Da je hrvatskim filozofima stalo do toga da njihova struka ne bude predmet podcjenjivanja ili katkad čak i podsmjeha, oni bi se češće distancirali od filozofije koja koristi onaj rogobatni i neprozirni žargon iza kojeg se znaju skrivati samo pojmovna zbrka, nedostatak smisla i verbalno prenemaganje. A pogotovo ako se, povrh toga, u nešto jasnijim dijelovima tih tekstova iznose i činjenično netočne, nepotkrijepljene ili posve proizvoljne tvrdnje. Primjeren odgovor na takvu „filozofiju“ nije tolerancija i načelo „Živi i pusti druge da žive“, nego oštra kritika i demaskiranje. Kao što je jednom u svom stilu rekao Wittgenstein: „Loš filozof je poput stanodavca sirotinjskih četvrti. Moja je dužnost pobrinuti se da on izgubi posao.“
Odlučniju kontrolu kvalitete, međutim, nije lako provesti u djelo i zato što ona unutar same filozofije nailazi na veliki otpor. Ali s druge strane, frustracija zbog intelektualne korupcije vlastite discipline i osjećaj da u vezi s time treba nešto poduzeti imaju puno opravdanje. I nije da se ništa ne može napraviti.
Svatko od nas ima kriterije za koje smatra da karakteriziraju lošu filozofiju. Ne slažemo se u svemu, ali što se više približavamo postupcima koji su diskvalificirajući za filozofa, trebalo bi biti više spremnosti da se oni takvima i javno nazovu. Na primjer, plagijat, lako dokazivo neznanje o temama o kojima se raspravlja, nepotrebno kompliciranje stvari, nedostatak originalnih zanimljivih misli, konfuzan i neorganiziran način pisanja, ponavljanje jednih te istih ideja, slabo argumentirane tvrdnje o stvarima izvan vlastitog područja kompetencije, skokovi u zaključivanju, nepismenost — sve su to stvari koje racionalni ljudi rezolutno osuđuju, i u analitičkoj i kontinentalnoj filozofskoj tradiciji. Dakle, neka baza za konsenzus postoji, premda će u primjeni tih kriterija katkad dolaziti do neslaganja.
Standarde izvrsnosti posebno potkopava dodjeljivanje nagrada pojedincima i knjigama za koje nema dobrog opravdanja.
1. Nagrada knjizi Ubrzanje
U lipnju 2026. zagrebački Institut za filozofiju dodijelio je nagradu za najbolju filozofsku knjigu objavljenu prethodne godine u Hrvatskoj Damiru Barbariću za knjigu Ubrzanje (Breza, 2025.). Što je u toj knjizi toliko impresioniralo filozofe iz Instituta? O tome će biti riječi na kraju ovog teksta.
Budući da Barbarić i ja pripadamo različitim filozofskim orijentacijama (on kontinentalnoj, ja analitičkoj), očekivao sam da će mi puno toga u njegovoj knjizi biti problematično. Tako je i bilo, ali jedan dio mojih neslaganja nije rezultat našeg različitog pristupa filozofiji. Upravo zbog toga ti prigovori mogu imati veću težinu. Naime, u sporovima koji izviru iz fundamentalno različitih pristupa često može izgledati da oponenti govore „mimo jedan drugoga“ pa rasprava na kraju ne dolazi ni do kakvog razrješenja. S druge strane, diskusije u kojima pripadnost filozofskoj školi ne igra značajniju ulogu imaju bolje izglede da u sučeljavanju argumenata dovedu do konstruktivnih pomaka.
2. Muke s fizikom
Knjiga počinje time da se ubrzanje „shvaćeno na fizikalni način“ (kurziv N. S.) određuje kao „pravocrtno kretanje kojim neko pokrenuto tijelo istu od njega udaljenu točku dostiže u uvijek sve kraćem vremenu“ (str. 7). Nasuprot onome što autor sugerira, to nije definicija ubrzanja koju rabi fizika. Ozbiljna manjkavost njegovog određenja je u tome što ono ograničava ubrzanje samo na pravocrtno gibanje. Iz toga bi proizlazilo da tijelo koje se ne giba pravocrtno uopće ne bi moglo imati ubrzanje, a to smo naučili da nije točno još u srednjoškolskoj fizici. Na primjer, planet ima elipsastu — a ne pravocrtnu! — putanju u svom obilasku oko sunca, ali on ipak u svakom trenutku ima ubrzanje jer stalno mijenja smjer svojeg gibanja.
Barbarić potom opet griješi kad dodaje da „sve kretanje potječe od sile i vođeno je silom“ (str. 7-8). Newtonov prvi zakon gibanja glasi: „Svako tijelo ustraje u svome stanju mirovanja ili jednolikog pravocrtnog gibanja, osim ako je prisiljeno djelovanjem sila to stanje promijeniti“ (kurziv N. S). To znači da ipak postoji gibanje koje nije vođeno silom.
Nadalje, Barbarić smatra neprestano ubrzanje „odlučujućim fenomenom modernog društva“, a u tom fenomenu…:
…krije se kao njegova najčešće neprepoznata bit neka osebujna i čudesna sila koja je po svemu sudeći temelj svega što bilo kako postoji u svijetu i koja svime upravlja… ona je Leibnizovim izrazom „živa sila”, to znači neprestano djelovanje, gibanje i zbivanje, živi proces, intenzivna veličina koja bez prestanka oscilira, neprekidno se uvećava ili smanjuje, ubrzava ili usporava. Premda je kao takva uskraćena svakoj spoznaji, upravo je ona izvorišna i najsnažnija moć koja iz pozadine na sve utječe, sve tjera i pokreće... (str. 28 — kurziv N. S.)
