Neven Sesardić: Treći čovjek Praxisa

Dva vodeća praksisovca nedvojbeno su bili Gajo Petrović i Milan Kangrga (s time da je Petrovićeva uloga bila daleko značajnija). A treći čovjek? Sudeći prema stupnju podudarnosti s filozofskim i političkim stavovima koje su zacrtala dvojica predvodnika, nameće se odgovor da je to Danko Grlić. Mnogi su možda pomislili da je riječ o Rudiju Supeku, ali on nije dobar kandidat za treće mjesto između ostalog i zato što je, nasuprot jednoglasnom i rezolutnom protivljenju ostalih urednika časopisa, podržao pokretanje časopisa Praxis International, što je bio spor od iznimne važnosti za praksisovsku jezgru (tj. zagrebačku redakciju).

Profil trećeg čovjeka bit će ovdje prezentiran kroz četiri uloge koje su najviše odredile njegovo javni život: novinar, logoraš, profesor i (politički) aktivist.

1. Novinar

Na samom početku opsežnijeg teksta o Grliću na mrežnim stranicama Odsjeka za filozofiju zagrebačkog Filozofskog Fakulteta nalazi se sljedeća rečenica: “Kritički je pisao o ulozi klera u NDH, zbog čega je ekskomuniciran iz katoličke crkve.“ (https://filoz.ffzg.unizg.hr/povijest-odsjeka/zdravko-kucinar-danko-grlic)

Prije svega, nije jasno zašto je Odsjek za filozofiju u svrhu informiranja javnosti o svom nekadašnjem članu izabrao baš tekst Zdravka Kučinara (koji je prenesen iz Srpske enciklopedije, 2018.). Taj se članak nije ograničio na davanje najbitnijih podataka o Grlićevom filozofskom djelovanju, već počinje iznošenjem bombastične i ničim potkrijepljene tvrdnje da je Katolička crkva ekskomunicirala Danka Grlića (što je valjda trebalo biti shvaćeno kao kompliment Grliću?). Usput treba dodati da je među izdavačima dotične enciklopedije i Srpska akademija nauka i umetnosti (SANU).

Ali odakle uopće ta priča o ekskomunikaciji? Najvjerojatniji izvor je Dankova supruga, Eva Grlić:

Dok smo još radili u Vjesniku, [1946.] održavali su se procesi ratnim zločincima Lisaku, Ljubi Milošu, i ostalima, pa i Stepincu… Danko je objavio nekoliko uvodnih članaka o ulozi klera u ustaškim zločinima… Poslije suđenja Stepincu, čitava grupa novinara i sudionika u procesu bila je službeno ekskomunicirana iz katoličke crkve, među njima i Danko. (E. Grlić “Iz Dankova života“, Umjetnost i revolucija: Spomenica Danku Grliću. Zagreb: Naprijed, 1989, 17.-18.)

Ova formulacija kao da sugerira da je bila ekskomunicirana neka cijela grupa novinara uz navođenje njihovih imena i prezimena — uključujući i samoga Danka Grlića. To, naravno, nije istina. Nikakva imena nisu bila navedena, čak niti Josipa Broza, za kojeg zbog njegove povezanosti sa suđenjem nije bilo sumnje da je bio obuhvaćen ekskomunikacijom. Ali novinari nisu uopće bili spominjani niti implicirani.

Nadalje, tvrdnja Eve Grlić da je Danko “objavio nekoliko uvodnih članaka o ulozi klera u ustaškim zločinima“ stvara dojam da se on u tim svojim člancima fokusirao samo na one svećenike koji su sudjelovali u ustaškim zločinima. A to je, također, netočno. U stvari, njegova četiri udarna članka (koja su u jesen 1946. bila redom objavljivana na prvoj stranici Vjesnika) bila su posvećena procesu nadbiskupu Stepincu. I to nisu bili niti približno objektivni izvještaji o onome što se događalo na sudu. Radilo se o iznimno pristranom i gorljivom zastupanju optužnice pri čemu je taj mladi, ambiciozni i pravovjerni novinar tvrdio da su “vrhovi Katoličke crkve u Hrvatskoj najodgovorniji za zločinačke i terorističke djelatnosti [jednog dijela protunarodnog klera]… a da je, konkretnije predočeno, za taj rad najodgovorniji nadbiskup Stepinac, do koga vode sve niti…“ (18. rujna); da će Stepinac “odgovarati za organiziranje banditskih grupica i za onaj protunarodni duh što ga je širio kao vrhovni poglavar crkve“ te da nakon uhićenja “ne plete više niti svog prljavog, gnjusnog i krvavog protunarodnog posla“ (19. rujna); da je Stepinac “bio povezan s krvolocima, sa neljudima, sa koljačima najogavnijim“, da “laže i širi prljavu propagandu i radi na ostvarenju jednog protunarodnog i odvratnog posla“ (28. rujna); da je Stepinac bio svjestan da je bio zločin “pregovarati s Mačekom“ i “izdavati pastirska pisma koja pozivaju na nova krvoprolića“ (4. listopada).

Neću ovdje raspravljati o tome je li Grlić svojim člancima iz 1946. zaslužio ekskomunikaciju iz Katoličke crkve. Neosporno je, međutim, nešto drugo: takvo huškačko pero u službi montiranog sudskog procesa (koji je tadašnji papa nazvao tristissimo processo) u normalnim bi okolnostima bilo istog časa izbačeno iz svake novinarske udruge koja bi držala do elementarnih načela novinarske etike.

Urednik Festschrifta za Grlića (Gajo Petrović) napomenuo je u predgovoru da u vrlo opsežnu Grlićevu bibliografiju na kraju knjige nije uvrstio njegove novinske članke iz četrdesetih. To je razumljivo jer bilo bi čudno slaviti opus tog tzv. “antidogmatskog“ i “antistaljinističkog“ filozofa, a onda istovremeno otkriti i postojanje njegovih do tada (a i do danas) uglavnom nepoznatih “ranih radova“ u kojima je očiglednim lažima javno denuncirao optuženika u jednom od najodioznijih staljinističkih procesa u komunističkoj Jugoslaviji.

2. Logoraš

Od sedmorice članova redakcije Praxisa s početka sedamdesetih godina čak su njih trojica (Petrović, Kuvačić i Grlić) bila 1949. izbačena iz Komunističke partije Jugoslavije u valu internih čistki povodom Rezolucije Informbiroa.

U vezi s Grlićem, često se bez kritičkog odmaka prihvaćalo objašnjenje njegove supruge Eve da on nije stao na stranu Informbiroa nego je samo “negdje u društvu rekao kako odbija sve točke Rezolucije, no misli da možda jedino stoji ono da u jugoslavenskoj kompartiji nema (dovoljno) demokracije” (E. Grlić, Sjećanja i neobjavljene priče, Zagreb: VBZ, 2021, str. 166.).

