Suvremeno se društvo u zadnjih nekoliko desetljeća intenzivno preobražava u načinu čitanja, pisanja i općenito komuniciranja. Iako se društvo i dalje temelji na pismenosti, kao rezultat formalnog obrazovanja, sve ga više obilježava digitalnost. U povijesnom smislu živimo u iznimnom razdoblju jer se ta promjena odvija pred našim očima. Dovoljno je prisjetiti se nekoliko svakodnevnih navika koje su u par desetljeća prešle u digitalni oblik: od komunikacije, informiranja, plaćanja i zabave do naizgled banalnih stvari poput telefonskih imenika i popisa za kupovinu. Ekran, zaštitni znak digitalnosti, preoblikuje statične pisane sadržaje u dinamičnu kompoziciju teksta, slike i zvuka. Digitalna se kultura, stoga, temelji na nasadama pismene kulture koju nadograđuje u nešto novo. Prelazak sve više aktivnosti u digitalni oblik mijenja ljudske navike, a time razvija novi način razmišljanja, tj. oblikuje se digitalni mentalitet.
Međutim, ovo nije prva takva preobrazba koja je zahvatila ljudsku civilizaciju. Za bolje razumijevanje digitalne transformacije korisno je promotriti prijašnji proces prelaska iz jednog dominantnog oblika društvene organizacije u drugi – prijelaz iz usmene u pismenu kulturu.
Srednji vijek – od usmenog prema pismenom
Iako se početak povijesti veže uz pojavu pisma oko 3500. godine pr. Kr., sustavna i šira društvena preobrazba od usmene prema pismenoj kulturi intenzivirizrala se znatno kasnije. Ono što su stare civilizacije započele, posebno antička Grčka i Rim, djelomično je prekinuto i moralo se ponovno izgraditi u nadolazećim stoljećima. U europskom kontekstu taj je proces tekao u srednjem vijeku kada društvo u dugom procesu sve više počinje koristiti pisanu riječ.
Srednji vijek dugo je i složeno razdoblje obilježeno heterogenim kulturama i društvima različitog stupnja razvoja. Ipak, općenito se može reći da je jedno od glavnih obilježja ranog srednjeg vijeka bila prevladavajuća usmena kultura uz koju se usputno javlja pisana riječ. Razlike u uporabi pisane riječi između različitih područja znale su biti drastične. S jedne strane, preživjeli gradovi nekadašnjeg Rimskog Carstva, posebno na istoku u sklopu Bizantskog Carstva, intenzivnije su očuvali antičko nasljeđe administrativne pismenosti i obrazovanja. S druge strane većina Europe bila je izrazito ruralna s minimalnim doticajem s pisanom riječi. Jednostavniji društveni i gospodarski odnosi relativno malobrojnog stanovništva u početku nisu zahtijevali više od usmenih dogovora. Način razmišljanja bio je stoga oblikovan potrebom da se informacije, jer nisu mogle biti pohranjene u pisanom obliku, što lakše zapamte. Komunikacijsku i memorijalnu ulogu imala je i likovna umjetnost. Slike, freske, vitraji i skulpture vizualnim su putem omogućavale lakše pamćenje priča i vjerskih poruka. Zajednice su bile manje i povezanije, a uz pomoć ponavljanja, prepričavanja, formulaičnosti, simbolike i ritmičnosti moglo se oblikovati kolektivno pamćenje. Društvo je funkcioniralo na usmenoj riječi jer tadašnji stupanj tehnološkog razvoja, obrazovanja i društvenih prilika nije omogućavao niti zahtijevao značajniju upotrebu pisane riječi.
Crkvene institucije poput biskupskih središta, samostana i katedralnih škola bile su predvodnice rane, ograničene pismenosti. Obrazovani kler služio je svjetovnim vlastima u organizaciji kancelarija za diplomatsku korespondenciju i izdavanje javnih isprava. Međutim, isprave u ranom srednjem vijeku (6. – 11. st.), posebno one proizašle iz vladarske kancelarije, vrlo su rijetke. Na hrvatskom primjeru jasno se očituju ovi fenomeni. U dalmatinskim gradovima obilježenim antičkim nasljeđem i kršćanstvom relativno rano nalazimo različite pisane izvore. Srednjovjekovna pak Hrvatska, u zaleđu dalmatinskih gradova, posredstvom Crkve producira pisanu riječ u obliku epigrafskih spomenika i vladarskih isprava, ali u ograničenom opsegu u simbiozi svjetovne elite i crkvene hijerarhije. S druge strane, ruralna srednjovjekovna Slavonija, s potpuno uništenim antičkim kontinuitetom, znatno zaostaje u tom pogledu, ostavši dugo vremena obilježena šutnjom pisanih izvora.
