Written by 10:00 Hereze, Ogledi

Viktor Matić: Jesu li stari Dubrovčani bili Hrvati ili Srbi?

Jesu li predmoderni Dubrovčani pripadali hrvatskomu ili srpskomu protonacionalnomu korpusu staro je pitanje na koje je povijest odavno odgovorila. Naime, djelovanjem uljudbeno-društvenih silnica etnogeneza se je najvećega dijela stanovništva Dubrovačke Republike odvijala na korist (proto-nacionalnoga) hrvatstva. Taj proces, koji se ne smije promatrati kao nešto pravocrtno i neminovno, naposljetku je – u XIX. i početkom XX. stoljeća – kulminirao afirmacijom modernoga hrvatskoga nacionalnoga identiteta velike većine žitelja južne Dalmacije. Kada su, tijekom srpske agresije na Hrvatsku na kraju XX. stoljeća, srpske snage napadale krajnji jug Dalmacije, ondje nije bilo nijednoga sela s većinski srpskim stanovništvom. Tomu je tako jer, kako koncizno piše hrvatski povjesničar Stjepan Ćosić, na ozemlju južne Dalmacije nije bilo etnokulturnoga potencijala za razvoj srpske nacionalne svijesti. Ali ga je, kako ćemo pokazati, bilo za razvoj hrvatske nacionalne svijesti.

Ćosić je jedan od najboljih poznavatelja srbokatoličkoga pokreta oformljena u Dubrovniku u drugoj polovici XIX. stoljeća. Ukratko, riječ je o političko-identitetskom pokretu koji je nastao ponajprije zbog razočaranosti dijela dubrovačkih intelektualaca i političara austrijskom upravom i provincijskim statusom negdanjega glasovita “hrama slobode” Dubrovnika. Pripadnici srbokatoličkoga pokreta su, kako piše Ćosića, “forsirali lokalpatriotski duh i ‘republikanizam’, izbjegavaćju među” hrvatskim pukom izravnu uporabu srpskoga imena. “Kako bi privukli širi krug pristaša u gradu i okolici”, nastavlja Ćosić, “nazivali su se ‘Dubrovčanima’, ističući tako republikanski identitet i brigu za ‘komunu'”. U omasovljenju pokreta i širenju srpskoga nacionalnoga identiteta nisu uspjeli ponajprije zbog, kako je već navedeno, nedostatka etnokulturnoga potencijala u Dubrovniku, ali i zbog otpora Srba, naručito srpskopravoslavnoga klera u Dalmaciji. Neuspjeh srbokatoličkoga pokreta i ideologije – koji “nisu mogli prerasti okvire lokalnoga političkoga i identitetskoga fenomena” – bio je, zaključuje Ćosić, svojevrsna potvrda vjerskoga načela na autentičnoj srpskoj strani.

Ipak, iz perspektive ovoga ogleda zanimljivi su žestoki prijepori koji su se u to vrijeme – vrijeme formiranja modernih nacija – vodili u Dubrovniku između političara i intelektualaca koji su Dubrovnik vidjeli unutar hrvatskih nacionalnih okvira i pripadnika srbokatoličkoga pokreta, koji su Dubrovnik neuspješno nastojali ugraditi u srpske nacionalne okvire. Pri dokazivanju kojemu je proto-nacionanalnomu korpusu pripadao predmoderni Dubrovnik, srpskomu ili hrvatskomu, dvije su strane karakterizirali isti metodološki nedostatci kao što su, ponajprije, primordijalno poimanje predmodernih etničkih identiteta i selektivna i tendenciozna uporaba srednjovjekovnih vrela.

Hrvatsku stranu i njezine argumente ovdje nećemo podrobno opisati jer su se tijekom desetljeća hrvatska historiografija i jezikoslovlje modernizirali i uskladili sa znanstvenim trendovima naše zapadne civilizacije. Moglo bi se reći da je taj proces kulminirao skoro potpunom neizaintresiranošću hrvatskih povjesničara za teme predmodernih etničkih ili proto-nacionalnih identiteta. S druge strane, srpska historiografija i lingvistika, u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori, još uvijek uvelike reproducira ideološke konstrukcije srbocentrične rane slavistike i srbokatoličkoga pokreta s tim da im – kako primjećuje poljski istraživač Maciej Czerwiński – mnogi srpski (pseudo)znanstvenici “dodaju još jednu interpretativnu dimenziju koja se svodi na razlučivanje zašto je Dubrovnik”, tobože nedvojbeno srpski grad, “postao hrvatski”. Interpretativna dimenzija koju Czerwiński spominje zapravo se svodi na teoriju o višestoljetnoj uroti Katoličke Crkve i Beča protiv navodno uvelike rasprostranjena srpstva među katoličkim stanovništvom u zapadnoštokavskim – ikavskim i jekavskim – krajevima, no to je tema za sebe.

Ovdje nam je bitno naglasiti da je, kako to sažimlje Ćosić, teza srbokatoličkoga pokreta o srpskosti predmodernoga Dubrovnika “počivala na dva stupa: na etnolinvističkoj teoriji o štokavštni kao isključivo srpskom ‘jeziku’ i na selektivnoj interpretaciji podataka o etničkim granicama u srednjem vijeku zasnovanoj na Porfirogenetovu djelu”. Spomenuta je teorija – koju je usvojio i revolucionarni reformator srpskoga književnoga jezika Vuk Stefanović Karadžić – izravna posljedica zabluda i konstrukcija rane slavistike i tada raširena romantičarskoga, jezičnoga, poimanja nacije, koju se je nastojalo s njemačkoga preslikati na južnoslavensko ozemlje. Sukladno tim zabludama i konstrukcijama, Karadžić je tvrdio da su “Hrvati … najprije samo Čakavci, koji su po svoj prilici ostaci Porfirogenitovijeh Hrvata”. Jezični argument o štokavskom kompleksu kao isključivo srpskom jeziku i svim štokavcima kao biološkim Srbima bio je, zaključuje Czerwiński, “temeljni čvor ideologija Srba katolika”.

