U osvrtima na izbor Roberta Prevosta za vrhovnoga poglavara Rimokatoličke crkve pretezalo je isticanje njegova matematičkog obrazovanja i primjene teorije vjerojatnosti u propitivanju epistemoloških temelja religijskih uvjerenja (vidi njegovu knjigu iz 1990. Vjerojatnost i teističko objašnjenje). Međutim, Sveti otac nije samo znanstvenjački bogoslov nego i doktor kanonskog prava. U skladu s time rimski je biskup u svome pontifikatu pokazao konzistentan interes za pravne teme, kako i dolikuje papi i kanonskom odvjetniku, dosljedno izjavljujući ispravnu, istinitu, perenijalnu i klasičnu jurisprudenciju (pravdoznanje prema Belostenčevu »Gazofilaciju«). Njegovi su stavovi doduše samo suvremena rekapitulacija vjekovnog katoličkog i antičkog nauka, a osobitu pažnju bi im trebala pokloniti zajednica teoretičara prava i pravne znanosti među kojima suvereno kraljuje pravnopozitivistički konsenzus, ali i političari svih svjetonazorskih opredjeljenja kojima je stalo do rekoncilijacije. Sveti Otac daje do znanja da su pozitivističke pravne teorije i o njima ovisne političke intuicije u raskoraku s višestoljetnim perenijalnim naukom zapadne tradicije. U daljnjem tekstu podrobnije ćemo razmotriti izjave Svetog Oca o pravu i državi te izvesti zaključke o njihovim implikacijama.
Prije svega, papa Lav XIV. je opetovano potvrdio tradicionalan nauk Crkve i antičkih jurista o naravnom pravu (ius naturale), a osobito činjenicu da je ono obvezujuće ex proprio vigore, odnosno da naravno pravo obvezuje vlastitom snagom te da je izvor prava koji ne ovisi o pozitivnom usvajanju u zakonodavnim tijelima. „Temelji nauka, osobito socijalnog nauka koji je Isus donio svijetu, na bitan su način u skladu s ljudskom prirodom“ i „naravno pravo svatko može razaznati; i nekršćani i bezvjerci.“ „Stoga ga bez krzmanja možemo iznositi, predlagati i gorljivo braniti jer ono usmjerava ka stvaranju miroljubivih, složnih i izmirenih društava.“[1] Sveti Otac „naravno pravo“ smatra „bitnim i nezaobilaznim mjerilom za odmjeravanje valjanosti i orijentiranje u političkoj djelatnosti.“ [2] Tomu je tako jer je to skup pravnih načela „koji nije napisan ljudskom rukom nego je poput matematičkih teorema prepoznat i priznat kao valjan svuda i uvijek, a njegovi se najvjerojatniji i najuvjerljiviji argumenti pronalaze u samoj prirodi.“[3]
Citirajući Cicerona Sveti Otac izjavljuje: „Naravno pravo je ispravna razboritost u skladu s prirodom. Ono je univerzalno, konstantno i vječno te nas zapovijedima potiče da činimo ono što je ispravno, a zabranama nas odvraća od zla. Tome pravu nema izmjene niti mu se ijedan dio može izlučiti niti ga se može uopće dokinuti; niti ga se po senatu niti po narodnoj skupštini možemo osloboditi, a nije mu potreban ni komentator ni interpretator. Neka ne bude prava ni u Rimu ni u Ateni, ni sada ni kasnije, mimo jedinstvenog, vječnog i nepromjenjivog prava kojim ima da se vode svi narodi u sve vijeke vjekova.“[4] Ciceronov klasični nauk stoji u oštroj opreci prema gruboj pozitivističkoj tvrdnji da je pravo puka društvena fenomenološka činjenica, čin volje utemeljen na nasilju (neovisno o tome postoji li unutrašnji skup „pravila priznatosti“).
