Krešimir Petković: Slavenka ili o laži – prokleta statistika

„Rat se tako rasplamsao. Tri ubijene žene, jedna puškom, druga nožem, treća sjekirom, od kojih su dvije ubili partneri, a jednu sin, plus jedna teško ozlijeđena – pretučene i silovane odavno više niti ne brojimo – ukupna je bilanca tih desetak dana na hrvatskim ratištima. Sve dakle po molitvama Vitezova Bezgrešna Srca Marijina: u tri godine, otkako kleče na trgovima za povratak tradicionalnim obiteljskim vrijednostima, Vitezovi Bezgrešna Kurca u Hrvatskoj su poubijali trideset osam žena, što je na zagrebačkom Trgu bana Jelačića jedan od njih – valja mu zapamtiti ime, jer po njemu će se jednog dana nazivati ulice, škole i muška sjemeništa: samozvani kompozitor, pjesnik, glazbenik i community Toni Kumerle – proslavio obredno čizmama pogazivši svaku pojedinu od trideset osam ruža položenih za ubijene žene.

Toliko o ‘Nacionalnom planu za suzbijanje i prevenciju nasilja nad ženama’ Plenkovićeve Vlade, te „sustavu intervencija prema počiniteljima“: od početka ove godine ubijeno je, samo trenutak da zbrojim, dakle osamnaest žena, čime je već sad – a tek slijede radosni obiteljski božićni blagdani! – premašen prosjek Plenkovićeve Hrvatske: u tih deset godina ubijeno je točno stotinu sedamdeset žena, iza kojih je ostalo dvije stotine osamnaestero djece. Prema službenim statistikama, u Hrvatskoj se svakih petnaest minuta zlostavlja jedna žena, a samo Autonomna ženska kuća Zagreb u prosjeku svakoga dana primi deset ženskih poziva u pomoć. Vijesti s fronta još više ohrabruju kad se zna da je muška armija pritom prošla s minimalnim gubicima: čak je i onaj vitez iz Rijeke preživio samoubojstvo.“

Boris Dežulović, „Vitezovi Bezgrešnog Kurca“, portalnovosti.com, 13. 12. 2025.

„Pojednostavit ću analizu korijena fašizma Wilhelma Reicha u kultnoj Masovnoj psihologiji fašizma: kad bi naši crnokapuljaši redovito jebali (pardon, moram njihovim rječnikom), ne bi se skrivali i ne bi im Drugi bili za sve krivi zato što im je ćaća impotentni malomišćanin frustriran što dirinči na rubu egzistencije za gazdu koji je iskoristio blagodati korupcije, živi u vili s bazenom, naknadno legaliziranoj, drčno turira makinu po njegovim živcima; a mater mu puderom skriva šljive zbog presoljenog ručka jer kad ne može u firmi biti baja, barem u kući zna se da je ćaća neupitni autoritet, kako mu i pop tepa na nedjeljnoj misi. U fašizmu žena je samo majka i čuvarica ognjišta, nema pravo na seksualnost.“

Jadranka Pintarić, „Herscht 07769‘ Nova majstorija novopečenog Nobelovca: Stalno se naslućuje ‘crescendo‘ koji nikako da dođe. Samo polako, budite strpljivi, dobit ćete zadovoljštinu”, jutarnji.hr, 12. 12. 2025. 

Nakon navoda iz kolumne Borisa Dežulovića u Novostima, koji se bavi ratom spolova u Hrvatskoj, i teksta Jadranke Pintarić, koji ga pokušava pratiti pristojnošću, slijede dva manja isječka iz starijih tekstova Slavenke Drakulić iste tematike, objavljena početkom i krajem 2016. na portalu Jutarnjeg lista. Tipfeler je u izvorniku, a podebljavanje dijelova koji se ponavljaju, kao i politike brojki u Dežulovićevu tekstu, je moje. Potonjoj ću se politici u Dežulovićevu tekstu posvetiti na kraju kao i slici koju je ponudila Pintarić, a koja je svojim fenomenološkim bogatstvom i analitičkom dubinom izmaknula i potrebi za naglašavanjem.

Oba teksta Slavenke Drakulić iz kojih su preuzeti navodi ogledni su primjerak jedne vrste diskursa. Uklapaju se u obrazac štancanja prigodničarskog aktivističkog folklora o nasilju nad ženama. Ritualni red dekontekstualizirane političke statistike prate alarmističke lamentacije o porastu pojave. Isti statistički dio i ocjene o kaznenopravnom okviru pojavljuju se u dvama različitim tekstovima. Prvi donosi opravdanje ubojstva nasilnika, zagovor proširenja koncepta samoobrane te pohvalu pomilovanja, instituta koje se inače problematizira kao ostatak proizvoljnosti u djelovanju suverena, posebno u Hrvatskoj. Riječ je, k tome, o pomilovanju ubojice, Jacqueline Sauvage koja je ustrijelila muža s leđa nakon što im se ubio sin. Drugi zagovara ratifikaciju Istanbulske konvencije, kritizirajući državne institucije koje ne samo da toleriraju postuliranu kulturu nasilja nad ženama nego svojim procedurama dodatno viktimiziraju žrtve koje se usude tražiti pomoć države. Ukratko, jedan od nebrojenih istih tekstova koji su snažno zagovarali Istanbulsku konvenciju, koja, kako je to kasnije pregnantno sročila Neva Tolle, mora postati „sveto pismo“ u državi.^[1] Nekoliko je problema s označenim navodima, koji idu dalje od uvriježene monotonije i gluposti ideologiziranog diskursa.

Prvo, dio u njima je prepisan unutar godine dana. Autoplagijat se ne čini tako drastičnim prijestupom kao plagijat, netko se uostalom lažno ne predstavlja kao autor; samo je, seinfeldovski rečeno, neka vrsta double dippera kad su posrijedi vlastiti uraci, k tome novinski, a novine nisu akademski časopis. Nije uostalom riječ o cijelim tekstovima nego o manjemu dijelu, detalju koji se tiče podataka. Gotovo bi mogli odmahnuti rukom, posebno s obzirom na važnost i težinu teme: ona broji mrtve žene, a ovaj broji nekoliko riječi koje se tiču statistike koja je takva kakva jest – morbidna i grozomorna? No ne bi li se, čak ni u komociji i monotoniji ideološkog diskursa, trebalo uzdržati od prepisivanja dijelova vlastitih tekstova i njihova objavljivanja? Riječ je o dvostrukom prekršaju, autorice koja mora biti svjesna da reciklira dio vlastitog teksta i uredništva koje bi trebalo pratiti što objavljuje ma kako nizak bio standard kvalitete objavljivanja u tabloidima.

Drugo, znatno važnije i ono što uopće opravdava ovu intervenciju: đavao se ipak, kako to biva, našao u tom monotonom detalju. Reciklirani navodi su pogrešni, a politička logika im je ista do danas. Za početak, „nasilje nad ženama“ nije izbrisano iz Kaznenog zakona jer ga tamo 2016. nije ni bilo. Kao zdravorazumska kategorija, kategorija feminističke sociologije ili borbeni pojam feministkinja u javnoj sferi, s velevažnom dilemom valja li „nad“ ipak zamijeniti s manje submisivnim i više političkim „protiv“ kao prijevoda engleskog against iz globalističke sintagme violence against women, nasilje nad ženama bilo je učestalo spominjano u javnosti, ali ne kao kategorija pozitivnoga kaznenog prava. Ono je još, unatoč postupnim ideološkim nagrizanjima, nastojalo biti općenito. „Rodno utemeljeno nasilje nad ženama“ doista je uvedeno zajedno s famoznim femicidom: kao kategorija općeg dijela Kaznenog zakona^[2] i kao posebna varijanta teškog ubojstva, naime „teško ubojstvo ženske osobe“.^[3] Tako je na jezik hrvatskoga pozitivnog prava kao ideološki signal kaznene politike kao simboličke politike preveden femicid, uz političkoteorijske dileme novijih identitetskih borbi o tome tko se sve ubraja u žensku osobu (s tim da i sama Istanbulska konvencija, unatoč tumačećoj krpici, otvara iste interpretacijske dileme),[4] i praktične dileme primjene s obzirom na misterije pravne dogmatike o motivima počinitelja u konkretnim slučajevima.[5] U konačnici, možemo reći „tim gore po činjenice“ jer je Slavenka bila ispred činjenica za razliku od njezinog začuđenog krta znanstvenika koji je također, prigodno objašnjavajući misterije Berlinskog zida iz krtičje perspektive, nedavno osvanuo u Jutarnjem listu: „Otkrio sam i nove dokaze o čudnom ponašanju Ljudi. Pritom mislim na materijalne dokaze koji se ne mogu osporiti.“^[6] Pogledajmo malo podrobnije te dokaze.

