Samo zato što lakanovska struja zastupa drukčije poimanje psihoanalize, ne bi trebalo zanemariti prevladavajući ton unutar najuglednijih udruženja: pogledajte samo dr. Mendela i dr. Stéphane – silan bijes koji ih obuzima te njihovu doslovce policijsku reakciju na samu pomisao da bi netko mogao pokušati pobjeći iz Edipove mišolovke. Edip je poput onih stvari koje postaju tim opasnije što manje ljudi u njih vjeruje; upravo tada na scenu stupaju policajci kako bi zamijenili vrhovne svećenike. (…) Ton se može razlikovati po ovom pitanju, ali bit ostaje ista: ne možete pobjeći od Edipa … To može biti ton razjarenog psihoanalitičara, psihoanalitičara policajca: oni koji ne priznaju imperijalizam Edipa opasni su devijanti, ljevičari koje treba prepustiti društvenoj i policijskoj represiji; previše govore i manjka im analnosti (dr. Mendel, dr. Stéphane).
Deleuze i Guattari, Capitalisme et schizophrénie 1. L’Anti-Œdipe (1972), str. 96, 129.[1]
Uvod: čemu psihoanaliza?
Teorijsko utemeljenje Frljićevih predstava[2] što ih obožavaju svi branitelji poretka, od Poljske pa južnije, valja ipak propitati. Jesu li Deleuze i Guattari u pravu? Čemu uopće policija i poredak uopće? Jesu li oni nužno povezani s „analnošću“? Je li otac nužno policajac i fašist i znači li „sloboda“ podrivanje poretka?
Razuman čovjek s pravom može biti skeptičan prema objašnjenjima psihoanalitičara i njihovom jeziku, posebno u sferi kulture. Psihoanaliza može izazvati porugu, napose zbog nerazumljivosti, pretencioznosti i proizvoljnosti diskursa. Čini se da stvara više problema nego što ih rješava. Najčešće ljudima u tom smislu na pamet pada u navodu spomenuti Lacan koji, u ovom kontekstu, gdje osobno ima političke posljedice, ne ulijeva povjerenje zbog bezmalo katastrofalne očinske uloge prema djeci iz prvog braka (Lacan, 1994), čak i ako to po sebi ne govori previše o vrijednosti njegovih teorija uzetih za sebe. No što kada se ponavljaju simptomi koji se naizgled ne mogu racionalno objasniti i zajedno s njima patnja za „pacijente“ i njihove bližnje, a psihoanaliza uspije u kakvom-takvom izlječenju pojedinaca koji nakon tretmana i boljeg razumijevanja sebe vode bolji život, pomalo poput Freudova malog Hansa, koji se kao u češkoj popevki[3], bojao konja? Može li ona – psihoanaliza, ne popevka – nešto zanimljivo reći i o problemima kulturâ te pomoći barem nekima da ih bolje razumiju te sukladno tome mogu politički djelovati?
Čini mi se da može. No da ne bude nesporazuma, kao politolog, psihoanalitički sam amater, osoba bez psihologijske ili medicinske akademske formacije, a kamoli kliničke prakse, no koja voli čitati psihoanalitičke rasprave te uz nešto skepse prepoznaje vrijednost uvida te raznorodne intelektualne tradicije, kao što sugerira epigraf u kojemu psihoanalitičare kritiziraju filozof i – psihoanalitičar. Ono što vrijedi za političare, u sloganima i stvarnosti, vrijedi i za psihoanalitičare: nisu svi isti. U pokušaju da potpunije razumijem političke probleme kao i mogućnosti njihova rješavanja, uostalom u međudisicplinarnoj tradiciji javnih politika (Lasswell, 1951), čini mi se legitimnim dublje zaći u strani teren psihoanalize, uz sve rizike koje to donosi i pronaći teorije koje možda daju dio odgovora na neka politička pa onda i politološka pitanja. Naime zanimljivo politološko pitanje jest zašto se netko buni i smatra pobunu dobrom kada ta pobuna nije usmjerena na razumljivo i opravdano svrgavanje nekog oblika tiranije ili blažih oblika zlorabe institucija te uspostavu boljeg, održivog poretka?
Odgovor će uputiti na to da se političko prepliće s osobnim identitetskim udesima koji se mogu naći unutar dugotrajnijih obrazaca politizirane kulture. Sama kultura može poticati društveni raskol i stalnu, u biti destruktivnu, pobunu protiv poretka čiji je branitelj, tradicionalno, figura odgovornog oca. U tim se trendovima muškarac općenito, a napose otac, može naći u nezahvalnoj ulozi neke vrste toksičnog krivca, fašist po definiciji, ne u paranoičnim projekcijama, čega dakako ima, kao i zlorabe tradicionalnih uloga i egzerciranja nasilja u privatnoj sferi umjesto legitimne sile društvene tradicije. To je uloga koja mu se unaprijed pripisuje i koja postaje stereotip u proizvodima kulture te oblikuje društvene interakcije sve do onih u institucijama pravosuđa koje se onkraj kočnica i ravnoteža liberalizma nerijetko pretvara u šmitovsko bojno polje obračuna s različitim stereotipiziranim neprijateljima.
U potrazi za odgovorom na pitanje o održivom poretku i pobuni, našao sam, dakle, neke uvide psihoanalize relevantnima. Ona doista može biti korisna u analizi drevne, uostalom teologijske teme pobune protiv oca. Posebno u starijim djelima psihoanalize, profiliraju se motivi koji su se u međuvremenu zaoštrili u kulturi, društvu i obitelji pa ih javne politike i politička znanost koja se njima bavi ne mogu ignorirati. Jedan skup ideja ponudio je Christopher Lasch (1932-1994), američki povjesničar i entuzijast za Freudove ideje. On nije nepoznat u akademskoj i široj javnosti u Hrvatskoj[4], no čini se da ga valja reaktualizirati, jer, kao i sâm samouki psihoanalitički amater, pokazuje da je političko neodvojivo od psihološkog i obiteljskog. Gerard Mendel (1930-2004), francuski psihijatar i sociopsihoanalitičar, na kojeg se negativno referiraju Deleuze i Guattari, kao na psihoanalitičara policajca, pak je jedva poznat u Hrvatskoj, a još je 1960-ih ponudio intrigantnu analizu pobune protiv oca od Prometeja do Foucaulta, kao simptom krize kulture.
U vremena nerijetko obesmišljenog guranja sve dublje u specijalističke ladice, ponudit ću čitanje tih autora kao društveni znanstvenik koji želi razumjeti cjelinu, svjestan da mora ponuditi neku vrstu kulturne kritike kako bi razumio političke obrasce. Uostalom, ono napisano podliježe argumentiranoj kritici i lako će se opovrgnuti ako je posrijedi glupost pa smo zasigurno svi, uključujući i mene, na dobitku.