O primordijalnom poimanju etničnosti kao nepromjenjive biološke danosti koja se manifestira kroz govorni jezik te o bespredmetnosti implicitne ili eksplicitne teze prema kojoj su za štokavsku dijalektalnu stratifikaciju ključni bili isključivo ranosrednjovjekovni nositelji srpskoga etnonima, a za pojavu čakavštine isključivo ranosrednjovjevni nositelji hrvatskoga etnonima, dakle izvorno manjina u odnosu na slavensko i romansko pučanstvo kojim su ovladali, govorili smo u jednom od prošlih ogleda. Tada nismo spomenuli Deklaraciju o granicama srpskog jezika koja je donesena 19. lipnja 2022. godine na Trećoj interkatedarskoj srbističkoj konferenciji. Sudionici te konferencije bili su predstavnici svih srbističkih katedri na sveučilištima u Srbiji, srpskom dijelu Bosne i Hercegovine i Crnoj Gori, kao i predstavnici Instituta za srpski jezik Srpske akademije nauka i umetnosti. U toj deklaraciji polazi se od ranoslavističke i velikosrpske zablude o štokavskom narječnom kompleksu kao isključivo srpskom “jeziku” te se tvrdi da je “konsolidacija srpskoga državno-političkoga prostora” u razdoblju od VII. do X. stoljeća dala osnovu za štokavsku dijalektalnu stratifikaciju, koja je – kako je zaključeno – isključivo vezana uz “srpski narod i njegove zemlje”. Osim što implicira postojanje moderne nacionalne države s jezičnom politikom u ranom srednjovjekovlju, spomenuta Deklaracija implicira i da su u istim tim stoljećimna svi (proto)štokavci imali srpsku nacionalnu svijest, ali da je – zbog migracija i raznovrsnih etnonligvističkih procesa – znatan dio “istupio iz srpskoga nacionalnoga korpusa”. Osim što projicira moderne nacije u stoljeća kada nacija nije bilo, krema srpskoga jezikoslovlja dakako nije mogla jezik kasnosrednjovjekovne i ranonovovjekovne dubrovačke književnosti ne uvrsitit u jedan od jezika srpske kulture.

Kako smo već rekli, teza o cjelokupnoj štokavštini kao (isključivo) srpskom “jeziku” (i implicitna teza o torlačkom narječju kao pukom dijelu štokavskoga narječnoga kompleksa) i svim štokavcima kao genetskim Srbima bila je temelj “dokazivanja” navodne srpskosti srednjovjekovnoga i ranonovovjekovnoga Dubrovnika. Kao potporu tomu misaonomu sklopu pripadnici srbokatoličkoga pokreta selektivno su i romantičarski interpretirali Porfirogenetovo određivanje “etničkih granica” između Srba i Hrvata, koje su se tobože poklapale s “granicama” čakavskih i štokavskih idioma.

Teze srbokatoličkoga pokreta desetljećima se pa i danas reproduciraju u Srbiji. Prisjetimo se primjerice kultne polemike o pripadnosti dubrovačke književnosti koja se je vodila u beogradskom dnevniku Borba tijekom prosinca 1967. godine. Povod polemici bio je zahtjev beogradskoga Filološkoga fakulteta da se Pregled srpske književnosti, knjiga Pavle Popovića iz 1909. godine u kojoj se dubrovačku književnost svojata kao srpsku, ponovno uvede kao obvezni učbenik. Kako o toj polemici detaljnije piše hrvatski povjesničar Vladimir Košćak, uvrštavanje spomenuta velikosrpskoga učbenika na popis fakultetske obvezne literature pozornost javnosti pobudilo je tek nakon osam mjeseci.

Kada se nakon osam mjeseci polemika napokon rasplamsaše, jedan od njezinih sudionika bješe i Jorjo Tadić, srbijanski povjesničar podrijetlom s Hvara. On je tada iznio poznata opća mjesta velikosrpskoga Blut und Boden diskursa napisavši, među ostalim, da se pod Dubrovčanima moraju podrazumijevati i seljaci na ozemlju dubrovačke komune i republike koji su “činili cjelinu s Dubrovnikom i koji su krvno neprestano obnavljali njegovo stanovništvo. A svoje seljake su stari Dubrovčani stjecali … šireći oblast svoje općine-republike na područja starih Zahumljana, Travunjana i Konavljana, za koje je car-pisac Konstantin Porfirogenet napisao … da su podrijetlom Srbi [istaknuo V.M.]”.

Četvrt stoljeća nakon Tadića, u jeku srpske agresije na Hrvatsku, pa tako i Dubrovnik, srpski povjesničar Jeremija Mitrović objavljuje knjigu Srpstvo Dubrovnika. Ta je knjiga izišla u izdanju Srpske književne zadruge i Zavoda za učbenike i nastavna sredstva, a tiskala ju je Vojna štamparija – Beograd. U njoj se, među ostalim, tvrdi da je štokavština isključivo srpski jezik, dok se selektivnim i romantičarskim tumačenjem Porfirogenetova djela srpska moderna nacija projicira na sve slavensko i vlaško stanovništvo ranosrednjovjekovnih sklavinija oformljenih južno od Cetine. Ipak, glavni anakronizam te knjige zlouporaba je kratkorajna dubrovačkoga srbokatoličkoga pokreta u svrhu dokazivanja nedokaziva srpstva predmodernih Dubrovčana, tj. stanovnika srednjovjekovne i ranonovovjekovne dubrovačke komune i republike. Drugim riječim, pojava srbokatoličkoga pokreta u Dubrovniku u drugoj polovini XIX. stoljeća za Mitrovića predstavlja par excellence dokaz navodne srpskosti predmodernoga Dubrovnika.

Godine 1998. srbijanski povjesničar Svetozar Borak okarakterizirao je srpsko bombardiranje Dubrovnika u prvoj polovici 1990-ih kao odgovor na minobacačku vatru koja bi “iza njegovih starih zidina bila osutra … po srpskim položajima”. Borak u srpskom bombardiranju Dubrovnika vidi povijesni paradoks jer su taj hrvatski grad “bombardovali oni od čijeg se roda vjekovovima popunjavalo njegovo stanovništvo [istaknuo V.M.]”.

