današnjim društvima guši, stagnira i nestaje u klimi u kojoj vlada ugrozba svega što tvori sadržaj oikofilije. Problem je tim gori što ugrozba oikofilije dolazi odozgo, od istih centara moći od kojih dolazi i poziv na poslušnost i očekivanje odgovornosti. Nemaju bez razloga najnižu stopu procijepljenosti – ako procijepljenost treba biti mjerilo upravljanja korona-krizom – države u kojima je politička korupcija najrazvijenija i najunosnija privredna djelatnost. U tom smislu, neodgovorna politika odozgo glavna je odgovorna za neodgovornost građana odozdo.

Uloga rizika i predostrožnosti u prevladavanju krize

Razrađujući ulogu tržišta u konzervativizmu općenito i u konzervativnim rješenjima za ekološke probleme, Scruton se utječe jednom od elementarnih čimbenika tržišta, a to je rizik. U ekološkom kontekstu postoji mehanizam koji služi kao antipod riziku, a to je tzv. načelo predostrožnosti. Prema tom načelu, koje je od ‘80-ih godina naovamo implicitno ili eksplicitno u temelju svih transnacionalnih političkih i aktivističkih ekoloških inicijativa, “tamo gdje postoje prijetnje od ozbiljne ili nepovratne štete za okoliš, nedostatak pune znanstvene sigurnosti ne smije se upotrijebiti kao razlog za odgađanje troškovno učinkovitih mjera za sprječavanje degradacije okoliša”. To na prvu možda zvuči zdravorazumski: trebamo biti oprezni prema onome što je osjetljivo ako postoji mogućnost da ćemo s manje opreza tu stvar dovesti u opasnost. Međutim, kada se takva definicija instrumentalizira u obliku transnacionalnih konvencija ili programa utjecajnih međunarodnih NGO-ova, potrebno je postaviti i odgovoriti na neka pitanja, poput toga što znači “prijetnja od ozbiljne štete”, “puna znanstvena sigurnost” ili “troškovno učinkovite mjere”, a onda i pitanje tko o tim praktičnim definicijama odlučuje i tko ih provodi u praksu. Jedno je sigurno, ondje gdje se može primijeniti s autoritetom, načelo predostrožnosti ozbiljno ugrožava, ako ne i izravno isključuje mogućnost alternative, a to najčešće znači i uvjete za istraživanje i eksperimentiranje u smjeru otkrivanja drugog rješenja. U moru globalno značajnih primjera, posebno je zanimljiv slučaj izljeva nafte u Meksičkom zaljevu 2010. godine. Kad je nizozemska vlada ponudila svoje dokazano učinkovite brodove sa strojevima za izvlačenje nafte iz vode, koji vraćaju gotovo čistu vodu natrag u ocean, američka je vlada ponudu odbila, između ostalog zbog toga što, prema regulacijama Američke agencije za zaštitu okoliša, voda da bi se vratila u ocean mora biti 99,99 % čista.