Lasch, narcistička kultura i smrt: odsutnost oca i proždiruća majka
Lascheva dijagnoza narcističke kulture izrazito je aktualna. Još krajem 1970-ih, u kulturnoj klimi gdje je terapija zamijenila religiju, Lasch eksplicitno dijagnosticira politički i intelektualni bankrot liberalizma. Pritom prošlost ne odbacuje nego, nasuprot „površno progresivističkom i optimističkom“ negiranju iste, u njoj vidi „političku i psihološku riznicu“ iz koje se crpe resursi za nošenje s budućnošću (Lasch, 1991: xiii, xviii). Kako naglašava, društvo narcisa nema budućnost. S obzirom na to da je je usmjereno na sebe, ista je ne zanima (Lasch, 1991: 50). Duhovna je hrana tog društva banalnost pseudosamosvijesti ispremiješane s komercijalizacijom (ibid.: 71). Neprijatelj takvog društva je obitelj, pomalo kao u fromovskome frojdomarksističkom kiču „umijeća ljubavi“ koji se u kasnome jugoslavenskom socijalizmu u obliku sabranih djela znao naći na policama obiteljskih knjižnica, ponudivši duhovnu hranu za nevježe. Kod Fromma je obitelj prokazana kao agentura buržoazije za transfer ideologije kroz superego (Fromm, 1984), za razliku od društveno konzervativnoga Lascheva pristupa gdje se shvaća njezina važnost za reprodukciju društva.
Lasch komponira fugu isprepletenih motiva koji su relevantni za dublje razumijevanje društvene krize i krize javnih politika danas, napose kaznene politike koja je postala sveprisutna kako se tradicijom strukturirani poredak destabilizirao. Kada odbacivanjem obitelji država postaje „zamjena za dom“, a sudovi, napose oni za mladež, budu shvaćeni kao agentura socijalne pomoći te još jedna terapijska instanca umjesto instance koja primjenjuje pravo na utvrđene činjenice unutar konstitucionalne republike slobodnih i jednakih, otvara se teren za korupciju države shvaćene kao zamjenski roditelj, parens patriae, koji se bavi mlakim disciplinarnim dadiljanjem umjesto kažnjavanja, čime se možda uspostavlja nadzor, ali ne i pravednost. To je teško shvatiti mnogim sucima za mladež koji su po samorazumijevanju humanistički nastrojeni, posebno osjetljivi na predrasude te usmjereni ka skrbi nasuprot demonizirajućim predrasudama, no ne samo sucima već i širem skupu „pripadnika establišmenta stvaranja javnih politika (the policy-making establishment) … profesionalnoj eliti liječnika, psihijatara, društvenih znanstvenika, tehničara, socijalnih radnika i javnih službenika“ koji „igraju vodeću ulogu u upravljanju državom i ‘industrijom znanja’“ (Lasch, 1991: 227, 234). Oprečan pogled, koji ukazuje na demontažu obitelji kao tradicijske institucije, bliži je istini u objašnjenu uzroka krize u kojoj država stalno nalazi nove razloge za djelovanje, mijenjajući retributivnu i ispravljajuću pravednost terapeutskom (ne)pravdom: „Terapeutska pravednost perpetuira ovisnost poput one dječje u odraslu dob i lišava građana legalnih resursa protiv države“ (ibid., 229).
Frojdovski konzervativac Lasch doduše je kritičan i prema libertarijanskoj idealizaciji tržišta i njegovim patologijama (Lasch, 1991: 232-234), no bit njegove kritike usmjerava se na problem rastakanja tradicije i njezinih funkcionalnih uloga. Može se vidjeti da su površna psihologiziranja, u kontekstu u kojemu „muška supremacija postaje ideološki neodrživa“ (ibid., 190), dio problema, a ne rješenje krize autoriteta i nesposobnosti kažnjavanja u obitelji (usp. 185). Stvarnost obitelji u kojoj je otac obezvlašćen i učinjen odsutnim, stvara subjekte s osjećajem manje vrijednosti. Ta odsutnost kompenzira se mitomanijom o ocu i samoobmanama o vlastitoj veličini kao arhaičnim fantazijama koje omogućuju psihološko preživljavanje duševno načetih nesigurnih subjekata: „djevojčina fantazija grandioznog … oca buja bez ispravljujućeg učinka svakodnevnog kontakta“ (174) – plete svoju naraciju Lasch – te, kako se ispostavlja da je u pozadini „još ranija vezanost za primitivnu majku“, zaključuje: „Narcističke žene žude zamijeniti odsutnog oca, kojeg je majka kastrirala, i tako se ponovno ujediniti s majkom najranijeg djetinjstva“ (175). Politika neodgovornih veza i sociopsihologija rata spolova lako nastaje na toj neravnoteži, s različitim više ili manje jalovim taktikama i strategijama koje ne donose održivo rješenje, poput one lezbijskog separatizma. On je filmski zahvaćen u Ljubavi i krvoproliću (Love Lies Bleeding) iz 2024[5], s kriminaliziranim ocem i nadrealističkim elementima uvećavanja žene, koji prati razvoj psihologije i estetike glumice Kristen Stewart, dok su slijepe ulice muške homoseksualnosti ilustrirane starijim Williamsovim Odjednom prošloga ljeta, ekraniziranim s Elizabeth Taylor, Montgomeryjem Cliftom i Katharine Hepburn kao proždirućom majkom (usp. kod Lascha, 1991: 175-176) i fantazijom proždiranja odsutnoga muškog subjekta u tom dojmljivom filmu Josepha Mankiewicza iz 1959.[6]
Kod Lascha je u konačnici problem u temeljnoj obmani narcističke kulture koja se protivi životu. Kultura smrti lažno se predstavlja kao osobno uzdizanje i duhovno prosvjetljenje (Lasch, 1991: 235), no riječ je ustvari o suštinskoj regresiji: „primarni narcizam poprilično blisko odgovara Freudovu opisu instinkta smrti kao žudnje za potpunim utrnućem napetosti … Narcizam je u tom smislu žudnja za slobodom od žudnje“ (ibid., 240-241).[7] Rođenje razbija primarnu narcističku iluziju, no i rođenje djeteta kojim osoba postaje roditelj, možemo dodati. Kultura koja nudi povratak primarnim iluzijama osuđena je na propast. Ono što obilježava novije momente naznačene kulturne dekadencije jest opća dijagnostika tjeskobe i s njom povezana politička poza prizivanja empatije. Seksualna gratifikacija kao norma, u svim mogućim kombinacijama, od solipsističkih do onih koji onaniju zamjenjuju vanjskim objektom, po logici stvari promiskuitetnih, postala je politički program spolnog preodgoja, u za tradiciju neobičnom poretku koji će uočiti i laičke analize diskursa.[8] Lokalni imitatorski politički kič Jelene Veljače zamijenile su primordijalnije marketinške instagramske patnje Elle Dvornik koje ne potrebuju glazuru gerijatrijske politike liberalnog feminizma. Ako postoji „magični nadrealizam“, kako je Veljača u jednom marketinškom tekstu o seriji na Netflixu nazvala magijski realizam[9], to bi po prilici bilo to: onostrani očev duh, za razliku od Hamleta i prateće psihoanalize (usp. Roudinesco, 2011: 605-606), u sklopu politički nekorektnog mima može konstatirati: „Mala mi je debil“.[10]
