Viktor Matić: Goran Cvjetinović protiv povijesne znanosti

U intervjuu za Dubrovački vjesnik povodom ovogodišnje objave njegova novoga romana, književnik, pjesnik i povjesničar – kako ga predstavlja spomenuti list – Goran Cvjetinović iznio je cijeli niz neistina i/ili paušalnih tvrdnji koje su svojstvenije nekomu političkomu aktivistu poput Dejana Jovića (vidi primjerice ovdje), nego ozbiljnomu znanstveniku. Naravno, i znanstvenici su ljudi od krvi i mesa, no držim da bi njih trebao obilježavati nijansiraniji pristup povijesnim i društvenim pitanjima. Drugim riječima, iako su subjektivni i uvelike određeni svojim odgojem, svjetonazorom i slično, intelektualno pošteni znanstvenici i/ili javni intelektualci bi se, prema mojemu skromnomu mišljenju, trebali što više držati one stare „ispeci pa reci“. Čini mi se da se službenik Upravnoga odjela za poslove gradonačelnika (Mate Frankovića) Cvjetinović više drži famozne „slobode“ svojega pjesničko-književničkoga zanata, nego uzusa svojega povjesničarskoga zanata. Pa gremo redom.

Kao prvo, Cvjetinović djelomično ispravno primjećje da „Mi uglavnom glorificiramo doba Republike, ali i to činimo ne ulazeći u detalje. Uvijek se navodi sjaj, blještavilo i zlatno doba 15. i 16. stoljeća. O tome neprestano pričamo, ali ne istražujemo, jako slabo poznajemo svoju povijest, bez obzira što znamo kad je koja crkva ili palača sagrađena…“

Tko smo to „mi“ u Cvjetinovićevoj rečenici nije izrijekom spomenuto. Misli li na povjesničare? Iz konteksta bi se moglo zaključiti da je riječ o nama, suvremenim, Dubrovčanima. No, nije na „običnomu“ puku da ulazi u detalje o povijesnim pitanjima i njemu nije za zamjeriti da veliča najslavnije doba vlastita grada, razdoblje u kojem je izgrađen dobar dio palača, crkava i ostalih građevina koje i rese taj grad. Na povjesničarima je da ulaze u detalje, da istražuju slabo i/ili neprikladno istražena pitanja iz dubrovačke prošlosti te da ne budu svrha samima sebi već da na razne načine u širem društvu populariziraju znanstvene spoznaje. Možda bi se Cvjetinović, koji ima tri rada na Hrčku i nešto više na Academiji, trebao ugledati na Lovru Kunčevića koji je 2016. objavio zanimljivu i pronicljivu knjigu o diskursu starih Dubrovčana o samima sebi i o svojem gradu-državi. Zanimljivo je, a što upozorava i Kunčević u svojoj studiji, da se i danas reproduciraju neka opća mjesta njihova samoveličajuća diskursa. Toliko je bio uspješan „PR“ starih Dubrovčana, no ne može se reći da se za nj jako slabo zna – kako implicira Cvjetinović – pa spominje se i u popularnom dokumentarcu Republika Domagoja Burića (i HRT-a).

Kao drugo, na pitanje povezano uz komunističke žrtve ubijene na Daksi, Cvjetinović – među ostalim – tvrdi sljedeće: „Danas se komemorira isključivo ljude koji su bili protiv partizana. Dakle, koji su bili partneri Hitleru i Reichu. Iako je nedvojbeno, pa i po našemu Ustavu da su partizani, koji su se digli protiv najvećega zla tog doba, bili pozitivci u tom ratu, 90-ih se dogodio zaokret. Pripadnici ustaške vojske i domobrana … ubijeni na Jakljanu imaju komemoraciju. A njihove žrtve nitko više ne spominje.“

Ne znam živi li Cvjetinović u istom Gradu, ali u Dubrovniku je i ove godine odana počast stradalim dubrovačkim antifašistima. Kako lijepo stoji na mrežnoj stranici Grada Dubrovnika, na Spomen groblju antifašističkih boraca na Boninovu delegacija Grada odala je počast stradalim borcima, a to su učinili i predstavnici Dubrovačko-neretvanske županije i Udruge antifašista Dubrovnik. Nije istina da žrtve četnika, snaga NDH i Trećega Reicha ama baš „nitko više ne spominje“. Pomalo je komično da Cvjetinović, koji se žali kako je „danas u nas opet crno-bijeli prikaz“ prošlosti, partizane jednostavno ocjenjuje „pozitivcima“ u Drugom svjetskom ratu.

