Ovih dana Hrvati su dobili još jednu potencijalno toksičnu i nekonstruktivnu ideološku temu za istresanje vlastitih frustracija. A tko poznaje Hrvate, taj zna da nam ništa nije draže od toksičnog i nekonstruktivnog prepucavanja o ideologiji dok sjedimo sklupčani pred našim od ćevapa masnim ekranima računala. Ovdje se, dakako, referiram na najavljivano održavanje eksplicitno komunističke tribine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a čije je održavanje – tek pošto se oko ovog ideološki obojenog programa u javnosti digla graja – fakultetska uprava zabranila. Potom je dio akademske javnosti počeo ovo zabranjivanje predstavljati u okviru cenzure mišljenja te narušavanja samog akademskog integriteta Filozofskog fakulteta.
Stoga sam pomislio kako bi možda bila dobra ideja pokušati unijeti nešto razuma i konstruktivizma u javnu raspravu o otkazivanju komunističkog skupa u znanstvenoj i obrazovnoj ustanovi, iako shvaćam koliko je uzaludno pokušati natjerati Hrvate da skrenu pogled s partizana i ustaša te da sagledaju svakodnevne društveno-političke teme iz nekog zdravijeg gledišta. Smatram se pozvanim o ovoj temi iznijeti nekoliko vlastitih misli prvenstveno zato što ne pripadam niti jednoj političkoj stranci, ne naginjem u potpunosti niti jednoj političkoj opciji te se politikom u svojim tekstovima bavim iznimno rijetko. Ono što o ovoj temi imam za izreći zapravo je vrlo jednostavno i izravno. No, kod nas i posve jednostavni, izravni i zdravorazumski stavovi u posljednje vrijeme konstantno bivaju svrstavani u jedan ili drugi ekstrem političkog spektra. Stoga ću se potruditi svoj u načelu jednostavan stav što zornije objasniti za one čitatelje kojima je promišljanje neuvjetovano političkim ideologijama već postalo potpuna nepoznanica.
*
Prva stvar koju sam, nakon nekoliko dana trovanja čitanjem internetskih komentara o ovoj temi, zaključio jest to da je za dobar dio hrvatske javnosti ovdje glavni problem u tome što je na uglednom zagrebačkom fakultetu upravo komunistička, a ne neka druga („domoljubnija“) ideologija, trebala dobiti platformu za samopromociju. Međutim, u ovakvom je pristupu temi o kojoj raspravljamo očigledno potpuno odsustvo objektivnosti i intelektualnog poštenja.
Naime, prvi i osnovni problem u cijeloj ovoj priči jest u tome što se u uglednu obrazovnu ustanovu pokušalo na velika vrata uvesti bilo kakvu ideologiju. Jer, tamo gdje ideologija ulazi na sva vrata, znanost bježi kroz prozor. A fakultet bi trebao biti okupljalište znanosti i učenosti. Jedna od glavnih karakteristika svake ideologije jest upravo nekritičko te pristrano pristajanje uz određeni stav ili vjerovanje. Politička ideologija je zapravo nešto poput religije u kojoj je odsutan lik boga. Upravo iz tog prvog i osnovnog razloga lijeva ili desna ideologija ne smiju biti više ili manje poželjnom u znanstvenim, odgojnim i obrazovnim institucijama, gdje primat pristupanja svakoj temi mora biti objektivnost i kritičko mišljenje.
Ovakav se stav po pitanju prisutnosti ideologije u programima obrazovnih ustanova čini očitim. Pa ipak, po otkazivanju komunističke tribine na Filozofskom fakultetu, dio je fakultetskih profesora iznio svoje mišljenje o ovakvom postupanju, dajući podršku Klubu studenata i inicijativi za održavanje tribine. Argumenti dijela ovih profesora zaslužuju da ih se pobliže prouči, budući da na prvu loptu djeluju objektivno i uvjerljivo, no prilikom podrobnije analize iznesenih stavova moguće je uočiti kako se ne radi o objektivnim ili postojanim argumentima u korist održavanja skupa.
