O, blago rečeno, „huncutarijama“ (danas bi oni mlađi naraštaji, sukladno promjenama koje se posljednjih godina događaju s hrvatskim jezikom, vjerojatno rekli: „ujdurmama“) našega Velikog mecene (čitaj: Ministarstva kulture i medija), pišem već godinama, što po časopisima (od kojih nekih više ni nema zahvaljujući tom istom Ministarstvu), što po knjigama koje potpisujem kao autor[1]. Stoga mi je povratak toj istoj temi već pomalo i mučan, no ponovit ću ono što sam već i prije u svojim tekstovima naglasio, ali ovaj ću put uporabiti riječi živog klasika svjetske književnosti Salmana Rushdiea, a koje sam izdvojio i kao jedan od mota ove knjige, „Neka pjesma ne može zaustaviti metak. Roman ne će demontirati bombu. Ali, nismo bespomoćni. Možemo pjevati istinu i imenovati lažljivce“[2].
Novinar Željko Žutelija u svojoj kolumni naslovljenoj „Hrvanje s Hrvatskom“, koju objavljuje u časopisu Nacional, definirat će trenutno stanje s manje dlake na jeziku od autora ovih redaka. Žutelija drži da je „zemlja premrežena političkim manipulatorima“ koji su penetrirali u sva područja života „pa tako i u kulturu“. Dapače, on tvrdi da „Ministarstvo kulture i medija funkcionira po uzoru na političke strukture – razvoj kulture i umjetnosti potiče u skladu sa stranačkim i klijentelističkim kriterijima“[3]. O tom „klijentelizmu“ i „favoritizmu“ pisao sam, velim, već prije nekoliko godina, navevši kao dokaz i cijeli niz konkretnih brojki, ali se u tome smislu situacija nije gotovo uopće izmijenila. Ako išta, postala je samo još lošija, a nekada relativno rječiti podatci dostupni na mrežnim stranicama Ministarstva kulture u posljednje su vrijeme potpuno pojednostavljeni, gotovo do granica netransparentnosti. Pa ipak, ako si netko dadne truda i pri tome znade čitati između redaka, lako će otkriti te, kako će ih nazvati Žutelija, „institucionalne igre bez granica“[4]. Pa krenimo redom!
Potkraj Godine Gospodnje 2024. održan je u glavnom gradu susjedne Slovenije četrdeseti sajam knjiga na kojem je zemlja u fokusu bila Hrvatska. Program naslovljen „Hrvatski književni krajolici“ organizirali su Ministarstvo kulture i medija te Zajednica nakladnika i knjižara, a zamišljen je kao program koji, kako nas se željelo uvjeriti, obuhvaća suvremenu hrvatsku književnu produkciju.
Dakle, tko je organizator znademo. Tko je program osmislio, e, to je već manje poznato, premda nosi sva obilježja dobro poznate ekipe koja već duže vrijeme hara hrvatskom književnom scenom bez ikakvih posljedica (po njih same, dakako), a uz svesrdnu financijsku i inu potporu Velikog mecene, što će reći – Ministarstva kulture i medija!
Na samom otvaranju sajma okupljenim nakladnicima, prevoditeljima i autorima obratila se i hrvatska ministrica kulture i medija, doktorica znanosti, gospođa Nina Obuljen Koržinek, koja je u maniri rasne političarke naglasila nekoliko aspekata hrvatskog nastupa na rečenom sajmu. Gospođa ministrica tako je, među inim, istaknula kako se „dosadašnja iznimna suradnja (dviju država) na području knjige i književnosti zrcali u znatnom broju hrvatsko-slovenskih i slovensko-hrvatskih prijevoda i izdavačkih ostvarenja, kao i u stalnoj nazočnosti hrvatskih i slovenskih književnika i umjetnika općenito na kulturnim scenama naših dviju prijateljskih država“. I tu se vrla ministrica nije zaustavila! Gospođa Obuljen Koržinek nastavila je s laudama vlastitim naporima za širenje kulturnih veza dvaju bliskih i prijateljskih naroda: „Pridružujemo se svim inicijativama za promicanje knjige i čitanja na međunarodnoj razini uvjereni u važnost čitanja kao aktivnosti ključne za očuvanje kulturne raznolikosti i jezika s malim brojem govornika“.