Kontekst upućuje na to da autorica vjerojatno misli na obiteljsko nasilje (koje, dakako, u ideološkom diskursu, mora biti isključivo nad ženama), no time tek stvari postaju suštinski neistinite. Istina je donekle jednostavna i poznata svakome tko je imalo pratio noviju povijest kaznene politike u Hrvatskoj u ovom području. Obiteljsko nasilje počelo se oblikovati kao kategorija hrvatskog kaznenog zakonodavstva koje je u saboru slavodobitno proglasio Vladimir Šeks. Autor tog, za 1990-e, progresivnog kaznenog zakona koji je stupio na snagu tek 1998., bio je Željko Horvatić, a regulirao je nasilje kroz obitelj kao jedinicu i kazneno djelo „kršenja obiteljskih obveza“, selektivno i neeksplicitno.^[7] Tada nije postojao poseban zakon o zaštiti od nasilja u obitelji ni prateći dispozitiv njegove primjene, sa svojim pravilnicima, protokolima i statistikom. (Pitanje je naravno, za nas i krticu, o samoregulaciji tradicije: kako su samo obitelji opstajale pa čak i bile bitno demografski produktivnije i dugovječnije u tom patrijarhalnom mraku, no bolje ne otvarati tu nezgodnu temu logike i uspješnosti intervencija države u podzemlje društvene sfere.) Obiteljski zakon zabranu fizičkog kažnjavanja spominje tek 1999,^[8] krajem 2000. se u Kazneni zakon uvodi „Nasilničko ponašanje u obitelji“,^[9] a Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji, uveden je 2003. da bi se godinama mijenjao, dopunjavao, iznova donosio te u biti postajao obuhvatniji i stroži, uključujući nove oblike nasilja, ambiciozniju katalogizaciju prava i zaštitu žrtava, sigurnosne mjere, obveze liječenja i izdašnije novčane i zatvorske kazne.^[10]

Dozvolite mi malu digresiju, pomalo poput Slavenkine znanstvene krtice, jer s kaznenim pravom ponekad nije lako ni samim pravnicima, a kamoli politolozima, da o laicima ne govorimo. Propalu novelu Kaznenog zakona 2003, koja je smjerala uvesti doživotni zatvor,[11] prisutan u Sloveniji i Srbiji ali ne u Hrvatskoj, iza koje je pak stajao Horvatićev akademski antagonist s pravnog fakulteta u Zagrebu, Petar Novoselec, mogli bi samom tom činjenicom, unatoč mogućnosti uvjetnog otpusta, svrstati na desno iako je riječ o političkom projektu SDP-ove koalicije dok je Horvatićev penološki progresivan dokument nasuprot „razularenoj represiji“[12] bio dio ozloglašenog HDZ-ovog establišmenta 1990-ih. U toj situaciji, velika reforma kaznenog zakonodavstva, štoviše donošenje novoga Kaznenog zakona, ovaj put pod vodstvom Ksenije Turković, još jedne profesorice zagrebačkog pravnog fakulteta, ima sljedeću logiku, jasnu s obzirom na zahtjeve diskursa ljudskih prava vezanog uz Vijeće Europe i Sud u Strasbourgu: kako se mora jasno razgraničiti kazneno i prekršajno, da se za isto ne kažnjava čas ovako ili onako ili oboje, ideja je bila da Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji regulira obiteljsko nasilje kao prekršaj, dok su ozbiljniji nasilni činovi nad članovima obitelji koji pravno obuhvaćaju nasilje nad ženama, zahvaćeni kao kvalificirani oblici kaznenih djela, koji predviđaju težu kaznu. Različite kategorije članova obitelji, izvanbračnih drugova i dakako istospolnih partnera kasnije su obuhvaćeni proširivanom kategorijom bliske osobe[13] no logika je ostala ista. Ako se zločin počini nad članom obitelji tj. bliskom osobom, zapriječena je kazna veća. Primjerice, teške tjelesne ozljede kažnjavaju se više ako su nanesene članu obitelji te dakako silovanje i spolni delikti koji su, barem što se supružnika tiče, tako izmaknuli nešto starijoj Kantovoj logici braka kao davanja prava na uzajamno spolno posjedovanje.^[14] Ukratko, odnosi među bliskim osobama postali su žarište kaznene intervencije države.

Dakle, nasilje u obitelji nije izbačeno nego je strože i u tom koraku dosljednije regulirano barem u tradiciji hrvatskoga kaznenog i prekršajnog prava i kaznene politike koji imaju svoje probleme, no ovdje nije mjesto o njima podrobnije raspravljati. Ali feministkinjama to nije odgovaralo te su počele isticati da je obiteljsko nasilje uklonjeno iz Kaznenog zakona te da se ono tretira „samo kao prekršaj“ za što je ilustrativan Slavenkin tekst u svojim borgovskim replikama.^[15] Posljedica te larme, nakon dvije dramatične godine bez kaznenog djela obiteljskog nasilja, je bila da se ono ubrzo vratilo i kao kazna^[16] uz to što je ostalo kao prekršaj kroz uhodani dispozitiv Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji. Zatim je serijski strože regulirano, i u slovima zakona i u praksi, povećavanjem kaznenih minimuma i maksimuma za prekršajna i kaznena djela nasilja prema bliskim osobama i dakako samo nasilje u obitelji,[17] a kada je i to, zbog učinaka starenja populacije i kaznene politike – na stranu ovdje o čemu se sve može više ili manje uvjerljivo kriminološki spekulirati – počelo davati niže statističke prinose (v. Tablicu 1, od 2011. nadalje u kategorijama obiteljskog nasilja), pa se više nije moglo kontrafaktički govoriti o porastu nasilju, logika je bila prebacivati slučajeve u kaznenu sferu da bi se govorilo kako drastični oblici nasilja rastu, uz cijelu bizarnu epizodu s koronom, koja je također poslužila za političku teatralizaciju obiteljskog nasilja,^[18] kampanju #Spasi me[19] koju je popratila medijska baražna vatra Jutarnjeg[20] o tome da se zbog šamara ide u zatvor na godinu dana, valjda s Borisom Vlašićem, Kristinom Turčin i Ivankom Tomom kao zatvorskim čuvarima koji će se pobrinuti za implementaciju.^[21]

Kada je ukinut nijansiraniji, ali politički skandalozan spolni odnos bez pristanka po zgražajućoj aut raptum aut nihil logici sve podvedeno pod silovanje[22] već prema diskursu žrtve koji se, sukladno novoj dogmi, ne smije propitivati^[23] jer je to sekundarna viktimizacija, broj silovanja je, kako su isticali mediji, drastično porastao.^[24] Manje je važno hoće li i zašto broj prijava i dalje i koliko rasti; ako i bude padao, bit će, po neopovrgljivoj feminističkoj logici, riječ o tamnoj brojci koja raste iako svijest o nasilju i poticaji za prijavljivanje rastu. Riječ je u biti o onome o čemu je davno na svoj osebujan način pisao Daniel Patrick Moynihan,^[25] prekategorizaciji pojave tako da se ona dramatizira ili umanjuje iz različitih političkih razloga, o kojoj oni koji mogu nešto reći šute,[26] a ostali laicima recitiraju istu mantru koja se uvijek iznova pojavljuje o porastu nasilja. Drukčije rečeno, posrijedi je nešto poput globalno popularnih švedskih krimića: tankoćutna, gotovo mazohistička fantazma o muškarcima, grabežljivcima u krilu socijalne države, koji mrze pa onda i muče žene, kao nosivi politički mit, no koju ubrzo zamjenjuje sasvim drukčija stvarna distopija, no to je opet druga tematika o društvenoj dekadenciji i razlici između ideološke projekcije i istine društvenih odnosa.

Nakon ovog izvoda možemo se vratiti Slavenki. Uzevši u obzir trend strože i obuhvatnije politike na razini kategorizacije i implementacije,[27] obiteljsko nasilje nije bilo u porastu nego u padu. Pritisak udruga i dijela akademske zajednice išao je u smjeru da se kaznena politika prema obiteljskom nasilju, kao područje grozničave ideološke aktivnosti, stalno reformira, postaje stroža i ideološki pristrana s obzirom na nove stereotipe i dogme u području. A najnovije tendencije, koje idu toliko daleko da se najavljuje poseban objedinjujući zakon o nasilju nad ženama,[28] pri čemu nije jasno postaju li žene zaštićena vrsta ili dobivaju poseban građanski status kroz alate kaznenog prava, ili možda oboje, pokazuje da ideološka ludila na dulji rok postaju stvarnost, kako je tok razvoja ove politike pokazao, a koja samo čeka dijalektički skok u razdvajanje dviju vrsta subjekata poput nekoć feudalaca i kmetova ili gospodara i robova.

