Česte medijske objave o slučajevima nepridržavanja mjera za suzbijanje bolesti Covid19 nagnale su me da potražim odgovor na pitanje može li se još štogod učiniti osim zakonske regulacije ponašanja pojedinaca kako bi se povećala razina prihvaćanja tih strogih, ali hvalevrijednih mjera. Svi znamo da ih se dobro pridržavati, no čini se da znanje nije dovoljan preduvjet za promjenu ponašanja (vidi G.I. Joe Fallacy objašnjen u zanimljivom videu psihologinje Laurie Santos sa Sveučilišta Yale). Stoga u ovom tekstu predlažem da se uz već uvedene stroge mjere više pozornosti počne pridavati jednom rješenju iz bihevioralne psihologije, odnosno poticanju (eng. nudging).
Ono što je prvenstveno potrebno uzeti u obzir, a što nam govori i bihevioralna psihologija jest da je ljudsko ponašanje često iracionalno te da ljudi katkad donose odluke koje im ne idu u korist, odnosno prednost daju trenutačnom zadovoljavanju potreba nauštrb dugoročne dobrobiti. Prema nekim istraživačima kao što su Daniel Kahneman (dobitnik Nobelove nagrade) i Amos Tversky, ljudski um funkcionira na dvije razine, a to je brzo i sporo razmišljanje – prva je razina automatizirana i ne zahtijeva duboko promišljanje, a drugu obilježava sporije i racionalnije promišljanje. Ova su dva izvanredna istraživača također utvrdili da su ljudske odluke koje se ne temelje na racionalnom promišljanju ne samo česte, nego ih je moguće i predvidjeti.
Uzmimo, na primjer, eksperiment pod nazivom Linda u kojemu je sudionicima ispričana izmišljena priča o mladoj i otvorenoj zastupnici socijalne pravde Lindi te su zamoljeni da procijene je li veća vjerojatnost da je Linda a) bankovna službenica ili b) feministica i bankovna službenica. Iako je očito da je izbor b) hiponim, odnosno uži pojam i stoga manje vjerojatan, sudionici su u velikom postotku intuitivno pružali pogrešan odgovor koristeći se sustavom za brzo razmišljanje, a na temelju nesvjesnih pogrešaka u razmišljanju, odnosno kognitivne pristranosti.
Ako izuzmemo zakone i propise, na koje je još načine moguće utjecati na promjenu ponašanja pojedinaca? Uz već poznate prakse poput informiranja, podizanja razine osviještenosti i pružanja financijskog poticaja, u posljednje vrijeme sve se više govori o poticanju. Richard Thaler, također dobitnik Nobelove nagrade, ovim se konceptom pozabavio u svojoj knjizi „Poticaj – moguće je donositi bolje odluke o zdravlju, bogatstvu i sreći“ (Planetopija, prijevod Suzane Keleković). Thaler je uočio da je na spomenuti brzi, automatski način razmišljanja i donošenja odluka moguće utjecati prilagodbom konteksta u kojem pojedinci donose odluke, odnosno preoblikovanjem načina prezentacije ponuđenih mogućnosti. Dakle, ono što on naziva arhitekturom izbora, odnosno oblikovanje načina na koji se mogućnosti prezentiraju potrošačima, zapravo je praksa koja se već uvelike ustalila u marketingu i prodaji. Vidljivost štandova sa slatkišima koji se baš uvijek nalaze u visini očiju, kao i njihovo smještanje na izlazu iz dućana potiče potrošače da kupuju rafinirani šećer umjesto neke zdravije alternative. Drugi, pak, pozitivniji primjer prilagodbe arhitekture izbora jest darivanje organa u Republici Hrvatskoj.