Barbarić ovdje pravi veliku konfuziju kad tu svemoćnu, misterioznu, nemjerljivu, najsnažniju, nespoznatljivu i računski neodredivu silu dovodi u vezu s Leibnizovom „živom silom“. U stvari, Leibniz je sâm dao krajnje jednostavnu matematičku formulu za tu svoju „živu silu“: mv2 (masa pomnožena s kvadratom brzine). Tu nema nikakve metafizičke nadogradnje. Štoviše, premda ju je on zvao „silom“, ona prema modernom shvaćanju to uopće nije, već više odgovara današnjem pojmu kinetičke energije.
I još dva komentara. Prvo, nije jasno zašto u objašnjavanju fenomena modernog društva posezati za mističnom silom proizvoljno postuliranom u 17. stoljeću. Leibniz jest bio veliki znanstvenik i filozof, ali nisu sve njegove teorije značajan doprinos razvoju ljudske spoznaje na koje bismo se trebali danas pozivati.
I drugo, upravo u spisu O popravku prve filozofije i o pojmu supstancije (1694), koji Barbarić naziva iznimno važnim (str. 9), Leibniz je općenito vrlo kritičan prema metafizici zbog nerazgovjetnog pisanja, a nakon konkretnih prigovora Platonu, Aristotelu i Descartesu piše:
Pa ipak ljudi posvuda nekom nužnošću posežu za metafizičkim izrazima te se, laskajući sebi, uvjeravaju da razumiju ono što su tek naučili izgovarati… U naše su doba i neki ugledni ljudi svoj um usmjerili prema prvoj filozofiji [metafizici], no za sada ne s velikim uspjehom…Vidim i druge ljude, istaknute oštroumnošću, koji su se dotakli metafizike i o nečemu duboko promišljali; no umotali su to u takvu tamu da se čini kako više proriču negoli dokazuju. Meni se pak čini da je u tim [metafizičkim] stvarima, više negoli u samoj matematici, potrebna svjetlost i izvjesnost, jer matematičke stvari nose sa sobom vlastite provjere i potvrde, što je najvažniji uzrok njihova uspjeha; u metafizici, međutim, tu pogodnost nemamo. (kurziv N. S.).
Leibniz je netom nakon objavljivanja tog svog spisa u korespondenciji govorio o svojim pokušajima da metafiziku učini jasnijom i preciznijom primjenom matematike te je u jednom pismu čak napisao: „Moja metafizika je sva matematika, da tako kažem, ili može to postati.“ Na temelju toga bi se moglo reći da je Leibniz zapravo bio analitički filozof prije analitičke filozofije, čak svojevrsna rana inkarnacija Rudolfa Carnapa.
Govoreći o Leibnizovoj sili, Barbarić dodaje:
Od tada svjetska povijest počiva upravo na toj temeljnoj sili, snažnijoj i moćnijoj od svih. Mnogo toga upućuje na tvrdnju da su Leibnizova razmišljanja o živoj supstanciji ono isto što je u daljnjem tijeku povijesti primjerice Hegel mislio i izložio kao „supstanciju“ istovjetnu sa „subjektom“, Nietzsche kao „volju za moć“, a Marx kao „kapital“. (str. 28 —kurziv N. S.)
Da je Barbarić rekao da između ideja koje su zastupali Leibniz, Hegel, Nietzsche i Marx ima nekih sličnosti, to ne bi bilo pogrešno, premda bi bilo vrlo neinformativno (jer između bilo kojih stvari postoje neke sličnosti). Međutim, ovakvo trpanje u isti koš tih četiriju krajnje heterogenih teorija, koje su bile pokušaji rješavanja totalno različitih problema, pokazuje drastičan stupanj filozofske nerafiniranosti. Gdje je ta dodirna točka kojom se uspostavlja identitet („ono isto“) među spomenutim temama kojima su se, u posve različitim kontekstima, bavila ta četvorica filozofa?
Barbarić ima sklonost i u diskusiji o relativno jednostavnim pojmovima izvlačiti implikacije koje zvuče paradoksalno i nekome možda duboko, ali su u stvari na granici (ili s onu stranu granice) smislenosti. Tako i s ubrzanjem:
Što se ubrzanje više približava beskonačnom, to se više približava stajanju i mirovanju i na koncu se čak pokazuje kao s njim istovjetno. (str. 138.)
Ova je tvrdnja čista kontradikcija. Ako se ubrzanje nečega približava beskonačnom, nemoguće je da ono miruje.
3. Muke s etimologijom
Na str. 15-16, Barbarić podržava Leibnizovu i Kantovu ideju da se u objašnjavanju biti „brzine“ posegne za izrazima kao „težnja“, „poriv“, „nagon“ i „žudnja“, što bi sugeriralo da „brzina“ ulazi u „okružje duševnoga i duhovnoga“. Tu prilično čudnu sugestiju on nastoji potkrijepiti „etimologijskom činjenicom“ o podrijetlu njemačke riječi za brzinu. Takav argument (kao i mnogi slični argumenti iz etimologije) pati od fatalne slabosti da iz toga što riječ R ima podrijetlo od neke ranije riječi R’ nikako ne slijedi da je značenje riječi R’ danas još uvijek dio značenja riječi R. Stoga je Barbarićev pokušaj „potkrepe“ logički nevaljan.
On je to pogrešno rezoniranje vjerojatno nekritički preuzeo od svog filozofskog uzora Sutlića, koji ga je pak usvojio čitajući Heideggera. Evidentan problem s tim zaključkom je to što na značenje neke današnje riječi u određenom jeziku ne može utjecati nešto što su imali na umu samo ljudi koji su živjeli u davnoj prošlosti. Drukčije kazano, nemoguće je da podrijetlo neke riječi kojeg ljudi određene epohe više uopće nisu svjesni već stoljećima utječe na značenje koje ti ljudi danas pridaju dotičnoj riječi.