Zastupnika MOST-a Ninu Raspudića ljevičari su žestoko kritizirali jer je nedavno u Nedjeljom u 2 ponovio bolnu istinu da se u tom krvavom i tragičnom građanskom ratu, koji je bio pravi Hobbesov bellum omnium contra omnes, mnoga prosječna čeljad našla na „pravoj“ ili „pogrješnoj“ strani povijesti jer im je selo bilo s jedne, a ne s druge strane planine, gore, rijeke ili slično, ili im je jedna vojska ušla u selo/grad prije druge vojske. Neki su bili na „pogrješnoj“ strani jer su više propatili pod velikosrpskim karađorđevskim hegemonizmom, a neki su bili na „ispravnoj“ strani jer su više propatili pod talijanskim fašizmom. To je sve očito prekompleksno za Cvjetinovića pa on neke ljude po binarnom ključu jednostavno svodi na „partnere Hitleru“, a druge na „pozitivce“.

Po našemu Ustavu nije nedvojbeno, kako tvrdi/implicira ovaj povjesničar, da su partizani pozitivci toga rata niti da je lijevi totalitarizam manje zlo od desnoga totalitarizma, jer Ustav spominje (i) da je „na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkoga sustava i promjene međunarodnoga poredka u Europi“, hrvatski narod odbacio silom uspostavljen nedemokratski režim onih koji su zapovijedali partizanima. Ne zaboravimo i to da je, kako podsjeća Luka Mišetić, praktično glavni zapovjednik srpske agresije na Hrvatsku general-armije JNA Veljko Kadijević „bio član političkog odjeljenja 26. dalmatinske divizije koja je sudjelovala u likvidaciji hrvatskih, slovenskih, srpskih i drugih zarobljenika na Kočevskom rogu“, pa je „Neozbiljno tvrditi da je Kadijevićevo kasnije vođenje postrojbi koje su 1991. sudjelovale u likvidaciji navodnih fašista bilo u suprotnosti s ideologijom njegove postrojbe na Kočevskom rogu“.

Nadalje, Cvjetinović patetično tvrdi da „Nisu narodi ratovali, uvijek ratuju države, političari i strane interesne grupacije, druge države, hegemoni i silnici, koji huškaju na rat“, kao da nikada nije čuo za pojam „etnički sukob“. Inače, u rovovima tijekom Velikoga rata itekako su masovno ratovali pripadnici nacija, pa se teško oteti dojmu da se tu nije radilo (i) o narodima. Kad se već ide na patetiku, onda se prije može reći da upravo oni koji zakuhavaju ratove, u kojima ginu pripadnici njihovih naroda, izbjegavaju vojevati.

Cvjetinović dalje veli da se „mi pravdamo kako su ustaše bili izraz volje hrvatskoga naroda … To je ono što je Tuđman ‘izvalio’. Nije to izraz volje, već odraz dekreta koji je Hitler potpisao jer je bio ljut zbog državnoga udara u Srbiji koji su Englezi potaknuli, a što isto spominjem u romanu“.

Cvjetinović mulja i vrijeđa utemeljitelja stranke koja ga je upošljavala u Županiji i još uvijek mu daje sinekuru u Gradu Dubrovniku. Doista, kažem vam, često stječem dojam da nitko nije u stanju neizravno (ali ne manje stvarno) pljunuti u lice najvećemu hrvatskomu državniku kao današnji HDZ! Naime, prvi demokratski izabrani predsjednik Hrvatske i povjesničar Franjo Tuđman nije „izvalio“ da su ustaše bili izraz volje hrvatskoga naroda, već je izjavio „da NDH nije bila samo puka kvislinška tvorba i fašistički zločin, već i izraz povijesnih težnji hrvatskoga naroda za svojom samostalnom državom … Prema tomu, NDH nije predstavljala samo puki hir osovinskih sila, već je bila posljedak sasvim određenih povijesnih čimbenika.“

Državnim udarom u Srbiji rukovodili su velikosrpski nastrojeni generali koji su se protivili federalizaciji Jugoslavije (Banovini Hrvatskoj), a po dolasku na vlast pučisti su čim prije nastojali održati dobre odnose s Hitlerom. Britancima je naravno odgovoralo da sile Osovine raskomadaju Jugoslaviju i da se tako barem malo rasterete nasrtaji na njihovo otočje. No, važnije je pak naglasiti da je uzročno-posljedična veza u nastanku ustaškoga pokreta jasna. Uzrok je bio velikosrpski hegemonizam i protuhrvatsko nasilje karađorđevićevskoga režima. Jedna od posljedica toga, dakle, bio je i nastanak ustaškoga pokreta. A ustaše su (kad ih već Cvjetinović spominje), kako je jednom prilikom jezgrovito rekao Raspudić, bili skupina očajnih revolucionara i hrvatskih nacionalista koji bi, da im je Staljin ponudio neovisnu hrvatsku državu, pristali na komunizam i na sponzorstvo Sovjetskoga Saveza.

