Neke životne paralele A. Stepinca i I. Protulipca
Pravnik Ivan Protulipac igrao je važnu, ponekad presudnu, ulogu u životu Katoličke Crkve u hrvatskom narodu, iako nije bio klerik, čak – koliko se zna – ni pomišljao da to postane. Već se iz toga dade naslutiti da je bio zanimljiva osobnost, koja zaslužuje bolje upoznavanje, osobito osvjetljavanje te njegove uloge u strogo crkvenim poslovima (Znidarčić).[1]
Ivan Protulipac je rođen 4. srpnja 1899. godine u Hrnetiću, danas dio Karlovca. U rodnomu mjestu završio je pučku školu. Na temelju posrednih informacija, čini se da je dvije-tri godine boravio u zagrebačkom Orfanotrofiju, istoj ustanovi u kojoj je bio i budući nadbiskup, Alojzije Stepinac.[2] Budući da je bio samo godinu dana mlađi od Stepinca, vjerojatno su se upoznali u toj ustanovi. Protulipac je gimnaziju završio u Karlovcu 1918. godine. Iste je godine upisao Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, gdje je diplomirao u travnju 1923., a iste je godine, 31. listopada, promoviran u doktora prava.
U Hrvatski katolički pokret uključio se vjerojatno još u gimnaziji kad je postao član Hrvatskoga Katoličkog Društva Domagoj. Čini se da je ipak rano prigrlio alternativne organizacije Katoličkog pokreta, što znači da nije bio zadovoljan usmjerenjem Mahnićeva pokreta na jačanje jugoslavenske ideologije i na funkciju Seniorata kao tijela zadužena za ideološko usmjeravanje Pokreta. Taj se antagonizam unutar Katoličkoga pokreta pojačao odlukom Seniorata 1918. da osnuje Hrvatsku pučku stranku, koja je postala instrument afirmacije jugoslavenske ideologije, koja se, u promijenjenim okolnostima, promicala kroz kult sv. Ćirila i Metoda.
Stepinčevi i Protulipčevi putovi razišli su se kad je Stepinac pošao u sjemenište, a nakon početka Velikoga rata (1914.-1918.) Stepinac je bio pozvan u vojsku i završio u talijanskom zarobljeništvu, dok je Protulipac, nakon završetka gimnazije u Karlovcu, pohađao fakultet u Zagrebu i postao doktor prava.
Stepinac je, pak, nakon povratka iz zarobljeništva, 1924. otišao u Rim na studij bogoslovlja, a nakon povratka u Hrvatsku i posvećenja za Nadbiskupa s pravom nasljedstva, Protulipac mu je detaljno objašnjavao što se događalo s Crkvom, narodom i Katoličkim pokretom.
U vrijeme Kraljevine Jugoslavije, bio je zatvaran i osuđivan zbog političkih razloga.[3]
Protulipac je za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske (1941.-1945.) živio povučeno i kao odvjetnik branio optužene pred prijekim i vojnim sudovima Nezavisne Države Hrvatske. Dva puta je na kraće vrijeme bio u redarstvenom zatvoru.[4]
Na kraju Drugoga svjetskog rata, na vlast su došli komunisti, koji su ga smatrali „ratnim zločincem“ već zbog toga što je bio dugogodišnji član katoličkih organizacija, k tomu, protujugoslavenskih usmjerenja. Protulipac se prije dolaska partizana povukao s hrvatskom vojskom, u nadi da će ih, nakon što se predaju Saveznicima, primiti kao izbjeglice. Nije se, poput stotine tisuća Hrvata, predao britanskoj vojsci, koja je bila odgovorna za prostor na slovensko-austrijskoj granici, nego se probijao dalje i dospio do Rima, ali se nakon kraćeg vremena vratio u Trst, motiviran uvjerenjem da bi mogao pomoći oko primanja i smještaja hrvatskih izbjeglica. No, 31. siječnja 1946. ubijen je nasred ulice usred bijela dana. Talijanska vojnoobavještajna služba navodi da se tajna služba novo-uspostavljene komunističke vlasti, Odjeljenje za zaštitu naroda (OZNA), služila otmicama i likvidacijama koje su obavljali dobrovoljci poput dvadesetjednogodišnjeg Gina Benčića, rođenog 1925. u Sušaku. Moguće je da mu je nadređeni bio Oskar Piškulić, šef OZNA-e u Rijeci, koji je prema obavještajnim izvorima već imao iskustava s takvim akcijama.
Tajni agenti bili su raspoređeni u Crvenom križu i UNRAA-i i tako su dolazili do imena i adresa izbjeglih Hrvata.[5]
Tršćanske novine La voce libera (6 febbraio 1946, p. 2) i Il Corriere di Trieste (1 febbraio 1946, p. 2) izvijestile su kako je Gino Benčić izvršio ubojstvo na Largo Santorio u 11.35 iz pištolja ruske proizvodnje s pet hitaca u potiljak. Ubojicu su uhitila dva tršćanska redarstvenika uz pomoć Francesca Malacasse, lokalnoga političara koji je bio očevidac zločina.
Protulipac u godinama diktature i njezina popuštanja
Kralj Aleksandar zaveo je osobnu vlast (diktaturu) 6. siječnja 1929. Bio je ukinut Vidovdanski ustav, raspuštena Narodna skupština, zabranjene političke stranke, pojačana unitaristička propaganda, stroga cenzura, policijski teror, država preimenovana u Kraljevina Jugoslavija i podijeljena na devet banovina. Svrha svega učinjenoga bila je slabljenje hrvatskih narodnih interesa. Nastavile su se napetosti između Katoličke Crkve i Srpske Pravoslavne Crkve, uz pojačanu protukatoličku propagandu Sokola Kraljevine Jugoslavije. Hrvatski intelektualci – među kojima su bili i nadbiskup zagrebački i njegov pomoćnik – potpisali su 1932. memorandum o progonu Hrvata. U listopadu 1934. su hrvatski i bugarski nacionalisti ubili kralja Aleksandra u Marseilleu.