To što načelo predostrožnosti nije jasno definirano ne znači, naravno, da ono ne može biti korisno. Pitanje je kako precizno analizirati rizike konkretne situacije, ali i razlikovati materijalne kontekste. Scruton tu predlaže nekoliko praktičnih načela, među kojima vrijedi istaknuti (1) razlikovanje rizika u kojem posljedice snosi isključivo onaj koji riskira, od rizika čije se posljedice prenose na druge (bili to živući ili budući naraštaji) i (2) razgraničavanje stvari o kojima se u pogledu rizika može pregovarati, od stvari koje su po tom pitanju nedodirljive. Glede prvog, cilj dobre politike bio bi omogućiti uvjete u kojima onaj koji riskira mora i može sam podnijeti potencijalni trošak svog rizika, a nipošto ne ne eliminiranje uvjeta za mogućnost rizika uopće. Glede drugog spomenutog načela, Scruton je više-manje na tragu “imperativa odgovornosti” Hansa Jonasa: “Djeluj tako da su učinci tvojeg djelovanja podnošljivi s permanencijom pravog ljudskog života na Zemlji” ili “Djeluj tako da učinci tvojeg djelovanja ne budu razorni za buduću mogućnost takvog života”. Ti imperativi ne govore puno o tome kako konkretno postupati u zadanim okolnostima, ali daju važne obrise za ideju konzervativne politike koja dobro balansira čimbenike rizika, osobne odgovornosti i onoga što uvijek nužno ostaje van svake kalkulacije. Ono što se jednostavno ne smije balansirati jest vrijednost ljudskog života i uvjeti mogućnosti njegova opstanka. Međutim, samo prioretiziranje vrijednosti pukog života, svog i svoje vrste, ne može biti dovoljno za ozbiljnu politiku upravljanja krizom. Na primjer, medvjedica vidi sigurnost i opstanak svoje mladunčadi kao apsolutni imperativ. Njezino ponašanje naočigled se može promatrati kao primjer savršene empatije. No pokušajte prići blizu malim medvjedićima i rastrgat će vas u komadiće. Empatija sama po sebi ne može biti valjana strategija za upravljanje ljudskim društvom, ako ono treba izgledati išta drugačije od životinjskog.

Paradoks higijene i termostat rizika

Bez ulaganja napora u razgraničavanje rizika s kojima se možemo sami nositi i onih čije bi posljedice trpjeli drugi, i bez razgraničavanja onoga čija se vrijednost može međusobno vagati i onoga što ni u kojem slučaju ne smije doći ni u kakvu računicu, izlažemo se ogromnoj opasnosti da skliznemo u pogrešku na nekoj od tih dilema. Tako se svako toliko u ljudskoj glavi rodi ideja da je u bilo kojoj situaciji poželjno ili uopće moguće ukloniti svaku mogućnost rizika. No rizik je zapravo nemoguće odvojiti od bivanja takvim bićem kakav je čovjek. Sve što činimo, od tjelesnih aktivnosti, preko stvari koje unosimo u svoj organizam, pa sve do stvari kojima se bavimo u mislima, svi naši oblici druženja, uživanja, ophođenja sa svojom okolikom i, u konačnici, preživljavanja, povezani su s nekom procjenom nekog rizika i neki su oblik razmjene jednog za drugo, strukturiranja stvari u vrijednosne hijerarhije, u kojima se favoriziranjem jedne stvari riskira zapostavljanje, potpuno odbacivanje ili neželjeni gubitak druge. Radi se o elementarnoj zadanosti bez koje nema ni nas samih. Tako živimo uvijek i u svemu, i u miru i u ratu. Prema tome, zadatak bi trebao biti da stvaramo i održavamo uvjete u kojima se rizik može očitovati sukladno gornjim postavkama, a ne u kojima bi on po svaku cijenu bio nepoželjan ili uopće ne bi bio moguć. Tu se radi o razlici između strategija otpornosti i intervencije. Prva traži načine kako se najbolje pripremiti za rizik, a druga načine kako ga izbjeći. Izbjegavanje rizika po svaku cijenu vodi do onoga što Scruton naziva paradoksom higijene. O tome nam govori i svima poznata bajka o Trnoružici. Budući da su u kraljevstvu spalili sva vretena i uništili sve igle, zbog kletve vještice da će se Trnoružica jednog dana ubosti i umrijeti, Trnoružica nije mogla prepoznati začarano vreteno s kojim se vještica jednog dana iznenada pojavila. Štoviše, prizor vretena bio joj je nepodnošljivo privlačan. Prišla je, ubola se i usnula.