Uzmimo hrvatsku riječ „kuća“ za koju postoji teorija da bi mogla izvorno potjecati od glagola *kǫtati, koji je značio „skrivati“ (vidi: R. Matasović, Etimologijski rječnik hrvatskoga jezika, 1. svezak, str. 518). Kad bi ta hipoteza bila dokazana, bi li to bio dobar razlog da počnemo uvjeravati ljude kako trebaju bolje „osluhnuti“ i prepoznati to staro, dublje i možda čak pravo značenje „kuće“ kao nečeg skrivenog? Zaboga ne! To bi značenje moglo biti zanimljiv dio davne povijesti riječi „kuća“, ali taj bi smisao u ovom trenutku bio potpuno mrtav i ne bi bilo načina da ga se oživi pukim ukazivanjem na potvrđenu daleku povijesnu vezu „kuće“ s tim prastarim glagolom *kǫtati.
Naravno, u vezi s riječju „kuća“ nikome ne bi palo na pamet ozbiljno predlagati takve proizvoljne etimologijsko-semantičke akrobacije. Ali kad se govori o bitku, istini (ἀλήθεια), „zgodi“ itd., mnogi filozofi kao da padaju u trans i gube osnovne kritičke sposobnosti. Teško je odoljeti tom izazovu jer im takvo etimologiziranje širom otvara vrata za neobuzdane spekulacije i slobodne asocijacije koje onda mogu pokušati prezentirati kao najdublje filozofske uvide. Barbarić je u tome među najekstremnijima.
On u jednom ranijem članku prigovara suvremenoj, znanstvenoj etimologiji na njezinoj „gotovo asketskoj metodskoj suzdržanosti“ i na tome što „već svojim načinom rada niječe svaku pomisao da bi etimologija mogla biti putokazom za mišljenje istine i biti stvari“ (D. Barbarić, „Etimologija — putokaz mišljenju?“, u knjizi Filozofija i hrvatski jezik, 2014., str. 18). I potom sugerira da za takvu svoju suzdržanost etimologija plaća previsoku cijenu:
Pritom se ipak ne može previdjeti da je etimologija, postavši znanstvenom, platila visoku cijenu za time stečenu toliko slavljenu metodsku sigurnost pri ustanovljavanju zakonitosti glasovnih promjena. Jer ta je egzaktna znanstvenost plaćena načelnim odustajanjem od svake potrage za izvornim značenjem riječi, te – što nije manje važno – od svakog poistovjećenja toga izvornog značenja s istinom riječi i njome imenovane stvari. (str. 17 — kurziv N. S.)
Ali, čekajte, na temelju čega bi izvorno značenje neke riječi uopće moglo, ili trebalo, biti poistovjećeno “s istinom riječi i njome imenovane stvari” (kurziv N. S.). U običnom govoru i logici, niti riječ niti imenovana stvar nemaju istinosnu vrijednost (tj. ne mogu biti istinite ili neistinite), tako da Barbarićev odlomak nema baš jasan smisao. Ali postoji važnije pitanje: zašto on smatra da će ranije (najranije?) značenje neke riječi pružiti pravu istinu ne samo o toj riječi, a nego i o tom imenovanom predmetu? Ne bi li, naprotiv, bilo logičnije misliti da će baš kasnija značenja neke riječi bolje odražavati bit imenovanog predmeta jednostavno zato što će ta novija značenja biti bolje integrirana s onim što nam današnje, do sada najpotpunije i najbolje potvrđene spoznaje kažu o tom predmetu? (Recimo, riječ „atom“ je izvorno označavala nešto nedjeljivo, ali ona danas svojom konotacijom implicira da atomi imaju dijelove.)
Zamislimo da lingvisti otkriju kako hrvatska riječ „istina“ vuče podrijetlo od praslavenske riječi *jьztòkъ, sa značenjem „istok“ ili „izvor“. Ne bi li to potaklo „filozofstvujušće“ etimologe na masovno fantaziranje o istini kao izvoru, tj. početku i fundamentu svijeta, ili o istini kao istoku, tj. suncu, svjetlosti, obasjavanju, što bi ubrzo neumitno bilo dovedeno u blisku vezu s Heideggerovim shvaćanjem istine kao „neskrivenosti“? Možda bi to nekima mogao biti i argument da se među jezike uzdignute na rang „filozofskih jezika“ — uz njemački i starogrčki — uvrsti i hrvatski.
U stvari, kakvo god podrijetlo riječi „istina“ bilo utvrđeno, uvijek će biti moguće nategnuto ga povezati s nekom navodno dubokom filozofskom porukom koja će fascinirati i oduševiti lakovjerne. Potrebno je samo imati bujnu maštu i vještinu konfabuliranja.
Zanimljivo je da Barbarić upravo takvu metodu etimologije i preporučuje:
…etimologija se više ne poistovjećuje nekritički sa znanošću i znanstvenom metodom, već se naglasak stavlja više na umijeće iznalaženja i fantaziju, čime se etimologija ponovno u znatnoj mjeri približava pjesništvu… (str. 12)
Gotovo da bi se moglo sažeti u geslo: ako nema znanosti, sve je dopušteno!
Kad bi bio prihvaćen Barbarićev prijedlog da se za utvrđivanje genealogije riječi koriste fantazija i nešto poput pjesništva, etimologija bi izgubila svaku vezu s traženjem istine i dobila bi praktično isti status kao sanjarica. Vratila bi se u predznanstveno doba koje najbolje opisuje Augustinov ironični komentar iz njegovog spisa De dialectica iz 4. stoljeća: „Poput tumačenja snova, tako se i podrijetlo riječi prosuđuje prema domišljatosti svakoga.“
4. Muke s ekonomijom
Ekonomijske osnovne činjenice, poput potrebe, stjecanja, trošenja, manjka i obilja, odnosno siromaštva i bogatstva, gladi i sitosti, od samog početka su uklonjene, tako reći izbrisane iz obzora ekonomije koja se izgrađuje kao egzaktna znanost. (str. 53)
Ne zvuči li bizarno tvrdnja da su ekonomisti od početka uklonili iz ekonomije ekonomijske osnovne činjenice? Zašto bi to učinili? Citira li Barbarić možda programe studiranja ekonomije na vodećim sveučilištima ili glavne sveučilišne udžbenike iz ekonomije u kojima se može provjeriti da su u njima bitne teme te discipline doista potpuno izostavljene? Ne.