Grlićev pak sin (Rajko) tvrdi da njegov otac nije bio poslan na Goli otok zbog svrstavanja uz Informbiro nego samo “iz preventivnih razloga“ (Jutarnji list, 16. 8. 2015.). Pritom se poziva na to što je Danko tada bio glavni urednik Narodnog lista i na sljedeću izjavu nekog novinara: “Nas, sve glavne urednike svih novina u Hrvatskoj, jednu je noć pokupilo i odvelo na tri mjeseca preodgoja. Da ne dođemo u napast.“

U jednoj ranijoj prilici Grlić-sin je rekao da ne zna je li ta priča točna te da mu otac nikad ništa slično nije spominjao. Međutim, kasnije je bez ikakvog objašnjenja tu tvrdnju počeo tretirati kao dokazanu činjenicu. Bismo li i mi, samo na osnovi tog rekla-kazala, trebali doista povjerovati da su svi glavni urednici svih novina u Hrvatskoj (inače sve strogo provjereni partijski kadrovi) tada završili na Golom otoku i bili izloženi dugim torturama samo zato “da ne dođu u napast“? I jesu li i ti drugi novinari, poput Danka (prema onome što je tvrdila Eva Grlić), kao uspomenu na taj tromjesečni “preodgoj“ dobili ožiljke od batinanja koji su im na leđima ostali sve do smrti?

U stvari, jedan ključni dokument konkluzivno opovrgava oba ta scenarija (Evin i Rajkov) koja su trebala pokazati da Grlić zapravo nije podržao Rezoluciju Informbiroa. Riječ je o Dankovom vlastitom kasnijem priznanju. Naime, u izvještaju Kontrolne komisije Centralnog komiteta SKH iz svibnja 1964. (“Predmet: GRLIĆ DANKO – ponovni prijem u SKJ“, Fond: HR-HDA-1220-CKSKH) najprije se spominje Grlićevo “aktivno djelovanje u širenju propagande u korist Rezolucije IB-a“, a potom se navodi kako on “u svojoj izjavi povodom ponovnog prijema u SKJ priznaje krivnju i ističe da ne može opravdati ondašnje [svoje] djelovanje“ (kurziv: N. S.).

Taj dokument ima veliku dokaznu snagu jer dodatno potvrđuje da ne treba uzimati zdravo za gotovo razne pokušaje Grlićeva ekskulpiranja i spomenute međusobno proturječne konfabulacije o “pravim“ razlozima njegova upućivanja na Goli otok. Ako je on sredinom šezdesetih posve autonomno (tj. bez ikakve prisile) odlučio priznati vlastitu krivnju, daljnja je rasprava bespredmetna.

Doduše, postoji logička mogućnost da je Grlić naknadno priznao nepostojeću krivnju samo zato da bi bio ponovno primljen u Partiju te iz toga eventualno za sebe izvukao neke povlastice. Ali to bi u moralnom smislu bacilo čak lošiju sliku na njega nego da je kasnije poricao svoju krivnju jednostavno zbog toga što se u nekom trenutku počeo sramiti svoje podrške Informbirou.

Tvrdnja da Grlić nije podržavao Staljina nego da je samo tražio više demokracije u Jugoslaviji vrlo je neplauzibilna još i zato što se, da ponovimo, Grlić već i prije Rezolucije IB-a “proslavio“ postupcima koji nisu bili spojivi s bilo kakvom brigom za demokratiziranje tadašnjeg totalitarnog režima. Upravo suprotno. Teško je ozbiljno uzeti ideju da je “novinar“ i poslušnik Partije koji je javno i gorljivo podržavao hrvatskog Višinskog u procesu Stepincu mogao samo godinu i pol dana nakon toga odjednom razviti senzibilitet i veliku brigu za demokratska prava u Hrvatskoj. Uostalom, kao što ćemo vidjeti, nikakvi pravi znakovi liberalnih političkih nazora nisu bili primjetni niti u Grlićevom kasnijem djelovanju.

I još nešto. Kada su supruga i sin tog nekadašnjeg zatočenika s “Mermera“ nakon njegove smrti uvjeravali javnost da on nije podržavao Rezoluciju Informbiroa, to se redovito odmah prihvaćalo kao činjenica. Naravno, te tvrdnje imaju stanovitu težinu, ali one zbog svoje očigledne pristranosti ne mogu biti smatrane dokazom istine. Posebice su predratni sudionici organiziranog komunističkog pokreta bili toliko ogreznuli u boljševički dogmatizam da je ogromnoj većini njih do 28. lipnja 1948. bilo nezamislivo da bi “genijalni“ Staljin mogao u bilo čemu biti u krivu (vidi Konsenzus bez pokrića, str. 86.). Čak su i neki inteligentni i obrazovani ljudi među njima toliko zahirili da su iskreno vjerovali kako za Staljina ne vrijede zakoni biologije. Primjer:

Sulude ideje počeše u meni da vrcaju tek onda kad sam krenuo da razmišljam o sudbini nas i sudbini svjetske revolucije. Šta smo mi bez Staljina i šta će biti od nas, ako bi on — umro? To ne smije nikako da se dogodi. Ja sam u to doba bio već prilično odmakao u studiju medicinskih nauka, raskrstio odavna sa Bogom i stajao na čvrstom tlu fizičkih i biološkog zakona. Pa ipak . . . Staljin ne može umrijeti! Za sovjetsku medicinu, pošto je usvojila dijalektički materijalizam, ne postoje nerješivi problemi, pogotovo ako je u pitanju Staljinov život. Nisam siguran da sam u takvom bezumnom maštanju bio potpuni osamljenik. (Gojko Nikoliš, Korijen, stablo, pavetina, Zagreb: SNL, 1981., str. 126. — kurziv u originalu.)

Doista, bezumno obožavanje Staljina dosezalo je takve razmjere da je, nakon izbijanja sukoba između “dva junačka sina“, o mnogim ljudima koji su bili upućeni na Goli otok bilo racionalnije vjerovati da oni, unatoč njihovom vehementnom negiranju, jesu bili IB-ovci nego da nisu.

Premda je neosporno da su i Danko i kasnije Eva Grlić, kao i drugi zatočenici na Golom otoku, bili žrtve neljudske torture u tom komunističkom logoru, vrlo se rijetko spominje ona druga, očigledna ali tabuizirana mogućnost — naime, da su i oni (poput velikog broja ostalih logoraša) bili ne samo pasivni objekti nego i aktivni počinitelji u masovnom i okrutnom međusobnom potkazivanju i maltretiranju.