Stepinac je postao zagrebački nadbiskup 1937. godine nakon smrti nadbiskupa Bauera. Bila je to također godina obnovljena zanimanja za Katoličku Akciju, ali i nastavak antagonizama između Domagojaca, Mahnićeva Katoličkog pokreta koje je predstavljao Seniorat, i Križara, koje su vodili I. Protulipac i Ivan Merz. U listopadu 1935. novoposvećeni Nadbiskup koadjutor napravio je anketu među uglednijim promicateljima katoličkih organiziranih nastojanja o dotadašnjem radu i o perspektivama za budućnost. Odgovorili su svi zamoljeni: hvarski biskup mons. Miho Pušić (1880.−1972.), Petar Grgec (1890. –1960.), o. [Josip] Jurić (1894.–1964.), vlč. Augustin Wolf, (1882.–1962.), vlč. Dragutin Kniewald (1889–1979), dr. Pavao Lončar (1886.—1956.); jedino se Svetozar Rittig nije odazvao.[6] Petar Grgec je bez sustezanja napore oko uvođenja KA ocijenio neuspjehom i najodgovornijima proglasio episkopat, koji se, navodno, nije ni potrudio uzeti KA u svoje ruke.[7]
Za ovu je diskusiju važno istaknuti da su za Božić 1935. nadbiskup zagrebački A. Bauer i njegov pomoćnik A. Stepinac izdali poslanicu o uređenju KA za Zagrebačku nadbiskupiju.[8]
Domagojci su bili oduševljeni tonom Poslanice,[9] što nije bio slučaj s Križarima. Tu se susrećemo s odnosom Nadbiskupa koadjutora i Protulipca.
Poziv Protulipcu na suradnju
Diktatura kralja Aleksandra bila je formalno ukinuta 3. rujna 1931. donošenjem oktroiranog ustava, čime je bila dozvoljena samo politička aktivnost koja je promicala jugoslavenski duh. Ukinuće diktature, pak, otvorilo je vrata ponovnomu razbuktavanju antagonizama između vodstava katoličkih organizacija, tj. između Seniorata i vodstva Križara, koji su pred kraj 1934. godine postali granom Katoličke Akcije, tj. dijelom apostolata Crkve koji je osnovao papa Pio XI. 1921.
Važno je također držati na umu da su natjecanja i neskriveni antagonizmi, čak neprijateljstva, dviju skupina organiziranih katoličkih laika – Seniorata i Križara – zapali mladoga Nadbiskupa koadjutora Alojzija Stepinca da ih rješava. On je, pak, imao vrlo skromno upravljačko iskustvo, a prejako uvjerenje da je okružen ljudima koji se vode načelima kršćanske ljubavi i dobrohotnosti. S takvim karakternim i duhovnim predispozicijama lako je mogao postati metom manipulativnih makinacija – i postao je.
Stepinac je želio i tražio načina kako uvesti reda u organizacije koje su, barem deklarativno, bile za uključivanje u Katoličku Akciju. Iz postojeće dokumentacije jasno je da su Nadbiskup Koadjutor i Protulipac tijekom ranih tridesetih godina razmjenjivali pisma i ideje. Tako sigurno znamo da je Protulipac pisao Stepincu 30. ožujka 1936. nakon čega su upriličili dug sastanak.[10] Nadbiskup koadjutor obratio se Protulipcu oko dva mjeseca kasnije, pismom od 9. lipnja 1936., u kojem ga je pozvao na suradnju u upravljanju Katoličkom Akcijom, ali i da „iznese svoje želje i opažanja povodom aktualnih pojava u Katoličkoj Akciji“.[11]
Nadbiskupovo pismo nije iznenađujuće, jer je Protulipac u krugu aktivističkih katolika bio poznat kao bistar analitičar društvenih gibanja, dobar organizator tjelovježbenih priredba i vatren govornik. Bile su to kvalitete zbog kojih je već 16. prosinca 1923. bio izabran za prvoga predsjednika Hrvatskog Orlovskog Saveza u Zagrebu te da je na toj dužnosti ostao do raspuštanja organizacije 1929. godine, tj. nakon zavođenja diktature kralja Aleksandra Karađorđevića i zabrane svih političkih i kulturnih društava i stranaka.
Kao da je jedva dočekao, Protulipac se odmah uhvatio odgovaranja na Koadjutorovo pismo i nije se zaustavljao dok nije ispisao šest gusto tipkanih stranica i već sljedeći dan poslao odgovor. Brzo sastavljanje odgovora bilo mu je olakšano činjenicom da je prije tri godine – 31. ožujka 1933. – slično pismo uputio Nadbiskupu Baueru (koje je vjerojatno Stepinac čitao).[12] Osim toga, Protulipac je nastojao udovoljiti Nadbiskupu Koadjutoru izlaganjem o svome iskustvu stečenu tijekom dugogodišnjega sudjelovanja u Katoličkom pokretu te iznijeti svoj sud o problemima i zabludama u koje je upadalo vodstvo Mahnićeva pokreta, tj. Seniorat.
Protulipčeva kritika Mahnićeva pokreta i predlaganje alternative
Protulipac je s Nadbiskupom koadjutorom podijelio mišljenje da su vođe katoličkih organizacija u razdoblju od 1918. do 1928. – od ulaska u zajedničku državu sa Srbima do ubojstva hrvatskih političkih predstavnika u beogradskoj Skupštini – napravili katastrofalnih političkih grješaka.
Bitna grješka, koja se ne bi smjela ponoviti, jest da su se katolici „stisnuli u zatvoreni krug grupa, organizacija, institucija“.[13] Drugim riječima, katolički aktivisti, organizirani oko ideja biskupa Mahnića, zadovoljavali su se samom činjenicom da su organizirani, da se mogu identificirati pripadnicima (katoličkoga) pokreta, štoviše jednog osobitog njegova ogranka, i da mogu napadati one koji su izvan toga kruga. Bio je to tip organiziranja koji se zadovoljavao svojom manifestativnošću, izdizanjem iznad drugih, elitizmom i osuđivanjem svega što je izvan vlastitoga „tora“. Prema Protulipčevu shvaćanju, takvo poimanje katolicizma u društvu predstavlja klerikalizam,[14] dakle nešto što je suprotno od onoga što katolicizam može biti kad se dobro razumije i prakticira.
U Protulipčevoj shemi razmišljanja, katolicizam bi trebao davati društvu svoju svojstvenu širinu, tako da cjelokupan narodni život i sve njegove institucije postanu njime oplođene. Ukratko, Protulipčev je ideal da katolicizam postane bitan čimbenik izgradnje hrvatske kulture, a da se nikad politički ne nameće, što znači da nikad me preraste u „katoličku stranku“. Kad govori o nenametanju, Protulipac nedvojbeno želi reći da transformacijska sposobnost katolicizma ne bi smjela postati politički sustav. U podlozi njegova zaključivanja nedvojbeno je negativan primjer „katoličke stranke“ (Hrvatske pučke stranke) koju je stvorio Mahnićev Katolički pokret.
Prvi susret s ovako zamišljenim poimanjem uloge katolicizma u društvu doima se kao osebujna mistifikacija katolicizma i nacionalne kulture. No dublje poniranje u Protulipčevo tumačenje uloge katoličkog razumijevanja svijeta kao kvasca koji nevidljivo pretvara osobnu vjernost katoličkoj viziji u dobro društvo postaje privlačna i moguća. To je osobito dojmljivo kad Protulipac – laik koji prepoznaje vrijednost autentične kršćanske vizije svijeta – to objašnjava Nadbiskupu koji nije imao snage ni vremena izolirati nametljivce oko sebe koji su govorili o afirmaciji kršćanstva, a nerijetko radili za osobnu čast, vlast i slavu.