Godine 2021., dakle nešto više od dva desetljeća nakon objave Borakove knjige Srbi katolici, u Srbiji je objelodanjena knjiga Velike sile i Srbi (1496 – 1833) srbijanskoga sveučilišnoga profesora i povjesničara Miloša Kovića. Već na trećoj stranici predgovora autor upozorava čitatelja da “činjenice o srpskom jeziku … Dubrovnika u ovom dobu nemaju za cilj osporiti hrvatski identitet današnjih Dubrovčana. Potrebna su nam, međutim, stvarna znanja o prošlosti. Istorijske činjenice ne podležu zahtevima političkog trenutka”. Ković u predgovoru dodaje kako se njegovo djelo uvelike temelji na predavanjima koja već 30 ljeta daje polaznicima diplomatske akademije Ministarstva vanjskih poslova Republike Srbije. Čitanjem toga djela vrlo se brzo spoznaje kako srbijanski diplomati, vanjskopolitički djelatnici i oni koji će to tek postati, između ostaloga, uče kako je u ranom srednjem vijeku od Pounja do Ibra i od Save do Sinjega mora postojala jedna velika srpska “država” koju su komplaktno naseljavali Srbi, te da je to “vekovima ostao prostor srpskog, štokavskog jezika”, iako zemljovid koji Ković prilaže čitateljima obuhvaća i južnočakavska područja. Ković potom piše da Konstantin Porfirogenet bilježi kako Srbi naseljavaju i Duklju, no to je flagrantna neistina kojoj ćemo se vratiti nešto kasnije. Važnije u ovom momentu je da, repruducirajući dobro uhodani velikosrpski diskurs, ovaj ugledni srbijanski znanstvenik piše kako je “još … zanimljivije pitanje pripadnosti Dubrovačke republike … istoriji srpske diplomatije. Današnji politički obzori umnogome zamagljuju pogled na Dubrovnik onoga doba. Njegove teritorije su, u dobu cara Konstantina Porfirogenita, bile deo srpskih zemalja Zahumlja i Travunije. U njemu su Srbi, koji su se doseljavali iz hercegovačkog zaleđa, vekovima asimilovali drevne romanske starosedeoce. Dubrovnik je svoj štokavski, jekavski jezik sve do kraja 19. veka nazivao ‘slovinski’, ‘naški’ i ‘srpski’. Čak i pojam ‘slovinski’ mogao se, kako je primetio Jorjo Tadić, odnositi na srpski jezik … Hrvatski jezik se tu, do kraja 19. veka, gotovo ne pominje [istaknuo V.M.]”. Kao izvor za potonju tvrdnju Koviću navodi tekst Jorja Tadića iz 1971. godine pod naslovom Sablasti kruže Jugoslavijom. U tom tekstu Tadić doista piše da Dubrovčani “nikada nisu svoj jezik nazivali hrvatskim. Mada se za tim terminom tragalo, nije se našao ni jedan podatak takve vrste”.

Teško je povjerovati da Tadić tada nije znao za razne predmoderne spomene hrvatskoga imena za dubrovački slavenski idiom, koji su bili poznati istraživačima još u XIX. stoljeću. Prije je riječ o pukom pseudopovjesničarskom aktivizmu s velikosrpskih pozicija, koje – kako pokazuju Ković i nebrojni drugi srpski znanstvenici – nisu doživjele skoro nikakvu reviziju. Dodajmo još kako Ković budućim srpskim diplomatima, svojim studentima i širemu čitateljstvu u Srbiji poručuje kako su stari Dubrovčani “poreklom i jezikom Srbi, svesni svog porekla … zagovarali ‘slovinsku’, ‘ilirsku’ ideju jedinstva celog slovenskog, verski raznolikog prostora u svom zaleđu [istaknuo V.M.].”

Početkom 2022. godine predsjednik Matice srpske Dragan Stanić pokušao je lažima obraniti Zakon o kulturnom naslijeđu koji je krajem 2021. godine izglasan u Skupštini Srbije, a kojim se hrvatska književna baština svojata kao (djelomično) srpska. Naime, Stanić je u jednom opsežnom intervjuu tada izjavio kako se stari Dubrovčani nisu izjašnjavali Hrvatima te da su etnički, jezično i društveno bili bliži Srbima, nego Hrvatima. Predsjednik Matice srpske je tom prilikom proturječno dodao kako su stari Dubrovčani bili mješavina romanskoga stanovništva i Slavena “mahom srpskog porekla … sudbinski povezani za Srbima, ali katoličanstvom, zapadnim književnim obrascima i katoličkim tipom kulture jasno odeljeni od njih [istaknuo V.M.]”.

Prije nego li pokažemo kako je prema spoznajama ozbiljne povijesne i jezikoslovne znanosti već desetljećima jasno da se je djelovanjem civilizacijsko-kulturno-društvenih silnica etnogeneza najvećega dijela stanovništva Dubrovačke Republike odvijala na korist proto-nacionalnoga hrvatstva, valja dodati da je u proljeće 2022. godine u kripti Hrama Svetoga Save predstavljena knjiga Hrvatima s ljubavlju publicističkoga dvojca Aleksandre Ninaković Tašić i Branislava Stankovića. Nije na odmet napomenuti kako je, preko svojega podređenoga, sve okupljene pozdravio i blagoslovio patrijarh srpski Porfirije. U toj knjizi, koju blagosljiva vrh Srpske pravoslavne crkve, tvrdi se kako su hrvatski barokni pjesnik Dživo Gundulić i znanstvenik i isusovac Ruđer Bošković bili i osjećali se kao Srbi.

Nemali dio hrvatskih povjesničara desetljećima nije bio kadar znanstveno odgovoriti na velikosrpsku mitomaniju jer je i rad starijih hrvatskih povjesničara uvelike karakterizirao anakronistički pristup i primordijalno-romantičarsko poimanje predmodernih etničkih i/ili proto-nacionalnih identiteta. Međutim, “U svjetlu suvremenih spoznaja”, piše Ćosić, povijesna je znanost – barem ona naše zapadne provenijencije – odbacila “različite apriorne historicističke sheme koje, naposljetku, gotovo uvijek nude prošlost nacije kao ‘zrcalnu sliku sadašnjosti'”. U znanosti su, prema tomu, odbačene esencijalističke definicije nacije i etnije kao zajednice krvnih srodnika. Ćosićevim riječima, ozbiljni su povjesničari razobličili “mitsku sliku koja dinamičnu, dugu povijest ‘etnija’ i etničkih identiteta pojednostavljeno prikazuje kao linearnu i monolitnu prošlost ‘vječne nacije'”.