Još jedan zanimljiv koncept povezan s rizikom jest i ono što se u ekonomiji naziva “termostatom rizika” ili “Peltzmanovim efektom”, a to je jedan oblik onoga što je Dostojevski proročki zabilježio stotinjak godina ranije. Racionalna bića imaju evolucijskim razvojem usađenu prilagodbu na odnos sigurnosti i rizika koja funkcionira poput termostata. Taj termostat reagira na visok stupanj sigurnosti i pokreće prilagodbu ponašanja prirodno srazmjernu stupnju sigurnosti. Kad osjetimo da su uvjeti dovoljno sigurni, koristimo ih da bismo učinili neko X za koje se u tim uvjetima osjećamo sigurni, ali kojim te uvjete istom stavljamo pred ispit. Na primjer, obavezno vezanje, zračni jastuci i sigurni uvjeti na cesti čine nas sigurnima, ali nam ujedno pružaju mogućnost da možemo voziti brže nego što bismo vozili u uvjetima bez svega toga. Peltzmanov nam efekt govori da s rastom stupnja sigurnosti na razini percepcije i motivacije dolazi do pada stupnja moguće štetnosti posljedica. Shodno tome, strategija intervencije u smislu eliminacije rizika mora biti toliko loša ideja koliko je slaba naša mogućnost predviđanja ishoda – a to posebno vrijedi za iskustva novog i neistraženog – zato što eliminacija rizika stvara obrnuto razmjeran poticaj za testiranje granica sigurnosti.

Osobna odgovornost

Kako bi sa svime time “obični čovjek” trebao znati kako ispravno misliti i kojim činjenicama i vrijednostima dati prednost pred ostalima? Jer činjenica je nepregledno mnogo, jednako kao i vrijednosti, a one se skupa neprestano nadmeću za dominaciju naše uvijek preuske percepcije stvarnosti. To je važno pitanje i za naš (post)pandemijski kontekst, u kojem su struka i institucije preuzeli svu odgovornost i utišali sve mimo sebe samih – pa i one “drukčije” unutar sebe samih. Kao da se o spašavanju života i čuvanju zdravlja (vlastitog, svoje obitelji, zajednice, naroda, vrste) ne bi moglo misliti jezikom i mjerilima koji nisu isključivo jezik i mjerila struke.

Što čovjeka pojedinca motivira da prihvati određenu promjenu, naredbu, poticaj, rizik ili odricanje od rizika, novu informaciju i novi način ponašanja? Što ga motivira da čuva svoj okoliš po cijenu ograničenja onoga što bi s njime mogao učiniti? Što ga motivira da “misli na druge”, “cijepi se” ili “ostane doma”? Osobna odgovornost je presudna, ali to nije odgovor na pitanje, zato što osobna odgovornost izvire iz nečega što mora već biti tu, a to je, opet, oikofilija. Osobna odgovornost proizlazi iz osobne uključenosti, povezanosti, zainteresiranosti i pogođenosti. Zbog toga najveću prijetnju mehanizmu osobne odgovornosti predstavlja strategija intervencije, koja se nužno odvija odozgo, a koja pojedinca potpuno ili djelomično lišava odgovornosti i tako guši njegovu motivaciju. Strategija jačanja otpornosti, naprotiv, za cilj ima jačanje osjećaja specifičnih za oikofiliju, a to su osjećaj prvog lica množine, “duha zajedništva”, osjećaj pripadnosti, naslijeđenosti dobara, upraviteljske odgovornosti prema dobrima za koja smo odgovorni i prošlim i budućim naraštajima.

Ono što Scruton predlaže za obračunavanje s ekološkim problemima, lokalno umjesto globalno, odozdo umjesto odozgo, možda se u konačnici može primijeniti i na (post)pandemijski kontekst: “Najbolje bi bilo da obični ljudi nadahnuti dobrom starom oikofilijom dobrovoljno lokaliziraju problem, a potom ga sami pokušaju riješiti. Ako ljudi gube osjećaj za takvo što, to je dijelom zahvaljujući tome što vladajući, u želji da udovolje interesnim skupinama i aktivistima, u sve većoj mjeri oduzimaju građanima njihove dužnosti i bacaju ih u odvod regulacija.” Primjerice, na trend visoke potrošnje električne energije može se odgovoriti ograničenjem ili destimulacijom potrošnje energije, ali i strategijom obrazovanja za pametniju i štedljiviju potrošnju. Ekvivalent takve strategije, koji bi omogućio stvaranje uvjeta za sve ono što pojedinac u svakodnevnici svog okruženja može činiti kako bi na različite načine doprinio suzbijanju širenja pandemije, ostao je u mnogome neiskorišten potencijal, u dubokoj sjeni uniformne globalne kampanje cijepljenja kao konačnog rješenja.