Zbog same prirode usmenosti, srednjovjekovne društvene, pravne i gospodarske odnose nije jednostavno rekonstruirati. Namjera ovog teksta nije detaljno prikazati funkcioniranje srednjovjekovnog sustava temeljenog na usmenosti, već ukratko ocrtati njegove obrise i tranziciju prema pismenoj civilizaciji. Svakodnevne interakcije ljudi temeljile su se na usmenoj riječi – dogovorima, javnim prisegama (npr. polaganje ruku na Evanđelja) pred svjedocima te različitim ritualnim i simboličkim činima. Na hrvatskom prostoru djelovao je pristav (lat. pristaldus), osoba po službenoj dužnosti čije su usmene izjave uživale javnu vjeru. Zadaća pristava bila je pamtiti okolnosti nekog pravnog čina, na zahtjev suda ili privatne strane, i po potrebi posvjedočiti na sudu što i kako se dogodilo. Takav sustav nije bio ni približno idealan jer pamćenje pristava nije bilo savršeno, pogotovo za pravne radnje od kojih je prošlo više godina ili desetljeća. Na koncu, takav sustav pamćenja bio je ograničen životnim vijekom pristava. Problem je bio i u njegovoj potencijalnoj pristranosti i koruptivnosti, o čemu svjedoče izvori. Samo na primjeru ove institucije nazire se nestabilnost sustava temeljenog na usmenoj riječi, posebno u prilikama demografskog rasta, razvoja društvenih i gospodarskih veza, tj. povećanja pravnih transakcija koje postaju sve složenije.
U tom smislu pisana se riječ počinje javljati kao dopuna usmenoj riječi. Dokumenti su često imali memorijalnu ulogu, služili su kao pomoć da se lakše mogu prisjetiti imena svjedoka i osnovnih činjenica o događaju. S druge strane, dotad rijetke kraljevske isprave, koje predstavljaju kraljevu volju i autoritet, postaju sve brojnije. Crkvene institucije, koje su bile u svakodnevnom doticaju s pisanom riječi, prve su počele popisivati svoju imovinu i radi zaštite tražiti kraljevske potvrde za njihove brojne, raštrkane posjede. Razvoj gradova i sveučilišta u razvijenom srednjem vijeku doprinosi kapilarnom širenju novih ideja i prihvaćanje pisane prakse. Posljedično takvom razvoju, pismene institucije, od crkvenih do svjetovnih, postaju svojevrsni centri srednjovjekovne civilizacije. Prvotna pomoćna i dopunska uloga pisane riječi u sustavu usmene kulture s vremenom dobiva veću društvenu važnost. Različiti zakonski propisi od crkvenih do svjetovnih postupno počinju pravno izjednačavati pisana svjedočanstva s usmenim, da bi s vremenom pisana riječ postala pravno i društveno prihvatljivijom od usmene. Ona počinje biti neophodna za sve više društvenih, gospodarskih i pravnih aktivnosti. Sve veća potražnja za pisanom riječju, posebno službenim javnim ispravama kojima se ovjekovječuju pravni čini i kojima se na sudu vjeruje, uzrokuje potrebu za nastankom institucija koje su u stanju dosljedno i vjerodostojno producirati pisanu riječ. Pisana riječ postupno prodire u ljudsku svakodnevicu u različitim oblicima: imovinske transakcije, sudski sporovi, oporuke, administrativni i zakonski dokumenti gradova i institucija, književna djela, korespondencija, robna transakcija itd. Ipak, ne može se govoriti o potpunom i naglom prekidu usmene kulture, ona je i dalje prisutna, a tamo gdje je bilo nužno inkorporirana je u pisanu praksu. Nastanku isprava i dokumenata često prethode različiti rituali, usmeni dogovori i zakletve, tekstovi su se čitali naglas, a po potrebi pozivali su se svjedoci da potvrde to što je napisano.
Premda je pisana riječ i dalje bila ograničena na više i obrazovane društvene slojeve, postupno je zahvaćen širi spektar društva kroz različite sfere života: administraciju, pravo, religiju, obrazovanje i trgovinu. Može se reći da je kasnosrednjovjekovna civilizacija, unatoč većinskoj nepismenosti, stekla obilježja pismene civilizacije, odnosno pisana je riječ postala jedna od ključnih nositeljica njene društvene organizacije. Takva društvena preobrazba utjecala je i na način na koji pojedinci razmišljaju, odnosno razvio se pismeni mentalitet, ne samo u obrazovnom, pismenom sloju, nego i među „polupismenim“ i nepismenim društvenim slojevima koji su bili neposredno ili posredno s njom u doticaju.