Mendel: sociopsihoanaliza pobune protiv oca
Ničeovska skepsa istaknut će da psihologija navlači tanku opnu preko odnosa moći i njihove etizacije (v. Foucault, 1962: 87-89, 102-104). To je umnogome točno, kao što povijesne epizode moći pokazuju, pri čemu psiholozi, posebno medijski pop-psiholozi i psihijatri, mogu biti gori od različitih društvenih znanstvenika, recimo sociologa i politologa, ili nekad teologa, u operacijama službi moći ovog ili onog oblika i trajanja. Razmjerno nedavno, pandemija koronovirusa ponudila je takvu empirijsku epizodu. Medijatizirani aparat diskursa poticao je političku histeriju kvazitotalitarnog tipa. Elementi farse nisu eliminirali brojne ozbiljne posljedice, pa i u kaznenoj politici. Psiholozi su, osim uobičajenih napomena da ih treba više zaposliti po raznim institucijama i organizacijama, govorili o oblicima prilagodbe krizi, slično kao što su umirovljenici veličali, a medijatizirana djeca crtala kasnije uhićenoga ministra Vilija Beroša, kao velikana na novčanicama ili heroja mimo njih.[11]
Unatoč olakostima psihologiziranja i njegovim sniženim epistemičkim kriterijima, činjenica jest, kao što i taj simpatični primjer pokazuje, da pojedinci i kolektivi sa svojim psihičkim strujanjima jesu legitiman predmet istraživanja i da ta strujanja imaju svoje mehanizme, uzroke i posljedice u odnosu sa strukturom i dinamikom odnosa moći i institucijama vlasti koja se ne mogu objasniti sasvim racionalno, bez obrambenih mehanizama, mitova i projekcija. Ne treba biti religiozan da bi se shvatilo da i duša ima svoju inerciju i logiku čak i ako ju je iz diskursa izbacilo globalističko poluprevedeno „mentalno zdravlje“, a i da pojedinac u svojim duševnim kretanjima nije izoliran do drugih. Pomalo slično Kantovom kopernikanskom obratu u epistemologiji, valja priznati „da je nakon Freuda postalo nužno priznati da naše nesvjesne projekcije mijenjaju našu viziju vanjskog svijeta“ (Mendel, 1968: 49), u vezi s užasima i užicima duše (ibid., 91) te igrama koje u njima igraju imago majke i oca (80-103). Unatoč ekscesima diskursa uzet ću za primjer Mendelov uvod u psihoanalizu koji u svojoj dijagnostici različitih djela fikcije, političke teorije, društvenih i humanističkih znanosti i publicistike u vrijeme 1968. – uspijevajući, što po sebi nije mali pothvat, u koherentnu naraciju povezati fantazme Sadea, Rousseaua, Prousta, Hitlera i Foucaulta (24, 72, 90-113, 178, 198, 223-336) – otvara cijeli jedan i dalje aktualan sklop analize pobune protiv oca koja ima svoju mitsku prasliku u grčkoj priči o Prometeju (121-133, 202-203).[12]
Psihička energija pojedinaca koji se katkad nađu u ulozi pobunjenika i pogromaša, tlačenih i tirana otvara cijelo područje gdje će sociopsihoanaliza epohalno postulirati „velike struje nesvjesne kolektivne duše“ (ibid., 223). U analizi „na razini društveno-kulturnih institucija nesvjesnih sukoba kolektivne duše [au niveau des institutions socio-culturelles les conflits inconscients de l’âme collective]“ također je moguće uočiti različita „patološka rješenja“, neurotična i psihotična sa svojom etiologijom i dinamikom onih koji odbijaju „prihvatiti stvarnost“ (356). Patološki odnosi prema objektima, samouništenje ili pak proždiranje te njihova transformacija u simptome, nisu samo problemi pojedinca koji muči sebe i užu okolinu nego kolektiva.[13]
Pobuna protiv vlasti stoga ne mora biti racionalna, recimo rušenje nakazne i ponižavajuće tiranije, već može biti „slijepo, sveuništavajuće, iracionalno nasilje“ (336), u biti psihotična regresija (une régression psychotique) koja ima nerazrješiv problem s racionalnim održivim poretkom kao takvim. Agresivnost usmjerena protiv žena i mizoginija mogu proizlaziti iz straha (208), što Mendel pokazuje na primjerima različitih diskursa, pri čemu Sadeov dobro kotira, sličan – ne samo sadržajem „temeljnog ženomrzaštva“ (mysogynie foncière) nego i didaktičkom formom (198) – onome Leconte de Lislea u Budućoj Evi (L’Êve future).[14] Jednako tako, borba protiv slike i imena oca, „protiv svih aspekata očinske slike, a posebno protiv racionalnosti“ (418), može biti duboko iracionalno motivirana, regresijama u razvoju i neobičnim rješenjima – psihotičnim utapanjima u doba prije oca, pomoću „kvazisamoubojstvenog mita o povratku [le mythe d’un retour quasi suicidaire]“ (194) ili pomalo šašavim i osebujnim idiomom psihoanalize, utemeljenim u teorijama o kastracijskom kompleksu (102), prihvaćanjem vladavine „nadmužjaka jačeg od majke“ (un surmâle plus fort que la mère), „posjednika nadsile, megalomanijačkog falusa“ (possesseur d’une surpuissance, d’un phallus mégalomaniaque) (204).[15]
Uništenje oca kod subjekta (Mendel, 1968: 202-203), paradigmatsko za pobunu, za Mendela je simptom doba.[16] On piše o uzdrmavanju „civilizacijâ oca“ (Civilisations du Père) gdje se dekonsolidira postignuta ravnoteža između „sile majke“ i „vlasti oca“ (la force de la puissance maternelle vs. pouvoir du Père; Mendel, 1968: 191). Posrijedi je štoviše, na tragu Freuda, nelagoda u kulturi, odnosno u francuskom prijevodu u civilizaciji (malaise grave dans la civilisation contemporaine, ibid., 1968: 134). Pritom Mendel uvažava komparativne civilizacijsko-religijske razlike pa, u njegovoj revidiranoj frojdističkoj psihoanalitičkoj vizuri, katoličanstvo u formaciji subjekta nije strogo patrijarhalno, pa ni religija Sina, nego „religija ujedinjenih Majke i Sina [une religion de la Mère et du Fils unis ensemble]“ (190; usp. i 73). No na Zapadu općenito dolazi do povratka materinskog: figura oca slabi, „slika oca koja predstavlja društvenu moć l’image paternelle répresentant le Pouvoir social]“ koja se povezuje s „pravom, pravdom, racionalnošću“ popustila je pred „obilježjima koja se pripisuju majci: arbitrarnost, iracionalnost [attributs, dits maternels: arbitraire, irrationnel]“: „Pod maskom Oca, vraća se agresivna majčinska represija [refoulé maternel agressif]“ (179). U pozadini je regresija, blokada subjekta u razvoju koji se, poput de Sadea (104-113), nije uspio identificirati s ocem (129). Knjiga završava, valjda simptomatski, s religijskom metaforom o imenu oca koje je, za one smućene, poput znaka križa za đavla (au diable la vue du signe de croix, qui précisément, commence par un : « Au nom du Père », 419).