Na temelju svog „sažetog i krajnje pojednostavljenog opisa postupanja današnje ekonomske znanosti“, Barbarić zaključuje i što je njezin najviši cilj: „koliko god je moguće neutralizirati i amortizirati prijeteći utjecaj neodređene i neizvjesne budućnosti, a time i vremena uopće“ (str. 136-137.). Kako bi ekonomska znanost namjeravala to postići? Zašto bi taj cilj smatrala vrijednim i ostvarivim? Jesu li ekonomisti ikad obznanili taj cilj? Ili ga možda skrivaju — i ako da, zašto?
Običan čovjek vjeruje da, ako želi doznati cilj neke znanosti X, najbolje je da proučava znanost X. Isto i za druge znanosti. Ali postoji kraći i brži put — Barbarićev put: studirajte čistu filozofiju pa ćete moći doznati i drugima objasniti cilj znanosti X, kao i cilj znanosti Y, kao i cilj znanosti Z, itd.
On se na više mjesta u knjizi žestoko obrušava na ekonomiju, pri čemu ne samo da ne potkrepljuje svoje prigovore iole uvjerljivim argumentima, nego ničim ne pokazuje da ima elementarna znanja o toj disciplini.
Iz nekog razloga filozofi prednjače u toj sklonosti da s visine daju savjete stručnjacima u drugim disciplinama. Takav bahati stav je među prvima uveo i na neki način normalizirao Heidegger svojom poznatom izjavom da „znanost ne misli“. To je ohrabrilo i mnoge njegove epigone u Hrvatskoj, od Sutlića nadalje.
Barbarić nikako nije zadovoljan trenutnim stanjem ekonomije kao akademske discipline. On pozdravlja pokušaje da se ekonomska znanost „preispita i iz temelja nanovo izgradi iz kuta gledanja filozofije kulture ili univerzalnih duhovnih znanosti“ (str. 56 — kurziv N. S.). Također podržava ideju „da se psihološka dimenzija unese u ekonomsku teoriju, ili čak da se proglasi njezinim ključnim dijelom“, ali smatra to teško ostvarivim zbog „činjenice da je najčešće i sama psihologija određena prema modelu prirodnih znanosti i shvaćena kao njima prirodna“. Znači, ni psihologija mu ne valja. I ona se tako pridružuje fizici i ekonomiji koje treba prema Barbarićevim naputcima temeljito restrukturirati. Nije li tu na djelu stanovita megalomanija?
Kada netko tko je u tim stvarima u biti amater pokušava „popravljati“ discipline koje svojim brojnim važnim otkrićima kontinuirano proširuju našu spoznaju svijeta, to mora podsjetiti na naslov poznate pjesme Ogdena Nasha: „Jako dobro, Rembrandte, ali kako bi bilo da dodaš još malo boje“.
5. Muke s „lihvarenjem“
Barbarić kaže da se u trgovanju novac rabi „u zdravom i tako reći plemenitom i pravednom smislu“, ali on osuđuje njegovo korištenje „samo za to da sama sebe rađa i uvećava“, te nastavlja:
Upravo to je bit lihvarenja, to znači posuđivanja novca uz rok vraćanja s kamatom. Kad novac nastupa kao sredstvo lihvarenja njegova bit se iz temelja mijenja. Od sredstva on nepovratno postaje svojom vlastitom svrhom. (str. 105 — kurziv N. S)
Dakle, Barbarić tvrdi da “lihvarenje” znači “posuđivanje novca uz rok vraćanja s kamatom”. To je netočno. „Lihvarenje“ znači posuđivanje novca uz nerazmjerno visoku kamatu. Barbarićev logički nekorektan potez proizvoljnog uvođenja emocionalno nabijenog i osuđujućeg termina „lihvarenje“ za puko posuđivanje uz kamatu je kao kad bi netko agitirao protiv privatnog vlasništva tako što bi ga jednostavno počeo nazivati krađom. Da se razumijemo, sasvim je u redu pokušati dokazati da vlasništvo jest krađa, ali nije u redu najaviti da ćete kritizirati vlasništvo, a da ga onda, bez ikakvog objašnjenja, počnete stalno nazivati krađom. Time, naravno, ne biste ništa dokazali. Samo biste uveli logičku konfuziju koja bi možda navela neke naivnije ljude da razviju stanovitu averziju prema privatnom vlasništvu. No, to nije uvjeravanje, već sofistika.
Barbarić se u osudi posuđivanja novca uz kamatu oslanja na Aristotelovu argumentaciju iz prve knjige Politike, dodajući da je to „jamačno“ najbolji put za razumijevanje tog fenomena. Ali, zašto „jamačno“? Nije li, naprotiv, prirodno očekivati da će u vezi s predmetom koji spada u sferu proučavanja ekonomije, današnje dominantno mišljenje u toj disciplini biti vrlo vjerojatno bliže istini nego oprečni stav koji je o tome zastupao neki antički filozof prije 23 stoljeća?
Barbarić navodi da suvremeni ekonomisti odbacuju Aristotelovo mišljenje o posuđivanju novca uz kamatu, ali ne upoznaje čitatelje s njihovim razlozima. Začudo, on niti ne upućuje na publikacije u kojima je iznesena kritika Aristotelovog shvaćanja, kako bi čitateljima omogućio da se upoznaju s antiaristotelovskim argumentima te da na temelju različitih stajališta stvore svoj vlastiti sud. Dapače, on ne samo da sugerira da argumenti ekonomista uopće ne zaslužuju pažnju, nego ih odbacuje s frapantnim animozitetom i prilično teškim riječima:
Kad se mnogi moderni teoretičari ekonomije s tim [Aristotelovim] u dugoj tradiciji uvijek iznova komentiranim i interpretiranim analizama koje s pravom vrijede kao klasične, lakomisleno i arogantno s umišljene visine izruguju zbog u njima navodno iskazane nesposobnosti antičkog mislioca za egzaktnu analizu realnih ekonomskih odnosa i zakonitosti, oni time samo pokazuju vlastitu hermeneutičku sljepoću i povijesnu nekompetentnost. (str. 107.)