Za slučaj da je nekome nakon ove podulje krtičje tirade izmaknula poanta o malim ponovljenim isječcima Slavenkina diskursa, oni su pokazali neznanje autorice o temi o kojoj je ipak odlučila opetovano pisati. Ne poznaje temeljne kategorije kaznenog prava, krivotvori i njih (nit je bilo ono što tvrdi, a nit je izbrisano ono što valjda misli) i brojke (za razliku od afričke šljive i, har-har, šaljivih učinaka Dežulovićeve persiflaže, o kojoj više za čas, ipak pada). Osam smrtnih slučajeva nije dio statistike prijavljenih prekršaja koja je već tada u petogodišnjem padu (2012-2016), nego dio ukupnog broja ubijenih žena (21) od ukupno 41-og ubojstva koliko ih je počinjeno te godine (v. Tablicu 2). Ne mogu ih pojedinačno raščlanjivati: te se godine kao i drugih mnoga doista uklapaju u obrazac bivšeg partnera koji ubija ženu ili nasilnika koji ubija ženu uslijed selinovske alkoholizirane obiteljske svađe, no ima i nekoliko ubijenih i opljačkanih starica iz koristoljublja, jednu ubija i žena zbog luđačke fiksacije, mladi narkoman ubija majku i baku za ručkom, majka ubija dvogodišnju djevojčicu, itd. Svi ti slučajevi raznolike fenomenologije i etiologije nasilja ritma zločina u aktivističkoj statistici postaju selektivno izdvojena ubojstva žena, a ponekad i sasvim olako femicidi u jednom od užih značenja poput ubojstva bivše, sadašnje ili nikad realizirane intimne partnerice.[29] Da ne govorimo o uvijek istoj retoričkoj banalnosti operacije kojom su dobivene ostale brojke: u pravilu dijeljenje selektivno prezentiranih ili ogoljeno aktivističkih brojki s brojem dana u godini i predstavljanje toga kao prosjeka uz tendencioznu interpretaciju. (Primjerice, 12 000 prijava u svim mogućim slučajevima obiteljskog nasilja koje je dane godine istisnuo rečeni dispozitiv Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji podijeljeno s 365 dana u godini postaju zaokružena brojka od 30 žena koje stvarno dožive fizičko nasilje od partnera svaki dan u Hrvatskoj.) Ova kratka analiza – mogla bi, vjerujte mi, biti puno dulja i razornija – vodi nas trećem problemu. Čak i ako je doista na pravoj strani povijesti, time joj čini medvjeđu uslugu. Ne znam zašto su ljudi koji govore pogrešno u pravilu na pravoj strani povijesti i što činjenica da moraju lagati kako bi do nje došli o njima govori. Možda je opet najbolje prepustiti riječ počasnom doktoru Krtici: „A onda se dogodilo nešto što me navelo da potpuno promijenim mišljenje o tome što je legenda, a što je istina, to jest povijest.“ Zašto ti borci političke istine ignoriraju, „kako bi mi Krtice rekle – za ime Podsvijeta!“ – činjenice.^[30]

Četvrto, epizoda koju sam kao kaznenopolitološka krtica u području otkopao, ukazuje na komociju ideologijske dogmatike koja je, za razliku od one pravne, zauzela javni prostor tako da ne mora uopće uzimati u obzir činjenice, pravo ozbiljno shvaćeno s minimumom moralnog sadržaja i pravednost. Ideologijski konsenzus o nasilju nad ženama, bijedna i ponižavajuća moralna ucjena koja odavno iskrivljuje kaznenu politiku i posljedično sudsku praksu, omogućio je takve tekstove kojima se, kao pred ideološkim nasilnicima, ljudi ne usude govoriti jer će sami postati žrtvom ušutkavanja i otkazivanja. Nepodnošljiva lakoća poluinformiranog političkog lupetanja ponavlja se stalno iznova, glasnija i drastičnija s novim reformama kaznene politike, no bilo bi pretjerano reći da je posrijedi tragedija koja se ponavlja kao farsa. Prije je riječ o političkoj deluziji koja nažalost već odavno oblikuje kaznenu politiku i stvara više novih problema no što rješava postojećih. Razumno je pitati se nije li i ona dio problema koji živimo, istog besmislenog raskola, od trgova, prosvjeda i performansa, medija i javnih politika pa sve do obitelji u kojima provodimo svoje svakodnevice?

„Odrasti znači preuzeti odgovornost za svoje postupke“.^[31] Doista. Usto, običava se reći, barem od Twaina naovamo i barem u Americi, koja je na neko vrijeme zavladala svijetom, da postoje „laži, proklete laži i statistika“. To je istina s obzirom na sklonosti ljudi da politički kroje kategorije, manipuliraju politikom brojki i iskrivljavaju njihova tumačenja. No ponekad ljudi i sasvim izravno lažu, politički, a kako drukčije, jer politika i etika su po uzrocima i posljedicama igre u polju moći. Privremeno se prevaguje s tumačenjima koja se nameću kao službena što nekad pogoršava probleme, čineći javne politike neuspješnima ili izravno štetnima. Nepoznavanje materije i glupost nisu izlika jer tko se usudi o tome pisati izlaže se pravu kritike. Laže se prema potrebi i protiv statistike na koju se do jučer pozivalo. Valjalo bi stoga prilagoditi izreku: „Laži, proklete laži i Slavenka!“^[32]

***

No zašto se uzbuđivati zbog mrvica iz dvaju starih tekstova? Problem je u tome što se taj diskurs perpetuira sa svojim lošim učinkom na javne politike. Poput začina u Lynchevoj adaptaciji svijeta Franka Herberta, nasilje nad ženama „treba teći“ da bi aktivizam imao smisla, no to ne popravlja situaciju. Štoviše, čini se da je otvorilo prostora novim diskurzivnim zaoštravanjima: “Rat je to do istrebljenja, do svetog cilja: Hrvatske bez žena, čiste muške Hrvatske, zemlje piva, PlayStationa, kladionica, daljinskih upravljača, začepljenih zahoda, žutih gaća i ispišanih WC-dasaka” piše Dežulović, koji još može pisati pošalice u kojima se žena u emičkoj perspektivi zlosilničkih križara poima kao „bučan nastavak za usisavače“. U anarhističkoj sprdačini – uostalom ispravno bayerovski deklariranoj, kako i priliči veteranskom pričiginskom vepru i osnivaču dječačkoga nogometnog kluba Satana[33] – koja parodira propagandni diskurs, „mužjaci“ se ubrzo pretvaraju u muško bratstvo i vitezove, a žene, galantno nenazvane „ženkama“, ipak u nešto poput buba u Heinleinovim/Verhoevenovim Svemirskim marincima, političke neprijatelje koje valja istrijebiti zajedničkim naporima muškog kolektiva: „I kad poubijamo sve preostale žene, kad dovršimo herojski krvavi ženocid, bit će to Hrvatska kakvu su sanjali ćaće naše slavne muške domovine i didurine naše stare slave djedovine.“ Sve je to uostalom očekivano i legitimno – aristofanovska mirotvorna figura spolnog štrajka postaje figura rata spolova u kritici nacionalizma koji mora shvatiti da ne može bez žena koje tako loše tretira, pa čak i finija metonimija oko koje se sve skupa od zidova zahoda do kolumni vrti i završava („Vitezovi Bezgrešnog Kurca“ postaju „Vitezovima Besplodna Kurca“ itd.).

Diskurs je postao olinjala parodija samoga sebe, no iako je u ljubavi i ratu sve dozvoljeno, loša politička matematika ipak ne pomaže. Aktivističkoj brojci od 165 ubijenih žena i 215 djece ostalih bez majke koja kola medijskim prostorom,^[34] Dežulović je pribrojio medijski popraćene slučajeve koji su se zbili u međuvremenu. Barem je prosede iskren: nešto kao anti-Džirlo: ide svijetom, no pritom birajući najgore. No iako savjestan i transparentan u ažuriranju, čini se da ponekad ne razbija glavu čak ni najjednostavnijim postupkom. Podatak od zlostavljanju žene svakih 15 minuta, koji se nepromijenjen u medijskom prostoru vrti barem od 2009.,^[35] šlag je na torti. Zar stvarno? Mogla bi biti posrijedi neka viša aktivistička matematika koja zahtijeva dodatno dijeljenje Slavenkina dana u kojem 30 žena trpi fizičko nasilje, no možda ju je bolje ne raspetljavati.