Štoviše, nedavno sam otkrio službenu izjavu jednog poznatog hrvatskog književnika o tome kako ga je Danko Grlić 1949. prijavio Udbi da je podržavao Rezoluciju Informbiroa. Taj je književnik rezolutno odbacivao tu optužbu, ali uzalud; bio je uhićen i poslan na Goli otok gdje je proveo nekoliko mjeseci. Napominjem da iz svega ovoga ne izvlačim nikakav apodiktički zaključak. Relata refero. Međutim, druge informacije o Dankovom nepoštenju iznesene u ovom članku (posebice ona o intelektualnoj krađi u trećem dijelu) pokazuju da on nije bio čovjek visokog moralnog integriteta.

Budući da je Eva Grlić relevantna za našu temu — jer je, između ostalog, bila glavni izvor (netočne) priče da Danko nije podržao Rezoluciju Informbiroa — napomenimo da i u vezi s njom postoji negativno osobno svjedočanstvo o Golom otoku koje je gotovo posve nepoznato i koje nije lako dezavuirati ili odbaciti. Riječ je o Evi Nahir-Panić, ženi koja je provela više od dvije godine u zatvoru i logorima za informbiroovce u Ramskom ritu i na Svetom Grguru zato što se nije htjela odreći muža osumnjičenog za antipartijsko djelovanje. Tu drugu Evu (Nahir-Panić) Jutarnji list je u članku iz 2007. nazvao “jednom od najneustrašivijih žena današnjice“, a bila je proglašena i prvom počasnom građankom Čakovca, svojeg rodnog grada. Ona je i jedna od dviju protagonistica troipolsatne serije Goli život (u režiji Aleksandra Mandića) u kojoj je Danilo Kiš neposredno pred smrt vodio duge razgovore u Izraelu s tom Evom i Ženi Lebl, također Židovkom, koja je prošla kroz sličan pakao.

Ovo je kratki izrezak iz jednog drugog filma o Evi Nahir-Panić gdje ona govori o svom vrlo neugodnom susretu s Evom Grlić (za koju je pogrešno rekla da je Rajkova žena, umjesto majka):

Eva Nahir-Panić o Evi Grlić

Dodatnu plauzibilnost priči Eve Nahir-Panić o tome kako ju je zlostavljala Eva Grlić daje i dio knjige Sjećanja Ivana Kuvačića (str. 122-126.) gdje se citiraju humorističke pjesmice pune osobnog ruganja i “podbadanja“, čiji je glavni autor bila upravo Eva Grlić i koje su bile čitane prilikom veselih druženja praksisovaca (opet u prisutnosti onih koji su bili meta podsmjehivanja). Naravno, humor je u tom slučaju bio neusporedivo dobroćudniji od onog upućenog “izdajnicima“, ali ni tu nije nedostajalo zlobe, vulgarnosti i neukusa. Stanovita sličnost između dviju situacija je neupitna.

Netko će se ovdje možda pobuniti da nema dobrog razloga nakon toliko vremena izvlačiti negativne priče o nekome tko više nije živ i tko je proživio strahote logora za informbiroovce. Ali nije li jedino fer pokazati jednaki interes za svačija golootočka iskustva, pa čak i ona koja mogu baciti loše svjetlo na neke druge sudionike tih zbivanja? Bilo bi apsurdno proklamirati nekakav selektivni pristup prema kojem bi trebalo ignorirati ili cenzurirati nečija sjećanja na nehumane postupke drugih samo zato što bi takva svjedočenja mogla eventualno povrijediti osjećaje zlostavljača ili njihovih bliskih rođaka. Osim toga, bismo li onda, radi konzistentnosti, trebali jednako ekonomizirati istinom kako bismo poštedjeli osjećaje i onih koji su izbjegli najgori pakao logora tako da su služili SS-ovcima i iživljavali se nad ostalim zatočenicima u, recimo, Auschwitzu?

Drugi će opet reći da ne bismo trebali osuđivati ljude koji su se grozno ponijeli u tim “graničnim“ situacijama jer ne možemo biti sigurni ne bismo li i mi možda podlegli iskušenjima u takvim neljudskim uvjetima i napravili slične stvari kojih se sada iskreno užasavamo. Međutim, ovdje nije riječ o osudi, nego o potrebi suočavanja s istinom. Ukoliko bismo informacije o okrutnom i nečovječnom ponašanju nekih logoraša iz obzira prema njima počeli prešućivati i gurati pod tepih, nećemo u cijelosti i do kraja moći razumjeti monstruoznost situacije u kojoj su se njihove žrtve nalazile.

Također, premda nitko od nas doista ne može biti posve siguran kako bi se ponašao u logorskim uvjetima, mi ipak znamo da je bilo ljudi koje ni dugi boravak u najgorim takvim mjestima nije uspio slomiti i navesti ih na bestijalne postupke prema vlastitim supatnicima. Evo o tome nekoliko zapažanja Varlama Šalamova, čovjeka koji je nakon 14 godina zatočeništva u arktičkom Gulagu dobro znao o čemu govori:

Vidio sam da su jedina skupina ljudi sposobna očuvati minimum čovječnosti u uvjetima gladi i zlostavljanja bili vjernici, sektaši (gotovo svi) i većina svećenika.

Partijski radnici i vojska prvi se raspadaju i to najlakše.

Vidio sam koliko je običan šamar snažan argument za intelektualca.

Ponosan sam što sam odmah na početku, 1937., odlučio da nikada neću biti nadzornik ako bi moja sloboda mogla dovesti do smrti drugog čovjeka, ako bi moja sloboda trebala služiti šefovima u tlačenju drugih ljudi, zatvorenika poput mene.

Otkrio sam da svijet ne treba dijeliti na dobre i loše ljude, nego na kukavice i one koji to nisu. Devedeset i pet posto kukavica sposobno je za najpodlija, smrtonosna djela već i zbog najmanje prijetnje.

Čuli smo savjet da ne bismo trebali prestrogo osuđivati one koji su u situacijama teških izazova pokleknuli i radi olakšanja vlastitog položaja pristali okrutno zagorčavati život drugima. Ima tu istine, ali s druge strane ne bi li bilo u redu očekivati da ti ljudi ipak bar na neki način iskažu žaljenje zbog tih svojih postupaka? Ne mora to biti formalna isprika, duboko kajanje, dramatična izjava puna emocija, posipanje pepelom, itd. Katkad je dovoljna i samo jedna kratka rečenica.