Standardno je zakonom propisano da su svi građani ujedno i darivatelji organa – zakon tvz. pretpostavljenog pristanka. Takvi zakoni temelje se na kognitivnoj pristranosti prema statusu quo, odnosno činjenici da većina ljudi najvjerojatnije neće povući svoj pristanak, a stope doniranja su u Hrvatskoj i drugim zemljama sa sličnim zakonima iznimno visoke. Iz toga se može zaključiti da je bit poticanja učiniti donošenje željene odluke lakšom, odnosno otežati donošenje neželjene odluke bez obzira na njezinu etičku prihvatljivost. Kad je riječ o etičkoj neprihvatljivosti, primjera negativnog poticanja (eng. sludging) doista ima bezbroj: od telekomunikacijskih operatera koji korisnicima nude razne pakete s uslugama koje nikada neće upotrebljavati do raznih servisa koji ih pokušavaju privući s besplatnim probnim razdobljem korištenja, a svima je zajedničko da nakon toga na razne načine korisnicima otežavaju otkazivanje preuzete ugovorne obveze. Poticaji su očito sveprisutni, samo ih je potrebno osvijestiti, posebice ako nisu dovoljno transparentni.
Nekima bi ovakve intervencije mogle biti i odbojne zbog možebitne manipulativnosti, no važno je naglasiti da se drugačijom arhitekturom izbora samo olakšava ili otežava donošenje neke odluke, dok posljednju riječ ipak ima pojedinac. Njome se ni u kojem slučaju ne mijenja ni broj ni narav ponuđenih opcija. I sam je Thaler prepoznao da postoji mogućnost iskorištavanja njegova rada u svrhe koje ne bi bile u najboljem interesu pojedinca te je stoga postavio tri načela pozitivnog poticanja: 1. transparentnost, a ne obmanjivanje; 2. lakoća odbijanja standardnog rješenja; 3. promjena ponašanja u najboljem interesu onoga tko odlučuje. Da se vratimo na onaj prvi i negativan primjer sa slatkišima, veća konzumacija rafiniranog šećera u svakome slučaju nije u interesu pojedinca ako se uzmu u obzir saznanja o povezanosti povećane potrošnju rafiniranog šećera s raznim zdravstvenim rizicima, no odluku naposljetku donosi sam kupac.
Komuniciranje sa širom javnošću koje bi uključivalo transparentne poticaje u najboljem interesu pojedinca, a koji ne pripadaju domeni obaveznoga, mogli bi se postići određeni pozitivni pomaci. Poruke koje bi sadržavale, na primjer, statistike o velikom broju ljudi koji poštuju mjere distanciranja, pogotovo ako se radi o osobama koje su nam bliske kao što su npr. naši susjedi, mogle bi potaknuti i one koji ih krše na njihovo pridržavanje. Nadalje, nagrađivanjem dobrovoljnog ostajanja kod kuće, možda čak i putem mobilne aplikacije, uveli bi se pozitivni poticaji umjesto izazivanja straha od gubitka voljenih osoba i tjeskobe zbog brige o vlastitom zdravlju. S druge strane, potrebno je izbjegavati poruke kojim se naglašava činjenica da postoji znatan broj ljudi koji te mjere krši kako ne bi došlo do kontraefekta i prevelikog opuštanja.
Poruke koje bi sadržavale, na primjer, statistike o velikom broju ljudi koji poštuju mjere distanciranja, pogotovo ako se radi o osobama koje su nam bliske kao što su npr. naši susjedi, mogle bi potaknuti i one koji ih krše na njihovo pridržavanje.
Ivan Markota
Neka ovaj tekst, stoga, posluži kao poticaj da se u većoj mjeri pridržavamo uvedenih mjera, pa makar i na tako banalan način poput stavljanja rukavica i maski negdje u visini očiju i pokraj izlaznih vrata kako bismo sami sebe potaknuli na donošenje mudrijih odluka.
O autoru:
Ivan Markota, prevoditelj i amaterski pisac. Mnogo interesa, a veoma malo vremena: poezija i kratka priča, pub kvizovi, stripovi i povijest. Ljubitelj craft pivarstva i dobre hrane. Uvijek spreman za razgovor.