Umjesto satirične perpetuacije i zaoštravanja rata do istrage mužjačke il žen(k)ske, Pintarić u kratkom isječku dostupnom i nepreplatnicima Jutarnjeg poput mene, nudi nešto još gluplje, ali simptomatično za medijski trenutak radikalizacije tona protufašističke uzbune: pokušaj objašnjenja kroz neosviještenu psihoanalitičko-marksističku matricu čovjeka koji je završio tlapnjeći o orgonskoj energiji i koji je koješta volio objašnjavati spolnom uskratom, što je bilo previše i za Freuda. Nisam siguran da ljudi čitaju knjige na koje se pozivaju. Ako su ih i čitali, bit će da ih nisu dugo otvorili. Važna je ionako bit, a to je borba protiv fašizma, a čini se da taj počiva na patrijarhalnoj obitelji pa kada se nju razmontira i oslobodi seksualnost, bit će odlično, svakako bolje nego u Dežulovićevoj parodiji seksualno frustriranog mizoginoga rata protiv žena. Konfuzan retrogradni stereotip, gdje su usisavači zamijenjeni soljenkom i loš pamflet od kojeg je čak i Makavejev u Misterijama organizma napravio nekovrsnu sprdačinu (Ivica Vidović glumi klizača Staljina, pa opet dolazi do „femicida“ Milene Dravić), poručuje da su stvari ipak malo složenije od demontaže patrijarhata, nacije i kapitalizma. A kad je već o autorima propalih beketovskih eshatologija mađarskog blata riječ, u njima je prije problem propali patrijarhat. Primjerice – eto nam đavla opet – u Sotonskom tangu, Estike muči i ubije Micur pa se samoubije u dječjoj verziji „proširenog samoubojstva“ ne zato što joj je otac frustrirani fašist koji tuče ženu koja je presolila juhu, nego zato što ga nema jer se bijednik, mrvu nemuževno, uostalom već samoubio držeći se pogrešnog epigrafa da je nada greška. Starije se sestre kurvaju u mlinu, brat je zlostavlja i izrabljuje, a majka je krezuba pijanica, no to je ekranizirano mučenje mačke već pogodniji teren za aktivistički diskurs prijatelja životinja koji se sezonski bavi petardama od kojih svisne pokoji kućni ljubimac i za manje glupo i konzistentnije shvaćanje psihologije i odnosa moći koje rješenje društvenih problema ne svodi na površnu parodiju, infantilnu revoluciju i lošu matematiku.

***

Isti takvi tekstovi, performansi, predstave, romani, emisije množe se i ponavljaju na višoj razini gluposti do danas, iako više nije sasvim jasno tko više vitla usisavačem u kućanstvu i je li istina bliža tome da se, umjesto tobožnje uspostave mračnog Gileada, dešava divljanje razularenih Bakhi koje svoje identitetske probleme, gorčinu i interes povezuju s tokovima javnog novca i ucjenom cijelog društva svojim projekcijama.[36] No dobro, slon u sobi su ubojstva žena. Što je s činjenicama žena koje su doista ubili bivši, sadašnji i neželjeni partneri, ako već ubojstva majki koja počine sinovi možemo svesti na izostanak funkcionalnog patrijarhata ili utopiti u općem paricidu kao, recimo, u tužnim slučajevima obitelji Šunjerga i Kučka? Ne „teče“ li nasilje ponajprije u društvu, a zatim u aktivizmu? Od Oraškića i Kihalića i već zaboravljenih heroja masovnih femicida, mogao ih se prisjetiti Dežulović prije „community Kumerlea“, naovamo?

Supstrat cijele te drame ipak su u konačnici pretučene i mrtve žene, kako upozorava Slavenka. Ako Tablica 1 zasad pokazuje pinkerovski trend opadanja nasilja u uređenom društvu kontra njegove dramatizacije u javnosti i novostečene tankoćutnosti pacificirane populacije, Tablica 2 pokazuje tvrdokorno velik broj ubojstava među bliskim osobama, drastičnu nadpredstavljenost žena žrtava u tim slučajevima kojoj se može dodati razmjerno poznata kriminološka činjenica neiskazana u tablici ali također evidentirana u izvješćima MUP-a da su počinitelji ubojstava i žena i muškaraca u oko 90 posto slučajeva – muškarci. Umjesto crescenda na kraju stoga ipak nudim disclaimer te nekoliko policy sugestija dok se puno objašnjenje genealogije ove situacije nalazi u poglavlju Politika spolnog nasilja Republike kazne. Nijedna žena nije ozlijeđena prilikom pisanja ovog priloga. Namjera knjige, od njezine prve rečenice do kraja, a još manje ovoga njezinog dodatka koji prilažem za Hereticu, nije legitimirati nasilje ili išta slično. Zločini su užasavajući u destrukciji, očito ih počine duboko nesretni ljudi koji mrze ponajprije sebe, nerijetko ogorčeni nasilni alkoholičari koji su ogrezli u očaj i čemer za koji im se čini da se više iz njega ne mogu izvući. Ljudi čije su nemoćne politike kontrole vrijedne prezira, a mrak duše svakog žaljenja. Ima ponešto toga i na mah, no dobro. Ne želim komplicirati, ni ovom analizom umanjiti patnje žrtava ili obezvrijediti zlostavljane i mrtve. Ne želim bagatelizirati druge zločine poput premlaćivanja, mučenja i silovanja, ma kako bio skeptičan prema promjenama u javnom i pravosudnom diskursu koji su počeli zahvaćati te pojave. To nije poanta ove analize kontinuirane politike histerije i laži u javnom prostoru.

Želim umjesto toga upozoriti na važnost toga da se ne laže o činjenicama i da naše kategorije ne postaju same natopljene ideologijom koja kao nasilje nad životom nikad nije riješila nego samo pogoršala društvene probleme. Poanta je u ilustraciji besmislenosti kaznenog feminizma koji je izvršio upliv na kaznenu politiku učinivši od obitelji i intimnih odnosa, s općim opadajućim prinosima i drastičnim tanatičkim ekscesima očajnika, područje ratnih zločina koji se ubrzo u režimskom diskursu neće razlikovati od Dežulovićeve parodije, samo iz ženske perspektive, ako joj ne doskoči kakva nova besmislica u dijalektici dekadencije kao što su se trans aktivisti uhvatili nekoć progresivne J. K. Rowling, kako već revolucija jede svoju djecu. Važno je vidjeti da kazneni feminizam nije rješenje nego problem. Nagrizao je kaznenu politiku ne promijenivši ništa bitno osim što je, u krajnjim implementacijskim točkama, isterorizirao pokojeg civila u tipično gadnim razvodima brakova i omogućio kaznenom aparatu da postane dijelom života i naplati se iz obiteljskog proračuna za svaku kućnu čarku. Kaznena je politika postupno postajala strožom i agresivnijom, u biti nepravednom: deranžirane nasilnike neće odvratiti, mogla bi potaknuti kojeg očajnika jer su unatoč svom javnom bečenju o opresiji Jazon i Medeja, kako sugerira statistika, odavno obrnuli uloge.

No što onda učiniti? Ako ljevicu to još uopće zanima, Marx ima jedan tekst protiv smrtne kazne.[37] Rođeni pobunjenik, ljubitelj Okovanog Prometeja, a i autor sotonističke poezije, nije gledao povoljno na kaznu općenito (osim kad je riječ o revolucionarnom obračunu s buržoazijom no dobro, to je već rat, najdrastičniji u Engelsovim govorima[38]): njemački idealizam po običaju je sve pobrkao, kazna od Kaina naovamo nije nikoga zastrašila ni poboljšala svijet, što ponavlja Kieślowski u svom lijepome propagandnom filmu protiv smrtne kazne.[39] Dva su rješenja, koja nisu uzajamno isključiva. Jedno je naravno preventivni haps na tragu Philipa K. Dicka i Spielbergova Specijalnog izvještaja: zaoštriti djelovanje postojećih dispozitiva za razne mikroagresije te uvesti preventivno hapšenje kada „žrtva“ sluti začetke kontrolirajućeg obrasca, uzimanje imovine koje je prokockano prednasiljem i naravno bilo bi dobro oduzeti pravo muškarcima da igraju tu igru osim ako ne priznaju da su i sami žene. Bilo bi pritom važno da feminizam, ideološki i kadrovski, ekipira dispozitiv za utjerivanje predzločina. Ideologija bi, kao i obično, bila idealno mjesto predkognitivnog suzbijanja zločina, u ovom slučaju muških. Velika sestra najbolje poznaje taktike neprijatelja, pomalo kao staljinistički isljednici kod Štajnera koji je, samo trenutak da se sjetim, proveo 7000 dana u Sibiru. Čitatelji mogu procijeniti koliko se sadašnji razvoj politike i sudske prakse približava toj distopiji, Feminority Reportu, ne Gulagu, no dobro.