Leszek Kołakowski je ranih pedesetih kao student i militantni staljinist nazivao katoličke filozofe “kapitalističkim padobrancima“, a po partijskom zadatku je ustao u seminaru filozofa Wladyslawa Tatarkiewitza i pročitao pismo sedmero studenata u kojem su tog svog profesora optužili da tolerira “neprijateljske“ tvrdnje o “socijalističkoj Poljskoj“. Profesor je ubrzo bio prisilno umirovljen. Kasnije je Kołakowski ovako komentirao te događaje: “Na žalost, u prošlosti sam napisao razne stvari koje su bile ne samo glupe, nego su i nanijele štetu drugima, što me još uvijek muči.“ Naravno, Kołakowski se poslije više nego iskupio za te svoje mladenačke ispade.

Ta njegova gesta u osvrtanju na vlastitu neslavnu prošlost izgleda kao nešto što nalaže moral, ali i kao nešto što je relativno lako učiniti. Nekima je pak to očigledno vrlo teško ili čak nemoguće.

3. Profesor

Grlić je počeo sveučilišnu karijeru 1962. predavanjem estetike na Likovnoj akademiji u Zagrebu. Kada je 1965. u Zagrebu objavljeno drugo izdanje Školskog leksikona koji je pokrivao razne discipline u 12 knjiga, autor knjige Filozofija bio je upravo Grlić. On je tada imao 42 godine i bio je jedan od urednika časopisa Praxis koji su pet godina ranije na Bledu navodno u potpunosti raskrstili sa staljinizmom i sovjetskim dijalektičkim materijalizmom.

U tom je pregledu filozofije Grlić čak nastojao dati filozofsku aureolu tadašnjem notorno nedemokratskom jednopartijskom sustavu, a ta je knjiga razotkrila i njegovo elementarno nepoznavanje filozofske struke. U zaključku udarnog, najduljeg i očito najvažnijeg članka (o marksizmu, 10 stranica od sveukupnih 270) stoji:

U tom je smislu i Titova, jugoslavenska revolucionarna praksa kako oživotvorenje osnovnih teoretskih principa klasika [Marxa, Engelsa i Lenjina], tako i nov doprinos daljem razvoju i produbljivanju marksizma.

Dakle, tadašnji politički režim u Jugoslaviji koji u dvadeset godina svojeg postojanja iz evidentnih razloga nije dopustio održavanje slobodnih izbora prikazan je ovdje ne samo kao ostvarenje ideja svetog marksističkog trojstva nego i kao doprinos filozofiji. To izgleda kao bespoštedno ulagivanje svemu postojećem (točnije, svemu vladajućem).

Prijeđimo na ono što Grlić u tom leksikonu piše o stručnim stvarima:

Formalna je logika dobra za “kućnu upotrebu“, za “dnevni život“, tj. za kratka vremenska razdoblja u kojima predmeti ostaju praktično nepromijenjeni. Ona, međutim, ne može zadovoljiti u znanosti i uopće tamo gdje stvari promatramo u njihovu kretanju i mijenjanju. (str. 155.)

Po tome ispada da za situacije kretanja ili bilo kakve promjene (što znači gotovo uvijek!) formalna logika postaje neupotrebljiva te da je u tom kontekstu nužno koristiti dijalektiku. Ali iz onoga što je Grlić kazao zapravo slijedi da formalna logika ne može biti dobra čak niti za “dnevni život“ i “kućnu upotrebu“ (to su Engelsove riječi, premda Grlić ne navodi izvor). Jer ako je istina da logika “ne može zadovoljiti tamo gdje stvari promatramo u njihovu kretanju“, onda ona ne vrijedi čak ni za situaciju kad, recimo, uključujemo vešmašinu, budući da se tada stvari počinju vrtjeti velikom brzinom.

Grlić u istoj knjizi prigovara simboličkoj logici da je završila “često u potpunoj formalizaciji i hipostaziranju određenih simbola i suviše naglašenom preferiranju matematskih odnosa jezičnih elemenata u okviru logičke problematike“ [str. 240. — kurziv N. S.]. Ta kritika simboličke logike (koja se često naziva formalnom i matematičkom logikom) da pretjeruje s formalizacijom i da “suviše naglašeno preferira matematske odnose“ podsjeća na onu scenu iz filma Amadeus u kojoj neki luzer kritizira Mozarta da njegova nova skladba “ima previše nota“.

Kad sam sredinom sedamdesetih dobio posao na Odsjeku za filozofiju FF-a, dijelio sam sobu na fakultetu sa svojim prijateljem Goranom Švobom i Dankom Grlićem. U jednom od tih slučajnih susreta s Dankom (jer smo imali nastavu i konzultacije u različitim vremenima u tjednu) spomenuo sam slavnu knjigu Principia Mathematica koju su početkom 20. stoljeća objavili Whitehead i Russell. On je na to rekao da je tu knjigu pročitao u cijelosti. S čuđenjem sam ga pogledao i upitao misli li doista na knjigu koja ima tri sveska i koja ima više logičkih simbola nego engleskog teksta. On je rezolutno ustrajao u svojoj tvrdnji. Ali ni ja se nisam predavao: “Vi znate da govorite o djelu koje ima gotovo dvije tisuće stranica i koje je vrlo zahtjevno štivo i za logičare?”, zavapio sam. “Naravno da znam!”, odlučno je odgovorio.

Daljnji razgovor, naravno, nije imao nikakvog smisla. Ne vjerujem da je itko od logičara u Hrvatskoj pročitao cijeli tekst Principia Mathematica. Russell je prije objavljivanja te knjige napisao u jednom pismu:

Zabavno je pomisliti koliko je vremena i truda uloženo u sitne pojedinosti u zabačenim dijelovima ove knjige, koje možda nikada nijedno ljudsko biće neće otkriti [kurziv N. S.].

I ne samo to. Russell je opisao kako mu je jednom prilikom Hans Reichenbach rekao da je izmislio proširenje matematičke indukcije koje je nazvao “transfinitnom indukcijom”, na što mu je Russell odgovorio da tu metodu može pronaći u 3. svesku Principia Mathematica. Dakle, čak ni Reichenbach, koji je bio vrlo verziran u formalnim metodama, nije pročitao cijelu tu knjigu!

Evo radi ilustracije samo dviju stranica tog izvoda iz Principia Mathematica:

Moj zaključak je bio sljedeći: s obzirom na to da je Grlić tijekom cijele svoje akademske karijere usmjerio interes uglavnom na kontinentalnu filozofiju, estetiku i marksizam, a i da je još ne tako davno smatrao kako formalna logika ima toliko ograničenu primjenu da mora biti zamijenjena dijalektikom kad govorimo o upotrebi vešmašine ili kuhinjskog miksera, vjerojatnost da je on nakon toga odjednom našao dovoljno volje, vremena i (last but not least) predznanja da od početka do kraja temeljito prostudira epohalnu i ne baš laganu knjigu Russella i Whiteheada, ne može se bitno razlikovati od nule.