Kao primjer danas nadiđena anakronističkoga i esencijalističkoga poimanja predmodernih etničkih identiteta, možemo – uz sve dužno poštovanje prema osobi koja je zadužila hrvatsku historiografiju – navesti rad hrvatskoga povjesničara Vinka Foretića iz 1969. godine pod naslovom Smještaj Hrvata i Srba u srednjem vijeku s naročitim obzirom na Crvenu Hrvatsku.  Iako u tom radu Foretić izrijekom odbacuje nacionalnu romantiku i naglašava kako u srednjem vijeku nije bilo nacionalnoga osjećaja u današnjem smislu, on umjesto etnonima spominje “nacionalno ime”, a predmoderne proto-nacionalne zajednica naziva “nacijama”. Opća mjesta njegova diskursa o etničkim identitetima u srednjem vijeku su, primjerice, “narodno vodstvo”, “vojni narod”, “hrvatski i srpski živalj”, “stanovništvo države”, “tadašnji čisto hrvatski krajevi”, “hrvatski etnički teritorij” i slično. Iako spominje etnička previranja i mijene, zapravo dinamične etnogenetske procese, Foretić Porfirogenetov “etnički diskurs” drži pouzdanim i točnim pa ne sumnja da u bivšoj rimskoj provinciji Dalmaciji u ranom VII. stoljeću “hrvatski i srpski narod nastupaju kao dva odjelita već formirana naroda”. U kontekstu proučavanja predmodernih etničkih identiteta u Dubrovnik i u dubrovačkom zaleđu, oslanjajući se na Porfirogeneta, Foretić piše “da su to ipak pretežno srpski krajevi, koji kao takovi vuku kontinuitet još iz doseobe Srba na jug”. Kao jednu od, kako ih on zove, objektivnih značajka “koje nam služe za karakterizaciju samobitnosti odnosnog naroda i u doba, kad nije bilo nacionalne ideje u modernom smislu”, Foretić – među ostalim – izdvaja jezik i dijalekte unutar jezika. Na više mjesta navodi ikavštinu kao nepobitan dokaz “prisustva hrvatskog elemenata” na nekom području te (pre)smiono zaključuje “da su muslimani ikavskog govora sigurno podrijetlom Hrvati”. Na temelju Hrvata koje u Duklji razmjerno često spominju bizantski kroničari, “Crvene Hrvatske” popa Dukljanina, nekoliko srednjovjekovnih izričaja prema kojima je Dubrovnik bio grad u Hrvatskoj, mnogobrojnih srednjovjekovnih atroponima izvedenih iz etnonima Hrvat u Dubrovniku i okolici te čakavskih i ikavskih primjesea u kasnosrednjovjekovnim dokumentima dubrovačkoga ozemlja, Foretić zaključuje da je moguće sa sigurnošću “govoriti o etničkom hrvatskom karakteru primorskog pojasa do Dubrovnika od 12. stoljeća nadalje”.

U surječju doslovna shvaćanja Porfirogenetova “etničkoga diskursa”, važna je Foretićeva napomena da “političko-teritorijalna pripadnost ne znači uvijek i etničku, premda ona prva vrši upliv na formiranje druge”. Kako je rečeno u jednom našem prošlom ogledu, mišljenje da politički okviri utječu na etničke identitete uvelike je rašireno u suvremenoj historiografiji. Sa širenjem vladavine jedne grupe nerijetko se je širilo i njezino etničko ime. Drugim riječima, u historiografiji je odavno odbačeno mišljenje prema kojemu su se etnonimi širili pukom biološkom reprodukcijom izvornih nositelja tih istih etnonima. To vrijedi za nositelje srpskoga, hrvatskoga, bugarskoga, poljskoga, franačkoga, engleskoga, ruskoga i nositelje mnogih drugih etnonima.

U svjetlu tih spoznaja, ozbiljna historiografija danas oprezno tumači Porfirogenetov “etnički diskurs” koji se, dakle, nije odnosio na narode u smislu modernih nacija ili na populacije u genetskom smislu, nego na manjinske ratničko-posjedničke slojeve, nositelje “plemenskih” imena, etnonima, koji su imali više ili manje uspjeha u nametanju svoje vlasti, tradicija i vrijednosti. Prema tomu, Porfirogenetovo pisanje o etnijama se, smatraju povjesničari, ponajporije odnosi na političke odnose kakve je imao pred očima u vrijeme pisanja svojega djela, a smatra se da je to bilo u vrijeme stanovita proširenja Srbije na dio južnoslavenskih sklavinija, u vrijeme srpskoga kneza Časlava.

Na više mjesta Porfirogenet navodi Zahumljane, Travunjane, Dukljane i druge usporedno sa Srbima, a suprotno Kovićevu sramotno netočnomu navodu, bizantski car-pisac dosljedno nigdje ne tvrdi da su Dukljani Srbi i Duklju nikad ne uvrštava u popis “srpskih zemalja”. Ipak, u srpskoj historiografiji prevladava uvjerenje o Duklji kao srpskoj sklaviniji a njezinim stanovnicima kao Srbima. Identično uvjerenje prevladava o Travuniji, Konavlima, Zahumlju i tzv. Paganiji.

Važno je napomenuti da rijetki srpski povjesničari poput Tibora Živkovića i Stevana Pavlovića ne pišu da su nositelji srpskoga etnonima i identiteta kompaktno naseljavali prostor koji je franački kroničar Einhard početkom IX. stoljeća odredio kao “veliki dio Dalmacije”, već da su vladali nekim njezinim dijelovima. Naime, unatoč tim stavovima koji su u skladu sa suvremenim historiografskim poimanjima srednjovjekovnih “etnija” i unatoč posvemašnjemu nedostatku izvora, u srpskoj je historiografiji rašireno mišljenje prema kojemu je otprilike dva-tri stoljeća prije Nemanjića od Vrbasa i Cetine na zapadu do Ibra na istoku, odnosno od Save na sjeveru do Jadrana na jugu postojala nekakva golema srpska državina komapktno naseljane “srpskim plemenom” – svojevrsna moderna srpska nacionalna država.

S druge strane, hrvatski povjesničari poput Nevena Budaka naglašavaju složenost i višeslojnost identiteta koji upućuju na zaključak da se u ranom srednjem vijeku na istočnoj obali Jadrana slavensko pučanstvo diferenciralo u više a ne samo dvije etnogenenetske jezgre. Ozbilljni povjesničari, dakle, naglašavaju da je  doslovno i anakrono čitanje Porfirogenetova djela O upravljanju carstvom neplodno, ali i da oprezno čitanje toga narativnoga djela jasno pokazuje da su se etnonimi širli ponajprije uz širenje vlasti određenih ratničko-posjedničkih skupina, a ne eksponencijalnom biološkom reprodukcijom tih skupina na nenapučenom ili rijetko napučenom teritoriju. Kada govorimo o etnogenezema govorimo o dugotrajnim i mnogo složenijim procesima od pojednostavljena poimanja pravocrtne transformacije ranosrednjovjekovnih “plemena” u moderne nacije.