Protulipčeva vizija uloge katolicizma osebujna je i zbog toga što je objašnjavala da je realna, jer su nastale povoljne prilike ne samo za ispravljanje grješaka, koje su u prethodnim razdobljima činili predvodnici Mahnićeva pokreta, nego i za stvaranje pretpostavka za zdrav politički i vjerski život hrvatskoga naroda u sadašnjosti i budućnosti.[15] Naime, Protulipac je tvrdio da je takvo angažiranje organiziranih katolika prihvatljivo i političarima koji – po naravi onoga čime se bave – ne trpe konkurentne sustave uređenja društva. Štoviše, odlučujući čimbenici među Hrvatima „sa simpatijama gledaju na ovakve stavove o ulozi katolicizma u hrvatskom narodnom životu“.[16] Napomenuo je – ne bez ponosa – da mu je tada neprikosnoveni politički vođa hrvatskoga naroda, Vladko Maček, to u više navrata potvrdio. Protulipac je znao da je Maček takav pogled usvojio nakon što se sam trsio upoznati u bitnome smisao katoličkog vjerovanja „za razliku od političkog klerikalizma“. Maček je nedvojbeno prošao kroz Protulipčevu „školu“ o mjestu i ulozi katolicizma u hrvatskom društvu.[17] Također je posvjedočio da je Maček „bio spreman sve učiniti da se za katolicizam negativne pojave u Seljačkoj slozi i drugim institucijama Hrvatske seljačke stranke uklone i da katolicizam bude uistinu poštivan“, kao što je podsjetio da je Maček odlučno zaštitio katoličke organizacije kad su bile napadnute.
Protulipac je podsjetio nadbiskupa Koadjutora kako je svjestan činjenice da su se pozitivne izjave Mačeka i drugih političkih čimbenika o Križarima tumačile političkim kriterijima. Tako se i u katoličkim krugovima – pa i s najviših mjesta – govorilo da je Protulipac Mačekov eksponent i da su njihove aktivnosti politički zborovi. Protulipčev odgovor je bio da je to odraz dubokoga nerazumijevanja i refleks navike da se sve gleda kroz političku prizmu. On je bio uvjeren da su različiti segmenti društva, pa i političari, simpatizirali Križare zato što su cijenili njihov način svjedočenja svoje vjere i osobito zato što su vjerovali „u čistu nepolitičnost, a opet u iskreno nacionalno shvaćanje Križarstva“ do kojih su „došli […] u godinama […] 1928-1935“. Do tih godina, svi su katolici bili mjereni po Pučkoj stranci, a to znači da su u očima odlučujućih i političkih i kulturnih čimbenika katolicizam i politički klerikalizam bili jedno te isto. Fatalan korak napravio je Petar Rogulja i njegovo društvo Seniora kad su, „tobože u ime katolicizma i interesa Crkve“,[18] izabrali jugoslavenstvo, što je sadržavalo spremnost na odreknuće od hrvatstva, osobito njegove državotvorne afirmacije. Ta se fatalna zabluda Hrvatskoga katoličkog pokreta osjećala kao teret i ljaga ne samo za članove Pučke stranke, nego za cjelokupan katolicizam. Ustvrdio je i to da je tu političku štetu mogao primijetiti samo onaj koji je prolazio širom područja na kojima je živio hrvatski živalj. Jednako tako je jasno da su mnogi – političari i nepolitičari – s naklonošću gledali na Križare zato što su u njima prepoznali „čistu nepolitičnost i iskreno nacionalno shvaćanje“.[19] Političari i običan svijet u Križarima su, navodno, prepoznali „novo pokoljenje hrvatskog katolicizma, koji daje punu garanciju za samo katolički i samo narodni duh. Iz toga povjerenja moglo je niknuti mnogo plodova za dobru budućnost“.[20]
Protulipac nije ipak bio naivac koji bi vjerovao da je „uklonjena skepsa i krajnje nepovjerenje [prema] onim ljudima, koji su bili nosioci političke akcije Pučke stranke i institucija, koje je vodio [S]eniorat.“[21] Naprotiv, u čemu god sudjeluju članovi Seniorata, kod ljudi se javlja skepsa i nepovjerenje.
Protulipčeva vizija katoličkoga djelovanja u hrvatskoj kulturi
Protulipac je Nadbiskupu Koadjutoru ponudio program katoličkoga djelovanja u hrvatskom društvu koje je upravo suprotno od programa Seniorata. Ta se vizija sastoji od toga da „katolicizam […] oplodi sav naš narodni život i narodne institucije […] ali ne kao klerikalizam, nego kao bitni faktor izgradnje hrvatske duše i hrvatske kulture“.[22] Protulipčeva se vizija sastojala u tome da „širina katolicizma dođe do izražaja“,[23] da „katolicizam u hrvatskom narodnom životu [postane] opći narodni preporođujući faktor i ideološki temelj narodnog života“.[24] Podijelio je sa Stepincem i svoju prosudbu „da su ovi časovi posebno za nas katolike od presudne važnosti i da baš o njima zavisi, da li ćemo opet, po kakvoj pogreški biti bačeni natrag, izgubiti svoje pravo mjesto u narodnom životu“.[25]
Protulipac je, čini se, ovime ukazao na prošle, ali i na buduće zamke u koje katolici mogu biti uhvaćeni ako smetnu s uma tu presudnu osobinu katoličkoga prisustva u narodu. Uistinu, u Protulipčevo vrijeme, taj sudbonosno pogrješan korak učinio je Petar Rogulja i cjelokupan Seniorat kad su prihvatili ideološki program „Ćirilo-metodske unije“, „njive na istoku, zrele za žetvu“ i slične nebuloze, kao vitalni interes katolicizma, zbog čega su osnovali i političku stranku.[26]
Protulipac se nije skrivao iza lažne skromnosti, nego je Stepincu objašnjavao da su najprije Orlovi, a još više Križari – dakle, organizacije koje je osobno vodio, u tijesnoj suradnji s Ivanom Merzom (1896.–1928.) – ilustrirali kako katolicizam može postati transformacijski čimbenik hrvatskoga društva. Oni su svjesno pokazivali da su potpuno nepolitička katolička organizacija i da su im oni među kojima su djelovali – nepolitičari i političari – to vjerovali, jer su se i sami osvjedočili. Tako, zaključuje Protulipac, „vodeći čimbenici nacije i kulture, u Križarima više nisu vidjeli stare pučkaše, nego novo pokoljenje hrvatskoga katolicizma, koje daje puno jamstvo da je zainteresirano samo za katolički i narodni duh. Iz toga povjerenja „moglo je niknuti mnogo plodova za dobru budućnost“.[27] Bitan, fundamentalan uvjet da katolička organizacija bude korisna hrvatskom društvu jest da bude lišena svake primjese politike. Protulipac je uvjeravao Nadbiskupa da su katolička društva koja je vodio – Orlovi i Križari – djelovali u skladu s načelima koja je izložio u svojim teoretskim djelima.[28]
Vrijedno je stoga istaknuti neke odlomke iz Protulipčeve knjige Orlovstvo, upravo o tome kakva treba biti prisutnost katolika u hrvatskom društvu. Program orlovstva je „stvarati novi rod, koji će biti dorastao prilikama. Stvarati narod, savremeno kršćansko pokoljenje, koje će ići Božjim putem“. „Treba temeljite obnove narodnog života. Od dna. Treba stvoriti novi narod, novo pokoljenje!“[29]
Danas će neki nedvojbeno refleksno zaključiti da je tu riječ o fašističkim idejama, ali to bi bilo površno zaključivanje i brkanje pojmova. Protulipac govori iz transcendentalnoga obzora, iz Isusova upućivanja na bitno, o kvascu i tijestu, o soli i bljutavosti hrane kad je nema, o transformacijskoj snazi ljubavi. Jednom riječi, Protulipac dočarava kako kršćanin oblikovan evanđeoskom porukom transformira nacionalnu kulturu, bilo koju (nacionalnu) kulturu. Možda je hrvatska nacionalna kultura zbog specifičnih uvjetovanosti donekle otvorenija od nekih drugih, ali ni jedna nije posve isključena i ni jednoj nije onemogućeno da postane u tom smislu transformirana. Možda je jedini neizbježan uvjet postojanje osposobljenih osoba, spremnih da se predaju toj misiji, koja oblikuje njih, a oni oblikuju kulturu.