Pismeni mentalitet
Pismeni mentalitet označava način na koji pojedinac ili društvo koristi i percipira pisanu riječ te kako ona oblikuje njegovo razmišljanje. Jedna od glavnih sastavnica takvog mentaliteta bilo je povjerenje u trajnost napisanoga u odnosu na izrečeno – verba volant, scripta manent. Dokumenti nastaju zbog potrebe za administracijom, komunikacijom, pravnom zaštitom, poslovanjem, trgovinom te očuvanjem pamćenja. Čak i uglavnom nepismeni pojedinci iz različitih društvenih slojeva razumjeli su važnost pisanog dokumenta, o kojemu je mogla ovisiti njihova sudbina. S druge strane, važniji društveni akteri, poput visokog plemstva koje nije nužno baratalo pisanom rječju, mogli su preko posrednika sudjelovati u procesu nastanka dokumenata. Ipak, pismeni se mentalitet prije svega može konkretno proučavati među ljudima koji su se aktivno koristili pisanom riječi. Među takvim pojedincima razvijaju se rukopisne prakse, stilovi pisanja i skraćivanja riječi te načini prepisivanja i komentiranja tekstova. Pisani sadržaj više nije služio samo kao zamjena za usmenu komunikaciju, nego je postao poseban prostor za oblikovanje i razvijanje misli. U tekst se intervenira, ispravlja ga se, nadopunjuje, krivotvori, uspoređuje i prepisuje iz različitih pobuda. U rukopisima se pojavljuju marginalije, bilješke i komentari upućeni budućem čitatelju, dok pojedini žanrovi služe za oblikovanje i širenje ideološko-političkih narativa kojima se nastoji utjecati na razmišljanja čitatelja.
Iz tog razloga srednji vijek se može promatrati kao prijelazno razdoblje iz jednog komunikacijskog sustava i mentaliteta u drugi. Na takvim temeljima izum tiskarskog stroja u 15. stoljeću omogućio je dodatno širenje pisane riječi. Time su stvoreni društveni i tehnološki preduvjeti za opće opismenjavanje putem školstva i medija tijekom 19. i 20. stoljeća, vrhunca pismene civilizacije.
Digitalno doba
Vratimo li se iz ove srednjovjekovne epizode u suvremeno doba, mogu se istaknuti paralele između ova dva naizgled potpuno suprotstavljena razdoblja.
Jedna od najočitijih sličnosti odnosi se na način na koji novi komunikacijski oblici polako prodiru u društvo i postupno postaju nositelji društvenog poretka. Kao što se pisana riječ u ranom srednjem vijeku isprva javljala tek kao pomoć i dopuna usmenoj komunikaciji, tako je i digitalna tehnologija u suvremeno društvo ušla postupno. U početku je digitalni prostor služio kao dodatak postojećim praksama, primjerice, e-pošta nadopunjavala je klasična pisma, internetski portali tiskovine, a internetski forumi tradicionalne oblike javnih okupljanja i rasprave. Ono što je u početku bilo pomoćno i izborno, u relativno kratkom vremenu postalo je gotovo neophodno za sudjelovanje u društvu, kako nekoć u pismenoj kulturi. Brojne svakodnevne aktivnosti, poput komunikacije, informiranja, administracije, bankarstva i navigacije danas su teško zamislive bez pristupa internetu i digitalnim uređajima. Digitalnost pritom više nije samo sredstvo koje pojedinac slobodno bira koristiti, nego sve više postaje uvjet sudjelovanja u društvenom životu. Iako pojedinac još zakonski nije vezan za većinu digitalnih aktivnosti, obvezan je primati plaću na bankovni račun. Daljnji smjer razvoja pokazuje i primjer Ujedinjenog Kraljevstva, gdje se razmatra dobno ograničavanje pristupa društvenim mrežama uz provjeru identiteta korisnika. U našem slučaju intenzivno se radi na provođenju digitalne tranzicije i stvaranju „Digitalne Hrvatske“, a javne rasprave vode se i o pitanju digitalnog eura. Svi ovi trendovi upućuju na zaključak da će digitalnost s vremenom postati obvezna ne samo za sudjelovanje u suvremenom društvu, nego i kao potencijalno sredstvo za institucionalnu kontrolu.