Poslije tog događaja (koji sam tada i kasnije ispričao nekolicini prijatelja), što god da bi Danko rekao, za mene nije imalo gotovo nikakvu informativnu vrijednost.

Grlićeva knjiga Contra Dogmaticos iz 1971. mogla je nekima djelovati vrlo obećavajuće ne samo zbog tog borbenog naslova nego i pogovora u kojem se naglašava da su glavna autorova meta dogmatici marksističke provenijencije. Pa dobro, je li onda taj hrabri pisac rekao nešto o Velikoj Laži, tj. o punoj četvrti stoljeća dotadašnjeg uzurpiranja vlasti od strane jugoslavenskih komunista te njihovog uvjeravanja da su ukidanje slobode izražavanja i udruživanja, zatvori za delikt mišljenja, sirova ideološka indoktrinacija od pučke škole nadalje i kult ličnosti ostarjelog diktatora zapravo znak višeg oblika demokracije nego što je bio politički sustav na trulom Zapadu?

Naravno da nije rekao ništa o svemu tome. Ne izlažući se ikakvom riziku, on spominje neke neidentificirane “domaće devijacije, nerazumijevanja i razmimoilaženja“, ali potom odmah dodaje:

…sve to, kažem i nije bitno za istinsku dimenziju jednog pozitivnog procesa koji je na djelu u Jugoslaviji od 1948. godine (a zapravo prisutan i u toku oružane revolucionarne borbe) i koji nesumnjivo svojim duboko naprednim intencijama ima povijesno značenje za socijalizam uopće. (Contra dogmaticos, 159. — kurziv N. S.)

Tobožnji veliki borac protiv dogmatizma propustio je išta kazati, čak ni izdaleka ili uvijeno, o dogmi koja bi trebala najviše iritirati svakog pravog filozofa i slobodnog mislioca. Riječ je o činjenici da je tadašnji jugoslavenski režim postavio jedan filozofski pravac (marksizam) na pijedestal i nastojao ga prijetnjama štititi od moguće kritike, a isto je napravio i s jednom političkom ideologijom (socijalizmom). I sâm Grlić je slijedio taj put. Zanimljivo je pogledati koliko se često on u svojoj filipici protiv dogmatizma poziva na Marxa, marksizam, socijalizam itd. Odgovor: te se riječi u toj knjizi u prosjeku mogu naći češće nego jedanput po svakoj stranici.

U istoj knjizi on kaže:

…istinska destrukcija staljinizma, njegov antipod može biti samo demokracija, odnosno socijalizam, odnosno samoupravljanje. U svojoj biti, to i jesu identični pojmovi. (str. 141-142. — kurziv N. S.)

Identični pojmovi su oni pojmovi koji imaju isti sadržaj. Tri pojma o kojima govori Grlić mogu imati neke dodirne točke, ali sasvim je sigurno da oni nemaju isti sadržaj! Proizvoljnim brisanjem semantičkih distinkcija između tih neupitno različitih pojmova prestaje svaka disciplina mišljenja. Iz Grlićevih riječi slijedi da je svaki politički sustav koji nema za cilj izgradnju socijalizma nužno nedemokratski, a ako je demokratski onda mora biti samoupravni. Te apsurdne implikacije rezultat su grdnog konceptualnog nereda. Ali uočimo i to da iz tog ničim izazvanog stapanja triju pojmova proizlazi da je istinska demokracija moguća samo ako je politički cilj ostvarenje samoupravnog socijalizma. Tu smo već na Titovom putu.

O tome koliko je Grlićeva poza borca protiv dogmatizma bila lažna vidi se čak i u njegovim kasnijim radovima, kao, recimo, u Leksikonu filozofa (izdanje iz 1982.) gdje se mogu pronaći jasni tragovi nekadašnjeg, i nikad do kraja izliječenog, staljinizma. Britanski filozof George Berkeley dobiva tamo prilično lošu završnu ocjenu:

Berkeleyeva filozofija ostaje u biti originalni pokušaj obrane neoriginalnih i jalovih filozofskih i religioznih pozicija. Cjelovitu kritiku tih društvenih idejnih pozicija dao je i Lenjin u knjizi Materijalizam i empiriokriticizam.

Lenjinova knjiga, naravno, nije ništa drugo nego sirovi ideološki pamflet. Pomisao da ona sadrži neku vrijednu, a kamoli “cjelovitu“ kritiku Berkeleyevih suptilnih filozofskih argumenata jednostavno je komična. Znakovito je i to da se Lenjin (“taj skromni i genijalni čovjek“, kako ga Grlić naziva) ) u Leksikonu filozofa spominje češće nego Locke, Berkeley i Hume zajedno.

No, biskup Berkeley nailazi na zlovolju autora leksikona već i na početku natuknice:

Može se reći da sve što je [Berkeley] napisao poslije svoje dvadeset i osme godine nema većeg značenja.

U stvari, Berkeley je u svojoj 49. godini objavio iznimno značajno djelo, The Analyst, u kojem je kritizirao osnovne operacije na kojima se zasnivao Newtonov i Leibnizov diferencijalni račun. Štoviše, zadovoljavajući odgovor na tu njegovu kritiku pojavio se tek nakon jednog cijelog stoljeća kada je Augustin-Louis Cauchy, uvodeći pojam limesa, postavio taj dio matematike na čvrste i konzistentne temelje. Nasuprot Grlićevom ignorantskom podcjenjivanju kasnijih Berkeleyevih radova, Florian Cajori, jedan od najpoznatijih povjesničara matematike, napisao je da je upravo The Analyst “označio prekretnicu u povijesti matematičke misli u Velikoj Britaniji“. Imati tako golem utjecaj na razvoj neke znanosti je nešto o čemu drugi filozofi (znanosti) mogu samo sanjati.

I članak o Nikolaju Berdjajevu u Leksikonu završava ideološkom diskvalifikacijom, tj. tvrdnjom da je njegova filozofija “ostala utočište mnogim društveno regresivnim i mističko-srednjovjekovnim tendencijama“. Izraz “društveno regresivan“ bio je sinonim za tada već izlizanu političku etiketu — “reakcionaran“.