Kako to zvuči gordo!
No, pogledajmo malo podrobnije rečeni program, ili točnije: tko je to u Ljubljani predstavljao hrvatsku suvremenu književnu produkciju. Kako mu i sam naziv kaže, program kojim je slovenskom čitateljstvu općenito, te književno-kritičkoj javnosti susjedne zemlje posebice trebao predstaviti suvremenu hrvatsku književnost, zamišljen je „regionalno“, pri čemu se, ovaj put, Bogu hvala, nije mislilo na odiozni, ali sve češće prisutni frazem „kulturni region“, kojim se u načelu misli na zemlje bivše federacije, nego isključivo na hrvatske regije Dalmaciju, Slavoniju, Liku itd. Pa, evo tko je zastupao hrvatske regije ili krajolike. Dalmaciju se predstavilo kroz „vizure najslavnijeg hrvatskog planinara Stipe Božića“. No, kako bi se izbjeglo moguće prigovore pojedinih književno-kritičarskih zanovijetala, kao što je autor ovoga zapisa, dodalo se tu i uratke književnih perjanica rečene regije, kao što su Jurica Pavičić i Robert Perišić. Liku je zastupao, a tko drugi, nego slavni, nagradama ovjenčani pisac, čija djela se i sve češće ekranizira, Damir Karakaš. Sjeverozapadnu Hrvatsku slovenski su čitatelji mogli upoznati preko djela Kristiana Novaka i Marka Gregura. Sjeveroistočnu, pak, posredstvom Ivane Šojat i Dine Pešuta. Kako se u ovu regionalnu podjelu Hrvatske uklapa kategorija „urbane teme“ nije baš sasvim jasno. No, autor ovog ingenioznog projekta pod taj je zajednički nazivnik sveo djela Nade Gašić i Zorana Ferića. I takozvanu „poetiku mlađih naraštaja“ teško da bi se moglo svrstati među hrvatske krajolike! Ipak, kao predstavnike te skupine književnih stvaralaca organizator je izabrao Teu Tulić i Moniku Herceg.
Neko već spomenuto staro zanovijetalo primijetit će odmah kako su svi pomno probrani autori članovi samo jedne spisateljske udruge – Hrvatskog društva pisaca, osim, dakako, Ivane Šojat koja nije članica Hrvatskog društva pisaca, ali ne zbog nedostatka autoričine želje da se, nakon posve neutemeljena istupa iz Društva hrvatskih književnika, pridruži toj drugoj udruzi, nego isključivo stoga što su je odbili primiti u članstvo zbog, kako tvrdi Ivana, njezina sudjelovanja u obrani domovine u redovima HOS-a.
Ovakvih prijepora na sreću nije bilo glede druge Ivane koja je na slovenskom sajmu također nosila hrvatske boje. Riječ je o Ivani Brlić-Mažuranić kojoj je posvećen poseban dio programa, a u kontekstu obilježavanja 150. rođendana najveće hrvatske književnice za djecu.
Vodeći se valjda onom narodnom: „Kad je bal, nek’ je s muzikom!“, autor ili autori ovog vrlog projekta piscima i planinaru Božiću dodao je (dodali su) i koncert, tada još živog, najboljeg hrvatskog jazz-pijanista Matije Dedića, posvećen opusu legendarnog Arsena Dedića, kojem se pridružio i Zlatan Stipišić Gibonni. Onima koji nisu posjetili ljubljanski sajam nije baš sasvim jasno je li Gibonni ondje nastupio kao glazbenik ili kao spisatelj, urednik ili nakladnik. Naime, iz teksta na mrežnoj stranici Ministarstva kulture i medija razvidno je da je gospodin Stipišić u Ljubljani predstavio knjigu Drvo s pričama dvadesetak autora navodno nadahnutih njegovim pjesmama. Iz već rečenog napisa obznanjenog na mrežnoj stranici Ministarstva također nije jasno jesu li ondje prezentirani i recentni prijevodi slovenskih književnika objavljeni u Lijepoj našoj, kao što je, primjerice, prije nekoliko godina objavljena panorama novijeg slovenskog pjesništva 2000. – 2015., naslovljena Ovdje i sada[5]. Priređivač spomenute panorame poznati je hrvatsko-slovenski književnik Božidar Brezinščak Bagola, jedan od najznačajnijih, ako ne i najznačajniji promicatelj hrvatsko-slovenskih kulturnih, poglavito književnih, veza. Štoviše, ne samo da u program Ministarstva kulture i medija nije uključeno rečeno djelo, nego ni gospodin Bagola nije dobio poziv za sudjelovanje na ljubljanskom sajmu knjiga. Pitam se je li tome uzrok činjenica da je čovjek član one druge udruge književnika koja, usput rečeno, u godini nastanka ovoga teksta obilježava 125 godina svojega postojanja, jednostavno temeljno nepoznavanje hrvatskog nakladništva kreatora spomenutog programa na Ljubljanskoj smotri, ili nešto treće!?