Drugo, ovom prigodom nije loše predložiti ujedno radikalnije i povijesno prokušane mjere. Naime, možda ne bi bilo zgorega da se u hrvatsko kazneno zakonodavstvo vrati smrtna kazna isključivo za femicid, jer je ionako intervencija humanija za ženoubojice što zna svaka osoba koja je posjetila Lepoglavu i osjetila atmosferu kazne na implementacijskoj lokaciji. Trebalo bi dakako promijeniti ustav i istupiti iz europskih integracija no ni to nisu prepreke kada je riječ o nečemu tako važnom, a i ne djeluju posebno monolitno i politički obećavajuće ne samo u posljednje vrijeme. Radikalni problemi uostalom zahtijevaju radikalna rješenja. K tome, moglo bi biti zabavno. Nešto poput povratka u 1970-e ili 1980-e kada je Amnesty bio moralni glas svijeta, spremali su se vjetrovi promjene, trebale pasti željezne zavjese, srušiti se zidovi da krtice imaju o čemu razmišljati. Kakav novi Silvek Degen mogao bi se naprezati u obrani ženoubojice da dokaže da ubijena nije ubijena qua ženska osoba te bi se time izbjegla smrtna kazna. Kako bi sve skupa ipak bilo kontrolirano, te riječ o doista radikalnom kaznenom institutu, možda bi trebalo dodati prizivni sud uvažavajući načela spolnog i ideološkog pluralizma. Mogao bi biti tripartitan te bi ga, predlažem ovom prigodom, činili Marko Jurič, Marcel Holjevac, i admiral Lošo (ipak je posrijedi eshatologija), s obzirom na ustavnu ravnotežu snaga u nekoj vrsti poretka diskursa koji je i politologija prepoznala zagovarajući domove diskursa i slične postliberalne ustavne mehanizme. Spomenuti Kumerle, da mu se podeblja pokora za simbolički velefemicid koji je počinio, mogao bi biti zapisničar ili tako nešto, možda bard prilikom egzekucije u suvremenoj verziji Mimičine AD 1573, koje bi se dakako trebale vratiti u onaj predmoderni javni modus agona i opita krvnika, osuđenika i svjetine trgova. Andrija Jarak bi imao ekskluzivno pravo na praćenje egzekucija jer se nije narod samo „zaželio crne kronike“[40], nego i egzekucija sudeći po krvožednosti anonimnih komentara ispod svakog teksta iz iste.

No valja biti realan: uzeti u obzir da je smrtna kazna ideološka anatema za razliku od sve popularnije eutanazije te da je ona zasigurno grozomornija, nesigurnija i skuplja od provođenja nekoliko dekada u zatvoru (na kraju krajeva može se netko skrajnje uravnotežen i razuman, kakve obožavateljice serijskih ubojica već jesu, u vas i zaljubiti pa se poput Mlađana možete vjenčati u zatvoru, a pravosuđe će pri isteku biti suočeno s izazovom kako pustiti nekoga koga se ne smije pustiti jer je jasno da nema što raditi na slobodi). Svrha kažnjavanja nije ogoljena retribucija i ispaštanje nego, dakako, pojedinačna prevencija te rehabilitacija i resocijalizacija, a ne kakvo ovosvjetovno mučenje duše u tijelu u višedekadnoj dosadi sekuritiziranog zatvora. Zato valja nastaviti podizanjem kaznenih minimuma i maksimuma kako bi se ispunila rehabilitacijska svrha kažnjavanja, posebno u slučajevima spolnih, terorističkih te zločina iz mržnje, te treba na tom tragu ići na kombinaciju prve opcije sa starijim rehabilitacijskim modelima koji naginju perpetualnosti. Ako je takva kazna doista potrebna i društvo je spremno plaćati, zašto stati na 50? Treba se, ugledavši se na susjede, vratiti Novoselčevoj intervenciji u njemačkoj tradiciji te uvesti doživotni zatvor u Rankorovoj jami Lepoglave.

Čak i ako izumremo, kazneni roboti javnih politika i ekonomije mogu zamijeniti ljude kao agente kažnjavanja, uz kakav distopijski klik za samoubojstvo za preostale kažnjenike jer će na eutanaziju svatko imati pravo. Mogla bi im se, dotad, poput Vrhovne Sestre u Houellebecqovoj prozi, sa spinozističkim mislima o ljubavi javljati Jelena Veljača.

***

A ako želite malo ozbiljnije o onome o čemu pravnici mahom šute, valjalo bi vratiti kazneno pravo na univerzalističke postavke, rasteretiti ga od nataloženog nesuvislog baroka, pravedno ga primjenjivati, uključujući sve konflikte bez obzira na novonastale feudalne statuse žrtava, koje govoreći o starim privilegijima, uspostavljaju nove. Slučajeve raskola u obitelji valjalo bi tretirati univerzalistički i pravedno bez interesnog i identitetskog rata spolova, onkraj fetišističkog žrtvoslovlja i moralnih ucjena koje nisu argumenti. Onoliko koliko je nužno da se država miješa u obitelj, prepoznati nasilje i sebične interese svih subjekata uključujući ženske i dječje kao taktike umjesto jednostranog narativa o patrijarhatu i rodno uvjetovanom muškom heteroseksističkom nasilju koji se odavno istrošio. Trebalo bi također ukloniti tabue s primjene sile u odgoju i samoobrani i u školama i u obiteljima, i fizičkog kažnjavanja – the horror, the horror – sukladno tradiciji, ne zato što je lijepo i pedagogijski svrhovito nekoga tući, i ne zato što u mnogim slučajevima to doista ne bi trebalo državno kazniti, nego što činjenica policije koja primjenjuje silu i zatvora koji kažnjava u krajnjoj liniji to objašnjava i najglupljima: društvo počiva na legitimnoj primjeni sile, prezentirati ga kao nešto drugo nije samo benigna pacifistička utopija nego razorna iluzija. Supsidijarnost administracije sile u obiteljima i školama bila je dio poretka, danas je to što se iz razreda ispisuju djeca jer jedno dijete sustavno maltretira cijelu instituciju nova normala, zajedno s folklornim nošenjem ružičastih majica. Umjesto sveprisutne i sveodgovorne države, graditi poredak održivog društva koje se, koliko može, regulira tradicijom. Samoregulacija umjesto državnih poticaja za nemar i korupciju. Ne znam hoće li zaoštravanje kaznene politike povećati femicide, ali ih smanjiti i spriječiti zasigurno neće jer to već predugo nije uspjelo. Istanbulska konvencija nije rješenje problema nego njegov simptom: ona, dakako, nije nikakvo sveto pismo nego novokomponirana ideološka idiotarija koja je zasvjedočila o licemjerju i gluposti politike jedne zemlje u jedno doba, jednako na ljevici i desnici. Kao i istina u filozofiji pragmatizma, politika se u skladu s evanđeoskom mudrošću, prepoznaje po posljedicama.

Tablica 1. Odabrani pokazatelji nasilja u Hrvatskoj 2008.-2025.

Sastavio autor prema sigurnosnim pokazateljima MUP-a o evidentiranim kaznenim djelima. Podaci za 2025. nisu potpuni ali podaci dostupni za prvih deset mjeseci potvrđuju dosadašnje trendove. Uokvirene su „pandemijske godine“.

Tablica 2. Ubojstva po spolu žrtve i statusu bliske osobe 2013.-2024.

Sastavio autor prema sigurnosnim pokazateljima MUP-a o „oštećenim osobama“ odnosno „žrtvama“ te kaznenim djelima protiv života i tijela među bliskim osobama i analizi statistike ubojstava dostupne na stranicama MUP-a za razdoblje 2016.-2020. te ranije dostupnoj tablici koja je, slično ovoj, sažimala podatke o ubojstvima muškaraca i žena među bliskim osobama 2013.-2017. Ubojstva uz ona „nekvalificirana“ (čl. 110 KZ-a), uključuju i teška ubojstva (čl. 111 KZ-a) i od 2024. statistički izdvojena teška ubojstva ženske osobe (čl. 111.a KZ-a). Uokvirene su „pandemijske godine“. Prosjek na kraju tablice zaokružen je na puni broj.