Zaključak

Ideja konzerviranja trebala bi biti dodirna točka konzervativne zelene filozofije i lijevog environmentalizma. Međutim, bitna razlika leži u polju djelatnosti, i to ne samo u smislu sukoba individualnog i kolektivnog. Lijeve politike, poput socijalizma i liberalizma, imaju globalističke, internacionalističke interese i pretenzije. Konzervativizam je pak inherentno lokalna filozofija, nezamisliva bez privrženosti svom najbližem okruženju, obitelji, teritoriju, narodu, običajima, kulturnom i povijesnom nasljeđu. Sloboda pojedinca samo je jedan aspekt tako shvaćenog konzervativizma, ni manje ni više važan od osobne odgovornosti pojedinca. To barem vrijedi za konzervativizam europske tradicije, u kojem je “upravljanje ima prednost spram poduzetništva, razgovor prednost spram zapovijedi, prijateljstvo prednost spram ostvarenja nekog zajedničkog cilja”. Konzervativna politika upravljanja krizama daje prednost strategiji jačanja otpornosti naspram strategije intervencije i eliminacije opasnosti, strategiji upozorenja naspram strategije zabrane rizika, strategiji osobne odgovornosti pojedinca odozdo naspram strategije centraliziranog “rješenja za sve” odozgo.

Rasprave o globalnom zatopljenju više nego druge ekološke teme pokazuju jednu zanimljivu alternativu: eliminirati uzrok ili se prilagoditi – alternativa koju dvije godine nakon početka globalne pandemije koronavirusa teško više možemo zanemariti. Čak i onima koji nikakvo rješenje u smjeru otklona prijetnje ne vide kao preradikalno ili, drugim riječima, preskupo, moralo bi biti jasno otkud dolazi otpor pobornika strategije prilagodbe. Prilagodba na novo, sa svim svojim aspektima i načinima očitovanja, evolucijska je funkcija duboko usađena u tkivo ljudskog bića. Zbog toga što smo bića prilagodbe, za očekivati je da se panične uzbune i svako pozivanje na radikalnu i sveobuhvatnu promjenu mogu shvatiti kao poziv na odbacivanje jedinstvenog mehanizma kojem nakon stotina tisuća godina možemo zahvaliti što smo tu gdje jesmo – mi, takvi kakvi jesmo, u takvom stanju i društvu, na tom mjestu i u tolikom broju. Prirodno je, zaključuje Scruton, da nas “duboko uznemiruje pomisao da sve naše prilagodbe – biološke, društvene, kulturne i duhovne – mogu odjednom postati neučinkovite”.

Čini se da oikofilija u čovjekovom svijetu danas gubi svoj primordijalni utjecaj. Kad je riječ o globalnim ekološkim i širim društveno-kulturnim zbivanjima, to mjesto sve više preuzima tehnofilija i ono što Scruton naziva “kultom ljudske kompetencije”. Vrijednost stvari, struke, institucija, pa i ljudskih osoba mjeri se u tome koliko nam oni pomažu poboljšati i olakšati vlastiti život, pod uvjetom da se pritom ne poteže pitanje čemu – ako ikakvo pitanje uopće.