Isti zaključak proizlazi i iz riječi talijanskoga povjesničara Erica Gobettija koji je za dokumentarac Cvjetinovićeva kolege povjesničara Hrvoja Klasića, među ostalim, rekao kako su u fašističkoj Italiji „mjere protiv antifašista“ svojedobno „primjenjivali i na ustašama“. Gobetti je također rekao da je prije travnja 1941. „u ustaškome pokretu bilo teško naći ideologiju blisku fašističkoj“. Kada je, pak, uspostavljena NDH, mnogi su ju Hrvati oduševljeno prihvatili misleći da je tu doista riječ o nezavisnoj državi Hrvatskoj pa je partizan Tuđman potpuno u pravu kada je rekao da je NDH bila (i) izraz povijesnih težnji hrvatskoga naroda za svojom samostalnom državom. Između „težnji“ i „hrvatskoga naroda“ može se dodati „nemala dijela“, ali to bitno ne mijenja stvari.

Koliko je dobar povjesničar, Cvjetinović je pokazao u meni zanimljivijem drugom dijelu intervjua. Na komentar novinara kako se „cijelim [Cvjetinovićevim] romanom povlači dubrovačka nit“ pa da na više mjesta naglašava „ne Hrvati, ne Srbi , nego Ragusei“, Cvjetinović postavlja retoričko pitanje „tko su to Dubrovčani?“ i tvrdi sljedeće: „Ima znanstvenih radova s početka i kraja 19. stoljeća: Dubrovčane cijelo vrijeme ‘čupa’ i jedna i druga strana, a dubrovačka struja tad nije postojala jer bi bilo problema s Austrijom pa su se tad, u 19. stoljeću, domislili modelu C, a to su srbokatolici … Ljudi na selima … su uglavnom bili za hrvatsku ideju, a građanstvo i vlastela stala je uz srbokatoličku priču i to je bio njihov pokušaj da se izvuku iz te priče: nismo ni Srbi ni Hrvati nego smo srbokatolici. Ali, oni nisu etnički nego politički Srbi“.

Pretpostavimo li da je model/opcija A bila neovisna Dubrovačka Republika, onda znamo da je 1815. toj opciji zapečaćena sudbina. Model/opcija B bila bi (sve)hrvatska integracijska opcija, nazovimo ju tako. Jer, kako piše još jedan Cvjetinovićev povjesničarski kolega Stjepan Ćosić, u to se je vrijeme „Kao i u drugim dijelovima Dalmacije, stožerni nacionalni pokret u Dubrovniku razvio oko Narodne stranke. U narodnjačkoj ideologiji dubrovačko je jezično i književno nasljeđe zauzimalo ključno mjesto pa je ona u gradu imala uporište već od vremena ilirizma. Narodnjaštvo je prevladalo na temelju povijesnoga iskustva te etničkoga i kulturnoga zajedništva Dubrovnika s Dalmacijom i Hrvatskom kao i zbog težnje za afirmacijom narodnoga jezika i izobrazbe. Snaga Narodne stranke potvrdila se time što je već 1869. odnijela pobjedu na izborima u Dubrovačkoj općini. Nacionalni pokret pod njezinim okriljem od početka bio je usmjeren na sjedinjenje s banskom Hrvatskom i Slavonijom … Uspješna borba za kulturnu i jezičnu emancipaciju“, nastavlja Ćosić, „napose nakon osvajanja većine u Dalmatinskome saboru 1870, u stranci i njezinu Narodnom listu doživljavala se kao prva faza političke i teritorijalne integracije s Hrvatskom, što je bio i glavni cilj stranačkoga programa. Na tome tragu … dubrovački narodnjaci afirmirali su hrvatsku državnopravnu tradiciju, jezik i nacionalno ime kao svoj politički temelj“.