Bilo kako bilo, gospodin Brezinščak Bagola, koji je odnedavna i počasni član slovenske udruge spisatelja, ipak je nastupio na ljubljanskoj književnoj smotri, ali zahvaljujući osobnom angažmanu i privatnim vezama. Uz potporu Društva književnih kritičara Slovenije i njegove predsjednice gospođe Alenke Urh, na ljubljanskoj smotri bio je osiguran termin za nastup gospodina Bagole i predsjednice Društva hrvatskih književnika, gospođe Hrvojke Mihanović-Salopek. Njihov boravak u glavnom gradu Dežele, treba li to uopće naglasiti, nije financiralo naše Ministarstvo kulture, nego su sredstva osigurana privatnom donacijom.
Kada već spominjemo sredstva, financijske potpore i privatne donacije, često se može čuti kako je u kulturi od pamtivijeka prisutan kroničan nedostatak financija. I u trenutku nastanka ovoga teksta država na kulturu odvaja jedva nešto više od jedan posto državnog proračuna.
Nije nikakva tajna da se statističkim podatcima lako može manipulirati i da svatko tko ih interpretira može izdvojiti onaj segment koji mu odgovara i koji potvrđuje njegovu tezu. Tako u Provedbenom programu Ministarstva kulture i medija do 2024. godine među inim čitamo i sljedeće: „Važan aspekt podrške umjetničkom stvaralaštvu jest podrška razvoju organizacija civilnoga društva u području kulture. Ministarstvo kulture i medija i ustanove u nadležnosti kroz više javnih poziva u značajnoj mjeri financiraju organizacije civilnog društva, a specifična je uloga aktivnosti Zaklade ‘Kultura nova’, osnovane 2011. godine za podršku organizacijama civilnog društva u području suvremene kulture i umjetnosti, za koje je od 2020. do 2022. godine osigurano 5,9 milijuna eura, a usmjerene su na pružanje podrške civilnom društvu u suvremenoj kulturi i umjetnosti, kao i na poticanje suradnje kulturnih ustanova s organizacijama civilnoga društva kroz razvoj novih suradničkih modela.“
Lijepo zvuči, ali što to konkretno znači?! Na to pitanje već je malo teže odgovoriti. Ima i onih kritičara koji drže kako je ova vrst nedorečenosti i ispraznog fraziranja vrlo plodno tlo za klijentelizam i raspodjelu proračunskih sredstava po načelu koje je svojedobno prijašnja ministrica kulture Zlatar Violić sasvim jasno eksplicirala: Za mojega mandata bit će više novca za neke ljude i neke projekte. Ta se politika, nažalost, nastavila i u već trećem mandatu trenutne ministrice, premda ona to nikada nije i javno izrekla.
Ako je i prije iz dostupne dokumentacije bilo teško otkriti na koje se projekte trošilo novac hrvatskih poreznih obveznika, ta je praksa danas postala gotovo posve netransparentna. Naime, osim imena nekog projekta, udruge ili organizacije koja ga provodi i svote koju je izvođač dobio, ništa drugo nije dostupno. Ali, kako dodaju kritičari takve prakse, koga briga na što se troši proračunski novac, a „još manje za vjerodostojno umjetničko vrednovanje prispjelih projekata ili pak kulturu općenito“.[6]
Da mi netko ne bi prigovorio kako govorim uopćeno i bez ikakvih dokaza, evo samo nekoliko primjera. Ministarstvo kulture potpore je podijelilo u više kategorija ili skupina. Jedna od njih je naslovljena „Interdisciplinarne i nove umjetničke i kulturne prakse“. Ukupan iznos potpora podijeljen udrugama, organizacijama i klubovima svrstanim u tu kategoriju, u godini kada je nastao ovaj tekst, iznosio je nešto manje od milijun eura, točnije 980.630,00 €! A evo i nekoliko konkretnih primjera tko je i koliko proračunskih sredstava dobio.