Svaka čast Aristotelu, ali većina onih koji otvorenog duha pročitaju njegov kratki odlomak protiv posuđivanja novca uz kamatu vjerojatno će zaključiti da je taj argument vrlo neimpresivan. Aristotel kaže (Politika 1258b) da je najomraženiji oblik zarađivanja novca posuđivanje novca uz kamatu. Zašto? Zato što, odgovara on, svrha novca je da bude korišten za razmjenu, a ne da se uvećava putem kamate. I zaključuje da je taj oblik bogaćenja najviše protuprirodan. To je to.
Evo alternativnog pogleda. Pri posuđivanju novca, osoba A daje neki iznos osobi B u trenutku t1, a B se pak obvezuje da će u kasnijem trenutku t2 vratiti A-u taj iznos uvećan za ranije dogovoreni postotak. Osoba A dobiva kamatu na svoj novac, a B dobiva novac koji mu upravo tada treba za neku njegovu svrhu. I ako stvari budu išle po planu, obojica će dobiti ono što su htjeli i profitirat će. Win-win! Naravno, nema stopostotne garancije da će sve ići po planu. Ali to je život: ljudi snuju, a Bog odlučuje.
No, kako se uopće može opravdati kamata? Zašto netko mora vratiti više novca nego što je posudio? Ima više mogućih razloga: (a) to je kompenzacija vlasniku novca za uvijek postojeći rizik da mu neki od dužnika neće vratiti posuđeni novac; (b) novac gubi vrijednost zbog inflacije; (c) onaj koji posuđuje odriče se opcije da uloži novac u nešto gdje je potencijalna dobit veća (kompenzacija za tzv. oportunitetni trošak), itd.
U svojoj diskusiji s Proudhonom o opravdanosti kamata, Frédéric Bastiat, suptilni i nedovoljno cijenjeni mislilac te veliki pristaša slobodnog tržišta, savjetovao je: „Kapital bismo trebali predstaviti narodu ne kao pohlepnog parazita, nego kao prijateljsku i plodonosnu silu.“ Ovakva tvrdnja mora izgledati kao ružna i neukusna šala nekome kome se antikapitalistička indoktrinacija uvukla pod kožu.
Ima li Barbarić bar mutnu predodžbu o tome kako bi izgledao svijet kad bi, po Aristotelovom i njegovom savjetu, bila ukinuta ta „protuprirodna“ transakcija — posuđivanje novca uz kamatu? Racionalan čovjek koji bi početno bio sklon tom potezu ne bi krenuo u kampanju protiv posuđivanja prije nego što bi razmislio o potencijalno dalekosežnim implikacijama takve mjere. Barbarić po svemu nema ni približno dovoljno znanja iz ekonomije da bi se upustio u takve komplicirane protučinjenične procjene. Čudno je da on izgleda uopće nije svjestan tog svog hendikepa pa se bez oklijevanja zalaže za golemu ekonomsku reformu za koju nije uopće u stanju naslutiti kamo vodi. Time mu se optuživanje ekonomista za nekompetentnost vraća (s kamatom) i obija o glavu.
6. Muke s razmjenom
Dok je za obične ljude razmjena gotovo neprimjetan i neproblematičan sastavni dio svakidašnjeg života, za Barbarića je to uznemirujući fenomen:
…razmjena, trgovina i tržište ne dopuštaju nijednoj prirodno nastaloj ili ljudskim radom proizvedenoj stvari da jednostavno i smireno bude i ostane upravo to što jest… cipele koje su proizvedene ne za neposrednu upotrebu pri hodanju nego za prodaju na tržištu zbog te svoje namjene nisu ni samo ni prvenstveno cipele, već tek jedna od bezbrojnih vrsta roba. (str. 117)
Ovo dramatiziranje je puka afektacija i ne pruža nikakav zanimljiv filozofski ili drugi uvid. Zašto bi proizvođenje cipela radi prodaje značilo da one prestaju biti prvenstveno cipele ili da se na taj način tim cipelama ne dopušta da „smireno [?!] budu ono što jesu“? Zvuči kao da se cipelama čini nešto nažao ako ih se prodaje.
Kasnije Barbarić nastavlja na sličnoj liniji:
…kapitalizam se pokazuje kao po svojoj biti nepomirljiva suprotnost odmjereno skrbnog, njegom prožetog i ispunjenog odnošenja spram stvari i bića uopće.“ (str. 164)
Kakvo je to „odmjereno skrbno, njegom prožeto i ispunjeno odnošenje spram stvari”? I ako je samo kapitalizam apostrofiran kao sustav koji je “po svojoj biti” inkompatibilan s “njegom prožetim odnošenjem spram stvari”, znači li to da socijalizam omogućuje “nježnije” tretiranje stvari? Barbarić ide dalje:
Duhovno biti znači biti posred stvari kao njihov najbliži susjed, a ne prvenstveno kao vlasnik koji bez prekida žudi za tim da ih posjeduje, rabi i troši, a pogotovo ne za tim da ih zamjenjuje, razmjenjuje i tako lišava njihove vlastitosti i dostojanstva. Duhovan odnos čovjeka spram stvari onaj je u kojem ih prvenstveno čuva i njeguje te im čak i upotrebom i trošenjem odaje poštovanje. (str. 163 — kurziv N. S.)
Stvari imaju dostojanstvo?! Imaju li možda i dušu? Začudo, da:
Nedavno je jedan lucidni autor ukazao na to da novcem upravljani proces robne razmjene stvarima zapravo oduzima dušu time što njihovu kvalitativnu određenost i svojstvenost prevodi u kvantitativnu cijenom izraženu apstraktnu određenost te tako svaku od njih lišava supstancijalne svojstvenosti i bitno je obezvređuje. (str. 117 — kurziv N. S.)