Različite zanimljive i indikativne spekulacije nije mi ovdje zadaćom do kraja istražiti. Bitno je međutim u ovom elementu široke skice cjeline moguće društvene i političke analize imati u vidu mogućnost psihoanalize vlasti s obzirom na obiteljsko formiranje subjekata:
Mogla bi se i trebala napisati cijela sociologija društvene moći [Pouvoir social], promatrana iz psihopatološkog kuta. Svaka vlast [Autorité], bilo religijska bilo sekularna, oslanjala se na ljudsku krivnju kako bi učvrstila svoju moć, zbog činjenice da se u djetinjstvu sve sazrijevanje, sve ‘odrastanje’ [‘grandissement’], doživljavaju kao povezani s agresivnim preuzimanjem snage [puissance] majke, a zatim i oca (Mendel, 1968: 138, naglasci u izvorniku).
U Mendelovoj sociopsihoanalizi, kako su barem politolozi mogli primijetiti, riječ je o širem poimanju političke vlasti – „Ovu društvenu vlast [Ce Pouvoir social] ne treba miješati s političkom vlašću [le Pouvoir politique] koja predstavlja samo jednu od njezinih manifestacija“ (ibid., 15) – kojoj se oduzima to uobičajeno ime u funkciji psihoanalitičke kulturne kritike cijelog poretka, u sferi društva i države, gdje vlast nije rješenje problema nego simptom opće krize moći.[17] Cijela politika pobune i proliferacija identiteta te njihova politizacija može se staviti u ovu metapsihološku perspektivu, a sam je jatrološki telos psihoanalize kao pomoći duši, što ga psihoanaliza dijeli s religijom, usmjeren na „ublažavanje pritiska nesvjesne iracionalnosti na Sebstvo i ispravljanje iskrivljenja koja je nametnula našoj viziji svijeta“ (51-52). Poanta je u sazrijevanju sebstva, pojedinačnog i kolektivnog, umjesto njegove daljnje regresije u iracionalnim politikama pobune.
Ponekad se nužno pobuniti za slobodu no nekad je pobuna destrukcija.[18] Kad se sruši vlast, ostaju dvije ruševine: ona poretka i ona subjekta koji nije riješio svoj unutarnji problem. Tužno je kada njezini iracionalni impulsi postaju dio proklamirane kaznene politike. Uostalom, svojevrsna hegelovska dijalektika kojoj doduše odričem metafizičku snagu[19] može se izraziti i narodnim poslovicama (v. u: Ujević, 2011: 32, 78, 189) kojima se može pribjeći u zagovoru tradicije kao mudre kombinacije šutnje i prakse:
Sa kokoši i djeteta najprije u selu kavga.
Bijedna kuća u kojoj kokoši kukuriječu, a pijetli kvocaju.
Sad jaja kakoću, a kokoši ćute.
Umjesto zaključka: dijalektika maloumlja kulture kauča i budućnost pobune
Želim ipak završiti ovaj tekst, koji se bavio prezentacijom razmišljanja unutar psihoanalize po mom sudu primjenjivih na suvremena kulturna kretanja, malo aktualnije jer su narodne poslovice sve rjeđa duhovna hrana mlađim generacijama. Naime, barem u novim servisima streaming televizijske zabave koja je dovela videoteke u kuće, čak i jaja mogu kukrijekati. Panov labirint iz 2006, gdje se oca, dakako fašista, ubija i zatire mu se ime, kamilica je prema seriji Alien: Earth iz 2025. Nedorasli petarpanovski kapitalist koji je sam ocoubojica pada uz svečani autodafé. Hibridna Wendy sa infantilnom frizurom poput Amelie Poulain fućkanjem i krčkanjem barata smrtonosnim idom poput najvještije trenerice pasa – Gigerov sotonistički Alien, utjelovljenje seksualiziranog zla, postao je u slojevenju retoraktivnog kontinuiteta politički upotrebljiv – te izriče autoritativnu presudu: „Nisi ti Petar Pan. Ti si muškarac. Zločesti, ljutiti mali muškarac, tko je odlučio mrziti sve. Baš kao tvoj otac [You’re not Peter Pan… You’re a man. A mean, angry little man, who decided to hate everybody. Just like your daddy].“ Njezina je pojavnost ženska, a subjektivitet, unatoč šmitovskoj agresivnosti u obrani novog kolektiva, nejasan. Reklo bi se da bi u sukobu autorice Harryja Pottera i trans aktivista odabrala potonje kao svoje. Obijesni šmokljan Boy Kavalier, nadahnut figurama poput Muska, s užitkom se ceri dok Wendy s infantilnim hibridima najavljuje novi poredak: „Odsad mi vladamo“ [Now we rule]. Femokracija je prepustila poredak transfiliokraciji. Sve u području čiste fantazije za depresivce koji griju kauče uz streaming servise, naručenu hranu i sterilizirane ljubimce (kako poučava propagandni letak, životinje ne znaju zbrajati, ali se znaju množiti) bez i da se, kao nekoć, moraju prošetati do videoteke.