Negdje pri vrhu popisa „sretnika“ nalazi se Autonomni kulturni centar (ATTACK). Za one koji nisu upoznati s djelovanjem rečenoga centra, u koje se ubraja i autor ovoga teksta, potražio sam nešto više podataka na mrežnoj stranici rečene udruge. Evo, kako se ATTACK sam opisuje: „AKC je nestranačka, neprofitna, nevladina udruga građana/ki koja djeluje u području izvaninstitucionalne kulture i mladih. Udruga djeluje po „uradi sam“ principima, stvara kulturnu, političku i ekonomsku alternativu te njeguje aktivistički pristup i osigurava javni prostor za stvaranje i djelovanje svima koji kreativnim izričajem odbijaju biti dio mainstreama a žele sudjelovati u promjenama na lokalnoj razini koje vode slobodnom društvu.“
Lijepo! Posebice mi se svidjelo ono da „udruga djeluje po ‘uradi sam’ principu“. Za tu „uradi sam“ djelatnost udruga je od Velikog mecene dobila ukupno 15.500,00 € potpora i to za sljedeće projekte[7]: „OHOHO FESTIVAL DIY UNDERGROUND STRIPA I STREET ARTA“, „Hybrid Festival psytrance kulture“, „FESTIVAL GRAFOSKOPA“ i još neke projekte. Dakako, iz naziva projekata samo možemo nagađati sadržaje istih, bili oni kulturni, umjetnički, ili neki treći – recimo hibridni. Osobno meni je posve nejasno što bi trebalo značiti „Festival psytrans kulture“. Je li to neka nova transrodna kultura?
Sljedeća udruga s rečenog popisa, koja mi je privukla pozornost, bila je udruga Domino. Za projekte naslovljene „Queer Sezona 2025“, „EtnoQueer 2.0“, „Perforacije 2025“ i „Noć performansa“ udruzi Domino Ministarstvo je izdvojilo 9.500,00 €.
Udruga sličnog usmjerenja je Kolektiv za razvoj, istraživanje i propitivanje queer kulture queerANarchive. Veliki mecena tom je kolektivu dodijelio potpore u iznosu 7.200,00 € i to za projekte naslovljene „qFEST 2025“, „qRADIONICE 2025“ i još neke.
Ukupnu svotu od 16.000,00 € Ministarstvo kulture i medija dodijelilo je udruzi KONTEJNER – biro suvremene umjetničke prakse. Iz naslova njihovih projekata, kao što su „Fina teorija, estetika, umjetnost i okusi“, ili „UradiSam ARTLAB 2025.“ također je teško zaključiti o kakvim je projektima riječ, osim da su i članovi biroa KONTEJNER skloni načelu „uradi sam“.
Za kraj ovoga popisa ostavio sam Udruženje za razvoj kulture URK kojem je za četiri projekta Ministarstvo kulture i medija izdvojilo 20.500,00 € novca poreznih obveznika. „Ima se, može se!“, kako je svojedobno glasila jedna reklama.
No sve su te cifre prava sitnica u usporedbi sa svotom koju je Ministarstvo kulture izdvojilo za projekt koji je predstavljao Hrvatsku na Venecijanskom bijenalu. Riječ je o projektu naslovljenom „Priručnim sredstvima – By the Means at Hand“ dio kojega je i fotomontaža pod naslovom „Probudite me u Jugoslaviji“ autorice Vlatke Horvat. Autorica je, opisujući svoje djelo (fotomontažu) napisala da je sadašnja stvarnost – a ta stvarnost jest samostalna Hrvatska – noćna mora, te da svojim djelom sanja o Jugoslaviji čiji raspad opisuje kao apsurdan. Za njezin nastup u hrvatskom paviljonu na Venecijanskom bijenalu u sklopu 60. Međunarodne izložbe vizualnih umjetnosti, Ministrica je izdvojila 330.000,00 € izjavivši kako umjetničin rad „visoko cijeni“.