Je li Protulipčev program primjenjiv na sva vremena i sve kulture?
Nakon što Protulipcu nije bilo omogućeno primijeniti teoretske postavke o katoličkom oblikovanju hrvatske kulture, uputio je 28. ožujka 1936. jednako opširno pismo „prijateljima i članovima križarske organizacije“. Očekivano, to je pismo pisano slobodnije, bez „nametnute“ obzirnosti prema crkvenomu dostojanstveniku i utoliko nam možda može otkriti neke dodatne aspekte odnosa u tadašnjemu hrvatskom društvu. Protulipac je podsjetio svoje Križare da je križarstvo nastalo u vrlo nepovoljnim prilikama kraljeve diktature, ali da se i zbog te okolnosti iskovalo u čvrst oslonac domoljubima koji su bili spremni žrtvovati se za nacionalne interese bez uvjeta i političkih interesa. Križarstvo je, njegovim riječima, „izdržalo teror, zatvore, silu i da je svoje pravo na Život osvojilo u borbama i patnjama“.[30]
Temeljno je, međutim, pitanje kako je Protulipac mogao biti siguran – a nastupao je kao da je to bio – da se taj novi početak katoličkog organiziranja neće pretvoriti u ono što je postojalo do uvođenja Kraljeve diktature i što je i sam nazvao klerikalizmom i izdajom katoličkog duha. I sam je tvrdio „da bi za novi početak bilo nužno ispraviti ono što su neki ‘u ime katoličanstva’ pokvarili“. Što je to? U Protulipčevoj, nedvojbeno idealiziranoj vizuri, to je „harmonička veza između vjerskih ustanova i naroda“.
Ako pokušamo iskoračiti iz te idealizirane slike stvarnosti, moglo bi se reći da je Protulipac zamišljao novi oblik katoličkoga djelovanja u društvu tako da ne projicira dojam klerikalizma. Ta veza ne trpi isticanje vjere kao sredstva za promicanje stranačke politike i bilo kakvo drugo manipuliranje vjerom. Protulipčevo gledanje na katoličko organizirano djelovanje može se smatrati posebnim i osebujnim po tome što hrabro tvrdi da se oko ideje križarstva u svim hrvatskim krajevima našlo takvih mladih mladića i djevojaka spremnih posvetiti se u najtežim prilikama tom teškom i odgovornom poslu. I nisu gledali jesu li prije bili pripadnici ove ili one skupine u katoličkim redovima.
Protulipac je tvrdio da je to novo gledanje na ulogu katolicizma u hrvatskom društvu bilo moguće u novim političkim prilikama nastalima iza 1929. godine, tj. nakon ubojstva hrvatskih zastupnika u beogradskoj Skupštini i uvođenja diktature. Tada je, tvrdi Protulipac, i u vodećim krugovima križarske organizacije stvorena zamisao o osnovama za širokim javnim djelovanjem u katoličkom pravcu u hrvatskom narodu.
No, nije samo kontroliranje osobnih ambicija moglo biti dovoljno za uspjeh Protulipčeve zamisli da se stvori opredjeljenje za neko novo i drukčije. Uostalom, možda je Protulipac mogao za sebe tvrditi da je čvrsto opredijeljen za tako altruističko postupanje i asketsko kontroliranje svojih ambicija, ali definitivno nije mogao jamčiti za sve druge u toj novoj organizaciji zainteresiranoj isključivo za življenje katoličke vizije svijeta. Moguće je čak da se, kako kaže, među radnicima oko križara po svim krajevima našlo ljudi da se u novim razdobljima stvori solidan plan za drukčiji rad od onoga kakav se prakticirao u katoličkim društvima kojima je upravljao Seniorat. Ostaje, međutim, pitanje kako osigurati da se ljudi, pa i izabrani dio entuzijasta, ponašaju ne kao pala stvorenja, nego kao anđeli.
Utoliko ni Protulipčeva preporuka o „uspostavi harmoničke veze između vjerskih ustanova i naroda“ nije posve jasna. Protulipac napominje da su te veze teško stradale za prijašnjih političkih akcija „pod katoličkim imenom“, što se može razumjeti u smislu da su se organizacije koje je vodio Seniorat predstavljale kao katoličke, ali to nisu bile, jer su postale političke organizacije i tako iznevjerile narod.
Ni Nadbiskup Stepinac nije smogao snage oduprijeti se Seniorima. Objektivno, nije ni mogao, jer su Seniori zauzeli ključne pozicije javnog i crkvenog života, i njihovo micanje ne bi išlo bez otvorene pobune. Uostalom, nadbiskup Bauer je na posljednjoj Biskupskoj konferenciji u kojoj je sudjelovao 1936., osobno predložio da bi Seniorat trebalo raspustiti i dokinuti. Nije bio jednodušno podržan, što ne čudi kad se zna da je i među biskupima bilo nekoliko Seniora. Najaktivniji i najutjecajniji među Seniorima u to vrijeme bili su urednik dnevnika Hrvatska straža Janko Šimrak, Petar Grgec i preč. Pavao Lončar, župnik župe sv. Petra u Zagrebu.