O Berdjajevu Grlić na početku kaže: “Bio je hapšen i proganjan za carske Rusije, a 1922. emigrirao je u Pariz.“ Ovdje je taj često hvaljeni leksikograf i enciklopedist gadno zakazao. Naime, riječ “emigrirati“ znači “napustiti zemlju vlastitom voljom“, a Berdjajev je doživio nešto sasvim drugo: bio je deportiran! On i veliki broj ruskih intelektualaca (među kojima je bilo i drugih filozofa) bili su protiv svoje volje ukrcani na dva broda i transportirani u Njemačku. I to sve po naredbi samog Lenjina. Ako je Grlić znao istinu, onda je svjesno lagao. A ako nije znao (što je puno manje vjerojatno), pisao je o stvarima o kojima se uopće nije potrudio informirati.

Berdjajev je relevantan za Grlića i praksisovce po ubojitoj i nadasve točnoj konstataciji iz jedne njegove knjige iz 1933. koju je zbog njezine “nazadnosti“ vjerojatno malo tko od njih ikada otvorio. Naime, u vezi s njihovim busanjem u prsa zbog toga što su se nakon više od deset godina oduševljenosti sovjetskim dijalektičkim materijalizmom konačno uspjeli (donekle) distancirati od tog stajališta, najbolji je komentar tog njihovog intelektualnog “trijumfa“ ova Berdjajevljeva jezgrovita i točna dijagnoza: “Sovjetska filozofija zapravo uopće nije filozofija.“

Što je pak s Grlićevim najambicioznijim projektom, njegovom vrlo opsežnom poviješću estetike u četiri knjige? Za tu je publikaciju 1981. dobio republičku nagradu “Božidar Adžija“. Među mnogim pohvalama ovoga djela je i sljedeća ocjena Milana Kangrge:

Nijedan naš ili strani kritičar neće moći da ospori činjenicu, kako smo s Grlićevom četverotomnom Estetikom na oko 1300 strana velikog formata dobili “dosad najveću poznatu povijest estetike u svijetu“ [to su zapravo Grlićeve riječi kojima opisuje vlastito djelo]. Tu je izvršen gotovo divovski posao, što u svom rezultatu odsada pa nadalje stoji kao nezaobilazna osnova i pretpostavka za svako novo istraživanje na tom području čovjekova stvaralaštva.

Čudno je tako pozitivno vrednovati neki intelektualni proizvod na temelju “divovskog posla“ koji je uložen u njega (radna teorija vrijednosti?) ili zato što je taj napor rezultirao ogromnim brojem stranica “velikog formata“. Na žalost, rast kvantitete sam od sebe ipak ne prelazi u kvalitetu.

Ali Kangrga i Grlić su u nečemu obojica faktički u krivu. Naime, postoji još jedna druga povijest estetike od oko 1 300 stranica koja je bila objavljena na poljskom jeziku godinama prije Grlićeve, a ubrzo je bila prevedena i na engleski te kasnije i na španjolski i slovački. (Sâm Grlić navodi upravo tu knjigu u popisu literature svoje Estetike.) Autor te ranije povijesti estetike je poznati poljski filozof Wladyslaw Tatarkiewicz, a o vrijednosti te knjige najbolje govori to što je bila recenzirana u vodećim američkim časopisima za estetiku, povijest ideja i povijest filozofije.

Unatoč brojnim domaćim panegiricima Grlićevoj Estetici i hvalospjevima autoru da spada “među najznačajnije europske estetičare našeg doba“, ta knjiga nikada nije bila prevedena na neki drugi jezik. Zašto? Odgovor je vrlo jasan ako pogledate i usporedite dvije spomenute knjige. Tatarkiewicz za svaki period najprije donosi izbor kratkih tekstova reprezentativnih filozofa, i to u originalu i u prijevodu, a njegovi vlastiti zaključci i komentari su jasni, informativni, argumentirani i zanimljivi. Grlić je pak često rasplinut, repetitivan, ideologiziran, sklon praznoj retorici i često skače s teme na temu bez neke povezujuće niti. Nakon nekog vremena netko tko je čitao dijelove obiju knjiga stekao bi sljedeći dojam: kad bi mu, po uzoru na Turingov test, bilo predočeno nekoliko odlomaka iz jedne od tih dviju knjiga (a da on ne zna koje!) tom bi se čovjeku činilo da bi definitivno bio u stanju pogoditi koji je od dvojice autora napisao taj tekst. Jednom riječju, razlika je ogromna i ona objašnjava zašto su čak i najveći Grlićevi hvalitelji morali biti svjesni toga da njegova Estetika nije imala nikakve šanse na svjetskoj filozofskoj pozornici.

Veliki nedostatak Grlićevog pristupa estetici nije to što autor naglašava da promatra svoj predmet iz marksističke perspektive. Problem je u tome što on zastupa minornu i ne baš sofisticiranu verziju marksizma (tzv. “filozofiju prakse“ jugoslavenske provenijencije) koja jednostavno nema potrebno bogatstvo pojmovnih resursa da bi dala neki smisleni smjer za plodna istraživanja u području estetike. To se jasno vidi u sljedećem gotovo programatskom odlomku na početku prvog sveska Estetike:

Jer bit je umjetničkog upravo u tome što uvijek nadilazi puko postojeće, što je temeljit prekid u strašnoj rutini života, što predstavlja nešto “više“, “dublje”, “istinitije”, što je u tom smislu ćuška postojećem, zadovoljavajući one prave ljudske potrebe što nisu zadovoljene dnevnim radom ili zabavom. Ona je uvijek buntovna, čak, moglo bi se reći — činilo se to nekom i paradoksalno — uvijek i revolucionarna, upravo zato jer je uvijek nešto više i nešto drugo negoli uljepšavanje, rekreacija, ili potvrđivanje onog što postoji. [Kurziv N. S.]

Priznajem da sam jedan od onih kojima se takvo određenje doista čini paradoksalnim, da ne upotrijebim težu riječ. Grlić je praksisovsko ad nauseam ponavljano načelo kritike svega postojećeg (kojeg se oni često niti sami nisu pridržavali!) ovdje pokušao nasilno i prokrustovski nametnuti kao nužnu karakteristiku svake umjetnosti. (Uočite četiri javljanja imperativne riječi “uvijek“ u dvjema citiranim rečenicama.)

Očigledno je da takvo proizvoljno i rigidno osiromašenje pojma umjetnosti ne može biti podloga za iole smislenu povijest estetike. Gdje je, na primjer, buntovnost u Michelangelovom Davidu? U čemu je revolucionarnost Mozartove opere Čarobna frula? Kako to James Joyce točno nastoji “nadići puko postojeće“ u svom romanu Uliks? Gdje je “pljuska realnosti“ u hiperrealističkim djelima poput ove slike “Ribarsko naselje“ Zvonimira Mihanovića?