Aktualno pitanje izgradnje podatkovnih centara, svojevrsne infrastrukture digitalne civilizacije, analogna je ulozi srednjovjekovnih samostana i kaptola. Crkvene su institucije, uz primarnu ulogu bogoštovlja, imali i ulogu središta pismene prakse u čijim se knjižnicama i arhivima reproduciralo i pohranjivalo znanje. Arhivi nisu služili samo pohrani podataka, nego i očuvanju prava, vlasničkih odnosa, sudskih presuda, odnosno društvenog poretka. Njihovo uništavanje od strane osvajača izazvalo bi pravnu nesigurnost, poništilo stečena prava i praktički izbrisalo prošlost. U digitalnom prostoru usporedivu ulogu imaju podatci pohranjeni u informacijskim sustavima, pri čemu neovlašteni pristup i kibernetički napadi na osobne podatke predstavljaju sličnu društvenu ugrozu. U tom je smislu posebno zanimljiva simbolička paralela Topuskog, mjesta u kojem se nalazio znameniti cistercitski samostan u kojem se danas planira izgradnja velikog podatkovnog centra. Kao što je u srednjem vijeku Topusko bilo jedno od središta za arhiviranje isprava, odnosno vlasničkih i pravnih odnosa među plemstvom i stanovništvom, tako i u digitalnom sustavu podatkovni centri imaju sličnu ulogu u pohrani i upravljanju informacijama.
Drugo pitanje odnosi se na oblike komunikacije u digitalnom prostoru. Kao što je u uvodu rečeno, digitalni prostor dinamično objedinjuje tekst, sliku i zvuk, odnosno „pismeno“, „vizualno“ i „slušno“.
Digitalnom dobu često se prigovara da uzrokuje pad količine čitanja. Ta tvrdnja može biti točna samo ako se pod čitanjem podrazumijeva isključivo tradicionalno, linearno i koncentrirano čitanje dužih tekstova. Međutim, količina čitanja nikada nije bila veća, samo se promijenio način čitanja. Linearno i koncentrirano čitanje fizičkog teksta, karakteristično za prijašnje razdoblje, sve češće zamjenjuju kraći internetski sadržaji poput članaka, objava, komentara i privatnih poruka na društvenim mrežam. Takvo fragmentarno čitanje najprisutnije je u čovjekovoj svakodnevnici, dok je ono rjeđe, koncentrirano čitanje sve više prisutno u digitalnim oblicima: tekstualnim poput PDF-ova ili slušnim poput audio knjiga. Tekstovi na internetu, za razliku od stabilnog i nepromjenjivog tiskanog teksta, obilježeni su promjenjivošću, ažuriranjem i nestalnošću, odnosno tekst može biti naknadno nadopunjen, u potpunosti izmijenjen ili obrisan. Sličnu stvar nalazimo u srednjovjekovnim tekstovima koji su znatno podložniji promjenama od tiskanih tekstova. Pisari bi precrtavali i ispravljali pogrešne riječi i umetali nove, a u manuskriptima se često javljaju marginalije i dodatci originalnom tekstu. Ponekad se tako mogu rekonstruirati različiti „slojevi“ teksta, ovisno o razdoblju dodavanja dijela teksta. Slično tome, palimpsesti predstavljaju tekstove nastale na istom materijalu (primjerice pergameni) na kojemu se već nalazio neki raniji zapis, koji je potom prebrisan kako bi se materijal iskoristio za novi tekst. Digitalni palimpsest bio bi tekst koji je u potpunosti „uređen“, odnosno čiji je tekst u potpunosti izmijenjen nakon objavljivanja.
Čitanje i pisanje, posebno u svakodnevnoj komunikaciji, oblikovano je novim riječima, izrazima i simbolima izmijenjenog značenja. Digitalna komunikacija obilježena je simbolima (emotikonima) kojim se vizualno prenose informacije kao i učestalom praksom kraćenja riječi (npr. „ugl“, „vjv“, „nmvz“, „dns“, „nmg“). Obje prakse nalazimo i u srednjem vijeku – bogatiji mauskripti obilježeni su minijaturama, prikazima ljudi, njihovih izraza lica, raznih životinja i fantastičnih bića. Rukopisna je pak kultura obilježena čestim kraćenjima riječi, ne samo radi brzine pisanja, nego i štednje materijala. Čini se kao da nas je digitalnost u nekim aspektima udaljila od suvremene pismene civilizacije prema srednjovjekovnoj. Zanimljivo je kako se nadmoć digitalne prakse nad pisanom počela reflektirati među mladima – tako se javljaju primjeri djece koja u rukopisu počinju koristiti kratice riječi tipične za digitalno dopisivanje (npr. učenik je u sastavku riječ „danas“ skratio u „dns“). Srednjovjekovni pisari koristili su brojne kratice, među njima i kraticu „dñs“, ali za latinsku riječ „dominus“ – gospodin.