Drugi je važan aspekt Lavovih pravničkih tvrdnji njegovo revno zauzimanje za načelo sadržano u aforizmu sv. Augustina da nepravedni zakon uopće nije zakon. Tako je u nedavnom obraćanju djelatnicima u pravosuđu[5] rekao: „Bez pravde se ne može upravljati državom. Ne mogu postojati prava u državi u kojoj nema stvarne pravde. Čin izvršen u skladu s pravom je nedvojbeno čin ostvaren u skladu s pravdom. Stoga je nemoguće da čin ostvaren protiv pravde može biti izvršen u skladu s pravom. Država u kojoj nema pravde nije država.“
Primijetimo da Lav ne misli samo na ukupni skup propisa i poredak društvene regulacije koji nazivamo „državom“ nego i na individualne čine ostvarene „u skladu s pravom.“ Pojedini pravni propisi države ne mogu se temeljiti na goloj volji, bilo da se radi o odluci jedne osobe ili o demokratskom konsenzusu. Budući da je naravno pravo iznad i unutar pozitivnog prava i da je samo po izvedivosti iz naravopravnih načela pozitivno pravo uopće pravo u pravom smislu riječi, zaista je „nemoguće“ da čin ostvaren protiv pravde bude izvršen u skladu s pravom.
Ovaj snažan uvid ima mnogostruke implikacije. Osobito za pozitivističke teorije prava. Ako je pravo samo volja pretočena u tekst, je li istinita tvrdnja da je čin u skladu s pravom nedvojbeno izvršen u skladu s pravdom? Prema pozitivističkom gledištu, vazda je otvoreno pitanje slaže li se ili ne voljna zapovijed priznatoga suverena s pravdom i moralnošću – koje pak ne smatraju dijelom pravnog poretka.
S druge pak strane, ako je pravo samo volja pretočena u tekst, može li biti istinitim da je nemoguće da čin ostvaren protiv pravde bude izvršen u skladu s pravom? Lav je posve jasan kako trebamo shvaćati pravo: „To zahtijeva sposobnost da se uvijek misli u svjetlu istine i mudrosti, moramo tumačiti pravo na dubok način, onkraj puke formalne dimenzije, sa svrhom shvaćanja dubljeg smisla istine kojoj služimo.“[6] Ove misli proturječe pozitivističkim pretpostavkama da pravo valja tumačiti s isključivom referencijom na tekst ili na druge društvenočinjenične izvore.
Treći aspekt Lavove klasične pravničke misli njegova je reafirmacija i formulacija klasičnog koncepta općega dobra (bonum commune). U skladu s predajom Crkve papa Lav imaginira „politiku kao najviši oblik ljubavi (caritas).“ Dakle, ne radi se o liberalnopozitivističkom sudaru volja niti o pridobivanju volje suverena za privatno dobro ove ili one skupine nego o „ispravnom usmjeravanju naših volja prema bonum commune. Politika je životni niz djela kršćanske ljubavi te konkretno znamenovanje i namjesničko svjedočanstvo o trajnoj Božjoj brizi za dobro svekolike ljudske obitelji“. Prema tome, uloga nositelja vlasti je „promidžba i zaštita dobra zajednice, općega dobra, neovisno o bilo kojem posebnom interesu.“[7] Ova misaona artikulacija posve je u skladu s transcendentnim i klasičnim poimanjem sveopćega dobra prema kojemu je ono istinsko dobro, odnosno interes svakog pojedinca. Ono se ne smije pogrešno zamijeniti s liberalnim konceptom općeg dobra kao sredstva za ostvarivanje privatnoga dobra pojedinaca koji se međusobno takmiče i nadmeću za udio u tom zajedničkom dobru sukobljavajući se čak i oko same definicije i naravi dobra, a čije djelovanje i ishode tobože vodi i u dobro pretvara providencijalna volja.