* Analiza 2016.-2020. bez objašnjenja navodi 44 ubojstva za razliku od redovnog izvješća za danu godinu koje navodi broju od 43 evidentirana ubojstva. Po svoj je prilici riječ o naknadnoj reklasifikaciji slučaja ili kriminalističkom otkriću.

Zaključna autorova napomena

Ovaj tekst dio je obuhvatne politološke studije Republika kazne: politika nasilja i kažnjavanja u Hrvatskoj 2013.-2025., koja će biti objavljena 2026., prilagođen portalu Heretica. Radi potpunosti informacije, dolikuje na koncu i neka vrsta ozbiljnijeg odričnika, uz onaj o neozljeđivanju. Drakulić ne poznajem niti sam s njom ikad komunicirao, no ona se pojavljuje u mojim prethodnim analizama u pozitivnom kontekstu, ne samo kao ime iza oglednog primjerka diskursa za analizu nego kao relevantan autorski glas koji nudi analitičke i normativne koordinate za promišljanje o nasilju.

Prvo, u raščlanjivanju ekstremnih nasilnih činova muškaraca nad ženama koji su uključivali tragove rata na subjektima i posjedovanje ratne tehnike (Petković, 2013: 248-249). Tada je, u tekstu o nasilju nad ženama, objavljenom na T-portalu („Hrvatska ženama ne vjeruje“, 27. 8. 2010.), njezin diskurs još faktografski točan, analitički valjan i interpretacijski suvisao, a tumačeći ga, pišem rečenicu u kojoj je u biti zametak kasnije fukoovsko-eliasovske interpretacije koja povezuje moć i afekte, funkcioniranje moći u državi i društvu s afektima subjekata: „kako stoji u navodu, osjetljivost na nasilje, ali i osjetljivost nasilnika na disciplinu, odnosno nesposobnost kontrole afekata u novoj situaciji. Drugim riječima, i paradoks statistike i zakašnjela statistika suverenosti“ (Petković, 2013: 249). To znači da se politika prema pojavi mijenja, ali i da same te promjene izazivaju ekstremne afektivne ispade, odnosno statistika nasilja u značajnoj mjeri nije neovisna o politici nego je njezin proizvod.

Drugo, na osnovi teksta Drakulić o slučaju djevojke izbačene iz autobusa koji je zaokupio pažnju javnosti prije desetak godina, objavljenom na portalu Jutarnjeg lista („Kukavičko držanje putnika na liniji Croatia Busa Rogoznica-Zagreb: Kakvi su to ljudi?“, 15. 8. 2015.), raspravljam u drugoj knjizi (Petković, 2017: 489). Slučaj demonstrira logiku nemiješanja pasivnih promatrača raspodijeljene odgovornosti koja se pojavljuje i u ekstremnijim slučajevima, uključujući i ratne zločine. Pojavljuje se u poglavlju u kojem se bavim porijeklom i tumačenjem zla, uključujući problem „običnih ljudi“ koji počine teške zločine i razlučivanje razina krivnje i razina odgovornosti na tragu Jaspersovih predavanja poslije Drugoga svjetskog rata što je i tematika koja zanima Drakulić te se njezina mrežna stranica referira i na njezino pojavljivanje u mojoj knjizi, u nizu takvih primjera koji nastoje zainteresiranima demonstrirati relevantnost autorice. Tome što sam tada napisao nemam što dodati ili oduzeti, a ovim slučajem ne želim reći da su ostali društveni komentari ili literatura koju Drakulić piše loši ili dobri kao ni ulaziti u pitanje pristranosti ili nepristranosti primjene objašnjenja shema koje su u okvirima svojih disciplina i istraživanja razvili Zimbardo, Browning i ostali na različite slučajeve iz rata i poraća.

Na koncu, čemu „Slavenka“ umjesto „Drakulić“? Korištenje imena umjesto prezimena u naslovu nije drukčiji tretman, kao kada se poneki komentator ili analitičar političke komunikacije pobuni jer se češće govori „Kolinda“ nego „Franjo“, „Stipe“, „Ivo“ ili „Zoran“, uzimajući to kao primjer nejednakog tretmana i patronizirajućeg seksizma. Posrijedi je referenca na njezine knjige o ženama koje sam čitao i koje parafraziram u naslovu. Uz onu o Milevi Einstein, iz koje je preuzeta moralna prozivka o odrastanju i odgovornosti, jedna od njih je, naime, i „Frida ili o boli“ (Zagreb, Fraktura, 2007).

Slično je s Dežulovićem, kojega sam također dosta čitao i od kojega sam dosta naučio i koji vjerujem može podnijeti kritiku i zafrkanciju na svoj račun posebno zato što je njegov stil nešto grublji te nerijetko izaziva ogorčene reakcije, ipak ne i napade fekalijama: on se također pojavljuje u objema spomenutim knjigama u temama koje se preklapaju, a tiču se ratnog nasilja, poratnog nasilja oružjem iz rata, ali i raznih oblika difuznog nasilja u društvu i navijačkog nasilja gdje je njegov diskurs relevantan bilo kao autorski glas, bilo kao dio diskurzivne križaljke koja osvjetljava neki događaj ili skup događaja (Petković, 2013: 105, 147, 256, 306-307). U drugoj se knjizi referiram na anegdotu sličnu onoj o kojoj je pisala Drakulić samo što je prijevozno sredstvo drukčije i rezultat fatalniji (Petković, 2017: 490). Dežulovićev tekst o „čovjeku koji nije mogao šutjeti“ poslužio je kao predložak za kratki film Nebojše Slijepčevića koji je desetak godina kasnije osvojio Zlatnu palmu u Cannesu i bio nominiran za, kako se to kaže, prestižnu filmsku nagradu Oscar.

Kako je došlo do toga da uvaženi autori lako pišu gluposti i, kako se to pristojno i teže utuživo kaže, „neistine“ kad je riječ o nasilju nad ženama? Moja poanta nije nužno da valja spasiti druga, a osuditi pojavu jer smo svi, uključujući i mene dakako, odgovorni za ono što pišemo u javnosti. Nije ni pozvati na progon vještica jer su ionako, kako raščlanjuje Republika kazne, po tom pitanju muškarci i žene odavno zamijenili mjesta s obzirom na trendove kaznene politike i kaznene društvene pokrete koji na nju utječu. Politika spolnog nasilja postala je ženska žrtvoslovna politika. Moj odgovor o padu kvalitete diskursa autora možda nije potpun ili strogo govoreći znanstven, ali mislim da bi mogao biti na pravom tragu: u novom prepisivanju odnosa moći, oni koji su one stare dovodili u pitanje s margine, nisu se morali truditi, nisu bili izvrgnuti kritici. Imali su zaštitu tabua. Tko kaže „nasilje nad ženama“, već je sve ušutkao. Postali su proizvođači olakog i monotonog režimskog folklora u srednjestrujaškim medijima, zadržavši proturežimsku pozu.

Kao i u slučaju obitelji Zec o kojoj sam, kao i Dežulović, i sâm pisao (Petković, 2013: 102-105, 118-121, 135, 227-228), riječ je o mjeri, kontekstu i poštenom tretmanu: upozoravanje na grozomoran zločin lako postaje dnevnopolitički kič ako se zaboravi na pravednost i istinu koja je cjelina. Odnosi moći se mijenjaju a marginalni diskurs, korektiv vlasti, može postati dominantan. Tako različiti autori kao što su Acton i Foucault upozorili su na ovaj problem: katolički liberal (koliko je to moguće biti), na to da vlast kvari, a francuski filozof (koji je dugo bježao od te označnice), da je u odnosima moći sve opasno. Doista, opasno je steći vlast i općenito, ako se želi biti pravedan, biti moćniji. Tada se lako desi da istina, koja je utočište slabijih i onih koji moć nemaju, a kamoli vlast, prestane biti primarna. A trebala bi biti, s čime počinje Republika kazne, ma kako se ti pojmovi, istine i pravde, mogu zlorabiti u šmitovskoj političkoj dinamici prijatelj-neprijatelj i totalitarnim političkim projektima i režimima koji su njezin skrajnji ishod.

________

[1] HR1, 25. 11. 2024.

[2] Odluka Hrvatskog sabora o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona (NN 36/2024), čl. 12 kojim se stavkom 32. dopunjuje čl. 87 Kaznenog zakona (NN 125/11; posljednje izmjene: NN 136/2025).