Slijedom rečenog nikoga ne bi trebala iznenaditi činjenica da su, nezadovoljni takvom politikom Velikog mecene i ministrice Obuljen Koržinek, ljudi okupljeni oko organizacije CitizensGo Hrvatska pokrenuli peticiju za istočasno smjenjivanje ministrice. U tekstu koji je objavljen zajedno s peticijom, među inim, stoji i sljedeće: „Skandalozna zloupotreba novca poreznih obveznika od strane ministrice Nine Obuljen Koržinek na Venecijanskom bijenalu ne smije ostati neadresirana.
Promoviranje Jugoslavije – države koja se raspala početkom 1990-ih u krvavom ratu, koji smo dobili zahvaljujući žrtvi hrvatskih branitelja koji su se borili za neovisnost zemlje – uvreda je za teško stečeni suverenitet Hrvatske i sve žrtve Domovinskog rata, ali i one komunističkog režima. Poruka „Probudite me u Jugoslaviji“, prikazana u hrvatskom paviljonu, izravna je uvreda za sjećanje na one koji su platili najvišu cijenu za našu slobodu.“[8]
Peticija koju je potpisalo više od osam tisuća ljudi nije imala nikakva učinka, premda je postupak opoziva ministrice kulture pokrenula i jedna politička stranka u Hrvatskom državnom saboru. Štoviše, na novinarski upit o skandalima s kojima je navodno povezana ministrica, predsjednik vlade, gospodin Plenković odgovorio je kako je posve zadovoljan njezinim radom te je dodao da bi takvu ministricu kulture preporučio svakoj državi članici Europske unije!
O ministričinom radu, koji tako bezrezervno podržava predsjednik vlade, podosta govore i potpore koje njezino ministarstvo daje hrvatskim književnicima i nakladnicima. Pa, pogledajmo malo podrobnije taj segment djelovanja Ministarstva kulture i medija.
I te su potpore podijeljene u više kategorija ili skupina. Jedna od njih, čini mi se jedina potpora koju se daje izravno književnicima, premda greška nije isključena s obzirom na sve manju transparentnost Ministarstva glede objavljivanja tih i sličnih podataka, jest ona naslovljena „Popis odobrenih – stimulacije autorima za najbolja ostvarenja na području književnog stvaralaštva i prevodilaštva u 2023. i 2024. godini“. I baš je taj popis eklatantan primjer gore rečene „sve manje transparentnosti“ Ministarstva. Naime, osim imena autora, naslova njihovih djela i vrste djela, ne može se saznati koliku je potporu dobio pojedini autor. Ali, imena su poznata. Izdvojit ću ovdje samo ona koja se, manje ili više, redovito nalaze na sličnim popisima. To su Marko Gregur, Drago Hedl, Franjo Nagulov, Marko Pogačar, Slobodan Šnajder. Onima upućenima odmah će biti jasno da su svi navedeni, osim Nagulova, članovi Hrvatskog društva pisaca. Štoviše, od trideset sretnika s toga popisa (dvadeset spisatelja i deset prevoditelja), kojima je Veliki mecena dao potpore, samo je jedna članica DHK – Gloria Lujanović.
Ja, dakako, ne mogu znati tko se sve prijavio za rečene potpore, a tko nije, ali mogu navesti vlastiti primjer. Godine 2023. zatražio sam potporu za zbirku haiku pjesama Hvatač snova, ali sam odbijen. Usput, u toj se zbirci nalaze i neki uradci koji su nagrađeni na cijenjenim međunarodnim natječajima.
Još više pitanja i dvojbi potiče u meni popis potpora za poticanje književnog stvaralaštva za godinu 2024. Te su godine dodijeljene i godišnje potpore od 12.000,00 eura. Doduše samo dvije. Ali, držim da je rječit podatak tko je dobio rečene potpore. Za rad na svojim djelima po 12.000,00 eura dobili su Marko Gregur i Olja Savičević Ivančević. Među onima koji su dobili polugodišnje potpore i opet su poznata imena Damir Karakaš, Borivoj Radaković, Nenad Rizvanović, Ivana Šojat.