Primjerice, možemo navesti nekoliko takvih srodnih mišljenja fakultetskog osoblja okupljenih u članku na portalu H-alter.org:
Ankica Čakardić s odsjeka za filozofiju izjavila je:
„Rasprava o marksističkim idejama dio je redovitog akademskog života i dio nastave koja se na Filozofskom fakultetu izvodi desetljećima.“
Alen Sućeska s odsjeka za filozofiju izjavio je:
„Podržavam studente KSFF-a u želji da se slobodno okupljaju i otvoreno i kritički raspravljaju o bilo čemu, pa tako i o komunizmu.“
Jasminka Lažnjak s odsjeka za sociologiju izjavila je:
„Naravno, marksistička perspektiva jedna je od temeljnih, ključnih socioloških teorijskih perspektiva i time neizostavna u mojim kolegijima. Razgovor i diskusija o različitim aspektima marksizma, komunizma i socijalizma u suvremenim društvima (pogotovo u društvima koja su imala iskustvo samoupravnog socijalizma kao hrvatsko društvo) je važna, poželjna i nešto što nikada ne bi trebalo biti zabranjeno.“
I ostali dio komentara navedenih u upravo citiranom članku jest na sličnom tragu. Drugim riječima, glavni argument o neprihvatljivosti zabrane održavanja komunističke tribine iznesen od strane fakultetskih profesora zastupljenih u ovom članku jest taj da se o komunizmu, u sklopu fakultetskog obrazovanja, mora raspravljati budući da se radi o misaonoj tradiciji koja je ostavila neizbrisiv trag na društvo, filozofiju, književnu teoriju i humanističke znanosti općenito. Stoga je svaka rasprava o komunizmu u akademskim okvirima ne samo dobrodošla već i nužna.
Ovo se čini kao zdravorazumski stav, budući da komunizam kao društveni i misaoni pokret doista jest imao takav monumentalni utjecaj kakav mu se na humanističkim odsjecima i pripisuje. Međutim, govornici okupljeni u H-alterovom članku ipak su nam, svjesno ili nesvjesno, pokušali servirati muda pod bubrege. Zašto? Pa, zato što njihove izjave navode na zaključak da je sporna studentska tribina trebala biti mjesto akademskog, znanstvenog i kritičkog diskurza o komunizmu. Međutim, iz samog poziva na ovu tribinu, a koji je na svojim stranicama objavio Klub studenata Filozofskog fakulteta, potpuno je jasno da na dnevnom redu ovdje nije bila nikakva akademska diskusija, već ideološko propagiranje te nekritičko prigrljivanje komunizma. Ovo je pak najočitije iz navoda prema kojima je program tribine trebala voditi organizacija po imenu Revolucionarni komunistički savez, a koja nije akademska niti studentska već eksplicitno politička i ideološka organizacija. Ovakav je karakter samog Saveza eksplicitno postuliran i na internetskoj stranici Saveza:
„Naša internacionala i organizacija nude alternativu ćorsokaku političkog i ekonomskog sistema – to je komunizam. Revolucionarni komunistički savez ima viziju uspostavljanja svjetskog socijalizma. Prema ovom cilju usklađujemo sve ostale. Kao jugoslovenska sekcija Revolucionarne komunističke internacionale, organizujemo najnaprednije radnike i omladinu da se pripreme za osvajanje vlasti koja će biti u rukama većine, tj. radničke klase. Naš strateški zadatak je stoga da se probijemo i dopremo do širokih slojeva proletarijata, da ih privučemo revolucionarnom pokretu i izgradimo političku partiju sa socijalističkim programom.“
Dakle, pretvarati se da je u ovom slučaju na Filozofskom fakultetu bila zabranjena objektivna i akademska rasprava o komunizmu očit je primjer ili potpune neupućenosti fakultetskog osoblja u događaj i aktere događaja koje komentiraju, ili se pak radi o slučajevima očite i eksplicitne intelektualne neiskrenosti. O samom neintelektualnom te potpuno ideološkom karakteru sporne tribine tako, osim stavova njezinih nesuđenih voditelja, zorno govori i činjenica da organizatori nisu upravi Fakulteta dostavili dokumentaciju s detaljnim opisom programa tribine pošto je to uprava od njih izravno zatražila.
Mislim da se svi politički neutralni i zdravorazumski građani Republike Hrvatske mogu složiti u tome da komunizam itekako ima svoje mjesto u sklopu akademskog kurikuluma. To uopće nije sporno. Međutim, mislim da se jednako tako možemo složiti i u činjenici da najavljena tribina nije posjedovala baš ništa od akademskog karaktera, već se radilo isključivo o tribini s ciljem promocije određene ideologije. A takvo je postupanje potpuno neuklopivo u akademske ideale objektivnosti, znanstvene autonomije i kritičkog promišljanja.
