Boris Kvaternik: Paranoična književna ‘elita’ grize ruku koja je hrani

Paradoks ponude i potražnje

Opći je dojam kako je književna scena u Hrvatskoj posljednjih godina bujnija i aktivnija negoli u posljednjih par desetljeća. I doista, teško je ne uočiti sve te novopokrenute književne tribine, nastupe, promocije, portale, časopise, natječaje i priznanja. Ovih dana doslovce svatko tko se ikad okušao u pisanju ima potrebu pokrenuti vlastitu književnu tribinu ili stranicu.

Potrebno je reći da je ekspanzija književne scene u pravilu pozitivna pojava, prvenstveno stoga što porast ovakvih aktivnosti svjedoči o interesu za književnošću. Dakako, bilo bi odlično da ovaj entuzijazam aktivnih sudionika scene dijeli i publika, no to u prosjeku nije slučaj. Gledališta većine književnih nastupa i promocija i dalje su sablasno prazna.

Otkud taj paradoks?

Više nije bitno biti čitan!

Ovakav se netipičan nesrazmjer ponude naspram potražnje na našoj književnoj sceni može pokušati objasniti iz mnogo gledišta. Međutim, ono što mi osobno najviše „bode oči“ jest činjenica da velika većina novootvorenih tribina, portala, časopisa i natječaja konstantno prezentira možda istih tridesetak razvikanih i nagrađivanih autora koji „iskaču iz paštete“ čak i onda kad su njihovi nastupi pustiji od Šimićeva groba na Staru godinu.

Naime, obišao sam mnoge nastupe naših takozvanih književnih zvijezda koje sakupljaju nagrade i priznanja poput Pokemon sličica, a kritika ih jednoglasno slavi kao nove Krleže. Iz prve ruke vam kažem – većina javnih nastupa takvih „veličina“ broji od 15 do 30 ljudi u gledalištu. No, čak ni to nije realan broj, jer treba uzeti u obzir kako svaki autorov nastup prate i njegovi suradnici, kolege i osobni prijatelji. Kad se to uzme u obzir, rekao bih da „čiste“ publike u gledalištu naših književnih „genijalaca“ ima možda oko 1/3, tj. od 5 do 10 nepristranih i iskreno zainteresiranih gledatelja po nastupu.

Razlog za ovu opću nezainteresiranost publike zapravo je kristalno jasan – naši nagrađivani književnici danas svi pišu gotovo jednakim stilom, a on se može usporediti s hermetički formuliranom vježbom iz književnoteorijskog izražavanja. Komunikacija s publikom gurnuta je u zapećak u korist dodvoravanja šačici akademskih kritičara. A ovaj sud, usput budi rečeno, iznosim kao diplomirani kroatist.

Jasno je da naše trenutne književne zvijezde nisu počele dominirati javnim i medijskim prostorom zbog vlastite popularnosti među čitateljima, već zbog propagandne mašinerije i suradnika koji im „čuvaju leđa“, čineći ih artificijelno relevantnima.

Više nije bitno biti čitan!

Tako u trenutku doista neočekivanog porasta prostora za prezentaciju književnosti, hrvatska scena paradoksalno djeluje skučenije i klaustrofobičnije nego ranije. Naša književnost nije odabrala razvoj u smjeru demokratizacije usluga i sadržaja za autore i publiku, već, bar se tako čini, u smjeru divljajućeg elitizma i klijentelizma.

U svjetlu ovakvog stanja, posebno je zanimljivo razmotriti jedno pitanje koje je posljednjih tjedana bilo u centru pažnje pisaca. Radi se o propozicijama javnog poziva Ministarstva kulture za dodjelu novčanih stimulacija književnicima.

Čitatelje proglasiti nebitnima, a posvetiti status kritičara?

Naime, nedavno je u našem javnom prostoru došlo do minorne pobune književnika protiv sumnjivih propozicija Javnog poziva za dodjelu stimulacija autorima za najbolja ostvarenja na području književnog stvaralaštva i prevoditeljima za najbolja ostvarenja na području književnog prevodilaštva u 2019. i 2020. godini.