I na popisu potpora za poticanje književnog stvaralaštva u 2025. godini, dakle u vrijeme nastanka ovoga teksta, iznos potpora jasno je vidljiv. Slijedom te činjenice meni su se i opet nametnula neka pitanja. Usput, podijeljeno je potpora u ukupnom iznosu od 315.ooo,00 €, koja je svota raspoređena na 83 autora. Te godine, za razliku od prethodne, dodijeljene su samo tromjesečne i polugodišnje potpore od 3.000,00, odnosno 6.000,00 eura. Izdvajam ovdje samo one polugodišnje za koje bih volio dobiti obrazloženje nekoga iz povjerenstva koje je odlučivalo o potporama. Naime, polugodišnju potporu dobili su Jasen Boko za putopis/dnevnik i Jasminka Domaš Nalbantić za roman. S obzirom na činjenicu da je Boko dobio polugodišnju potporu i godinu ranije, također za putopis/dnevnik, čini se da netko u povjerenstvu iznimno cijeni njegov rad! Ili je možda ipak riječ o onome što kritičari Velikog mecene drže očitim klijentelizmom i favoriziranjem pojedinih autora!?
Dobro su prošli i Marko Pogačar također za putopis/dnevnik i Ivica Prtenjača za roman. Ili Slobodan Šnajder za roman i Dinko Telećan za poeziju. Netko u Ministarstvu kulture i medija očito drži kako pisanje romana, poezije i putopisa/dnevnika zahtijeva isti duhovni napor pa sukladno tome zavrjeđuje i istu potporu.
Meni osobno znatno je problematičniji popis odbijenih autora na kojem su i imena nekih etabliranih hrvatskih spisatelja kao što su Željko Funda, Ervin Jahić, Stanko Krnjić, Stjepo Martinović, Božidar Petrač ili Diana Rosandić Živković, koji po sudu članova ministričina povjerenstva nisu zavrijedili potpore za svoj trud. Ili drukčije rečeno, hrvatska se književnost sastoji od spisatelja koji imaju što reći, ali ih se u tome sustavno sprječava i onih koji nemaju baš ništa za reći, ali ih se u tome potiče!
Maločas spomenuti favoritizam Velikog mecene, kada je riječ o podjelama proračunskog novca, posve je razvidan i iz popisa potpora nakladništvu. O tome sam pisao i u svojim ranijim tekstovima pa ću se sada ograničiti samo ne neke posve očite i vrlo rječite pojave. Već nekoliko godina ova ministrica ima svoje ljubimce među nakladnicima, a sudeći barem po brojkama koje su neprijeporne, njezina je politika poduprijeti nekolicinu većih nakladničkih kuća i dati tek mrvice onim manjima, ma koliko nakladnički programi ovih potonjih bili kvalitetni ili vrijedni u kontekstu hrvatske književnosti, kulture i sveopće uljudbe.
Same potpore kretale su se u rasponu od 3.000,00 do 100.000,00 eura. Najmanje potpore dobila su dva nakladnika, mali ali vrijedan i žilav nakladnik koji, unatoč nedaćama, uspijeva preživjeti niz godina je Sipar d.o.o. Istu potporu od samo 3.000,00 eura, od čega se, po trenutnim tržišnim cijenama, može proizvesti tek jedan naslov, dobio je i Ogranak Matice hrvatske u Petrinji. Među onima koji su dobili maksimalnu potporu od 100.000,00 eura poznate su nakladničke kuće koje već godinama uživaju naklonost Velikog mecene. To su, dakako, Fraktura d.o.o., koja najavljuje objavljivanje 30 naslova, zatim HENA COM d.o.o., Naklada Ljevak i V.B.Z. d.o.o. Slijede Vuković & Runjić s 90.000,00 eura i Sandorf s 80.000,00 eura, koliko su dobili i Naklada OceanMore, Petrine knjige d.o.o. i Naklada Fibra. Posebno je zanimljiv slučaj nakladnika Audio Store Transonica j.d.o.o., nakladnika koji se specijalizirao za audio knjige, a koji je ove godine također dobio potporu od 100.000,00 eura. Istodobno dvije spisateljske udruge, Društvo hrvatskih književnika i Hrvatsko društvo pisaca, za svoje nakladničke programe dobili su svaki po skromnih 18.000,00 eura.