Na primjeru Porfirogenetova poglavlja o Travunjanima Budak pokazuje kako je car-pisac žitelje te sklavinije prestao smatrati Srbima u trenutku stjecanja njihove neovisnosti. Slično je sa Zahumljanima ili Humljanima. Na jednom mjestu De adminstrando imperio Humljane (naziva ih “Zahumljanima”) izričito naziva Srbima, odnosno potomcima onih Srba koje otprilike smješta na Labu u današnju Saksoniju, ali samo nekoliko redaka iza piše da vladajući rod u Zahumlju potječe od naroda Litzika koji su živjeli uz rijeku Vislu. Dakle, “knez Humljana” – kako je Mihajla oslovio papa Ivan X. – i njegovo “pleme” imali su zaseban origo gentis koji ih, kako piše srpski povjesničar Tibor Živković, dovodi bliže “Bijelim Hrvatima”, nego “Bijelim Srbima”. Potonje bi se moglo nastojati dokazati i rasprostranjenošću ranosrednjovjekovnih arheoloških nalaza franačke provenijencije, koje nahodimo sve do dubrovačkoga zaleđa.

Jedan od sudionika, s hrvatske strane, spomenute rasprave o pripadnosti dubrovačke književnosti 1967. godine povjesničar Trpimir Macan već je tada pokazao veliku dozu znanstvene zrelosti te je, odgovorajući na velikosrpske teze Jorja Tadića, napisao kako je dubrovačko zaleđe u srednjem vijeku bilo naseljeno ostatcima predslavenskoga pučanstva i “neidentificiranim slavenskim stanovništvom, koje se poslije doseljavanja nosilaca srpskog i hrvatskog imena, bilo pripadnošću njihovim državama, bilo djelovanjem različitih civilizacijskih utjecaja, postepeno uklapa u hrvatsku ili srpsku etnogenezu”. Da ni Macan nije bio imun na tadanji primordijalizam u historiografiji svjedoči primjerice jedan romantičarski izričaj u njegovu radu o dubrovačkim barabantima iz 1962. godine. Nakon što je dokazao da je u 16. stoljeću (i kasnije) dubrovačka vlada barabante novačila uglavnom s hrvatskoga sjevera i da su se mnogi barabanti Hrvati trajno nastavali u Dubrovniku i u njem stvarali potomstvo, Macan nije mogao odoljeti pa ne zaključiti kako su time barabanti trajno “ulazili u dubrovačke dane i svoju krv donesenu iz Hrvatske i Ugarske slili u dubrovačku pučansku krv, da njom traju”.

U surječju visoke razine pokretljivosti ratničnih skupina i doista mnogobrojnih bizantskih spomena Hrvata na prostoru Duklje, može se pretpostaviti – no teže dokazati – da su ranosrednjovjekovni nositelji hrvatskoga imena doista bili prisutni u širem zaleđu Dubrovnika. Unatoč tomu, mišljenja smo da uključivanje južnodalmatinskih i dijela hercegovačkih Slavena u proces hrvatske etnogeneze nije bilo uvjetovano eksponencijalnom biološkom reprodukcijom nositelja hrvatskoga imena na tom prostoru, već uljudbeno-društvenim silnicama, shvaćenih u najširem smislu. Pri tom valja napomenuti da među predmodernim južnoslavenskim etničkim identitetima govorni jezik nije bio differentia specifica.

U vrijeme svoga najvećega opsega, Kraljevina se je Hrvatska i Dalmacija na istoku najvjerojatnije prostirala do Neretve. Rijetki hrvatski povjesničari tvrde da je i dio dubrovačkoga zaleđa bio dijelom onodobne političke Hrvatske. Tako Mladen Ančić smjelo tvrdi da je arapski kartograf el-Idrisi, koji je u 12. stoljeću zapisao da je Dubrovnik posljednji grad u Hrvatskoj, dobro znao dokle je “sezalo ranosrednjovjekovno Hrvatsko kraljevstvo”. To se može povezati uz neke podatke iz Supetarskoga kartulara kao i iz određivanje granica Hrvatskoga Kraljevstva od strane Tome Arhiđakona, koji je napisao da su cijeli Hum i Maronija onomad pripadali kraljevstvu Hrvata.

Dubrovačka komuna nije bila dio ranosrednjovjekovne Kraljevine Hrvatske, a tješnije povezivanje Dubrovnika s (nesamostalnom) Kraljevinom Hrvatskom i Dalmacijom pratimo od razvijenoga srednjega vijeka. U užoj okolici Dubrovnika, koliko nam je poznato, nije bilo stalno naseljena hrvatskoga plemstva. U tom je surječju zanimljivo kako Porfirogenet bilježi da se od Hrvata koji su stigli u bivšu rimsku provinciju Dalmaciju jedan dio odijelio i zavladao Ilirikom. Opisujući kako je car Bazilije započeo opsadu Barija, car-pisac piše i da su bizantski podložnici Dubrovčani na svojim brodovima prevezli “Hrvate i druge arhonte Slavena”. S obzirom da su Hrvati kneza Domagoja tada priznavali franačko vrhovništvo, povjesničari se pitaju jesu li Hrvati za koje Porfirogenet billježi da su ih prevezli Dubrovčani odrednica za ratnike (hrvati = ratnici) i/ili pak za skupine Hrvata koje kasniji bizantski kroničari spominju u Duklji.

Veze između Hrvatske i dubrovačkoga ozemlja zabilježene su i kasnije, u vrijeme naslonjenosti Dubrovnika na prostor kojim su vladali hrvatski plemići Šubići, pa se zna da je u širem dubrovačkom zaleđu – barem u to vrijeme – djelovalo hrvatsko plemstvo. U tom je kontesktu zanimljivo kako, prema pisanju Mladena Ančića, Kotorski statut billježi da su 1301. godine Kotor napali “Dubrovčani, Mletčani, Zadrani i Hrvati”. Zanimljivo je i kako je u Dubrovniku i njegovoj široj i užoj okolici u srednjem vijeku zabilježeno doista mnogo antroponima izvedenih od hrvatskoga etnonima, poput imena Hrvatin.