Ako bi trebalo naći štogod gorega na bogatom meniju suvremenih fikcijskih projekcija svijeta nakon Panova labirinta, možda bi mogla poslužiti Wednesday (2022-2025), uspješnica s drugog servisa – Netflix kao i Disney, dakako, „promiče inkluziju“ – koja nudi sliku prethodne faze dijalektike dekadencije. Otac je u del Torovom filmu ubijen i zatrt. Je li utjeha što je nakon dvadesetak godina gospodin Gomez Adams preživio, zadržavši i vlastito ime? S/M majka Morticia manipulira umrtvljenim mužem koji nema bitan subjektivitet, nešto kao plijen bogomoljke ostavljen na životu da uzgaja trbuh na štetu erekcije. Trumpovski jockovi dobivaju batine od metaforičkih LGBT-ovaca do u beskraj dosade, dakle više nego ptica trkačica od kojota u prastaroj protučinjeničnoj dosjetci Warner Brothersa, uz zloslutnu obvezu adresiranja umnoženom sebstvu s „oni“ (they) koja je postala dijelom okcidentalne demonske etikete u strahu od identificiranja spola, napose u akademskom svijetu.[20] U centru je mala daviteljka s kikicama, koja ne trepće. Gotika nije ozbiljno mišljena, tek glazura dosjetki, slijepih ulica riječi razvedenih od prakse.
Riječ je o kulturnom sekundiranju viziji politike, postpuritanski lijevoliberalni poredak vladavinu svodi na žensku manipulaciju potomstvom, a muškarca na roba ili balvana koji prima batine, nemoćnoga ženomrsca koji je kriv samim faktom testosterona da bi kasnije „pao“, kao što će J. K. Rowling u dijalektici identitetske revolucije „pasti“ kao „terfica“ pred opisanim novim subjektima koji vladaju barem u svojoj Nigdjezemskoj. Otac kao vlast u Wednesday je mrtav. Afroamerička šerifkinja na grob prethodnika dolazi jer je izgubila bacanje novčića: nacionalna zastava pritom postaje dvostruka sprdnja, na lijesu i na slici. Smrt bijelog muškarca na poziciji mazohizma. Izuzevši prvoloptašku civilizacijsku obvezu izrugivanja instruktorima vožnje – to bi mogla biti jedina društvena uporaba fašizma koju sam donekle sklon priznati – Wednesday je poprilično dosadna. Zombi koji proždire ljude ispada jedinim životnim likom. Silazak muškarca s moći u Zimi jednog lava ipak je odrađen suptilnije i životnije, unatoč pompoznosti medijevalne melodrame (1968). Čak i Wiley E. Coyote i Road Runner radili su to bolje (1948), u svakom slučaju zabavnije, ako već ne manje predvidljivo.[21]
Što reći na samom kraju? Je li posrijedi „rodna revolucija“ kako je to j deklarirao National Geographic[22], inače znanstveni časopis, prije skoro dekade, kada je modne letke još krasio „Avery, aktivist“, čiji je „izbor“ ženskog identiteta i imenovanja postao politička svetinja, mjerilo pripadanja „pravoj strani povijesti“?[23] Danas ga je kao ogledni primjerak narcističke kulture i pobune protiv oca zamijenio Muskov sin kiborgiziran u manekenku i identificiran kao žena. Iako reklama o tobože rođenima za neposluh od kojih se posluh očekuje (Expected to Obey. BORN TO DISOBEY) upravo to ističe – autentičnost i pobunu[24] – ne zna se što je kod njega autentično, ni što je kod Desiguala buntovno, a mogli bi se uostalom, sasvim dijalektički, javiti i aktivisti za prava robota (Gunkel, 2024) jer se robot, osim što ga se šeće na povodcu, općenito loše tretira u toj reklami. Nije sasvim sigurno da je riječ o njegovu mazohističkom izboru te možda više nije politički sigurno batinati ni robota čak i ako nema hegelovsku samosvijest potrebnu za dijalektiku pobune. No kako bilo s potencijalnim širenjem subjekata revolucije, baš kako stoji na zelenoj majici koju u spotu nosi Vivian Jenna Wilson, nekoć Xavier Alexander Musk, posrijedi je pobuna, koju kao i druge stvari valja suditi po posljedicama. Zaslužuju li očevi kaznu za svoje grijehe? Bez sumnje; uostalom, to je tako. Musk, po svemu sudeći, baš i nije neki „ćaća“, kao ni Lacan, sudeći po memoarima njegove kćeri Sybille. Život je uostalom neka vrsta kazne. A je li sve baš do grijeha očeva?
Nipošto.
Literatura
Aralica, Ivan. 2026. Zvrk. Zagreb: Školska knjiga.
Deleuze, Gilles, Guattari, Félix. 1972. Capitalisme et schizophrénie 1: L’Anti-Œdipe. Pariz: Minuit. [Djelo je dostupno i na hrvatskom: Kapitalizam i shizofrenija 1. Antiedip. Zagreb: Sandorf, 2015. Prev. Marko Gregorić.]
Dota, Franko. 2025. Povijest muške homoseksualnosti u socijalističkoj Jugoslaviji. Zagreb: Fraktura.
Elleinstein, Jean. 1986. Marx: život i djelo. Zagreb: Globus.
Elster, Jon. 1985. Making Sense of Marx. Cambridge: Cambridge University Press.
Foucault, Michel. 1962. Maladie mentale et psychologie, Pariz: PUF.
Foucault, Michel. 1966. Les mots et les choses: Une archeologie des sciences humaines. Pariz: Gallimard.
Foucault, Michel. 1976. Histoire de la sexualité I: La volonté de savoir. Pariz: Gallimard.
Foucault, Michel. 1980. Power/Knowledge: Selected Interviews and Other Writings 1972-1977 (ur. Colin Gordon). New York: Pantheon.
Foucault, Michel. 2012. Du gouvernement des vivants: Cours au Collège de France 1979-1980. Pariz: Gallimard-Seuil.
Frejdenberg, Olga Mihajlovna. 1986. Slika i pojam. Zagreb: NZMH.
Freud, Sigmund. 1961. Drei Abhandlungen zur Sexualtheorie. Frankfurt a/M i Hamburg: Fischer.
Freud, Sigmund. 1965. Abriss der Psychoanalyse. U: Abriss der Psychonalayse; Das Unbehagen in der Kultur (str. 7-61). Frankfurt a/M i Hamburg: Fischer.
Fromm, Erich. 1984. Sabrana djela u 12 svezaka. Zagreb: Naprijed.
Gunkel, David. 2024. Robot Rights. Cambridge, MA: MIT Press.
Ksensée, Alain. 2006. L’univers contestationnaire de Béla Grunberger et Janine Chasseguet-Smirgel, Revue française de psychanalyse, 70 (3): 831-838.
Lacan, Sibylle. 1994. Un père: puzzle. Pariz: Gallimard.
Lasch, Christopher. 1986. Narcistička kultura: američki život u doba smanjenih očekivanja (prev. Višnja Špljak). Zagreb: Naprijed.