Male nakladničke kuće kao što su Naklada Ceres d.o.o., Privlačica d.o.o., Književni krug Split ili Naklada Bošković, koje postoje već niz godina, 2025. godine za svoje nakladničke programe nisu dobile ni centa potpora! Istodobno koprivničkoj nakladničkoj kući Neolit, osnovanoj prije samo nekoliko godina i koja je do sada objavila tek dvadesetak naslova, Veliki mecena je 2025. godine odobrio potpora od čak 45.000,00 eura. Je li tome razlog činjenica da je osnivač i glavni urednik Neolita Marko Gregur, donedavna član ministričinog Vijeća za knjigu i nakladništvo, a u godini nastanka ovoga teksta član posebnog povjerenstva za dodjelu potpora književnom stvaralaštvu? Prosudite sami![9]
O ministričinim favoritima rječito govori i takozvana Rang lista nakladnika po broju kupljenih primjeraka knjiga. Na prvom mjestu je, dakak0, Fraktura d.o.o. s ukupno gotovo tri tisuće otkupljenih primjeraka, od kojih je 6 naslova bilo stavljeno na takozvani A popis knjiga, a čak 28 na B popis. Usput, to su popisi na kojima se nalaze naslovi djela koje knjižnice diljem zemlje moraju otkupiti ili im se preporuča da ih otkupe. Naklada Ljevak je na drugom mjestu iste rang liste, a slijede HENA COM d.0.0. na četvrtom mjestu, V.B.Z. d.o.o. na šestom te Petrine knjige d.o.o. na osmom mjestu. Gregurov Neolit nalazi se na tridesetom mjestu s više od 360 otkupljenih primjeraka, od kojih su se dva naslova nalazila na A popisu, a čak pet na B popisu knjiga.
Radi usporedbe spomenimo da je Hrvatsko društvo pisaca na četrdesetšestom mjestu s nešto manje od 200 otkupljenih primjeraka, a Društvo hrvatskih književnika na otužnom devedesetpetom mjestu sa samo 23 otkupljena primjerka. Neki ciničan kritičar mogao bi zaključiti kako je razlog tome činjenica da na takozvani A popis knjiga Ministarstvo nije stavilo niti jedan naslov koji DHK potpisuje kao nakladnik.
Da nisam usamljeni kritičar politike Velikog mecene i ministrice Obuljen Koržinek svjedoči i primjer gospođe Mirjane Kasapović koja se, pišući o tom favoritizmu na ovom portalu[10], usredotočila na primjer jednoga pisca – Slobodana Šnajdera. Gospođa Kasapović, među inim, navodi i sljedeće: „Slobodan Šnajder dobio je 42.000 kuna potpora i poticaja za roman Ružmarin i leptir te 21.000 kuna za zbirku eseja Iluminacije – ukupno, oko 8.400 eura. Za Doba mjedi primio je 6.000 eura. Nisam mogla ustanoviti koliko je točno novca dobio za roman Anđeo nestajanja jer je Ministarstvo obavijestilo javnost da je odobrilo 60.000 eura za trideset autora, ali se može pretpostaviti da je dobio najmanje 2.000 eura. Ove godine dobio je i 6.000 eura poticaja da napiše roman Mara Lajb. K tome, dobio je, preračunato iz kuna u eure, i 2.000 eura da u miru svoje mirovine napiše knjigu Umrijeti u Hrvatskoj. Na svoj je račun uknjižio oko 25.000 eura, što i nije tako loše za hendikepirana i progonjena egzilanta.