Slično središnjoj Istri koja se je naslanjala na hrvatski politički prostor, ali nije bila u njegovu sklopu, a u kojoj se  – i prije velikih ranonovovjekovnih migracija – javlja hrvatsko ime, stare je Dubrovčane s ostalim proto-nacionalnim Hrvatima čvrsto vezivao ponajprije isti katolički uljudbeno-kulturni okvir i sve što je taj okvir podrazumijevao. Još jednom citiramo Stjepana Ćosića: “za razliku od čisto državnopravnih (vazalnih) ili gospodarskih veza s Osmanskim Carstvom i njegovim balkanskim dijelovima, u odnosima Dubrovnika s hrvatskim krajevima očituje se organski karakter povezanosti, koji se kroz stoljeća može pratiti u arhivskim izvorima, napose u književnosti i umjetnosti … Političke, kulturne i gospodarske veze Dubrovačke Republike s dalmatinskim gradovima (…) bile su, unatoč političkoj rascjepkanosti, razgranate već u srednjem vijeku”.

Tako je, na primjer, dubrovačka vlastela njegovala dobre odnose s plemićima drugih dalmatinskih gradova. Dubrovački su plemići često ženili ne-dubrovačke, nerijetko dalmatinske plemkinje. Dubrovnik je, k tomu, često pokazivao političku solidarnost spram ostalih dalmatinskih gradova.

Iako su njegovali zaseban politički identitet, Dubrovčani su nesumnjivo osjećali kulturno-civilizacijsku bliskost s ostatkom hrvatskoga proto-nacionalnoga korpusa. Taj se je osjećaj pripadnosti široj dalmatinskoj zajednici očitovao i u odluci iz 1445. godine po kojoj se u Gradu naložilo redovno i svečano slavlje blagdana svetoga Jeronima po uzoru na ostale Dalmatince.

Djelovanjem hrvatskih glagoljaša u razvijenom srednjem vijeku od Konavla do Istre nastaje skoro jedinstven kulturni prostor. Dubrovačke su vlasti samoinicijativno pozivale hrvatske svećenike poput Mavra s Krka koji je u drugoj polovici 1400-ih djelovao u Konavlima. On je, bilježi Radoslav Katičić, zapisao da su Ćiril i Metod “vse knjigi hrvatske tlmačiše”, a upravo na jeziku “slovinskom” ili hrvatskom Mavar je propovijedao i u Konavlima.

Uljudbeno-kulturne veze s “matičnim” hrvatskim prostorom krucijalne su pri tumačenju pojave hrvatskoga imena na krajnjem jugu Dalmacije. Hrvati su uspostavljanjem trajnije političke tvorbe koja je nosila njihovo ime, nadijenuli novo ime nemalomu dijelu rimske provincije Dalmacije. To se je novo ime širilo stoljećima djelovanjem ponajprije političkih, a zatim i civilizacijsko-kulturnih silnica. S vremenom se je ukorijenila nemala semantička bliskost, a neki bi rekli i istobitnost između hrvatskoga i dalmatinskoga imena.

Već u glasovitu pismu dubrovačkih vlasti Barceloni iz 1446. godine stoji da je “svim nacijama svijeta … poznato … da su Dubrovčani … i po svom jeziku i po kriteriju svojega položaja Dalmatinci i podložni provinciji Dalmaciji”.

Češki poslanici na Baselskom saboru 1433. godine kardinala Ivana Stojkovića Dubrovčanina nazivaju “svojim zemljakom iz Dubrovnika”, za koji kažu da je “grad u Hrvatskoj”. Sukladno tomu, zovu ga i “Ivanom Slavenom iz Hrvatske”. Doista mnogobrojni njemački putopisi iz XV. stoljeća bilježe da je Dubrovnik grad u Hrvatskoj, a isto to čini i Englez Richard Guylforde 1506. godine.

U drugoj polovici XV. stoljeća u Dubrovniku se je rodio Mavro Vetranović koji je zapisao da su njegovi sugrađani Dubrovčani “natekli u slavi – ne samo Dalmate … nego još sve Harvate skupivši jednoga”, tj. da su Dubrovčani najslavniji od svih Hrvata.

On je u poslanici svojemu prijatelju i hvarskomu pjesniku Petru Hektoroviću svoj jezik nazvao hrvatskim, zapisavši da je Hektorovićeva (pjesnička) slava poznata u raznim krajima, “a navlaš [pogotovo] kud jezik harvatski prohodi”, pa tako i u Dubrovniku.

Slavna književna djela starih Dubrovčana pisana su jezikom kojim, kako je u XVI. stoljeću pisao dubrovački pjesnik Nikola Nalješković, “narod Harvata vapije i viče”, odnosno na Vetranovićevu “jeziku hrvatskom”.

Valja dodati kako se hvarski pjesnik i čakavac Hanibal Lucić, koji je Ovidija preveo s “latinske odiće svukši u našu harvacku priobukal”, štokavskomu Dubrovniku obraća kao “časti našega jezika”. Korčulanski vlastelin Ivan Vidali u 16. stoljeću dubrovačkoga pjesnika Nikolu Nalješkovića naziva dikom i slavom hrvatskoga jezika: “Časti izabrana Niko, i hvala velika, hrvatskoga diko i slavo jezika”.

Na drugom mjestu Vidali piše da se Dubrovnik naziva “harvatskih ter kruna gradov”. Nalješković kostobolji koja je morila njegova prijatelja Petra Hektorovića piše da je hvarski pjesnik “slava i dika po svitu od svih nas … davši mu tej muke da mu ti prize i noge i ruke”. A tko smo to “mi” jasno je kad Nalješković okočnava svoju poruku guti gospodina Petra Hektorovića poručivši joj: “molim te togaj rad, nemoj svi Hrvati da ne te plaču sad, hotjej ga parjati [poštediti]”.

Tko smo to “mi” razvidno je i iz Nalješkovićeve poslanice hvarskomu pjesniku Hortenziju Bartučeviću u kojem ga naziva “slavom svih Harvata”.