Ta online pobuna se, očekivano, pokušala artikulirati pokretanjem javne peticije za izmjenu propozicija spomenutog Javnog poziva. Peticija je pokrenuta pod nazivom „Pravo na kvalitetu“, a do danas broji 233 potpisnika.

Međutim, način na koji je sama inicijativa formulirala glavne probleme u vezi s gore spomenutim Javnim pozivom Ministarstva kulture vrlo je začudan, da ne kažem sablažnjiv.

Peticija, primjerice, u nekima od svojih točaka ističe sljedeće probleme u vezi s Javnim pozivom Ministarstva kulture:

• problematičnost kriterija prema kojem se o relevantnosti i kvaliteti domaćih djela sudi na temelju čitanosti i realne potražnje, tj. prema broju „prodanih primjeraka i posudbi u knjižnicama [što] nije pokazatelj vrijednosti nekog djela“;
• problematičnost kriterija prema kojem se pri ocjenjivanju nekog djela uzima u obzir broj ali ne i narav književnih kritika koje se njime bave, jer, navodi se, prema tim kriterijima „tri negativne kritike vrijede više od dvije pozitivne“.

Što književnici imaju protiv ruke koja ih hrani?

Potrebno je zamijetiti da se većina od 233 potpisnika spomenute peticije mogu svrstati među trenutno priznatije i medijski eksponiranije, tj. uspješne domaće književnike. Ne znam je li većina tih individua detaljno pročitala peticiju koju potpisuju, no ne čini mi se da su detaljno upoznati s njezinim sadržajem. Koji bi književnik kojem doista „dobro ide“ proglasio sud vlastite publike potpuno irelevantnim? I što bi književnikovi vlastiti izdavači imali za reći o potpisivanju izjave koja pokušava oduzeti legitimitet statistici o potražnji za književnim naslovima u knjižarama?

Način na koji je peticija sročena kao da želi ostaviti dojam da se hrvatski književnici boje presude čitatelja o kvaliteti vlastitog djela. Međutim, većini njih gotovo sigurno nije bilo u interesu ostaviti ovakav utisak. Za svakog autora, publika je ruka koja ga hrani. Čak i u Hrvatskoj, gdje je prodaja domaćih književnih naslova u prosjeku potpuno minorna, čitateljski interes svejedno je razlog postojanja cijele izdavačke mašinerije. Nisu to ni ministarstva ni žiriji natječaja, već publika koja je (ili bi bar trebala biti) glavni adresat književne komunikacije.

Jasno je da izraženi stav o „nerelevantnosti“ čitateljske potražnje za ocjenu kvalitete nekog djela prividno počiva na famoznom primjeru osvajanja „Kiklopa“ od strane starlete Nives Celzijus. Međutim, ova analogija ne stoji, jer Celzijus je nagradu osvojila isključivo zahvaljujući primjercima knjige prodanima na novinskim kioscima. Stoga nema ništa sporno u kriteriju Ministarstva kulture prema kojem bi bodove donosila velika potražnja za naslovom u knjižnicama. Drugi bi se pak dio kriterija – onaj o broju prodanih primjeraka – mogao vrlo jednostavno osigurati protiv nasrtaja neke „nove Nives“ tako što bi se u obzir za bodovanje uzimali samo naslovi prodani u prostorima koji su registrirani kao punopravne knjižare, gdje Gola istina nije imala ogromnu prođu kao na kioscima.

Uz ovako formiliran kriterij o potražnji, na temelju njega bi najviše bodova vjerojatno osvojio netko tipa Mani Gotovac, koja je već dugo pri vrhu lista naših najprodavanijih autora. To bi bila punopravna pobjeda, jer Mani ne piše u rangu Gole istine. Njezino pisanje rijetko tko bi imao drskosti nazvati antiknjiževnošću. Uz to, Mani očito ima dovoljno umijeća kako bi svojim rječotvorstvom zaintrigirala široke mase.

Zašto, dakle, netko poput Mani ne bi pobijedio? Možda zato što to ne odgovara nekome drugome tko ne može na sličan način osvojiti naklonost čitateljstva?

Peticijom se ostavlja dojam da neki autori smatraju kako bi najbolje bilo iz književnosti u potpunosti protjerati publiku, tako da njihova djela čitaju i komentiraju samo njima naklonjeni kritičari i akademici. Pokušati osporiti cjelokupnu vrijednost čitateljskog ukusa i mišljenja zastrašujuće je formuliran elitistički stav koji kao da nastoji iz književnosti iskorijeniti čak i samu ideju demokratičnosti.