Dvogodišnjom korona-krizom generalno se otpočetka upravlja onako kako lijevo-zeleni environmentalisti upravljaju ili žele upravljati velikim ekološkim krizama. Ali sada to nisu samo lijevi, nego više-manje svi, ujedinjeni u zajedničkoj borbi protiv zajedničkog neprijatelja koji nikada ne spava. Povijest nas uči da se zadaća upravljanja ljudskim društvom, u krizi ili bez nje, nikada ne bi smjela svoditi na jednu jedinu funkciju, jedan jedini problem, jednog jedinog neprijatelja. Kad nam zadaća postane samo nešto preživjeti, naše društvo i način življenja neizbježno će poprimiti odlike životinjskog. No kao razumna bića, i u takvom se stanju kad-tad moramo suočiti s pitanjem: Zašto živimo? Ovo je dobro mjesto za nastavak citata s početka ogleda: “Ako mjesto dvorca bude kokošinjac i padne kiša, možda ću se zavući u kokošinjac da ne pokisnem, ali ipak neću kokošinjac smatrati dvorcem, iz zahvalnosti što me je spasio od kiše. Smijete se, čak kažete da je u tom slučaju svejedno, kokošinjac ili palača. Da – odgovaram ja – kad bi trebalo živjeti samo zato da ne pokisnemo” (F. M. Dostojevski, Zapisi iz podzemlja).

Ekskurs: Gornji Kosinj kao odjelotvorenje oikofobije

Zaključujem ovaj ogled vraćajući se na izvornu temu knjige Zelena filozofija, kako bih ukazao na jednu predstojeću ekološku i ljudsku katastrofu u zajedničkoj režiji Vlade i HEP-a. Daleko od očiju javnosti, mjesto Gornji Kosinj u Lici uskoro bi moglo biti potpuno potopljeno. Obiteljske kuće i posjedi, groblje, župna crkva iz 17. stoljeća i još dvije druge crkve, niz prapovijesnih arheoloških nalazišta, i još nekoliko obližnjih sela, naći će se, čini se, na dnu velikog akumulacijskog jezera nove HEP-ove hidroelektrane. Tako bi se ponovila sudbina nekadašnjeg obližnjeg mjesta Kruščica, koje s kućama i crkvom posljednjih pedesetak godina leži na dnu istoimenog umjetnog jezera. Dolina izrazite prirodne ljepote i, među ostalim znamenitostima, mjesto u kojem je tiskan Missale Romanum Glagolitice – poznat i kao Kosinjski misal, prva tiskana glagoljska knjiga u Hrvatskoj – izgleda da se u vrijednosti ne može mjeriti s procijenjenom financijskom dobiti koju nosi očekivana povećana proizvodnje električne energije nove mega-hidroelektrane. Kao dodatni razlog za projekt spominju se, zanimljivo, i poplave, koje su povremena pojava u toj dolini. No nije baš jasno kako se kao rješenje za povremene poplave nametnula ideja da se cijelo područje, u maniri permanentnog “čekića i plesa”, potpuno poplavi.

Uznemiruje činjenica da je hrvatskoj javnosti ova tema gotovo potpuno nepoznata. Reportaža Večernjeg lista iz listopada 2020. situaciju Gornjeg Kosinja prikazala je u naglašeno pozitivnom tonu, u prvi plan stavljajući materijalnu korist HEP-ova projekta. Tada se govorilo o planovima za premiještanje crkve, groblja i drugih kulturnih dobara, koje se imalo odvijati “s dužnim pijetetom”. Čak su i izjave mještana govorile u prilog što skorije provedbe projekta. Međutim, reportaže HRT-a, RTL-a i Jutarnjeg lista iz listopada 2021., godinu dana kasnije, pokazuju posve oprečnu sliku. Mještani protestiraju i ne žele seliti. Tvrde da im nitko ništa ne govori niti ih se išta pita. Na njihovo zaprepaštenje, lokalna je vlast groblja prepisala na sebe i započela s iskopavanjem grobova u svrhu početnih građevinskih radova. Po pitanju izvedivosti i isplativosti cijelog projekta, stručnjaci i mještani upozoravaju da je upitno hoće li jezero tih razmjera uopće moći redovno akumulirati potrebnu količinu vode iz okolnih rijeka. U tom smislu, upitna je čak i ekonomska isplativost hidroelektrane. Ipak, ona se sada tretira kao državni strateški investicijski projekt, što zaustavljanje tog nesretnog procesa čini sada gotovo nemogućim.