U autobiografskoj bilješci u knjizi Umrijeti u Hrvatskoj (Fraktura, 2019: 179), Šnajder je napisao: ‘Izvođen u gotovo svim zemljama bivše državne zajednice, što hrvatski politički i kulturni establišment, od početka devedesetih do danas, drži hendikepom’. Na sljedećoj stranici zabilježio je: ‘Autor zahvaljuje Ministarstvu kulture Republike Hrvatske na dodijeljenoj potpori za poticanje književnog stvaralaštva’. Imao je itekako dobar razlog da se zahvali na potpori jer je umjesto nove knjige napisao samo jedan novi esej, „Enkomija jednom prijateljstvu“, na dvadesetak stranica, a pet ostalih eseja u knjizi objavljeni su prethodnih godina, jedan čak u prošlom stoljeću (1983.). Iluminacije, koje su prijavljene za potporu kao zbirka eseja, dobile su 21.000 kuna, a objavljene su kao jedan esej u Književnoj republici (2014), koji je nanovo financijski poduprt i objavljen u knjizi Umrijeti u Hrvatskoj. Knjigu Ružmarin i leptir, za koju je Šnajder dobio 42.000 kuna ili oko 5.600 eura, nisam mogla naći u katalozima Knjižnica Grada Zagreba te Sveučilišne i nacionalne knjižnice u Zagrebu. Sveučilišnoj i nacionalnoj knjižnici svi su izdavači u Hrvatskoj obvezni dostaviti nekoliko primjeraka objavljenih knjiga. Pa gdje je onda Šnajderova knjiga? Ili knjiga nije napisana, ili je objavljena pod drugim naslovom.“[11]
Zašto je gospođa Kasapović izabrala baš primjer Slobodana Šnajdera, meni nije poznato. Moguće i zbog njegovih počestih invektiva na njezin račun objavljivanih s vremena na vrijeme u Telegramu, portalu za društvena i kulturna pitanja, na kojem portalu Šnajder ispisuje redovitu kolumnu. Ja osobno mogao bih izdvojiti barem još desetak imena koja uživaju sličnu naklonost našeg Velikog mecene, a o kojima sam i pisao u svojim prijašnjim knjigama.[12]
Mogao bih, dakako, isto tako navesti i niz imena eminentnih hrvatskih književnika koje netko u Ministarstvu kulture i medija već godinama drži „nepoćudnima“ te im sustavno uskraćuje potpore. Ali, nije to nikakva novost! Jer, prema misli američkog publicista Selwyna Dukea, koju neki netočno pripisuju Georgeu Orwellu, „što se neko društvo više udalji od istine, to će više mrziti one koji je izgovaraju“[13].
____________________________
[1] Vidi: N. Đuretić: Nerazumni zapisi, Zagreb, 2013. i Književni pabirci, Zagreb, 2021.
[2] Vidi: https://x.com/PENamerica/status/1558525487516946432
[3] Ž. Žutelija: „Hrvanje s Hrvatskom – Što je zemlja bez umjetnika“, Nacional, 4. 2. 2025.
[4] Isto.
[5] Nakladnik rečene panorame slovenskog pjesništva bila je tada još živa Vlastita naklada Đuretić.
[6] Ž. Žutelija navedeni tekst.
[7] Nazive projekata navodim ovdje kako su navedeni u tablici Ministarstva kulture i medija, sa svim gramatičkim i pravopisnim greškama.
[8] Vidi: https://citizengo.org/hr/pt/14485-Zahtijevamo-hitnu-smjenu-ministrice-Obuljen-Kor%C5%BEinek-?utm_medium=shared&utm_campaign=HR-2024-12-10-Local-PT-AMM-14485-The_promotion_of_Yugoslavia_wa.01_AA_Launch&utm_source=wa&_ref=131953278
[9] Gospodin Gregur će za svoju novoosnovanu nakladničku kuću u 2026. osigurati potporu od čak 80.000 eura, što je povećanje u odnosu na prethodnu godinu od gotovo 80 %.
[10] Vidi: https://heretica.com.hr/mirjana-kasapovic-kako-sam-skrivila-napad-homoerotskih-desnicarskih-grafitera-na-juricu-pavicica/
[11] https://heretica.com.hr/mirjana-kasapovic-kako-sam-skrivila-napad-homoerotskih-desnicarskih-grafitera-na-juricu-pavicica/
[12] Vidi: N. Đuretić: Nerazumni zapisi, Zagreb, 2013. i Književni pabirci, drugo dopunjeno izdanje, Zagreb, 2021.
[13] Vidi: https://www.reuters.com/article/fact-check/quote-misattributed-to-george-orwell-about-society-drifting-from-the-truth-conti-idUSL1N2SU1K1/