I dubrovački pjesnik Dominko Zlatarić  svoj je jezik nazivao hrvatskim. On je, naime, 1597. godine prevodio “iz veće tuđijeh jezika u harvacki”, a svoje djelo pisano na dubrovačkoj štokavskoj jekavštini posvetio hrvatskomu plemiću Jurju Zrinskomu objasnivši mu kako je djelo prevedeno “u vaš hrvacki jezik”. Tri ljeta nakon glasovita rada Radoslava Katičića o sinonimnom odnosu između glotonima “slavenski” i “hrvatski”, i skoro stoljeće od izdanja Hrvatskoga naslova Ante Splita, ovdje već spomenuti srpski povjesničar Mitrović Zlaterićev izričaj “vaš hrvacki jezik” tumači kao da je Zlatarić djelo napisao na mješavini čakavskoga i kajkavskoga, a ne na dubrovačkom štokavsko-jekavskom dijelektu. Na sličnom je tragu i povjesničar John Fine u svojojoj protuhrvatskoj knjizi When Ethnicity Did not Matter. No u tim bijednim relativizacijma hrvatskoga imena u predmodernom Dubrovniku zaboravljalo se da je Zlatarić Zrinskomu napisao kako je Tassa prevodio “za obogatit također ovi naš jezik”. A “S jednakom požudom”, pisaše Zlatarić, se je stavio “učinit Harvaćku Grkinju Elektru”, odnosno Sofokla s grčkoga prevesti na hrvatski, što je jasno i iz naslova njegova djela. Mitrović to sve prešućuje, kao i to da je – kako je napisao Radoslav Katičić – sin kneza Jurja Zrinskoga od Julija Čikulina zatražio još Zlatarićevih djela, ali da “budu horvatska ali dalmatiska”, dakle hrvatska ili dalmatinska, a ne na talijanskom jeziku.

Citirajmo hrvatskoga jezikoslovca Marija Grčevića: “Zahvaljujući izgradnji zajedničkoga identiteta s hrvatskim sjeverom”, dubrovački pjesnik Vladislav Menčetić … mogao je proglasiti Petra Zrinskoga ‘trubljom slovinskom’ i najglasovitijim pjesnikom ne samo u ‘dubrovačkih krajeva’ odnosno ‘dubrovačkijeh država’, nego takvim pjesnikom ‘kojim se diči sadašnji narod svega puka slovinskoga’. ‘Narod puka slovinskoga’ u Menčetića je nadregionalna etnička cjelina kojoj pripadaju Dubrovčani. Menčetić u nju … ubraja … ‘narod puka hrvatskoga’, s kojim ujedno izjednačuje ‘narod puka slovinskoga'”.

Menčetić je, naime, napisao: “Tva svies znana tebe izvisi — Varh svieh častih svieta ovoga, — O tvom svietu diha i visi — Narod puka h(a)rvatskoga … Od robstva bi davno u valih — Potonula Italija — O harvackieh da se žalih — More otmansko ne razbija'”. Na sličnom je tragu i dubrovački pjesnik Petar Bogašinović koji u svojem epu Beča grada obkruženje iz 1684. godine Dubrovniku poručuje sljedeće: “Veseli se Dubrovniče – Dobriem glasim imaš znati – Da porodom tviem se diče – Slavni Nijemci i Hrvati”. U predgovoru svojega djela Bogašinović moli da se ono proširi među hrvatskim vojnicima. Njegovim riječima: “Da ju prospete po vojnicim od glasovitijeh Hrvata”.

To da se je etnogeneza slavenskoga pučanstva Dubrovačke Republike odvijala na korist hrvatstva govori i činjenica da su dubrovačke vlasti za svoju plaćeničku vojsku, barabante, unajmljivale uglavnom sjeverne Hrvate. Tako svojemu pouzdaniku u Beču 1618. godine dubrovačka Vlada piše mogu li se dobiti barabanti … ali da budu “Hrvati našega jezika i katolici” (Crouati de nostra lingua e cattolici), od koji su se – kako smo već rekli – neki trajno nastavali u Dubrovniku. Valja dodati da se, poput Hrvata iz drugih krajeva, dio Dubrovčana školovao na sjeveru pa se, prema Franji Fancevu, u razdoblju između 1587. i 1616. godine od 86 studenata iz hrvatskih krajeva u Grazu jedan izjasnio kao Raguseus Croata – Hrvat iz Dubrovnika ili dubrovački Hrvat.

Prema ruskomu diplomatu grofu Petru Andrejeviču Tolstoju, koji je krajem XVII. stoljeća posjetio i neko vrijeme boravio u Dubrovačkoj Republici, stanovnici ovoga grada-države nazivaju se “Gervati” (“Hervati”) i “rimske” su, tj. katoličke, vjere.

Jedan od pastira toga naroda ili proto-nacionalne zajednice bio je i svećenik Bernardin Pavlović, koji se je rodio u Stonu 1685. godine, a koji je pisao na “korist … misnika harvaske ruke, i svega naroda nascega”, odnosno “za korist naroda harvasckoga”. Ne treba dodati da je Pavlović svoje knjige, kako je i sam napomenuo, pisao na jeziku koji naziva “harvaski jezik”.

U velikosrpskom diskursu Dubrovnik se najčešće implicitno promatra kao puki objekt, a ne kao i subjekt povijesti. No, razvoj hrvatskoga identiteta na jugu današnje Hrvatske nemalim je dijelom, uz civilizacijsko-kulturne silnice etnogenetskih procesa, posljedica dubrovačke politike. Stari Dubrovčani nisu htjeli sudbinsku povezanost, pogotovo ne na način na koji ju vidi predsjednik Matice srpske Dragan Stanić ili srpski povjesničar Miloš Ković, sa srpskim proto-nacionalnim korpusom, ali su se zato rado vezali uz ostatak hrvatskoga proto-nacionalnoga korpusa. U tom je smislu ne samo bijedna, već i smiješna Stanićeva teza da su stari Dubrovčani u etničkom i jezičnom smislu bili bliži Srbima, nego svojim sunarodnjacima Hrvatima. U jezičnom smislu, stari su Dubrovčani bili bliski ostalim proto-nacionalnim Hrvatima štokavcima (ikavcima i jekavcima), kao što su proto-nacionalni Srbi i govornici torlačkoga narječja, ali i arhaične istočne štokavštine, jezično bili bliski proto-nacionalnim Bugarima i Makedoncima. Stanićevu tvrdnju može se, k tomu, obrnuti pa reći da su proto-nacionalni Srbi istočne Hercegovine jezično bili bliži proto-nacionalnim Hrvatima krajnjega juga današnje Hrvatske, nego proto-nacionalnim Srbima krajnjega sjeveroistoka današnje Srbije.