Tek nakon austro-ugarske okupacije BiH, kojom su – kako navodi Ćosić – bili ogorčeni, ali ohrabreni konačnim osamostaljenjem i međunarodnim proznanjem Srbije 1878. i osnivanjem Srpske stranke u Dalmaciji 1880., dio se je Dubrovčana, mahom iznikao iz Narodne stranke, priklonio idejama Mede Pucića i Matije Bana o tobožnjem dubrovačkom srpstvu. To je ta opcija C o kojoj Cvjetinović govori. No suprotno riječima ovoga povjesničara, pripadnici srbokatoličkoga pokreta nisu za sebe govorili „mi smo srbokatolici“ jer da je išta naučio od Ćosića – koji mu je nota bene bio u povjerenstvu za dodjelu doktorske titule – Cvjetinović bi znao da je pripadnicima pokreta taj naziv vjerojatno bio uvrjedljiv. Osim toga, među običnim pukom „srbokatolici“ su izbjegavali izravnu uporabu, katoličkomu hrvatskomu puku nesvojstvena, srpskoga imena, a „Kako bi privukli širi krug pristaša u gradu i okolici nazivali su se Dubrovčanima“.

Veći je problem to što Cvjetinović, poput nekoga velikosrpskoga mitomana, tvrdi da je – unatoč identitetsko-političkim fluidnostima toga doba i činjenici da je pravo glasa bilo ograničeno imovinom i obrazovanjem – cjelokupno građanstvo u Dubrovniku stalo „uz srbokatoličku priču“. Da je tomu doista bilo tako onda ih narodnjaci i pravaši ne bi uspjeli nadjačati i marginalizirati na svečanosti povodom otkrivanja spomenika Ivanu Gunduliću 1893. niti na izborima 1899., na koje srbokatolici nisu ni izišli očigledno uvidjeviši da nemaju širu potporu (katoličkoga) građanstva!

Sve svoje povjesničarsko umijeće Cvjetinović najbolje pokazuje ne baš suptilnim nijekanjem hrvatstva hrvatskoga protonacionalnoga korpusa kada tvrdi sljedeće: „Ljude koji su živjeli u 15., 16., 17. ili 18. stoljeću se naknadno stavlja u neke nacionalne okvire iako oni to nisu činili. Pa neka mi netko nađe gdje je to Ruđer Bošković rekao za sebe ili je netko drugi rekao za njega u njegovo doba da je Hrvat. On govori da je njemu domovina Ragusa …, a mi sad kažemo da je naš Hrvat, a Srbi da je Srbin. Tek se u 19. stoljeću javljaju nacionalni pokreti, nastaju novi politički konstrukti, ne treba ovo ranije miješati s tim.“

Gdje je to Otac hrvatske književnosti Marko Marulić (1450. – 1524.) izrijekom naveo „za sebe ili je netko drugi rekao za njega u njegovo doba da je Hrvat“!? Čak i da nije naveo da piše „u versih harvacki“, Marulić je pripadao hrvatskomu protonacionalnomu korpusu zato jer je, da prafraziram jezikoslovca Marija Grčevića, pripadao „jezičnoj odnosno narodno-kulturnoj, povijesnoj i stoga dinamično-razvojnoj cjelini koje je najviša opća i zajednička etnička kategorija“ ime „Hrvat“, odnosno jezična kategorija „hrvatski“. Kao što su se mnogi protonacionalni Slovenci nazivali „Kranjcima“, a svoj jezik „kranjskim“, i za sebe i svoj jezik ostavili samo te identifikacijske odrednice, to ne znači da oni nisu bili dijelom slovenskoga protonacionalnoga korpusa i da bi ih danas trebali nazivati Kranjcima i govornicima kranjskoga jezika, a ne Slovencima i govornicima slovenskoga jezika! To vrijedi i za Ruđera Boškovića i (protonacionalno) hrvatstvo. Bošković je izrijekom rekao da je on „Dalmatinac iz Raguse“, a Hrvate je smatrao svojima („naši Hrvati“), no to što se nije izrijekom odredio Hrvatom ne znači da nije bio hrvatski znanstvenik i filozof, kako stoji u natuknici Hrvatske enciklopedije. Prema tomu, sve da i stari Dubrovčani poput Nikole Nalješkovića (1500. – 1587.) nisu pisali da u Boškovićevom rodnom Dubrovniku obitava „narod Hrvata“, u kojem se govorilo „jezikom hrvatskim“ Mavra Vetranovića (1482. – 1576.) i naglašavalo da su Dubrovčani natekli u slavi „sve Harvate skupivši jednoga“ i zbog toga zavrijedili da Korčulanin Ivan Vidali (16. stoljeće) Dubrovnik naziva krunom svih „harvatskih gradova“; sve da svećenik Bernardin Pavlović (1685. – 1763.) iz Dubrovačke Republike u stoljeću u kojem se je u Dubrovniku rodio Bošković nije pisao na „harvaskom jeziku“ „na korist misnika harvaske ruke“ i „za korist naroda harvackoga“ i da prije njega ruski diplomat Tolstoj, koji je boravio u Dubrovačkoj Republici krajem 1600-ih, nije napisao da se žitelji Republike nazivaju „Hervatima“ – Ruđer Bošković je nedvojbeno pripadao hrvatskomu protonacionalnom korpusu. Naravno da modernih nacija nije bilo u stoljećima prije nacionalizama, no moderne nacije ne nastaju bez ikakvih povijesnih temelja i etnokulturnih korijena. Iako su to „zamišljene zajednice“, tu nije riječ o pukim arbitrarnim izmišljotinama.