Hiperrealizam u slikarstvu zapravo teži maksimalno vjernom odrazu realnosti, što bi ga trebalo učiniti ideološki apsolutno nepoćudnim za grlićevsko-praksisovsku estetiku zbog ogromne antipatije tih filozofa prema tzv. “teoriji odraza“. Larpurlatizam također dolazi u pitanje (vidi Estetika II, str. 16.), a da ne govorimo o umjetnosti koja, sačuvaj Bože, slavi svoju sadašnjost kao idiličnu stvarnost. Sve u svemu, bilo bi puno kandidata za isključenje.

I nedavno objavljeni Filozofski leksikon (glavni urednik: S. Kutleša, LZMK, 2019., str. 435.) korektno prenosi da je, prema Grliću, “bît umjetničkog djela da nadilazi postojeće“. Gledano iz tako krute estetske perspektive, umjetničko djelo s konzervativnom inspiracijom ili indiferentnošću prema postojećem jednostavno je — nemoguće!

U pretposljednjem odlomku posljednjeg sveska Estetike politiziranje umjetnosti je dovedeno do potpunog apsurda. Naime, Grlić tu poistovjećuje “umjetnički život“ s “revolucioniranjem postojećeg“, a potom zakucava:

A nije li to ono isto … što su klasici podrazumijevali pod komunizmom?

Dakle: umjetnost = revolucija = komunizam. Alles klar.

Naravno, nasuprot tim pretjeranim i drastično restriktivnim proklamacijama, Grlić u daljnjem tekstu nije uvijek inzistirao na tom svojem nerazumno uskom, strogo revolucionarnom pojmu umjetnosti. Njegovim prešutnim odustajanjem od konzistentne primjene 11. teze o Feuerbachu na umjetnost i zauzimanjem labavijeg pristupa, rasprava o umjetnosti se na kasnijim stranicama mogla nastaviti relativno normalno. Ali, ne sasvim.

Naime, neujednačenost stila u nekim dijelovima Estetike i još neke anomalije pobudile su u meni sumnju je li Grlić stvarno bio autor određenih odlomaka u toj knjizi. Već je i brza štihproba provedena na samo nekoliko mjesta u drugom svesku njegove Estetike razotkrila da su te sumnje bile opravdane. U sljedećoj tablici na lijevoj je strani tekst originala, a na desnoj je taj isti tekst koji je Grlić samo preveo i predstavio kao svoj:

Nakon ovog dokaza Grlićevog intelektualnog nepoštenja nisam se htio upuštati u daljnje istraživanje i pokušati ustanoviti — što bi, naravno, bilo praktično neizvedivo — koliki je dio teksta cjelokupne Estetike zaražen plagijatom. Ali, moguće je doći do skromnijeg, približnog zaključka. Naime, pod nekim prilično plauzibilnim pretpostavkama matematički bi se dalo pokazati kako je znatno vjerojatnije (a) da je u svom djelu od oko 1 300 stranica Grlić počinio još plagijata, nego (b) da sam ja u svom kratkom i nasumičnom traganju slučajno otkrio baš sva njegova prepisivanja.

Ja sam slušao i polagao estetiku kod profesora Danila Pejovića, kojeg sam smatrao daleko najboljim nastavnikom na Odsjeku za filozofiju. Svaka usporedba njega i Grlića kao nastavnika ide na štetu ovog drugog: u erudiciji, jasnoći izlaganja, znanju glavnih stranih jezika, kulturi ophođenja. Čak i mnogo hvaljena Dankova duhovitost nekako nije rezonirala s mojim smislom za humor. Za mene je on bio preglasan, bombastičan, hvalisav (“Ja sam Nijemcima otkrio Nietzschea!“) i naprosto neduhovit, a ponekad i neprimjereno vulgaran. Na primjer, Kuvačić ovako opisuje jedan Grlićev istup na međunarodnoj filozofskoj konferenciji u Rumunjskoj:

Danko je govorio njemački i, sjećam se, počeo je s čuvenim Kantovim pitanjem: kako su sintetički sudovi apriori uopće mogući? Nastavio je pričom da on izvanredno poštuje Kanta, ali da mu je, usprkos tome, mnogo draža varijanta: kako su lijepe, goluždrave djevojke uopće moguće? Te su njegove riječi izazvale veselje i smijeh u dvorani.

Uvijek sam imao velike rezerve prema feminističkom pokretu zbog njegovih brojnih pretjerivanja i neistina, ali smatram da je ovakav “humor“ i u ono vrijeme bio krajnje neumjestan, pogotovo za jednog nastavnika i to već u zrelim godinama.

Kad je već spomenut Nietzsche, treba reći da je Grlić čak i tog svog omijenog filozofa još osamdesetih anakronistički i dogmatski gledao kroz prizmu marksizma i kritizirao ga iz te perspektive:

Nietzsche je u tom smislu ipak ostao … realno u postojećem sistemu, pa i pripadnik svoje klase, nemoćan da joj frontalno suprotstavi revolucionarni obrat koji se već tada imperativno nametao kao prijelomna točka svjetske povijesti..

Kada Grlić kaže za Nietzschea da je ostao “pripadnik svoje klase”, iz njega (koji je tada već bio na pragu sedmog desetljeća) još uvijek progovaraju jezik i sirova filozofija sovjetskog dijalektičkog materijalizma. A i kada piše da “Nietzscheove strijele često nisu upravljene u pravu metu”, prigovor je zapravo da on nije bio na Marxovoj liniji. Ali to nije Nietzscheova slabost nego, naprotiv, veličina.

4. Aktivist

U osmom poglavlju svoje knjige Konsenzus bez pokrića (Školska knjiga, 2022.), detaljno sam analizirao stav praksisovaca prema nacionalizmu, od Hrvatskog proljeća pa sve do početka devedesetih. Opsežno sam dokumentirao njihov konstantan nedostatak principijelnosti kad su se u raznim situacijama jako različito postavljali prema hrvatskom i prema srpskom nacionalizmu. U svemu tome Grlić je igrao vrlo aktivnu ulogu, a znao je biti i najmilitantniji među onima koji su već i u sâmom postavljanju hrvatskog pitanja vidjeli ustaštvo i fašizam.

Prosvjedovali su protiv presude Mihailu Đuriću (zbog srpskog nacionalizma), a nisu se oglasili povodom masovnih i drastičnijih presuda studentima i intelektualcima u Hrvatskoj (zbog hrvatskog nacionalizma). Grlić je i nakon deset godina bio najaktivniji u obrani te nekonzistentnosti na sastanku Upravnog odbora Hrvatskog filozofskog društva kada se postavilo pitanje treba li HFD stati u obranu Vlade Gotovca kojem je kao ponovnom političkom optuženiku predstojao novi sudski proces. Dankovi su argumenti tu bili transparentno nevaljani, ali prijedlog podrške Gotovcu bio je odbačen ogromnom većinom glasova.