Važnije od govornoga jezika je činjenica da se od razvijenoga srednjega vijeka srpski etnički identitet temeljio/gradio i širio na pravoslavlju pa se, kako tvrdi Mario Grčević, “etnogeneza slavenskoga pučanstva u Dubrovniku nije ni teoretski mogla razvijati u korist srpstva”. Uzalud je ponoviti općepoznatu činjenicu da su stoljećima “Srbi, kako oni iz Srbije, tako i oni iz hercegovačkoga zaleđa, bili u Dubrovniku smatrani strancima koji nisu smjeli noć provesti unutar gradskih zidina”, kako je 2011. godine podsjetila Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti.

Djela dubrovačkih pisaca koja 1709. godine nahodimo u katalogu mletačkoga knjižara Bartola Occhija pod naslovom Broj knjig hervatskih jimenovanih odozdola … na Rivi od Hrvatov kolala su na cijelom proto-nacionalnom hrvatskom prostoru, ali ona – kako su koncizno napisali hrvatski akademici – nisu kolala među proto-nacionalnim Srbima koji su imali književnost pisanu srpskom redakcijom crkvenoslavenskoga pa i ruskoslavenskim. Stari su Dubrovčani, dakle, ponajprije pisali za “Dalmatince i Hrvate”, kako je to (na latinskom) za dubrovačkoga pjesnika Junija Palomotića u XVII. stoljeću zabilježio Stjepan Gradić. “Dalmatinci” i “Hrvati” dva su sinonimna imena za hrvatski proto-nacionalni korpus.

Tako autor prvoga hrvatskoga pravopisa Dubrovčanin Rajmund Džamanjić 1639. godine objavljuje svoj pravopis pod naslovom Nauk sa pisati dobro latinskiema slovima rieci yesika slovinskoga koyiemse Dubrovcani, i sva Dalmatia kakko vlasctitiem svoyiem yesikom slusci. Tim sinonimima pripada i etnonim “Iliri” koji je bio raširen u učenim katoličkim krugovima.

U XVII. stoljeću Jakov Mikalja sa “slovinskoga” na latinski “Hervat” prevodi s Illyricus, a “Hervatska zemglja” s Illyricum. Dubrovačanin Joakim Stulić početkom XIX. stoljeća, dakle prije Hrvatskoga narodnoga preporoda, illirico prevodi kao “slovinski” i “harvatski”, dočim Illyricus po naški prevodi sa “Slovinac/Harvat”.

Za nj fatto di costume illirici na “ilirskom” znači “poharvatjen”. Stulićev rječnik onodobni su učeni Srbi odbacivali jer su, poput srpskoga episkopa Petra Petrovića, tvrdili da je pisan “hrvatskim dijalektom” ili “hrvatskim jezikom” te kao takav prikladan “samo za Hrvate i Dalmatince”. S druge strane, kritizirajući odbacivanje ili zanemarivanje materinjega hrvatskoga jezika u Dubrovniku krajem XVIII. i početkom XIX. stoljeća, djelomično “poharvatjeni” Francuz i dubrovački pjesnik Marko Bruerović napisao je kako bi se u Dubrovniku svatko “Slavne … harvatske odreko starine”.

“Takvi primjeri”, piše Grčević, “pokazuju da je hrvatsko ime u Dubrovniku bilo prihvaćeno, iako nije bilo primarno ime, kao jedno od imena etničke zajednice za koju su Dubrovčani smatrali da joj pripadaju. Dubrovnik se time nije razlikovao od drugih hrvatskih priobalnih gradova”.

U to surječje treba staviti i velikosrpsko nerazumijevanje i zlouporabu fenomena “našijenaca”, odnosno dubrovačkoga osjećaja široke etničke pripadnosti utemeljena zbog sličnosti govornoga jezika. “Našijencima” koji su bili Srbi stoljećima nije bilo dopušteno noć provesti unutar zidina Nalješkovićeve “krune hrvatskih gradova”. A zidine Dubrovnika čuvali su našijenci Hrvati.

Citirajmo još jednom Marija Grčevića: “Dubrovčani koji su u pjesničkim i inim djelima za svoju čitateljsku publiku kojoj nisu pripadali susjedi pravoslavci ni muslimani izricali panslavenske osjećaje pripadnosti sa svim Slavenima, sve do ‘mora ledena’, bili su dio cjeline koja je sudjelovala u osmišljanju, provođenju i podupiranju” iznimno isključive politike Dubrovačke Republike “prema svojim pravoslavnim susjedima”.

Dodajmo isto da su brojni pravoslavni “Vlasi” ili protonacionalni Srbi iz hercegovačkoga zaleđa sudjelovali u rusko-crnogorskom napadu na Dubrovačku Republiku 1806. godine, a da je u razbijanju te opsade sudjelovalo nekoliko stotina proto-nacionalnih Hrvata, ljudi koje je dubrovački znanstvenik i isusovac Ruđer Bošković u XVIII. stoljeću nazivao “našim Hrvatima”.

Na kraju valja napomenuti ili ponoviti općepoznatu činjenicu da je, kako je nedavno podsjetio hrvatski povjesničar Lovro Kunčević, u Dubrovniku stoljećima pripadnost političkoj zajednici grada-države bila daleko bitnijom od pripadnosti etničkoj zajednici “Hrvata”, “Dalmatinaca”, “Slovinaca” i/ili “Ilira”. To se je promijenilo u XIX. stoljeću s pojavom modernih nacionalnih ideologija. No, kako smo pokazali, moderni hrvatski nacionalni identitet krajnjega juga Dalmacije nije nastao ex nihilo. Pokazali smo, naime, da se moderni hrvatski nacionalni identitet ne bi uopće mogao afirmirati u Dubrovniku da za nj ondje nije bilo etnokulturnoga potencijala akumulirana višestoljetnim uljudbeno-društvenim vezama Dubrovnika s ostatkom hrvatskoga proto-nacionalnoga korpusa.

Ogled je izvorno objavljen u emisiji Diagnosis na Trećem programu Hrvatskoga radija

* Zahvaljujem se rodoljubnomu prijatelju koji mi je ustupio većinu prikazanih fotografija

(Visited 857 times, 1 visits today)
Oznake: Last modified: 30. 3. 2023.
Close