Kritičari nisu sveci. Prestanimo ih tretirati poput svetaca.

Na problematičnost kriterija prema kojem čitateljska podrška i interes garantiraju književnicima bodove kod Ministarstva nadovezuje se i jedna od sljedećih točaka peticije – ona koja propisuje kako u obzir pri bodovanju autora treba uzimati samo pozitivne književne kritike. Jasno, to zvuči razumno – negativne ocjene ne treba uzimati u obzir. No opet, zašto bi čak i pozitivna ocjena nekog kritičara bila izdvajana kao objektivni dokaz nečije kvalitete?

Potrebno je kolektivno se zapitati – zašto bismo uopće bezuvjetno vjerovali kritičarima?

Glavni protuargument ovakvoj skepsi vrlo je predvidljiv – kritičari su pojedinci koji su se posebno školovali kako bi mogli donositi neutralne i znanstveno utemeljene sudove o književnim djelima. U redu. No, je li u praksi doista tako?

Kao prvo, jasno je da nemaju svi naši relevantni kritičari diplomu iz kroatistike i komparativne književnosti. Kao drugo, garantira li nečija akademska titula doista njegovu objektivnu prosudbu? Ne, ne garantira. U suprotnom slučaju, bili bismo u stanju bezuvjetno vjerovati brojnim našim političarima koji su diplomirani politolozi, zar ne? No opće je poznata stvar da i naši diplomirani politolozi u politici često rade u svoju korist, ili pak pogodujući nekome drugome, donoseći sudove koji su u očitom sukobu interesa s javnim dobrom.

Zato ponavljam – zašto bismo bezuvjetno vjerovali kritičarima na temelju njihovih akademskih titula?

Kad kritičar pozitivno ocijeni neko djelo, on to može učiniti iz iskrenih ili iz klijentelističkih pobuda. A nije nikakva tajna da su na našoj književnoj sceni klijentelizam i naručene kritike podosta česta pojava.

Imenovati kritičare glavnim arbitrima u prosudbi o vrijednosti književnih djela znači samo da će o sudbini pojedinih autora odlučivati vrlo mala grupica probranih ljudi. A što je grupica arbitara malobrojnija, to ju je lakše podrediti svojoj volji, zar ne?

Naposljetku, da pozitivne književne kritike doista garantiraju objektivnu kvalitetu književnih djela, sumnjam da bi većina nastupa naših najpoznatijih autora, kao što rekoh, zjapila neposjećena.

Oh, da, zaboravio sam. Publika nema pojma i potpuno je nebitna.

Zaključak

O neutralnom ocjenjivanju književnih djela nije moguće govoriti bez osnivanja mnogoljudne i nadzirane prosudbene komisije čiji bi članovi bili obrazovani humanisti, no čiji bi se sastav svako toliko u potpunosti rotirao. Na taj način maksimalno bi se otežalo lobiranje i klijentelizam, budući da bi prosudbeni žiri bio vječno fluidnog a nadziranog sastava. Takav žiri ne bi bio nepogrešiv, no svakako bi bio jedini konkretan korak unaprijed prema zazivanoj objektivnosti prosudbe.

Bez toga, apsolutno je smiješno pokušati stvoriti auru objektivnosti oko figure usamljenog književnog kritičara slobodnog djelovati „za svoj račun“. A još je smješnije sud usamljenog, obrazovanog i itekako potkupljivog pojedinca nadređivati sudu bezlične mase čijim ukusom nije moguće tako skladno upravljati.

Slažem se da su pojedini kriteriji bodovanja autora izloženi u Javnom pozivu Ministarstva itekako problematični te se čini da su pisani u svrhu pogodovanja određenim pojedincima. No, s druge strane, isti dojam na mene ostavlja i opozicijska peticija. Stoga smatram da bi se dobronamjerni i upućeni autori trebali oduprijeti i jednoj i drugoj struji.

Mislim da je krajnje vrijeme da književnost ponovno počne pogodovati samoj sebi, a ne karijeristima svih grupacija.