Ovdje se radi o zornom primjeru onoga što Scruton naziva oikofobijom – malodušnosti prema svome – a ona je bolest dubokog poremećaja vrijednosti, koja ne nastaje preko noći niti se preko noći može izliječiti. Prema Burkeu, budućnost društva počiva na nepisanom ugovoru između sadašnjih naraštaja, onih koji su tu bili prije i onih koji tek dolaze. Politika koja nema pijeteta za minule naraštaje, a sustavno eliminira mogućnost života budućih naraštaja, utjelovljenje je najgoreg oblika oikofobije. Fenomen Gornjeg Kosinja ima sve takve simptome: obezvrjeđivanje i uništavanje prirodne ljepote i nacionalnog kulturnog nasljeđa, raseljavanje i uništavanje stoljetnih domova živog stanovništva, kao i sustavno gušenje uvjeta mogućnosti planiranja budućnosti – sve to u korist ekonomskog napretka proračunatog odozgo. “Pod utjecajem depersonalizirajućeg viđenja uvjeta ljudskog života”, piše Scruton, “čovjek se više ne zna orijentirati prema prirodnom svijetu, ne pronalazi više svoju ekološku nišu, a to nije biološka, nego duhovna niša.”

Jasno je da poplave u tom kraju nisu pravi razlog da se cijela dolina potopi, pa da se usput proizvede i ponešto struje. Teško je vjerovati da bi itko mogao ozbiljno braniti takvu strategiju intervencije i eliminacije rizika – rizika u obliku poplave s kojim lokalno stanovništvo dobrovoljno i odgovorno živi već stoljećima – i to na način da se problem riješi tako da se eliminira onoga koji bi od rješenja problema jedino i trebao imati koristi, a to je mjesno stanovništvo. Razlozi za ovakav projekt vjerojatno su višestruki, ali po svemu sudeći nisu baš jasni, a još manje su smisleni.

Koliko god banalno zvučala ideja da vas nitko ne bi trebao moći otjerati s vašeg stoljetnog posjeda, potopiti sve što posjedujete, zauvijek uništiti spomen na vaše pretke, a kuću i zemljište zamijeniti vam za stan u zgradi u nekom drugom mjestu, osim ako to ne želite, to je nažalost precizan opis sudbine koja uskoro čeka stanovnike Gornjeg Kosinja. O tom se projektu zapravo govori već pola stoljeća, a otada traje egzistencijalna neizvjesnost stanovništva. Mjesto je u međuvremenu palo na otprilike desetinu stanovnika u odnosu na stanje ‘70-ih godina. Međutim, pored demografskih razloga koji nisu iznimka ni u ostatku države, što drugo očekivati u mjestu u kojem se 50 godina govori o iseljavanju i potapanju te u kojem već desetljećima nije moguće ni ishoditi građevinsku dozvolu?

Ova epizoda označava moralni poraz desnice i profesionalni poraz ljevice. Oni koji bi najviše trebali držati do suvereniteta svog naroda, do sakralnih i kulturnih spomenika vlastite povijesti i identiteta, spremni su sve skupa potopiti za šaku struje. Oni koji polažu pravo na moralnu vertikalu kad je u pitanju očuvanje okoliša, sa svim svojim nevladinim organizacijama i sredstvima iz državne i europske blagajne, po pitanju Gornjeg Kosinja, uz rijetke iznimke, nisu učinili ništa. Osim ako se nešto brzo ne promijeni, etnocid i ekocid koji se nisu mogli dogoditi ni u vrijeme komunizma, dovršit će se konačno u slobodnoj državi Hrvatskoj.

Ogled je izvorno objavljen u emisiji Diagnosis na Trećemu programu Hrvatskoga radija

(Visited 242 times, 1 visits today)
Oznake: Last modified: 7. 6. 2022.
Close