Uz tekstualne oblike koje čitamo i koje pišemo, izrazito su prisutni digitalno preoblikovani elementi usmene komunikacije u vizualnim, audio i audiovizualnim formatima. To su već spomenute poruke obilježene kraticama i emotikonima, ali i slike, videozapisi, GIF-ovi, memeovi, glasovne poruke, pozivi i videopozivi. Uz to feed društvenih mreža preplavljen je hibridnim oblicima komunikacije poput spomenutih memeova i videozapisa duljih i kraćih formi, poput reels, posredstvom individualno oblikovanih algoritama. Upravo se u tome najjasnije vidi kako digitalnost ponovno uključuje elemente usmenosti u kombinaciji s vizualnom komunikacijom, odnosno kako nas ponovno „vraća“ u srednji vijek. Slično kao što su srednjovjekovnom čovjeku slike, vitraji i skulpture pomagali predočiti biblijske sadržaje, tako danas memeovi, videozapisi i drugi vizualni podražaji prenose poruke koje suvremeni čovjek razumije bez duljeg teksta. Korisnik društvenih mreža memeovima, kratkim videozapisima ili referencama na „viralni“ događaj može prenositi informacije na način sličan usmenom pripovijedanju. Kao što su se nekoć u zajednici ponavljale poznate priče i motivi koje su se prenosile s koljena na koljeno, tako se danas u digitalnom prostoru reproduciraju „viralni“ trenuci koje velik broj ljudi prepoznaje i pamti. Određene generacije gotovo napamet mogu prepričati pojedine internetske parodije, skečeve ili izjave javnih osoba koje se godinama iznova citiraju i preoblikuju u različitim kontekstima. Navedimo samo neke koje su obilježile digitalno doba više hrvatskih generacija: Večernja škola, Pervanov dnevnik, izjave ili lapsusi političara, konfrontacije Zdravka Mamića, humoristične izjave ljudi iz reportaža TV dnevnika itd. Svi ovi primjeri pokazuju kako je digitalna kultura, čak i kada ne počiva isključivo na pisanom sadržaju, u stanju oblikovati kolektivno pamćenje nalik usmenoj predaji, na znatno većem broju ljudi nego što je to bila usmena predaja u srednjem vijeku.
Zaključak
Digitalna transformacija povijesni je presedan samo utoliko što se odvija iznimno brzo i zahvaća neusporedivo veći broj ljudi nego ijedna prethodna promjena komunikacijskog sustava. Međutim, ona nije jedinstven povijesni fenomen. Usporedba sa srednjovjekovnim prijelazom iz usmene u pismenu kulturu pokazuje da velike komunikacijske revolucije prolaze kroz slične obrasce razvoja. Novi se komunikacijski oblici isprva javljaju kao pomoćno sredstvo, da bi s vremenom postali nositelji društvenog poretka i nužan uvjet sudjelovanja u društvu. Pritom novi komunikacijski sustav ne ukida prethodne sustave, nego ih preoblikuje i objedinjuje u novim formama. Ova temeljna transformacija dovodi do oblikovanja novog mentaliteta, u ovom slučaju digitalnog, koji se očituje u promjenama načina čitanja, pisanja, komuniciranja, informiranja, zabave, pamćenja itd. Upravo zato brojni fenomeni digitalnog doba, od promjene načina čitanja, pisanja i komuniciranja, preko novih oblika kolektivnog pamćenja, do razvoja digitalne infrastrukture, pokazuju iznenađujuće sličnosti sa srednjim vijekom. Digitalna tehnologija pritom omogućava hibridne oblike komunikacije koji objedinjuju tekst, sliku i zvuk, čime se komunikacija u pojedinim aspektima približava optimalnoj formi koja uključuje više načina primanja informacija istodobno. Drugim riječima, povratak prema srednjovjekovnom samo je privid, jer se ne radi o nazadovanju, već o ponovnom javljanju istih komunikacijskih obrazaca, inherentnih čovjeku, u novim tehnološkim uvjetima.