U svakom slučaju, sve je vodilo k tome da neće biti ništa od Protulipčevih planova kako staviti Katoličku Akciju na zdravije noge.[31] Zamolio je Nadbiskupa Koadjutora da ga razriješi dužnosti, što je bilo i udovoljeno. Ipak je iskreno podijelio svoje uvjerenje s Nadbiskupom: „Te pojave [oko Seniorata], pa ono što se kasnije dogodilo, uvjerili su me da ne koristi dobra volja ni moja, ni Križara, ni pravih prijatelja K.A., jer postoji sila, koja mora na koncu pobijediti, makar iza njih došlo ništavilo!“[32] Još je poraznija Protulipčeva konstatacija: „Mi idemo na puteve … na koje su gospoda iz [S]eniorata dovela katolicizam kod nas u razdoblju od 1920. do 1928.“[33] Potvrda toga mišljenja nalazi se u činjenici da se preko službenoga aparata zagrebačkoga nadbiskupskog duhovnog stola „zove kler zagrebačke nadbiskupije … da se izjasni protiv sarajevskog Katoličkog Tjednika“, čime bi se tobože dala podrška zagrebačkom Nadbiskupu.
Što, pak, reći o nedavno javno proklamiranu zahtjevu za stvaranje Katoličke stranke? Neka to pitanje ostane kao izazov idejama koje je zastupao I. Protulipac.
Poslijeratni komentari
Iako je komunistički teror smjestio Protulipca, kao i cjelokupnu Crkvu i narod, u područje totalne zabrane koja je trebala proizvesti sveopći zaborav, Hrvati koji su uspjeli izbjeći komunističke kuršume i otići u dio svijeta u kojem nije vladao komunistički teror i boljševička mržnja, sjećali su se Protulipca i o njemu govorili i pisali. Naravno, oni koji su ga spominjali, to su činili iz svojih specifičnih kutova gledanja.
Nakon Protulipčeva neuspješnog angažiranja s pozicije predsjednika Katoličke Akcije Zagrebačke nadbiskupije, na Križare kao organizaciju i dio Katoličke Akcije, navodno se sručila lavina kritika i podmetanja. U tom je, ponovno, navodno, prednjačio Pavao Lončar, šireći glasine među klerom da Križari „naginju komunistima“ i da su napustili geslo Žrtva, Euharistija, apostolat.[34]
U emigrantskom tisku tu i tamo se spominjalo Protulipca, ali najčešće iz perspektive ideologija i/ili politika onih koji su ga se doticali. Tako je Ivan Oršanić (1904.-1968.) – član Hrvatskog orlovskog saveza, kasnije i Križara, bliski suradnik Poglavnika Ante Pavelića, s kojim se u emigraciji (Argentina) razišao te osnovao Hrvatsku republikansku stranku – koji se jednoć referirao na Protulipca da je „bio za Jugoslaviju“. Lav Znidarčić (1918.– 2001.), Protulipčev nasljednik na mjestu predsjednika Križara kritizirao je takve komentare kao potpuno neutemeljene.[35] Što se tiče Oršanićevih primjedbi o Protulipcu, bio je uvjeren da su proizvod Oršanićeve spoznaje da nikada neće biti ni omiljen ni priznat sposobnim kao Protulipac.[36]
Kad je riječ o Lavu Znidarčiću, smatram da ne izlazim iz okvira znanstvene rasprave kad se prisjećam njegovih pritužba na „kaptolske krugove“ kod kojih, navodno, nije nalazio razumijevanja. S druge strane, i od ponekoga klerika moglo se čuti kako je Znidarčić „težak“. Smiljana Rendić (1926.–1994.) u svojim je dugim i čestim epistolama Lavu Znidarčiću kritizirala njegove Križare i smatrala ih „nižom klasom“ od Seniorskoga Domagoja, kojemu je pristupila kao srednjoškolka. Budući da mu je po rođenju bila sumještanka, a cijenio je i njezin rad u Glasu Koncila, rijetko se s njom upuštao u raspravu, iako je imao dobrih argumenata.
Je li došlo vrijeme za mnogo ozbiljniju i iskreniju introspekciju; mogu li današnji „kaptolski“ ljudi pronaći nešto kvalitetno, dobro i korisno, ne za Kaptol i neke nove „Križare“, nego za Crkvu u hrvatskom narodu? Ako odnekud dođe pozitivan odgovor na ovu kratku analizu Protulipčevih ideja o tome kako hrvatski katolicizam može biti iznimno koristan za hrvatsko društvo, smatrat ću svoje utrošeno vrijeme vrlo korisno investiranim.
PRILOG
Protulipčeva posljednja „poruka hrvatskom narodu“
Zahvaljujući britanskim tajnim službama, u arhivi War Officea, sačuvan je prijevod tri pisma koja je Protulipac pisao neposredno prije svoje smrti.[37] Jedno je bilo adresirano na dr. Jurja Krnjevića, visokog predstavnika HSS-a u emigraciji, tada u Londonu. Drugo pismo bilo je upućeno dr. Milivoju Mostovcu[38], jednom također istaknutome članu Križara, koji je tada bio u Rimu. Treće i četvrto pismo upućena su vlč. Vjenceslavu Ardasu, koji je tada živio u Gary, država Indiana, u Sjedinjenim Američkim Državama.[39] Ova pisma Ardasu izuzetno su važna, jer je u svakom bila kopija poruke pod naslovom „Pismo bratu Hrvatu u Americi“. Prvo pismo Ardasu Protulipac je pisao 31. siječnja 1946., dakle uoči svoje smrti i u njemu objašnjava Ardasu da će priloženu poruku dobiti dva puta kako bi se povećala vjerojatnost da stigne primatelju. Protulipac je molio da tu poruku prouči i dadne je tiskati kako bi se osiguralo da dođe do što većeg broja Hrvata i novina, kako u SAD-u, tako i u drugim zemljama. Ardasu je naloženo da kao ispovjednu tajnu nikome ne odaje ime njegova autora dok za to ne dobije dopuštenje. Također mu je rekao da mu ne piše na naznačenu adresu, jer se tamo ne nalazi, i preporučio mu da što prije učini što mu je rečeno, jer će ubuduće dobivati nove poruke.[40]
Nove poruke, nažalost, Ardas nije dobio, jer je sutradan Protulipac bio ubijen. Britanska vojska je, očito, kontrolirala pisma i sačuvala barem sažetak sadržaja te Protulipčeve poruke do koje mu je bilo toliko stalo i za koju je želio da dopre do javnosti. Ta poruka je zapravo interpretacija događaja kojima je bio i ostao svjedokom i ukazivanje na komunističku propagandu koja je uvelike bila prisutna. Moglo bi se reći da je to pokušaj pisanja drukčije povijesti od tendenciozne i lažne komunističke interpretacije događaja koja je uvelike bila na djelu. Stoga je ta poruka važna i danas kad se čini da je iskrivljena slika novijih povijesnih zbivanja prevladala i postala mjerodavnom. To je Protulipčevo osobno svjedočanstvo od neprocjenjive važnosti, jer dolazi od čovjeka koji nije imao ništa s ustašama, dapače je bio u njihovoj nemilosti, nije simpatizirao naciste, a kamo li s njima surađivao, a komunisti su ga mrzili zbog njegova angažiranog katolicizma; imao je, dakle, sve preduvjete nepristrana, ali inteligentna promatrača i ocjenjivača. Evo ukratko sadržaja Protulipčeve poruke.