Ovo je kulminacija egzaltiranosti i patetike. Doduše, filozof Tales je tvrdio da neke stvari (npr. magnet i jantar) imaju dušu, ali valjda ipak nećemo iz poštovanja prema predsokratovcima tu njegovu tvrdnju uzimati ozbiljno. I kakvog smisla ima reći da je specificiranje cijene za proizvod zapravo njegovo obezvređivanje?
Prema Barbariću, ekonomska znanost prihvaća sljedeću postavku (nazovimo je „P“):
[P] Čovjeka tjera, vodi i određuje … posvemašnja nezasitnost njegovih potreba, nesavladiva sila koja ga goni na to da od svakog dobra koje već posjeduje bezuvjetno hoće imati uvijek sve više“ (str. 123 — kurziv N. S).
On potom iznosi sljedeće dvije tvrdnje o postavci P:
(1) Nije potrebno osobito naprezanje mišljenja da bi se prozrela očigledna apsurdnost postavke [P].
(2) Unatoč tome današnja se ekonomika, kako znanost, tako i sam privredni pogon, čvrsto drži te u sebi očito proturječne postavke [P].
E sada, ako, prema (1), nije potrebno osobito naprezanje mišljenja da bi se shvatila očigledna apsurdnost postavke P, kako je onda moguće da, prema (2), tu lako razumljivu i evidentnu apsurdnost postavke P nikako ne mogu shvatiti profesori ekonomije na najboljim svjetskim sveučilištima (među kojima su i mnogi nobelovci)? I kako to da je apsurdnost postavke P kristalno jasna Damiru Barbariću koji se bavi kontinentalnom filozofijom i koji nije ni izbliza stručnjak za ekonomiju, a da taj nonsens (o ekonomiji!) ne mogu prepoznati najugledniji ekonomisti današnjice? Na kraju, zašto Barbarić nije potkrijepio citatima to svoje „otkriće“ o katastrofalnom neznanju današnje ekonomske znanosti?
7. Muke s kapitalizmom
Barbarić smatra da se u današnjoj ekonomskoj teoriji radi prvenstveno na tome „da se za kapital otvore nove mogućnosti latentno prisutne u svakodnevnom svijetu života“ (str. 125.). Ali ne bavi li se ekonomska teorija, kao što već i sam njezin naziv govori, rješavanjem teorijskih problema, a ne (i svakako ne prvenstveno!) time da izravno intervenira u ekonomske odnose i olakšava kapitalu da dođe do novih i što većih profita? Barbarić na nekim mjestima tretira „ekonomsku znanost“ gotovo kao sluškinju kapitala, što je krajnje problematično već i s obzirom na veliku raznolikost političkih pogleda među ekonomistima.
Lamentirajući o opasnostima daljnjeg širenja kapitalizma, Barbarić konstatira:
Ne bi bilo čudo da [kapitalizmu] u rastućoj povijesnoj i svakoj drugoj dezorijentiranosti današnjeg čovjeka na koncu uspije potpuno prikriti brutalno nasilje koje je od samog početka njegova jezgra i prava bit. (str. 125–26 — kurziv N. S.)
Ovakvo demoniziranje kapitalizma kao da dolazi iz nekadašnjih udžbenika marksističkog obrazovanja. O kakvom to „brutalnom nasilju“ priča Barbarić? Prisiljavaju li možda kapitalisti ljude da kupuju njihove proizvode? Ili ih navode na plaćanje tako da ih najprije drogiraju? Ili ih ne puštaju van iz dućana dok ne ostave određenu količinu novca?
Barbarić ima dva velika problema. Prvo, on ne nudi nikakvo objašnjenje za svoju tvrdnju da je „masa otprije ciljano učinjena infantilnom“ da bi se konačno „smirila u nekoj vrsti potrošačkog bunila“ (str. 159). Ako je „očito“ da „prirodni rast nije drugo do masovna politički poticana i organizirana nezasitnost“ (str. 160 — kurziv N. S.), na koji su to točno način (i konkretno od koga) ljudi masovno psihološki preparirani i pretvoreni u potrošačke zombije koji izravno rade protiv vlastitog interesa? Drugo, psihološka su istraživanja pokazala ne samo da masovna propaganda ima ograničen doseg, nego i da je ta propaganda uspješna uglavnom kad se oslanja na postojeća uvjerenja ljudi i na to kako oni sami vide svoje interese (vidi: H. Mercier, „How Gullible Are We? A Review of the Evidence from Psychology and Social Science“, Review of General Psychology, 21, 2017).
Stoga ideja da bi kompanije u potrazi za dobiti mogle lako navesti milijune ljude da manično kupuju njihove proizvode, a da ne primijete da od toga nemaju nikakve stvarne koristi, nije ozbiljan kandidat za istinu. Tu ideju nisu generirali empirijski dokazi (koje Barbarić uostalom uopće niti ne pruža), nego je ona po svemu bila uzrokovana nekom duboko usađenom averzijom prema kapitalizmu koja je tražila opravdanje i na kraju nije našla ništa bolje od te očigledno neodržive hipoteze.
O Barbarićevoj emocionalnoj involviranosti svjedoči i to što povremeno koristi jake i strastveno negativne izraze koji nisu uobičajeni u akademskoj prozi. Tako na jednom mjestu u knjizi kaže kako ekonomski rast pokazuje „svoje čudovišno izobličeno lice“, a drugdje govori o „masovnim orgijama neograničene potrošnje“ i sličnim „odvratnim“ pojavama.
Barbarić tvrdi da visoko razvijeni kapitalizam svoju strahovito moćnu tehnologiju…
…koristi isključivo za to da bi sustavno organiziranim poticanjem površnog i mlohavog hedonizma u ljudima budio i poticao umjetne i izmišljene potrebe, i to samo radi toga da bi nezaustavljiva tekuća traka proizvodnje i potrošnje išla dalje u beskonačno. (str.162 — kurziv N. S.)