Grlić je od svih praksisovaca otišao i najdalje u dehumaniziranju hrvatskih “proljećara“. Upravo kad su oni počeli biti izvođeni na sud 1972. godine, on je na jednom skupu u Srbiji govoreći o uhićenjima studenata i intelektualaca u Hrvatskoj i pripremama sudskih procesa rekao da svatko treba imati slobodu, ali samo pod uvjetom da ima “neke elementarne karakteristike čovjeka“. Tvrdeći da nije teško razlikovati ljude od “neljudi“, dodao je:

Ali ako je riječ — upotrebit ću sad možda jedan malo šokantan izraz — više o životinji nego o čovjeku, onda su neke mjere doista potrebne. Tigra ili lava neću pustiti iz kaveza. [Kurziv N. S.]

Tadašnji komunistički režim je osuđene proljećare ipak pustio “iz kaveza“ nakon što su odslužili duge zatvorske kazne. Grlićevski pak gledano, nije trebalo žuriti s puštanjem na slobodu. Prethodno je trebalo svakako provjeriti jesu li se zatvorenici transformirali iz životinja u ljude.

Ali što su toliko strašno ti osuđenici iz 1972. točno napravili? Evo glavne inkriminacije:

Ja, naime, doista mislim, da u okviru onoga što danas jest i što danas postoji, i u okviru onih konstelacija snaga i sistema koji mi imamo, da je bolje … da se onemoguće neki neljudi nego da slobodno šetaju ovom zemljom. Riječ je, stvarno, — ne o tome da bi se nekome svetilo, ili da bi se nekome, zbog onoga što je činio sad činilo slično, — nego je doista riječ o onima koji su bili, ne samo potencijalni nego i realni ubojice i stoga što to ostaju i danas. Radilo se o ljudima koji su išli na likvidaciju, radilo se o ljudima koji su govorili o mješovitim brakovima, radilo se o ljudima koji su vršili policijska ispitivanja. (str. 168. — kurziv u originalu)

Ne sjećam se da je itko od “hrvatskih nacionalista“ tada bio optužen, a kamoli osuđen, za ubojstvo ili pripremanje likvidacije. Također, nije postojao zakon koji bi zabranjivao policijska ispitivanja ili govor o mješovitim brakovima. Upravo to što Grlić nije u stanju navesti išta konkretno (i istinito) što bi ocrnilo njegove tadašnje političke protivnike i učinilo ih “neljudima“ najbolje pokazuje koliko je mizeran njegov pokušaj opravdavanja represije nakon sloma Hrvatskog proljeća. On na jednom mjestu kaže i da je “na svojoj koži osjetio, recimo, pojedine nacionaliste koji su danas u pritvoru“ (str. 140.), ali opet ne navodi išta specifično. U svakom slučaju, nedolično je bilo političkim disidentima tada pod teškim optužbama u nedemokratskom režimu javno imputirati nove, nemušto formulirane i ničim potkrijepljene delikte.

Zanimljivo je da je Grlić smatrao da se borba protiv nacionalizma ne smije ograničiti samo na uhićenja i suđenja. Represija mora ići dalje i dublje:

Međutim, lično mislim da se može zatvoriti još 150 Veselica, ili još 300 ili još 1000 Veselica, a da time nećemo riješit pitanje nacionalizma. Ja mislim da se moraju uništit oni oblici okupljanja, oni oblici organizacija, oni oblici institucija koji će uvijek iznova rađat takve Veselice… (str. 140-141. — kurziv u originalu)

Poznavateljima Grlićevog polemičkog vokabulara njegovo viđenje političkih protivnika kao “više životinja nego ljudi“ nije moralo biti šokantno jer im je taj rječnik bio poznat još iz njegovog članka “Marginalije o pojmu nacije“ iz broja 3-4 Praxisa iz 1971., posvećenog bespoštednoj borbi protiv “maspoka“. Taj tekst završava konstatacijom da se pomoću nacionalnog može postići monolitnost koja “vrijeđa intelektualno i ljudsko dostojanstvo i srozava čovjeka na bestijalne instinkte i zakone horde“ [kurziv N. S.]. Vidjevši svoje političke protivnike kao bića niža od čovjeka, Grlić ih je nazivao “sajamskim muhama“, “malim glodavcima“, “kontrarevolucionarnim ološem“, “klatežom“, itd. Insinuirao je i vezu s nacizmom tvrdeći da je nacija “krv i tlo“ (Blut und Boden, naravno).

Može li niže? Da. Grlić je kazao da su lideri Hrvatskog proljeća “hrabri uglavnom onda kad iza njih čvrsto stoji kordon policije“. A, naravno, svi su tada unaprijed jako dobro znali tko je mogao računati na potporu policije u trenutku kad vlast odluči intervenirati. Kao što se na kraju i pokazalo.

*    *    *

Zašto pisati ovako dugi tekst o nekome o čijim radovima i djelovanju imate u biti vrlo negativno mišljenje? Moj početni (provizorni) odgovor mogao bi biti ono što je na slično pitanje o korisnosti negativne kritike rekao veliki francuski mislilac Frédérick Bastiat u svojim Ekonomskim sofizmima:

Ali naposljetku — reći ćete — što zaključujete?

Nemam potrebu išta zaključivati. Ja pobijam sofizme, i to je sve.

No — uzvratit ćete — nije dovoljno samo rušiti; potrebno je i graditi.

Točno. Ali uništiti neku pogrešku znači podići istinu koja joj je suprotstavljena

Upravo tako i kritizirati jako lošu filozofiju koja još uživa veliki ugled u nekoj sredini i ima brojne nastavljače znači skrenuti pozornost na to da postoji neusporedivo bolji i smisleniji način bavljenja tom strukom. Ukoliko se u određenoj disciplini slave i uzdižu ljudi čiji radovi ne zadovoljavaju minimalne kriterije kvalitete koji vrijede u međunarodnoj akademskoj zajednici, to će mnogi vrlo brzo prepoznati. Inteligentniji mlađi ljudi lako će uočiti znakove onoga što je Imre Lakatos nazivao “metodološkom degeneracijom“ određenih područja pa će te intelektualne močvare početi izbjegavati u velikom luku. S druge strane, one će privlačiti potkapacitirane likove, karijeriste i pozere.

Sfere istraživanja koje iz tih razloga počne napuštati intelektualni kapital bit će osuđene na ubrzano propadanje. Bez suprotstavljanja tim negativnim trendovima rezultat će biti samo daljnja korupcija i uništavanje onoga što je još eventualno vrijedilo i odupiralo se zahuktaloj entropiji. Otpor možda ipak ima smisla.