Nakon dolaska Nijemaca u Zagreb i uspostave NDH, Maček i drugi ugledni članovi HSS-a, poput Košutića, bili su uhićeni. Maček je bio u kućnom pritvoru, dok su drugi dužnosnici HSS-a bili zatvoreni u Lepoglavi. Partizanski radio je optuživao Mačeka zbog suradnje s ustašama, misleći na proklamaciju koja je pročitana na hrvatskom radiju, ali istina je bila da je Maček samo pozvao na čuvanje reda i neprolijevanja krvi.
Većina naroda nije se radovala zbog njemačke prisutnosti, ali nije to bio dovoljan razlog da se razara vlastita zemlja i ubijaju vlastiti građani u bezizglednom otporu. Pokreti otpora u Francuskoj i Čehoslovačkoj bili su istina uspješni, ali oni su ostavili svoje zemlje relativno netaknute. U Jugoslaviji, naprotiv, pravi cilj pokreta otpora bio je ne izgon okupatora, nego osvajanje vlasti uz pomoć Saveznika.
Sukob između Tita i Mihailovića bila je borba za osvajanje vlasti, i stoga za međusobnu eliminaciju, a ne protiv okupatora. Njihov međusobni sukob razorio je mnogo više zemlju nego su naškodili Nijemcima. Obojica su palila, pljačkala i ubijala; jedan s ciljem uspostave srpske hegemonije, drugi s ciljem uspostave komunizma. Tito je pobijedio, jer je iza sebe imao Rusiju i jer je uspješno zaslijepio zapadne saveznike propagandom o demokraciji. To je bilo jasno kad je Košutić u ime HSS-a ponudio Titu pomoć, a on je odbio, dok je priznao Gažijevu Republikansku hrvatsku seljačku stranku – filokomunističku organizaciju. Titu su trebale mase, a ne vođe. U stvari, Titova propaganda govorila je svijetu da su Maček i HSS kolaboracionisti i to u vrijeme kad su Nijemci zatvorili Mačeka, a Lepoglava bila puna njegovih pristaša. Odluke donesene na zasjedanju AVNOJ-a jasno naznačuju kojim metodama je Komunistička partija namjeravala kontrolirati zemlju.
Tito je prevario i Srbe navodeći ih sporazumom sa Šubašićem da vjeruju da će vratiti kralja Petra. Tako je dobio i njihovu potporu.
Tito je poduzeo kampanju lažima protiv Katoličke Crkve u Hrvatskoj. Nitko bolje od Tita ne zna da Crkva nije kolaborirala s Nijemcima, ali jer je nadbiskup Stepinac štitio narod od smrti i zatvora ostajući u Zagrebu umjesto odlaska u šumu s puškom o ramenu bio je proglašen kolaboracionistom. Tito zna vrlo dobro zašto napada Crkvu; on ne može podnijeti njezin utjecaj.
Titove trupe ušle su u Zagreb 8 svibnja 1945.[41] Grad, prepun izbjeglica iz provincije, radovali su se njihovu dolasku. Dogodio se, međutim, egzodus od 100.000 ljudi koji je krenuo prema Austriji prije nego dođu partizani. Kad su trupe ušle u grad, sve je neko vrijeme bilo u redu. Vladimir Nazor je na Jelačić placu govorio o slobodi. Ali onda je došla OZNa, tajna policija koju su kontrolirali srpski i crnogorski komunisti. Sada znamo da su priče o GPU-u[42] bile blijede slike stvarnosti. OZNa je Smrt sama i više od 10.000 službenika, poduzetnika i intelektualaca odmah je bilo uhićeno. Pogubljenja su se vršila noću, bez pravog suđenja i bez obavijesti rodbine o žrtvama.
Još je gore zadesilo izbjeglice i vojne formacije koje su pobjegle prema Koruškoj. Njihovo povlačenje presjekli su partizani i oni koji nisu bili pobijeni ondje – muškarci, žene i djeca – odvedeni su u Zagreb i zatvoreni.[43]
Nakon prvih „čišćenja“ tolikog broja ljudi, stanovništvo je mislilo da će se smiriti kako je nova vlast preuzimala konce u svoje ruke.
Sustav koji je isprobavan u Rusiji kroz 30 godina bio je primijenjen u Jugoslaviji i bio je mnogo gori nego se moglo zamisliti, osobito u Hrvatskoj. Nitko se nije usuđivao kritizirati režim, a Tito ga je nazvao ‘Demokracijom’ jer mu je bilo stalo dobiti podršku Engleske i Amerike. Da bi izvršio svoj plan i potpuno osigurao komunističku Jugoslaviju, Tito je morao reorganizirati cijelu zemlju. Osnovao je „Narodni front“ kojemu su svi morali pripadati, što je riješio stvaranjem organizacija poput Antifašistički front žena (AFŽ), Ujedinjeni savez antifašističke omladine Jugoslavije (USAOJ) i dr., i pokrećući nekoliko novina. Prema Tito-Šubašić sporazumu, morao je provesti izbore te je odmah pokrenuo svoj plan kako bi pobjeda bila osigurana.
Dolazimo do onoga što vjerojatno ne možete razumjeti – kako je Tito uspio osigurati gotovo sve glasove i neimati oporbu, kad nije imao više od 5% zemlje iza sebe? Uvjeravam vas da drukčije nije moglo biti. Danas u Jugoslaviji armija je iznad svega, a osoblje se ne uzima iz vojne akademije, nego se postavljaju i unaprjeđuju prema njihovom političkom vjerovanju. Iz te armije se regrutira osoblje za OZN-u, koja politički kontrolira cijelu Jugoslaviju, a oni su većinom Crnogorci, Srbi i neki iz drugih dijelova koji su obični radnici ili čak seljaci bez ikakva akademskog iskustva i koji su danas temelji Jugoslavije. Druga snaga koja s OZN-om vlada Jugoslavijom je mreža uhoda koji gospodare nižim sudovima kako bi eliminirali svaku opoziciju režimu. Oni, pak, imaju svoje obavještajce, smještene u svakoj ulici, selu i mjestu, koji ne dobivaju plaću ali koji im javljaju sve što se događa što bi im bilo zanimljivo.