Tu teoriju o „umjetnim“ i „lažnim“ potrebama zastupali su ekonomist Galbraith, filozof Marcuse i mnogi drugi marksisti, među njima i Sutlić, čovjek kojeg Barbarić još uvijek neizmjerno cijeni i smatra svojim „učiteljem“. Nije nezanimljivo podsjetiti na ono što je Sutlić pisao o tim „umjetnim“ potrebama:
Stvarni, iako antihumani učinak kapitalizma je stvaranje umjetnih potreba, relativnih potreba, „historijskih potreba“ koje ostaju pri nivou „materijalne proizvodnje“…ove potrebe su najveća antikomunistička i antihumanistička mobilizaciona poluga za manipuliranje „masama“ protiv socijalizma. (Sutlić, Praksa rada kao znanstvena povijest, 2. izdanje, Zagreb, 1987, str. 192 — kurziv N. S.)
Budući da Barbarić odlično poznaje cijeli Sutlićev opus, teško da mu je promakao dio koji sam upravo naveo, pogotovo zato što je sasvim nedavno i sâm u jednom predgovoru citirao upravo tu istu stranicu iz Sutlićeve knjige.
Vidimo da njih dvojica zastupaju vrlo slično mišljenje, naime da kapitalisti manipuliraju ljudima tako da im masovnom proizvodnjom i reklamom uspijevaju usaditi „umjetne“ potrebe za raznim u biti beskorisnim predmetima koje im onda prodaju i time ostvaruju velike profite.
Sutliću je to bio samo jedan od mnogih istupa u kojima je izravno stao u obranu jugoslavenskog jednopartijskog režima i uvjeravao ljude da priče o boljem životu na Zapadu odbace kao antisocijalističke laži. Barbarićeva pozicija je nejasnija. S obzirom na ogroman utjecaj koji je Sutlić na njega imao, sasvim je moguće da je on tada prihvatio njegovo stajalište. Danas, međutim, Barbarić grmi protiv kapitalizma, ali konzistentno izbjegava specificirati što konkretno smatra prihvatljivom političkom alternativom. Čini se da, nakon svega, ni on nije baš sklon u današnje vrijeme otvoreno zagovarati socijalizam.
Što se tiče „umjetnih“ i „lažnih“ potreba, tim nazivom neki filozofi zapravo označavaju one potrebe za koje oni tvrde da ih ljudi ne bi trebali imati. Ali razmislimo malo: ako osoba X trošenjem vlastitog pošteno zarađenog novca postane vlasnik najskupljeg automobila na tržištu, superluksuzne vile na moru i (horor!) jahte od 100 metara, tko je Damir Barbarić da javno donosi ocjenu kako X i njemu slični kupovinom takvih stvari nisu zadovoljili svoje „prave“ potrebe? Ne bi li X (koji je, zaboravio sam reći, također filozof po obrazovanju) mogao jednakom mjerom uzvratiti Barbariću i kazati mu da nema umjetnije i apsurdnije potrebe nego one koja se vidi u odluci da se cijeli život provede u čitanju i tumačenju Hegela, Heideggera i Sutlića te, po uzoru na njih, u proizvođenju tekstova koje, kako je rekao filozof John Searle u drugom kontekstu, karakteriziraju „niska razina filozofske argumentacije, namjerni opskurantizam u pisanju, krajnje pretjerane tvrdnje te stalno nastojanje da se ostavi dojam dubokoumnosti iznošenjem tvrdnji koje zvuče paradoksalno, ali se pri pomnijoj analizi često pokažu besmislenima ili trivijalnima“?
Barbarić pokušava uvjeriti čitatelje u to da ubrzani ekonomski rast vodi svijet u propast i da ima…
…sve manje prave političke volje za rješavanje i javnih sredstava za rješavanje doista bitnih potreba, primjerice borbe protiv siromaštva ili zaštite takozvanog okoliša. (str. 163).
On tu tvrdnju ne podupire nikakvim relevantnim izvorima ili empirijskim podatcima. Čudno je da uopće ne spominje, na primjer, Stevena Pinkera i njegovu nedavnu vrlo zapaženu i naširoko diskutiranu knjigu Enlightenment Now u kojoj su izloženi brojni dokazi za to da je globalna situacija zapravo znatno bolja nego što je prikazuju alarmisti i zloguki proroci poput Barbarića.
O dvjema temama koje posebno brinu našeg filozofa (siromaštvo i stanje okoliša) Pinker izvještava da su stvari pod kontrolom. On između ostalog navodi istraživanje objavljeno u jednom od najprestižnijih ekonomskih časopisa prema kojem je utvrđeno da je oko 1820. godine 90% čovječanstva živjelo u ekstremnom siromaštvu, a da početkom trećeg milenija tu sudbinu dijeli samo 10% svjetskog stanovništva. Nisu li takvi podatci bar prima facie znak velikog napretka (koji se vremenski podudario s nastankom i razvojem kapitalizma), a ne srljanja prema kataklizmi? Sve se, naravno, može osporavati, ali osporavanje nema nikakvu snagu ako nije zasnovano na argumentima. A upravo je to ono što bolno nedostaje u Barbarićevoj rezolutnoj moralnoj osudi kapitalizma.
Na završetku dugačkog poglavlja o stanju okoliša Pinker zaključuje da unatoč polustoljetnom širenju panike čovječanstvo nije na nezaustavljivom putu prema ekološkom samoubojstvu. Problema ima, ali očuvanje okoliša i nastavak ekonomskog rasta savršeno su kompatibilni.
Ne navodim Pinkera zato što smatram da je on među vodećim autoritetima za sva ta pitanja, nego zato što njegova knjiga pruža jasan i iscrpan prikaz protuargumenata koje bi katastrofičar poput Barbarića trebao poznavati i biti u stanju kompetentno osporavati. Pinker citira organizacije koje su najpouzdaniji pratitelji raznih ekonomskih trendova i pokazuje da je prema njihovim izvještajima slika zapravo vrlo pozitivna u vezi s većinom stvari koje utječu na kvalitetu ljudskog života. Naravno, ne mora Pinker biti u svemu u pravu, ali neodgovorno je da se u knjizi Ubrzanje potpuno ignoriraju njegovi argumenti, kao i empirijski pokazatelji iz brojnih drugih izvora koji snažno potkopavaju Barbarićevu tamnu sliku suvremenog kapitalizma.