Sveti Otac baštini integralno shvaćanje zbiljskih vidika općega dobra koji su izloženi u nauku Crkve. Odatle slijedi da „ne postoji raskol u ličnosti javne osobe. Nema političara s jedne, a kršćanina s druge strane. Postoji političar koji pod Božjim pogledom, vođen svojom savješću, živi svoje obveze i službu na kršćanski način.“[8] Ideja o bonum commune kao o transcendentnoj zbiljskoj stvarnosti prema kojoj se politički život orijentira stoji u oštroj opreci s onim modernim idejama koje teže ispražnjavanju i reduciranju općega dobra na puku instrumentalnost u svrhu gomilanja zasebnih koristi pojedinaca u što veći zbroj tako pojmljenog bonum commune.
Papino objašnjenje bonum commune važna je interpretativna glosa za razumijevanje izlaganja toga pojma u Katekizmu Katoličke Crkve[9] kao „zbira uvjeta društvenoga života ljudi koji im, kao pojedinim članovima ili kao skupinama, omogućava da potpunije i lakše dođu do vlastitog savršenstva (perfectio propria).“ Radi se o naoko drugačije izraženoj ideji o bonum commune koje zvuči instrumentalno po tome što zahtijeva skup strukturnih uvjeta u kojima pojedinci, obitelji i udruge mogu cvjetati i težiti dobrom životu u zajedništvu. Međutim, bonum commune je zasebno, nedjeljivo, nepotrošivo i vrhovno dobro po tome što je cvat politeje (pravnopolitičke zajednice), kao poretka miroljubivog, uređenog, civilnog prijateljstva, posvećenog njegovanju sreće svih svojih članova, zaista nešto drugo od dobra pojedinaca i supsidijarnih udruga u istoj zajednici. Dobro politeje je dakle usmjereno ostvarivanju uvjeta zbiljske sreće svojih članova i time jedan od vidova osobnog dobra svakog pojedinca koji joj pripada. Bonum commune je zapravo najviše temporalno, odnosno zemaljsko dobro pojedinca.
Premda je svoj najpotpuniji razvoj doživjelo unutar katoličkog pravnog okvira, klasično pravo nije isključivo katoličko. Podrijetlo mu je u pretkršćanskome svijetu. Ima univerzalnu, odnosno globalnu primjenjivost, a njegovi analogoni postoje i u drugim pravnim tradicijama (npr. konfucijevstvo). Razložnost naravnog prava shvatljiva je svakom razboritom čovjeku kako to ističe i papa Lav XIV. U našim je zakonodavnim, sudbenim i pravnoznanstvenim krugovima pozitivizam neosporen i nepropitan poput koprene koja sve političke vidike čine tmurnima, tjeskobnima i zatvorenima. Osim toga, pozitivizam je generator bjesomučnih sukoba za zakonodavne poluge kojima se može nametnuti volja protiv interesa mrskih takmaca. Sama mogućnost dospijevanja zakonodavnog tijela i organa prisile u ruke percipiranih političkih zlonamjernika izvor je malaisea i zamašnjak polarizacije. Društveno sivilo rezultat je izostanka prvog preduvjeta procvata sveopćega dobra, a to je shvaćanje supstancije naravnog prava te da je ono univerzalno prihvatljivo, ostvarljivo i zapravo jedino mjerodavno. I da je Crkva čuvarica tog klasičnog i blagotvornog društvenog nauka. Eh kad bismo se oslobodili zamamnog čara i privlačnosti, a zapravo tamnice, novovjekovnih alternativnih, buntovnički reduciranih i parcijalnih poimanja čovjeka i uređenja njegova života u zajednici.
________________________________________
[1] Govor Njegove Svetosti pape Lava XIV. delegaciji izabranih dužnosnika i civilnih osoba iz Val de Marnea (biskupija Créteil) – Le Saint-Siège
[2] Govor Svetoga Oca Lava XIV. zastupnicima povodom Jubileja državnih dužnosnika – La Santa Sede
[3] Ibid.
[4] Ibid.
[5] Govor Svetoga Oca Lava XIV. sudionicima Jubileja djelatnika u pravosuđu – La Santa Sede
[6] Ibid.
[7] Vidi ii. fusnotu.
[8] Vidi i. fusnotu.
[9] CCE, II, 1905–1912