Što čovjek radi u svojoj kući ili što govori na ulici nije njegova privatna stvar, nego to mora znati OZN-a.
Da bi se razumjelo dubinu do koje se politički sustav survao treba uzeti primjer sudova. Prije dolaska Tita, čovjeku koji je bio optužen za zločin sudili su pošteni, obrazovani ljudi i uvijek se pazilo na nepristrano suđenje. Sada su suci ljudi koji uzimaju zakon u svoje ruke i upravljaju „Narodne sudove“ uz pomoć odvjetnika koji se, kao i oni, biraju prema vjerovanju u novi politički sustav.
Samo su dva tjednika – u Zagrebu i Beogradu – postojala i predstavljala „slobodni“ tisak u Jugoslaviji. Ni oni, međutim, nisu dugo potrajali, jer su informatori javili da ne slijede režimsku politiku, pa su ukinuti, ali i inače je vrlo teško tiskati nezavisni list kad vlast kontrolira papir.
Isto tako je nemoguće organizirati oporbenu stranku, jer pored OZN-e, nema ni novaca. Skoro su sva privatna poduzeća likvidirana i preuzela ih je država, a tisuće intelektualaca, činovnika i službenika stare Jugoslavije sada su bez posla.
Tito je bio tako siguran u svoju snagu da je izišao na birališta, a kasnije je u novinama i u govorima žalio što nije bilo opozicije. Zemlja je išla na glasovanje kao ovce. Sve je bilo organizirano, čak i ples na ulicama. Na biračkim mjestima bili su OZN-ini agenti, sve nadgledavajući.[44] Bilo je izvješteno da je sve prošlo „fair“ i strane delegacije su bile prisutne, ali nisu vidjele ništa, jer su gledali kao se stvari događaju kod njih.
Kad su glasovi bili prebrojeni, Tito je započeo s uređivanjem zemlje.
Kako?
Najprije je trebalo riješiti se intelektualnih elemenata zatvaranjem i puštanjem pod uvjetom da postanu suradnici.[45] Istodobno je Tito otvorio „partizanske gimnazije“ i sveučilište mladeži koja je do tada bila u šumi, jer je znao da će imati potpunu vlast tek kad „inteligencija“ postane zadojena idejama Partije.
Tito je donio zakon po kojemu tko god je surađivao s okupatorom bio je zatvoren. Tako, ako ste imali dućan i prodali nešto njemačkom vojniku, surađivali ste s okupatorom. Tim je zakonom Tito mogao zatvoriti koga god je htio.
Danas su u Hrvatskoj gotovo sve dućane progutali „Državni dućani“, tako da i oni koji su ostali ne mogu se natjecati budući da ne mogu doći do robe te se postupno gase. Jedan čovjek je bio osuđen zbog toga što je zaradio 20.000 dinara za mjesec dana.
Još postoji jak zaštitnik protiv našeg nacionalnog podčinjenja, a to je Crkva, koja je uvijek štitila pravdu i pravo i Tito svim snagama nastoji zabraniti je, iako ne uspijeva i neće nikad uspjeti.
Ovo je kratki prikaz onoga što se danas događa u Jugoslaviji, napose u Hrvatskoj. Tu se vidi kako komunizam upotrebljava Jugoslaviju kao eksperiment za korištenje „nove demokracije“. Gdje je savjest svijeta da dopušta tako nešto u ime Demokracije? Nikad hrvatska nacija nije bila dalje od komunizma nego što je danas, i Tito to zna, ali kako dugo će to trajati?
Riječ na kraju; sve što sam rekao je istina i životno je važno da neka delegacija ode u zemlju i sama vidi što se dogodilo i što se još događa.
__________________________________________
[1] Spomenica dr. Ivan Protulipac 1899. – 1946. o 50. g. mučeničke smrti, ur. Lav Znidarčić, Zagreb, 1995.
[2] Dopis isusovca Predraga Belića Lavu Znidarčiću o I. Protulipcu, str. 12, Pisana ostavština Lava Znidarčića.
[3] Protulipac je bio optužen zbog kaznenog djela iz čl. 3. Zakona o zaštiti države. Rasprava je bila održana 15. lipnja 1938. pred Okružnim sudom u Zagrebu i državni tužitelj dr. Benjamin Maurović tražio je za njega kaznu zatvora do pet godina. Protulipac je bio oslobođen.
[4] Velimir Radnić (1916.- 2003.), koji je umro u Buenos Airesu i za sebe kaže da nije bio u križarima „zbog pomanjkanja religioznosti“, tvrdi da mu je Protulipac „služio kroz čitavo vrijeme Aleksandrove diktature kao vodič i putokaz“. Ujedno piše: „Protulipčeva opozicija ratnom režimu u Hrvatskoj bila je općepoznata,“ O ubojstvu Protulipca Radnić piše: „Budući da se je novi režim pokrivao lažnom zastavom ‘antifašizma’, najviše su mu smetali oni koji su mogli s punim pravom isticati takvu zastavu. Zato je ubijen Protulipac“, Pismo Lavu Znidarčiću, 12. X.1995., Ostavština L. Znidarčića.
[5] Na sličan je način i zagrebačka Židovka Heda Stern dolazila do imena i adresa tijekom potrage za Antom Pavelićem u službi američke vojne agencije; vidi Krišto, J. (2010). Zagrebačka Židovka Heda Stern u lovu na Pavelića. Časopis za suvremenu povijest, 42 (1), 55-72. Preuzeto s https://hrcak.srce.hr/index.php/60119
[6] Vidi: AHBK, Posebni fascikl “Uređenje KA”, br. 34.
[7] Službeni vjesnik Nadbiskupije zagrebačke, dalje: SVNZ, Zagreb, 1935, br. 1, 18. siječnja, 1-13.; Poslanica kleru i vjernicima nadbiskupije zagrebačke o načelima i sastavu Katoličke Akcije, KL 86/1935, br. 2, 11. siječnja, 15-18. do br. 3, 17. siječnja, 25-29.; S., Pravila Katoličke Akcije u Nadbiskupiji zagrebačkoj, KL 87/1935, br. 4, 24. siječnja, 39-43.
[8] Službeni vjesnik Nadbiskupije zagrebačke, dalje: SVNZ, Zagreb, 1935, br. 1, 18. siječnja, 1-13.; Poslanica kleru i vjernicima nadbiskupije zagrebačke o načelima i sastavu Katoličke Akcije, KL 86/1935, br. 2, 11. siječnja, 15-18. do br. 3, 17. siječnja, 25-29.; S., Pravila Katoličke Akcije u Nadbiskuoiji zagrebačkoj, KL 87/1935, br. 4, 24. siječnja, 39-43.