Ono što je Barbarićev projekt unaprijed osudilo na neuspjeh bilo je to što je on, izgleda, vjerovao da će o ekonomskim pitanjima moći raspravljati na otprilike isti način kao što je pisao o bitku, tu-bitku, četverstvu, vremenitosti, zgodi itd. Ali to, naravno, nije moguće. Stavovi u ekonomiji imaju puno čvršću i jasniju izvanjsku kontrolu u vidu empirijskih činjenica koje te stavove mogu opovrgnuti ili potvrditi. Zato je ključno voditi računa o tim činjenicama i njihovom stalnom novom otkrivanju i preispitivanju. Treba pratiti literaturu u toj disciplini!
Ne želeći ulaziti u takve detalje koje je smatrao sitnima i nevažnima, Barbarić je htio doći do šire slike, i to onom istom metodom kojom se služio u (čistoj) filozofiji. Rezultat je bio očekivan: njegovi su zaključci vrlo dubiozne vrijednosti jer ne uzimaju u obzir mnoge relevantne diskusije i dobro poznate ekonomske fakte, a njegovi su stavovi po svemu puki odraz njegovih ranije stečenih antikapitalističkih uvjerenja. Na žalost, u njegovom ekspresnom i rezolutnom osuđivanju kapitalizma ni po čemu se ne vidi da je bio izložen bilo kakvim alternativnim idejama koje bi mu možda bar malo otvorile oči za ekstremnu jednostranost njegove perspektive.
8. Zaključak
S obzirom na mnoge probleme u Barbarićevoj knjizi, teško je vjerovati da od svih knjiga iz filozofije objavljenih 2025. u Hrvatskoj nije bilo nekih koje bi znatno više zasluživale nagradu Instituta za filozofiju od njegove. Zašto je Ubrzanje uopće nagrađeno?
To se zapravo ne zna. U službenom priopćenju Znanstvenog vijeća Instituta o tome nema ni riječi. Kaže se samo da je Znanstveno vijeće jednoglasno prihvatilo izvještaj Povjerenstva za nagrade koje je predložilo Barbarićevu knjigu. No, premda će to možda čudno zvučati, čak ni u izvještaju dotičnog povjerenstva koje je tu knjigu predložilo za nagradu ne navode se nikakvi razlozi koji bi taj prijedlog opravdali.
Doduše, u prvoj rečenici tog izvještaja piše:
Važnost knjige Povjerenstvo prepoznaje u relevantnosti teme kojoj je posvećena, a koja rijetko, ako uopće, dospijeva u očište filozofijskog mišljenja.
Očigledno je, međutim, da sam izbor teme ne može biti razlog za nagrađivanje. Dobra tema može biti i jako loše obrađena. U ostatku tog kratkog izvještaja nema nikakve druge pohvale knjizi. Uglavnom se prepričavaju teze iz knjige.
Da rezimiramo. Povjerenstvo koje je predložilo knjigu Ubrzanje za nagradu kao najbolju filozofsku knjigu objavljenu u Hrvatskoj 2025. nije u svom izvještaju dalo nikakav razlog kojim bi poduprlo taj svoj prijedlog. Potom je Znanstveno vijeće Instituta taj izvještaj jednoglasno prihvatilo. Ako je ikad postojala „nagrada ne zna se zašto“, onda je to ovaj slučaj.
I nije nimalo čudno da se to dogodilo u filozofiji. Filozofija, posebice u Hrvatskoj, nije ono što se obično naziva „zrelom“ disciplinom, tj. disciplinom u kojoj postoje relativno jasno prepoznatljivi i više-manje općeusvojeni standardi kvalitete. To se naročito odnosi na domaću kontinentalnu filozofiju koja je (kao što sam nastojao i drugdje pokazati) još uvelike apsurdno prikačena na tri krajnje provincijalna i besperspektivna filozofska stajališta kojima je odavno istekao rok trajanja. Riječ je o praksisovštini, integrativnoj bioetici i sutlićizmu. I 36 godina nakon Sutlićeve smrti, vjerni obožavatelji nastavljaju govoriti o njegovim navodno dubokim filozofskim uvidima, ali prilično je jasno da je taj pristup, kako bi rekao filozof znanosti Imre Lakatos, metodološki degenerirajući istraživački program (kao što su, uostalom, i druga dva upravo spomenuta filozofska pravca).
Što onda napraviti? Jednostavno, neka cvjeta — ali neka i vene! — tisuće cvjetova. Nemojmo se odreći svih kriterija te se diviti ljepoti svih cvjetova. Tzv. „kreativna destrukcija“ nije samo proces inovacije u ekonomiji pri čemu novi proizvodi i usluge zamjenjuju tržišne gubitnike, nego je i sastavni dio dobrog sustava znanosti koji bi trebao omogućiti slobodan protok novih ideja i trijumf onih najboljih, što će posljedično dovesti do rapidnog pada interesa za prevladana stajališta.
Erozija osnovnih standarda akademske kvalitete u filozofiji učinila ju je možda i glavnim bolesnikom među hrvatskim akademskim disciplinama. Ako smatrate da je u redu u ime tolerancije, suživota i strukovne solidarnosti sudjelovati u javnoj podršci i hvaljenju projekata i publikacija o kojima zapravo nemate dobro mišljenje (ili nemate nikakvo mišljenje), onda i vi snosite dio odgovornosti za jadno stanje hrvatske ljubavi prema mudrosti. Može biti da vi imate iskrenu želju popraviti sadašnju situaciju, ali realno — sudeći prema vašim postupcima — vi niste dio rješenja, nego dio problema.