Lasch, Christopher. 1991 [19791]. The Culture of Narcissism: American Life in the Age of Diminishing Expectations. New York i London: W. W. Norton.
Lasch, Christopher. 2026. Kultura narcisizma (prev. Nikola Matić). Beograd: Kontrast.
Lasswell, Harold, 1951. The Policy Orientation. U: Lasswell, Harold, Lerner, Daniel (ur.), The Policy Sciences. Recent Developments in Scope and Method (str. 3-15). Stanford, CA: Stanford University Press.
Liebknecht, Wilhelm. 1978 [18961]. U spomen Karla Marxa: Kratka biografija i Sjećanja. U: Tkalec, Zvonko (ur. i prev.), Sjećanja na Marxa i Engelsa, (str. 9-85). Zagreb: Globus.
Marx, Karl. 1978 [18651]. Ispovijesti. U: Tkalec, Zvonko (ur. i prev.), Sjećanja na Marxa i Engelsa, (str. 333). Zagreb: Globus.
Mendel, Gérard. 1968. La révolte contre le père: une introduction à la sociopsychanalyse. Pariz: Payot.
Miller, James. 2000. The Passion of Michel Foucault. Cambridge, MA: Harvard University Press.
Petković, Krešimir. 2014. Foucaultova povijest seksualnosti (1984-2014). Revija za sociologiju, 44 (2): 163-178.
Petković, Krešimir. 2023. Écrasez Foucault? Politička misao, 60 (1): 161-180.
Petković, Krešimir. 2024. L’avocat de la bêtise. Odgovor na Le censeur masqué. Politička misao, 61 (1): 179-195.
Roudinesco, Elisabeth. 2011. Freud and Regicide. American Imago, 68 (4): 605-623.
Stéphane, André. 1969. L’Univers contestationnaire ou les nouveaux chrétiens: étude psychanalytique. Pariz: Payot.
Šporer, David. 2024a. Le censeur masqué. Odgovor na “Écrasez Foucault?” Politička misao, 61 (1): 161-178.
Šporer, David. 2024b. Pisanje iz zasjede. Politička misao, 61 (1): 135-138.
Ujević, Mate. 2011. Narodne poslovice. Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku i Naklada Juričić.
Williams, Tennessee. 1958. Suddenly Last Summer, r. Herbert Machiz, York Theatre, New York, 7. siječnja, https://ia601505.us.archive.org/25/items/suddenly-last-summer/suddenly-last-summer.pdf
Wolfe, Ross. 2014. Against inadvertent climate change; for великое преобразование природы instead, The Charnel House, 21. rujna. https://thecharnelhouse.org/tag/prometheus/
Wurmbrand, Richard. 1991. Marx i đavo. Split: Laus.
[1] „Psihoanalitičar policajac“ na francuskom je kolokvijalniji le psychanalyste-flic, prevedivo i kao „psihoanalitičar pandur“, „psihoanalitičar murjak“, itd. U knjizi Deleuzea i Guattarija ima još negativnih referenci na djelo dr. Mendela kojim se bavim u ovom tekstu, dok se „dr. Stéphane“ (u izvorniku „Drs. Stéphane“) odnosi na Bélu Grunbergera (1903–2005) i Janine Chasseguet-Smirgel (1928–2006) koji su pod zajedničkim pseudonimom André Stéphane objavili psihoanalitičku kritiku studentskih prosvjeda i ljevičarskih strujanja 1968 kao regresivnih narcističkih i latentno totalitarnih izraza edipalne pobune protiv oca, ironično naslovljenu Pobunjenički univerzum ili novi kršćani: psihoanalitička studija (Stéphane, 1969; v. i Ksensée, 2006).
[2] V. npr. „Gutač samoglasnika, Oliver Frljić“, lupiga.com, 20. 3. 2014.
[3] V. „Nevjerojatne hrvatsko-češke veze“, croativ.net, 18. 3. 2020.
[4] Za razliku od hrvatskog prijevoda (Lasch, 1986), nedavni je srpski prijevod narcizam anglizirao u „narcisizam“ (Lasch, 2026). Taj oblik riječi – „narcisist“ i „narcisizam“ – sve češće susrećem u studentskim podnescima i izražavanju baš kao što je „meme“ zamijenio stariji mim, inače riječ grčkog podrijetla, kao takav također prisutan u prijevodima 1980-ih (usp. Frejdenberg, 1986).
[5] V. Andrea Jović „‘Love Lies Bleeding’ – lezbijski hit godine“, crol.hr, 30. 5. 2024.
[6] Kazališna predstava izvedena je godinu ranije (Williams, 1958). Majka Violet ne želi nazivati sina sinom već inzistira na tome da su bili „slavni par“ (ibid., 25), odnos među njima opisuje kao „ugovor ili povelju“ (contract or covenant, 76) da bi se sve završilo pomalo očekivano – kanibalističkim opredmećenjem fantazije o samouništenju (92).
[7] S obzirom na to da sam se dosta bavio Foucaultom, a njime se bavi i Mendel, čije uvide prenosim u drugom dijelu ovog teksta, napominjem da su poznavatelji mračnijih strana Foucaultova života, ali i mističnih iskustava (usp. Miller, 2000: 245-284, 306, 437-438), primijetili povezanost primarnog narcizma i instinkta smrti, no intrige psihologije autora, koji se želi samoizbrisati, logički su, pa zatim etički i pragmatički, kao uostalom i u spomenutom Lacanovu slučaju, različite od njegova djela i metodoloških oruđa koja je proizveo, a koja istraživačima mogu biti korisna, kako je i sam Foucault shvaćao svoj rad, naime kao kutiju s alatima koje istraživači mogu koristiti za svoje svrhe (v. u: Foucault, 1980: 65-66, 258). Polemika u hrvatskom akademskom prostoru, u kojoj nastojim obraniti Foucaulta kao i dalje relevantnog istraživača s vrijednim uvidima od kritike pisane s marksističkih pozicija, dostupna je u časopisu Politička misao (Petković, 2023; Šporer, 2024a: Petković, 2024; Šporer, 2024b).
[8] Usp. komentar novinarke Vlatke Kalinić: „osobito mi je zanimljiv izbor i redoslijed riječi u rečenici ‘…ponašanja vezana uz spolni život koja mogu biti usmjerena prema sebi ili drugim osobama istoga i/ili suprotnog spola.’“ „Pogledajte ovaj detalj u riječkom priručniku za ‘spolni odgoj’“, narod.hr, 24. 9. 2025.