[9] Vidi: “Preuzv.[išeni] g. nadbiskup koadjutor o Kat.[oličkoj] Akciji, KL, 86/1935, br. 1, 1-13; br. 12, 129-130.
[10] Protulipac Stepincu, 9. lipnja 1936., str. 3,
[11] Protulipčevi navodi iz pisma Nadbiskupa Koadjutora od 9. lipnja 1936., str. 1.
[12] Protulipac nadbiskupu Baueru, 21.III. 1933., Osobna pismohrana Lava Znidarčića.
[13] Naglasci dodani.
[14] Liberali 19. st. tim su terminom označavali ono s čime se nisu slagali u crkvenim stajalištima. Prije Protulipca, Petar Rogulja je upotrijebio izraz „klerikalizam“ kad je kritizirao one u katoličkim redovima koji su bili protiv ujedinjavanja s liberalnim idejama i zagovaranja ujedinjenja sa Srbima. Protulipac označava tim izrazom upravo ono što je zastupao P. Rogulja i Seniorat, tj. predstavljanje i nazivanje političkog programa katolicizmom. O transformaciji pojma „klerikalizam“ od liberalizma do osude pape Franje, vidi J. Krišto, „Klerikalizam i uloga laika u Crkvi od Pija XI. do pape Franje“, Zbornika radova “Ubi arcano Dei”, Đakovo.
[15] Protulipac Stepincu 1934., pod 1.
[16] Protulipac Stepincu 30. ožujka 1936., pod 1.
[17] Poznato je iz Stepinčeva Dnevnika da je i Stepinac imao duge razgovore s Mačekom, ali njegovi su naglasci bili drukčiji od Protulipčevih.
[18] Opširnije o Petru Rogulji u: Jure Krišto, Petar Rogulja i razvoj Hrvatskoga katoličkog pokreta: uz 80. obljetnicu smrti. Croatica Christiana periodica [Internet]. 2001
[19] Protulipac Stepincu 30. ožujka 1936., pod 2.
[20] Protulipac Stepincu 30. ožujka 1936., pod 2.
[21] Protulipac Stepincu 30. ožujka 1936., pod 2.
[22] Protulipac Stepincu 30. ožujka 1936., pod 1.
[23] Isto.
[24] Isto
[25] Isto.
[26] Može li se to reći i za katoličke teologe, članove Teološkoga društva Kršćanska sadašnjost, pred kraj komunističkoga režima u Hrvatskoj kad su tvrdili da ne štete katolicizmu kad ga upotrebljavaju za materijalne probitke.
[27] I. Protulipac, Hrvatsko orlovstvo, 12-13. Naglasci u originalu.
[28] Isto.
[29] Isto, str. 12.
[30] I. Protulipac, Pismo prijateljima, str. 1.
[31] Protulipac Stepincu 30. ožujka 1936., pod 3.
[32] Protulipac Stepincu 30. ožujka 1936., pod IV.
[33] Protulipac Stepincu 30. ožujka 1936., pod V, d.
[34] Pismo nadbiskupu Stepincu, 22. listopada 1936. s devet vlastoručnih potpisa.
[35] (Marko Kujundžić – pseudonim), Iz nekoliko pisama iz Domovine, Hrvatska revija, 1974., sv. 3, str. 424-425.
[36] (Marko Kujundžić – pseudonim), Pisma uredništvu, HR, 1974., sv. I. str. 125-126.
[37] „Last Letter from Ivan Protulipac: Material Supplied for the Counter Intelligence, War Office (WO) 204/11574: 227A-E, Allied Forces, Mediterranean Theater (Military Headquarters Papers, Second World War. A documented history, objavljeno u: B. Robionek, Croatian Political Refugees and the Western Allies, Berlin, 2010, 314-322.
[38] Mostovac je uspio doći u Kanadu i zaposliti se kao profesor povijesti na L’Universitė d’ Ottawa. Upoznao sam ga kad sam došao u Ottawu na studij. Više godina nakon što sam se vratio u Hrvatsku, do mene je došao rukopis M. Mostovca na hrvatskom, koji je njegov unuk neuspješno pokušavao objaviti u Zagrebu. Pročitao sam ga i zaključio da bi mogao biti koristan nekome tko se bude bavio nekim aspektima hrvatske emigracije i preporučio da rukopis objavi Hrvatski institut za povijest, naravno uz moje redigiranje. Knjiga pod naslovom Krhotine sjećanja iz Domovine i izbjeglištva, izišla je 2015. Mostovčev unuk je došao iz Kanade za predstavljanje knjige u Pakracu, gdje je nekad Mostovac živio.
[39] Vjenceslav Ardas,, hrvatski misionar i publicist (Podolić na Cresu, 26. VI. 1900 – Gulfport, Mississippi, SAD, 6. X. 1959.). Na Cresu završio osnovnu i srednju školu, a teologiju u Innsbrucku. Član provincije franjevaca konventualaca. Misionar među hrvatskim iseljenicima u SAD-u od 1929. do smrti. U hrvatskoj župi u Gary (Indiana) njegovom su zaslugom izgrađene crkva i škola. Suradnik i glavni urednik (1942–52) časopisa Križ (The Cross) (Hrvatska enciklopedija).
[40] „Last Letter from Ivan Protulipac: Material Supplied for the Counter Intelligence, War Office (WO) 204/11574: 227A-E, Allied Forces, Mediterranean Theater (Military Headquarters Papers, Second World War, objavljeno, u: B. ROBIONEK, Croatian Political Refugees and the Western Allies, 314-322.
[41] U dokumentu je naveden 9. svibnja.
[42] Sovjetska tajna služba.
[43] Protulipac tada nije znao ili se bojao to pisati u okruženju britanskom vojskom i drugim službama da su upravo britanske vojne vlasti zaustavile izbjeglice i vojsku, vojsku razoružali i sve potom predali partizanima. Oni koji nisu bili pobijeni u Koruškoj i koji su dospjeli do Zagreba nisu bili smješteni u zatvore, nego u logore, najčešće na običnim livadama ograđenima žicom.
[44] Uloga tih agenata bila je više od nadgledavanja. Očevidci pripovijedaju da je netko u biračkom odboru bio zadužen za upućivanje u koju kutiju treba baciti kuglice.
[45] Tako su, osobito u Bosni i Hercegovini, postupili i sa svećenstvom, osobito s franjevcima koji su bili brojniji. S njima su i uspjeli, jer su poslije puštanja iz zatvora postali svojevrsni suradnici, učlanjujući se u „svećeničko udruženje Dobri Pastir“.