[3] Ibid., čl. 15. kojim se dodaje čl. 111.a.

[4] Petković, Krešimir. 2019. Analiza diskursa Istanbulske konvencije. Anali Hrvatskog politološkog društva, 16 (1): 119-154. V. str. 120-125.

[5] Je li netko ubio ženu jer je ženomrzac ili ju je ubio kao što bi ubio nekoga drugog iako, eto, nije žena, odnosno je li istovremeno ekskulpiran i krivlji jer je nekritički internalizirao strukture rodne opresije te djelovao kao agent rodno uvjetovanog nasilja ili se može reći da je to za sam čin ubojstva nevažno?

[6] Slavenka Drakulić, „Legenda o Berlinskom zidu: predavanje jedne krtice“, JL (Magazin), 15. 11. 2025., str. 44-45. (preuzeto iz Basne u komunizmu, Zagreb: Profil, 2009).

[7] NN 110/1997, čl. 208.

[8] NN 162/1998, čl. 87., 88., 108., 115.

[9] Odluka Zastupničkog doma Hrvatskog sabora o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona (NN 129/2000), čl. 36 koji dodaje rečeni čl. 215.a.

[10] NN 116/2003, 137/2009, 14/2010, 60/2010, 70/2017, 126/2019, 84/2021, 114/2022, 36/2024. Riječ je o neobično živahnom dispozitivu koji je svjedočio brojnim iskazima ideološkog pravovjerja i žrtvoslovnih lamentacija.

[11] Odluka Hrvatskog sabora o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona (NN 111/2003), čl. 20.

[12] Petković, Krešimir. 2013. Država i zločin: politika i nasilje u Hrvatskoj 1990-2012. Zagreb: Disput, str. 185-186.

[13] „Bliske osobe su članovi obitelji, bivši bračni ili izvanbračni drug, bivši životni partner ili neformalni životni partner, sadašnji ili bivši partner u intimnoj vezi, osobe koje imaju zajedničko dijete i osobe koje žive u zajedničkom kućanstvu“ (KZ, čl, 87, st. 9; v. izmjene u: NN 144/2012, 84/2021).

[14] V. Metafizika ćudoređa, I, §§24-27. Obiteljski a napose spolni prijestupi u međuvremenu su postali neka vrsta fetiša javnopravne zaštite. Naivni metafizičar, koji je ipak shvaćao bračni ugovor (der Ehevertrag) kao doživotnu zajednicu, nije znao da je silovatelj. Feministička logika rastakanja tradicije i pretvaranja obitelji u bojno polje odavno je obesmislila institut koji je kao i sve pravo relevantan za tolstojevske obitelji, a ne one druge, pa se nesreća i politički inducirane (ne)jednakosti kombiniraju s različitim taktičkim poticajima.

[15] Paradigmatski opet Tolle: „Mnogo se promijenilo, ali smo još daleko od idealnoga, a, nažalost, u posljednje dvije godine rekla bih da je došlo do repatrijarhalizacije statusa žene u društvu. Od 1. siječnja ove godine izbrisan je i Članak 215 a Kaznenog zakona, koji je štitio ženu od nasilja u obitelji, pa sad 80 posto slučajeva završava tek na Prekršajnom sudu čime je fizičko nasilje opet izjednačeno s recimo prometnim prekršajem. Ukratko, gubimo sve za što smo se uspjeli izboriti u posljednjih 20-ak godina“ („Moje iskustvo me potaklo da pomažem ženama“, 24sata.hr, 18. 11. 2013).

[16] Odluka Hrvatskog sabora o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona, NN 56/2015, čl. 49, kojom se dodaje čl. 179.a „Tko teško krši propise o zaštiti od nasilja u obitelji i time kod člana obitelji ili bliske osobe izazove strah za njezinu sigurnost ili sigurnost njoj bliskih osoba ili je dovede u ponižavajući položaj, a time nije počinjeno teže kazneno djelo, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.”

[17] Čl. 179.a dobio je i svoj minimum pa je „do tri godine“ postalo „od jedne o tri godine“. V. čl. 22. Odluke… NN 126/2019.

[18] V. MUP RH, 2021. COVID i kriminalitet u 2020. Opširnije o podacima i tumačenju v. u: Škorić, Marissabell, Ritossa, Dalida, Golenko, Dejana, 2003.  Obiteljsko nasilje u doba bolesti COVID-19 – Informacijski i kaznenopravni izazovi, Godišnjak Akademije pravnih znanosti Hrvatske, 14 (1), 29-56., napose str. 42-50. Prisutan je tipičan aktivistički trop: „rezultati ne moraju nužno upućivati na zaključak da su žrtve u vrijeme lockdowna bile rjeđe izložene nasilju u krugu obitelji. Lockdown je, naime, vrijeme u kojem se žrtva može naći u trajnom ozračju nasilja zbog pojačane kontrole nasilnika i izostanka, odnosno otežana pristupa formalnim i neformalnim oblicima potpore“ (44).

[19] „Tisuće Zagrepčana prosvjedovale protiv obiteljskog nasilja: Ljubav ne boli”, index.hr, 16. 3. 2019.

[20] Za ogledni primjerak v.: Kristina Turčin, „ZAŠTO SVAKO NASILJE NIJE KAZNENO DJELO? Dogovorene važne izmjene, no postavljeni zahtjevi samo su dijelom usvojeni”, jutarnji.hr, 13. 9. 2019.

[21] S obzirom na fakultet na kojem sam zaposlen, ne mogu prigodno ne dodati: nadam se da je satira dozvoljena. Što se tiče medijskog šamara, nomotehnika je, uz dokaz pudinga u jedenju odnosno čina u njegovim medicinskim dokumentiranim posljedicama (šamar je širok pojam), bila nešto suptilnija. Mogućnost žrtve da povuče prijavu kao bitan mehanizam distinkcije privatnog i javnog jer je progon propisan po službenoj dužnosti ukinuta je u biti još Kaznenim zakonom iz 2011. koji je uveo upravljanje kroz zločin za ideološki napete teme režima, obično vezane uz riječi „mržnja“ i „blisko“ po logici borbe protiv dominacije u privatnoj sferi i uspostave egalitarne društvene pravednosti u obiteljima. Prigodno odjecima #MeToo društvenopokretnog brenda u Hrvatskoj, uveden je, uz mnogošto drugo, i kazneni minimum od jedne godine za nanošenje tjelesnih ozljeda bliskoj osobi (v. čl. 6. o izmjenama čl. 117, Odluka… NN 126/2019).

[22] V. čl. 13. i 14. kojima se briše čl. 152. i mijenja čl. 153., Odluka… NN 126/2019.

[23] O tome još pristojno raspravljam u inače pohvalnoj recenziji studije Ivane Radačić Seksulano nasilje: mitovi, stereotipi i pravni sustav (Zagreb: TIM press, 2014). Anali Hrvatskog politološkog društva, 11 (1): 145-152. V. 149-152. Mitovi i stereotipi u međuvremenu su postali – feministički. Ne samo u produkciji Netflixa.

[24] „Od početka godine broj silovanja veći za 131 posto! Policija otkriva zašto je tako“, Tp, 28. 8. 2020. V. Tablicu 1, prijelaz s 2019. na 2020. u kategoriji silovanja.

[25] On razlikuje altruističko, oportunističko i normalizirajuće redefiniranje devijantnosti. V. Moynihan, Daniel Patrick. 1996. Miles to Go: A Personal History of Social Policy. Cambridge, MA: Harvard University Press, str. 144.

[26] Quare siletis juristae in munere vestro? Vrijedi diktum kojim je negdašnji ljubimac učene ljevice no koji je postao parija od vremena upravljanja u doba korone, Agamben, počinje studiju o izvanrednom stanju: zašto pravnici šute o onome što ih se tiče? (V. Agamben, Giorgio, 2008. Izvanredno stanje: Homo sacer, II, 1. Zagreb: Deltakont.)