[9] Jelena Veljača, „Sto godina samoće apsolutni je win za Netflix ovog Božića“, elle.hr, 27. 12. 2024. Mogao bi doduše biti posrijedi novi trend u kategorizaciji među boljim poznavateljima književne teorije: u donekle ironičnom pokušaju demistifikacije financiranja fikcijâ, Boris je Postnikov, kritizirajući „mit o krunidbi kralja Tomislava“ i s njim povezanu „kolektivnu fantaziju“ o „trajnoj, neprekinutoj i pravocrtnoj povijesti Hrvata“, napisao da „funkcionira kao pripovijest u žanru magijskog nadrealizma“ dodavši „nešto kao 1100 godina hrvatske samoće“ što, ocvali feralovski humor na stranu, ne ostavlja prostora nesporazumu o referenci. Boris Postnikov, „Loša zmajebancija“, portalnovosti.com, 14. 11. 2025. (pogrešno datirano 14. 1).
[10] Podno lakonske primjedbe „Neočekivani prizor” nalazi se naime fotografija junakinje pod sunčanim naočalama koja, čini se, slika „sebić“ s mobitelom, što pruža prostora za raščlambu poput one Foucaultove o Velázqezovim Las Meninas (Foucault, 1966) gdje je slikar sam na platnu, a suveren u ogledalu iza naslovnih dvorskih damica. Objava upućuje na tekst „Ella Dvornik doživjela šok usred kafića: ‘Ruke su mi se počele tresti, plakala sam ružno’“ nakon čega slijedi niz beziznimno negativnih komentara, od kojih se prvi i najlajkaniji svodi na spomenuti mim, dok posljednji, s tek neznatno manje podrške, uz avatar bakice pod autentičnim prezimenom (Top fan Branka Zakošek Mudrinić) ogorčeno poručuje: „Opet nas davi ta bezveznjakinja i njena mater…… Što smo Bogu skrivili?????“ (Zagreb.info’s Post, 12. 8. 2025).
[11] V. “DJEČAK IZ NUŠTRA NACRTAO SVOJE SUPERHEROJE, JAVIO MU SE MINISTAR BEROŠ I ODUŠEVIO SVE ODGOVOROM ‘Ti si njihov štit i moj junak! Pozdravlja te Vili’”, jutarnji.hr, 27. 3. 2020; “HRVATSKI VELIKANI. FOTO: ALEMKA MARKOTIĆ NA NOVČANICI Djevojčica crtežom odala počast ženi koja postala simbol borbe protiv koronavirusa u Hrvatskoj”, jutarnji.hr, 27. 3. 2020; Tihana Tomičić, „Vili Beroš, nekadašnji superheroj, pod sumnjom da je uzeo 75.000 eura mita“, glas-slavonije.hr, 17. 7. 2025.
[12] Ipak, kada je riječ o finijim slojevima duševnog života i smisla, valja imati u vidu Foucaultov poučak o moći kao obuhvatniji od marksističkog o političkoj ekonomiji i ideologiji. Camera obscura i zakon čekića: teorijske perspektive vidjet će čavao koji treba zakucati, ponekad se pretvarajući u imperijalnu karikaturu same sebe. Drugi svjetski rat ne može se svesti na Hitlerovu borbu s imaginarnim ocem ili pak igru dvije paranoične ličnosti, Hitlera i Staljina, kao što ni tabui rasističke doktrine po pitanju miješanja rasa ne moraju biti izraz Hitlerove podsvjesne edipalne želje za smrću oca (usp. Mendel, 1968: 222, 239, 247-248), premda barem u ponečem od toga može biti zrnce istine, kao što psihologija oblikuje svaku partiju pokera i partikularne izvedbe unutar inače racionalističkog okvira teorije igara. No borba je na koncu stvarna, kao i dobici i gubici. Psihologizirati svaki odnos i radnju kao izraz patologije karikatura je života, no patologija pa i kolektivna koja donosi loše izbore zbog duševnih himerâ, predmet je psihoanalize, kao i moral s koncepcijama dobrog i zlog te etička promišljanja koja imaju religijsku fundaciju u iskustvu ljubavi.
[13] „Pravo reći, odgovor je imao, ali taj odgovor bio bi u očima sudaca prijekog suda bezobrazna doskočica: Šantecu ne bi pomogao, a njega bi u očima sudaca učinio neozbiljnim u smrtno ozbiljnim stvarima. Da je doskočicu izgovorio, glasila bi ovako: ‘Ima jedna vrsta pauka, ne znam joj imena, čija ženka, mnogo veća od mužjaka, kad s mužjakom obavi parenje, mužjaka pojede i tek s mužjakovim sjemenom u maternici, a njegovim tijelom u želucu, doživljava potpun užitak.’ Nije rečeno, pa kao da mu na um nije ni palo! Jovana toj vrsti paukova ne pripada! Tako se barem čini! Ali se te stvari nikad ne znaju!“ (Aralica, 2026: 18). Tko bi uopće očekivao kod Aralice naći motiv proždiruće ženke koja prkosi tabuima lijevoliberalne politike koja je integrirala feminističke motive kao sastavni dio svog ideološko imaginarija? Prva pripovijetka koja otvara zbirku fikcija je ali stvarnosno utemeljena; ona smješta različite lažne optužbe za silovanje u kontekst rata i ratne oskudice, u tom slučaju stare stotinjak godina, dakle nešto više od samog pisca, ali aktualne za sve ratove, napose kulturne i građanske gdje se privatno isprepliće s političkim, hobsovsko sa šmitovskim. Vrijedi navesti završnu moralnu pouku koja se izražava u dijalogu vojnog liječnik i dušebrižnika, naime „’…da je svaki rat, ma koliko mu opravdanja našli, gadan. A gadnijim nego što je sam po sebi, čine ga oni pojedinci, koji u općem ratu, onomu vojnika na ratištu, vode svoj privatni rat, u kojemu izravnavaju račune sa svojim osobnim neprijateljem i zadovoljavaju svoje osobne nastranosti koje su im u miru zabranjene.’ (Pisano po zabilješkama što ih je u zarobljeničkom logoru na otoku Asinari vodio fra Gabro Cvitković, kapelan hrvatskih domobrana u Prvom svjetskom ratu na drinskom ratištu.)“ (Aralica, 2026: 21).
[14] Unatoč različitim obrambenim mehanizmima, stvaranja umjetnog oca i umjetne majke, problem je isti: kako preživjeti suočen s majčinskim imagoima (imagos maternelles) kada se podrška biološkog oca (père naturel) pokaže nedovoljnom … mislimo: na razini fantazije doživljene u djetinjstvu (Mendel, 1968: 198). Ili lakonskije: „Spolonost žene, eto neprijateljice [La sexualité de la femme, voilà l’ennemie.]“ (201, naglasak u izvorniku). Za Mendela, ishod de Sadeove i Leconte de Lisleove mizofobije, jednako kao i Rousseauovih afektivnih “nadulaganja“ u „imago dobre majke” i projekcija imaga „loše majke i kastrirajućeg oca“ na druge i društvo slijepa je ulica za subjekta (198).