Kako sam u ovom eseju nastojao pokazati, moderni hrvatski nacionalni identitet krajnjega juga Dalmacije nije nastao ex nihilo. Moderni se hrvatski nacionalni identitet ne bi uopće mogao afirmirati u Dubrovniku da za nj ondje nije bilo etnokulturnoga potencijala akumulirana višestoljetnim uljudbeno-društvenim vezama Dubrovnika s ostatkom hrvatskoga proto-nacionalnoga korpusa.

I na kraju, u posebno istaknutom dijelu intervjua, na pitanje novinara glorificira li previše Jugoslaviju u svojem djelu, Goran Cvjetinović tvrdi da se u odnosu na jugokomunističkoga diktatora Josipa Broza danas „u nas“ nameće „opet crno-bijeli prikaz, Broz je kriv za sve što se dogodilo … Od obožavanja i kulta ličnosti do najomraženije osobe“. Zato ga, kako sam izrijekom tvrdi, on promatra „objektivnije“ pa mu Broz „ima i dosta pozitivnih osobina i podviga“. Što je to „objektivnije“ prema Cvjetinoviću? Prema Helsinki Watchu (današnjemju Human Rigths Watchu), Brozova Jugoslavija je 1980-ih imala više političkih zatvorenika nego Čehoslovačka, Mađarska i Poljska zajedno. Je li onda, objektivnije govoreći, Brozova Jugoslavija bila autoritarnija od tih komunističkih država? Je li se po postotku (u odnosu na sveukupno stanovništvo Jugoslavije) likvidiranih „neprijatelja revolucije“, od kojih nemali broj nisu bili ustaški ili četnički koljači, i likvidacija (po kratkom roku), Broz također pokazao objektivno uspješnijim u odnosu na „podvige“ europskih komunističkih „kolega“ u to doba?

Ogorčen zbog kukastih križa i slova „U“ po zidovima dubrovačkoga naselja Mokošica, Cvjetinović poručuje da „Treba vidjeti svijeta. Ovakvo društvo i ovakva situacija truju, pogotovo ako ste malo slobodoumniji [kako su slobodoumniji prolazili u Jugi? – V.M.]. Čim promišljate malo drugačije, nije dobro! Mržnja vas može zatrovati ako se družite s nekim ljudima … Bolje je vidjeti svijeta jer tamo ljudi drugačije rezoniraju“, zaključuje Cvjetinović.

Kakvo društvo? Kakva situacija? Druženje s kojim sugrađanima dovodi do trovanja mržnjom? Kako ljudi u nas rezoniraju? U koji dio svijeta treba poći? Onaj onkraj granica Brozove Jugoslavije!? Može li i oikofobija također dovesti do zatrovanosti mržnjom? Zašto ovaj intelektualac malo ne specificira, zašto kada kritizira „ovakvo društvo“, to čini „ne ulazeći u detalje“?  Je li zato što u intervjuu za takvo što nema mjesta? Ali nije li onda mudrije i/ili intelektualno poštenije ne razbacivati se floskulama i pokazati zrno poniznosti?

„Prva stvar koju nas je na uvodnom predavanju naučio [profesor Ivica] Prlender“, pričao mi prijatelj, „je da povjesničari nemaju odgovore na sva pitanja“ te da „svaki akademski građanin mora biti ratnik Istine. To podrazumijeva“, nastavlja Prlender kroz usta mojega prijatelja, „da u danom trenutku i u svjetlu dostupnih dokaza, ponekad trebamo priznati da na neka pitanja ne možemo dati konkretan odgovor.“

Na koncu, dakle, ne ostaje nam nego se zapitati: je li nam društvo upravo „ovakvo“ jer si „slobodoumni“ povjesničari, književnici, pjesnici, javni djelatnici, intelektualci i politički sinekuristi poput Gorana Cvjetinovića daju previše slobode da ne idu „u detalje, ne istražuju, jako slabo poznaju svoju povijest“, a daju si za pravo postavljati se kao da znaju odgovore na sva pitanja?