[27] Precizniji sud o implementaciji zahtijevao bi sustavnije istraživanje, usporedbu suvislo odabranih uzoraka presuda različitih sudova u različitim razdobljima, odnosno pisanje posebnog znanstvenog rada, ali već sama činjenica kontinuiranog proširenja i pooštrenja okvira za sankcije koji prati promjenu javnog diskursa te površna pretraga koju mogu provesti i laici (recimo već upisivanjem sintagme „obiteljsko nasilje“ u tražilicu odluka sudova https://odluke.sudovi.hr/ koja će na prvu iznjedriti preko 2 000 različitih recentnih odluka u kaznenim i prekršajnim predmetima, često pravomoćnih presuda o oštrim zatvorskim i novčanim kaznama za različite oblike nasilja, dok će „nasilje u obitelji“ iznjedriti 10 000 pogodaka) svjedoče visokoj vjerojatnosti sustavnog praktičnog pooštrenja ove politike kroz vrijeme koja postaje sastavni dio suvremenog „nereda obitelji“ u Hrvatskoj. To je čak i utjecatelj Adri, „splitski gaser“, uvidio: zatvori su poprilično puni ljudi koji služe neki oblik kazne za obiteljsko nasilje. V. ogledne primjerke hrvatske verzije novijeg žanra influencerske YouTube karceralne etnografije: „KAKO MI JE BILO U ZATVORU???” (5. 2. 2023.) i „ZATVORILO ME…opet“ (13. 8. 2023.). O istom neredu obitelji u neko drugo doba dekadencije i politike priziva dobrohotnom suverenu v.  Farge, Arlette, Foucault, Michel. 1982. Le desordre des familles: Lettres de cachet des Archives de la Bastille au XVIIIe siècle. Pariz: Gallimard.

[28] „O osamnaestom femicidu ove godine oglasila se i Ženska mreža Hrvatske. Poručuju da se nasilje nad ženama i dalje uglavnom tretira kao prekršaj što je u suprotnosti s europskim standardima… Potreban je smatraju jedinstven zakon koji regulira sve oblike nasilja nad ženama.“ Slijedi stajalište odvjetnice Morene Lekan „na tom tragu“: „Moramo cjelokupni sustav izmijeniti na svim poljima … sustav cijeli uvijek sekundarno viktimizira žrtvu…“. Pa izjava psihologa Deana Ajdukovića da su žrtve razočarane jer „iza prijave ne slijedi ono što one očekuju…“. Itd. „Strože kazne za femicid“, Dnevnik 3, HRT1, 7. 12. 2025.

[29] V. spektar definicija različitih tijela koja se sažimaju u mantru „motiv ubojstva je spol i/ili rod žrtve“ u: Bonacci Skenderović, Dunja. 2024. „Ili moja ili ničija!“ Analiza intimnog partnerskog femicida u Hrvatskoj 2016.-2023. Zagreb: Bonacci, str. 11-12. Djelo donosi i vlastitu operativnu definiciju: „1) žrtva je žena; 2) žrtva i počinitelj bili su u intimnoj vezi (u bilo kojoj njezinoj fazi, bilo da je veza na početku, u tijeku ili je završila); 3) žrtva je bila primarna meta ubojstva“ te odgovarajuću statistiku koja donosi manje varijacije u odnosu na podatke Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova (str. 12-13). Takva restriktivna definicija primjerice ne bi uključila slučaj Veke Glasnovića koji je u noćnom klubu Maki u Dubravi svojevremeno sa šest metaka u leđa ustrijelio bugarsku pjevačicu Evgeniju Nikolovu te zatim u objekt bacio bombu. Ljubavna veza nije bila ni u kakvoj fazi: ne samo da nije počela (v. Bonnaci Skenderović, str. 17), nego nije ni mogla početi, jer je jezikom psihologije nametljivog ponašanja, posrijedi bio nekompetentni prosac. V. Ivana Jakelić, Zbog nerealizirane ljubavi ubio pjevačicu i ranio još 12 osoba, vecernji.hr, 28. 9. 2015. 119-120. Vranek, Tena, Petković, Krešimir. 2024. Ravnopravnost spolova u kaznenoj politici prema nametljivom ponašanju u Hrvatskoj. Političke perspektive, 14 (1): 115-143.

[30] „Na to samo mogu reći da sreća i slučajnost često imaju veliku ulogu u važnim povijesnim otkrićima.“ Krtica, ibid. Krtica Serendip ipak nije krtica Feyerabend te ne radi od kaosa epistemološki program. Barem sam u ovom otkopavanju zavolio Slavenkinog krta, krticu, kakogod. (Krt je u mom sjećanju iz djetinjstva bio onaj zločinac s kazete s dječjim pričama za kojega pokušavaju udati Palčicu.)

[31] Drakulić, Slavenka. 2016. Mileva Einstein, teorija tuge. Zagreb: Fraktura, str. 20. Tako šepava Mileva o Albertu Einsteinu koji je prikazan kao pomalo infantilni bludnik koji se sa slavom osilio u čemu možda ima istine ili je barem mene Slavenka uspjela u to uvjeriti. Imam osjećaj da je i „Mica“ bila davež svoje vrste unatoč užasu Einsteinova pisma koje, van konteksta, svojom hladnoćom čini i ugovore venera u krznu i nijansi sive mlakom vodicom sadomazohizma.

[32] V. i tekst Nevena Sesardića, „Žena koja je vikala fašizam“, Heretica, 25. 7. 2024. To jedan od priloga koji me potaknuo da ovu analizu, nimalo krtičje, objelodanim, slično ženama koje se pridružuju optužbama protiv #MeToo zlosilnika kad vide da su se zakotrljale.

[33] Inspiracija doduše nije izravno sotonistička nego dolazi od grba nogometnog kluba Valencia natkriljenog šišmišem: Dežulović, jedan od suosnivača, bio je najbolji strijelac kluba, „lijevo krilo koje se ubacivalo u špicu“ („DENIS PODCAST #6 – Boris Dežulović: ‘Hajduk ne mora 100 god biti prvak,ali mora ostati narodni klub!’”, 31. 3. 2024.). Ako je nogometnu digresiju dozvoljeno pretvoriti u teološku, s vremenom je ipak došlo do određenog sazrijevanja. U „oblasti religije“ ostao je „samo Hajduk“, a „ta religija“, zaključio je Dežulović, „ima puno više smisla“ od kršćanstva. Pritom doduše nema modernističkog razdvajanja crkve i države: članstvo u Našem Hajduku jest „građanska obveza“ („Zavidavanje by Lado Tomičić #31 – Boris Dežulović”, 17. 4. 2023.). Extra Latronem nulla salus.

[34] „U posljednjih 10 godina u Hrvatskoj je ubijeno 165 žena, a 43,6 posto ubojstava počinili su njihovi partneri. Zbog toga je 215 djece ostalo bez svoje majke, a u gotovo 80 posto slučajeva ranije nasilje nije prijavljeno, istaknuto je u sklopu kampanje.“ „Kampanja protiv femicida: Svaka treća žena preživi fizičko nasilje u braku“, tportal.hr, 10. 11. 2025; Kristina Turčin, „‘DOK NAS SMRT NE RASTAVI‘ U posljednjih 10 godina u Hrvatskoj je ubijeno 165 žena. Nova kampanja želi razbiti šutnju“, jutarnji.hr, 10. 11. 2025. Itd.

[35] „U Hrvatskoj se svakih 15 minuta fizički zlostavlja po jedna žena, što dovoljno govori da osim na današnji Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama, na ovom duboko ukorijenjenom problemu našeg društva, treba ozbiljno poraditi.“ Sanela Majdandžić, „U Hrvatskoj se svakih 15 minuta fizički zlostavlja jedna žena“, vecernji.hr, 25. 11. 2009. Do danas se doista nije ništa promijenilo, bitno je kvantitativno pozirati, a zatim se povući na moralnu ucjenu da brojke ionako nisu važne. Metodologije nema.

[36] Ne dakako onih Frljićevih iz “trilogije o hrvatskom fašismu” ili onih Udovički koje „na grupnoj pishoterapiji“ „traže utočište od patrijarhalnog, kapitalističkog, nemilosrdnog svijeta“, u kojima je po prilici sve suprotno od onog što jest, već Euripidovih bjesomučnica, samo što su primordijalne dionizijske ekstaze zamijenjene opijenošću marša kroz institucije.

[37] Marx, Karl. 1853. Capital punishment – Mr. Cobden’s pamphlet – Regulations of the Bank of England. New York Daily Tribune, 17-18. 2.

[38] V. Petković, Krešimir. 2016. Treba li braniti društvo? Foucault, rat i metafore prema kojima živimo. Filozofska istraživanja, 36 (4): 693-713.

[39] V. Petković, Krešimir. 2017. Discourses on Violence and Punishment: Probing the Extremes. Lanham, MD: Lexington, str. 88-96.

[40] „Jarak: Kad se sjetim Paravinje, odvratnije stvorenje u životu nisam vidio“, Radio Mrežnica, YouTube, 1. 11. 2024.