[15] Ako sam ga još mogao izbjeći kod Lascha, kod Mendela, koji polemizira s Lacanom, „falus“ je neizbježiv. O pomalo misterioznom odnosu penisa i falusa kao dinamiziranog objekta „nesvjesne psihičke operacije“ koji njome „postati funkcionalan na svim razinama”, v. Mendel, 1968: 128, 428. Kastracijske zavrzlame u objašnjenju „odnosa homoseksualne vrsti [une relation de type homosexuel]“ su neobične: čini se da otac kastrira sina u zamjenu za zaštitu od majke (usp. ibid., 203). Na izvoru diskursa, dakle kod Freuda je, ugrubo rečeno, kod fetišista napola, a kod homoseksualaca sasvim, posrijedi regresivno rješenje kastracijske tjeskobe (Kastrationsangst) u području homoerotskih fiksacija libida (usp. Freud, 1961: 13-14, 21-27, 30-33, 88-89, 106-107; 1965: 9-18, 46-50, 57-59). Dotina povijest homoseksualnosti u Jugoslaviji skeptična je prema psihoanalizi kao diskursu objašnjenja i liječenja homoseksualnosti te frojdovsku psihoanalizu i njezinu psihijatrijsku primjenu prokazuje kao dio represivnog poretka (usp. Dota, 2025: 402, 419). Foucault je također bio skeptičan prema psihoanalizi, ničeovski naslovljen prvi svezak Povijesti seksualnosti može se čitati u tom ključu (Foucault, 1976; Petković, 2014). On je u pravu da postoji snažan kontinuitet s ispovijedi u formaciji sebstva na Zapadu, koja je kršćanska (Foucault, 2012: 231), no time se ne rješava normativni problem potrage za dobrim u okviru ljudskih stvari koje nužno donose i uspostavu poretka moći. Uostalom, unatoč svim razlikama, ne valja povući apsolutni rez između psihoanalitičkih uvida i onih religijskog diskursa. Riječ je o varijacijama na temu poretka i pobune. Tamo gdje je psihoanaliza postavila emancipacijski program jačanja “oslabljenog ja” (das geswächte Ich) pojedinca (Freud, 1965: 36-40), pojavljuje se aktivistički program kolektivizacije inverzije. Terapija se zamjenjuje politikom. (Da ne bude nesporazuma, izbjegavanje „falusa“, nadam se, nije izraz kakvoga psihičkog hemunga kastracijske naravi, nego odluke da izvan bilješki ne kompliciram žargonom koji postaje lakim predmetom pučkog ali i akademskog ismijavanja te skreće pažnju s problema kulturne krize i krize javnih politika čija je narav, barem u perspektivi interdisciplinarno nastrojenih društvenih znanstvenika, sklonih znanosti o čovjeku, složena.)
[16] Na stranu njegove nešto manje poznate literarne pokušaje sotonističke poezije (Wurmbrand, 1991), mitski lik Prometeja i Eshilova mu obrada figuriraju visoko na listi najdražih literarnih motiva Karla Marxa, koji je i sam paradigmatski pobunjenik protiv vlastita oca (usp. Elleinstein, 1986: 15, 20, 23; Liebknecht, 1978; Marx, 1978: 333; Wolfe, 2014).
[17] Vjerojatno najdramatičnija formulacija u samoj knjizi prikazuje vlast gotovo poput znanstvenika iz Cronenbergova horora Muha iz 1986, čudovišnog hibrida na putu raspadanja: „… društvena vlast [le Pouvoir social] kolektivnoj se duši ne pojavljuje više kao da ima očinsku bit nego kao miješani oblik, čudovišna himera koja povezuje i brka dvoje roditelja ostavljajući pojedinca u dvojnom odnosu spram svijeta… Društvena moć [Le Pouvoir social] više se ne pojavljuje kao posrednik i osloboditelj nego kao svemoćna i uništavajuća sila [une force toute-puissante et annihilante]“ (Mendel, 1968: 335).
[18] Autor definira anarhiju kao narcističku regresiju: „Anarhija, u uobičajenom smislu te riječi, bila bi upravo izraz vrlo regresivnog narcizma, nesposobnog prihvatiti prisutnost Objekta, drugih, Sebstva toliko radikalno frustriranog da je ‘živo oderano’ pred bilo kakvim društvenim ograničenjem, želje, u konačnici, da se vrati u nediferenciranu fazu Sebstva-Svega [stade indifférencié du Moi-Tout]” (Mendel, 1968: 143). Skeptici bi rekli da i psihoanaliza može biti dobra služavka (patrijarhalnog) poretka no pitanje je dobrog poretka onkraj pomalo pesimistične Weberove dijagnoze borbe demona. Nije li ona sama dijagnoza?
[19] Za društvene znanstvenike koji ne podnose ni najmanju količine metodološke pa i onda ni jezične razbarušenosti, za svaki slučaj trebam dodati da pod riječju „dijalektika“ koju prečesto koristim s više ili manje ironije, ako nije riječ o referiranju na marksističku poziciju s odmakom, podrazumijevam razvoj društvenih i političkih kontradikcija, odnosno dinamiku nekog sukoba u vremenu u kojemu se mijenjaju razmjerne pozicije moći i njihovi diskurzivni momenti pa onda i identiteti subjekata. Primjerice, dijalektika nasilja u nekom području kada u njega nerazumno intervenira kaznena politika podrazumijevat će promjene pozicija i taktika subjekata te će dovesti do novih problema umjesto rješenja. Iako moj diskurs nije marksistički, pojam dijalektike obično se vezuje uz hegelovstvo i marksizam. O tome instruktivno iz rakursa metodološkog individualizma, v. u: Elster, 1985: 37-48.
[20] U drugom epigrafu Bjesova Dostojevskog, iz Evanđelja po Luki (8, 32-37), mnoštvo još podliježe egzorcizmu.
[21] U donekle dobroćudnom i ove godine konačno objavljenom filmu Coyote vs. Acme, kojot, prikazan poput Sizifa, tuži korporaciju te se na koncu iz sudnice prebacuje na svoj prirodni teren lova za pticom koja mu je neuhvatljiva gotovo kao Matošu „lijepa Jelena”.
[22] Gender Revolution, National Geographic, siječanj 2017.
[23] Jonathan Poletti, „Has star ‘trans kid’ Avery Jackson detransitioned?”, medium.com, 29. 6. 2023.
[24] Valentina Podrug, „VIDEO Pogledajte reklamu o kojoj bruji cijela Amerika, otuđena kći Elona Muska ismijala oca“, jutarnji.hr, 10. 9. 2026.