*
U prethodnom sam se odjeljku ovog članka posvetio argumentaciji prema kojoj je tribina morala biti održana budući da je se predstavilo kao platformu za akademski diskurz o komunizmu (iako sporna tribina svojim karakterom to nikako nije mogla biti). U ovom ću se pak dijelu članka stoga posvetiti komentiranju druge vrste argumentacije u prilog održavanja tribine. Ova druga argumentacija svodi se na sljedeći zaključak: Komunizam i fašizam nije moguće ideološki izjednačiti, te stoga status komunizma u okvirima otvorene rasprave ne može biti upitan. Fašizam se izravno i programski zalagao za eliminaciju ljudi kao jedan od svojih ciljeva, dok se komunizam zalagao za društvene promjene.
Ovakvu je argumentaciju moguće iščitati iz sljedećih navoda iz već spominjanog H-alterovog članka:
Ankica Čakardić s odsjeka za filozofiju izjavila je:
„Osobito je problematično poistovjećivanje marksizma s ustaštvom i nacizmom, koje se u ovoj raspravi uporno nameće. Ta jednadžba ne stoji ni povijesno, ni empirijski, a još manje teorijski. Marksizam je kritička i humanistička teorija društva, s vlastitom akademskom tradicijom na sveučilištima diljem svijeta, i u svojoj se osnovi zalaže za univerzalnu jednakost ljudi. Fašizam, nacizam i ustaštvo počivaju na mržnji, rasnoj hijerarhiji, nacionalnoj isključivosti i istrebljenju ljudi koji su proglašeni suvišnima i nepoželjnima, i zato su po svojoj biti nespojivi sa slobodnom raspravom i slobodom mišljenja koje zahtijevaju za sebe. Tko izjednačava marksizam i fašizam, ne brani slobodu govora, nego normalizira fašizam.“
Luka Bogdanić s odsjeka za filozofiju izjavio je:
„Fašizam, koji je nastao u Italiji dvadesetih godina 20. stoljeća da bi se potom ‘presadio’ u Njemačku (gdje je dobio okrutniji lik), bio je deklarirana ideologija nasilja, podjarmljivanja slabijih, hijerarhije, autoritarizma i rasizma. Treba naglasiti da su zločine koje su počinile nacifašističke diktature počinile ostvarujući ono što su od samih početaka eksplicitno govorile da namjeravaju ostvariti: vlast vođe, superiorne rase (pa i klase), nasilno uklanjanje i istrebljenje svih slabijih.
Ništa od toga nije bilo deklarirano u socijalističkoj i komunističkoj ideji, koja se zalagala za jednakost, ljudsko dostojanstvo i slobodu svakog pojedinca. Jesu li u tome uspjeli, posve je drugo pitanje, ali fašizam i nacizam svakodnevno su ostvarivali svoju temeljnu ideologiju kroz brojne mreže logora koju su generirali.“
Sam autor H-alterovog članka Jan Vržina u uvodnom dijelu teksta iznosi idući stav:
„Kako su marksizam i njegovi derivati nezaobilazni teorijski okviri u bilo kakvom ozbiljnijem promišljanju društva – koliko god se onima koji ne znaju ništa o marksizmu (ili znaju da prijeti njihovoj bilanci) to ne sviđalo – ovakvi postupci postavljaju opasan presedan, služeći kao još jedna stepenica u društvenoj regresiji koja prvo izjednačava komunizam i fašizam, da bi potom skliznula u potonje.“
Očito se da se u ovakvoj argumentaciji nastoji iznijeti brzinska etička usporedba fašizma i komunizma. I opet, ovo se na prvu loptu čini opravdanim pristupom temi, pošto je neetičnost fašizma svakome iole psihički stabilnom pojedincu i više nego očigledna. Međutim, ovdje se i opet prešućuje „druga strana“ iznesenih argumenata.
Etičnost nekoga ili nečega može se vrednovati samo i isključivo na temelju nečijih djela, a ne na temelju političkih programa. U suprotnom bi slučaju praktički sve političke stranke koje su ikad postojale, izuzev eksplicitno fašističkih stranaka, sudeći prema njihovim političkim programima bile kao bogom dane te savršeno istinite, etične, poštene, poželjne, itd. Međutim, parole i politička obećanja nemaju baš nikakve veze s pravim političkim karakterom i djelovanjem većine političkih stranaka. Fašiste je već u startu jednako moguće osuditi i na temelju njihova programa, kao i na temelju provođenja tog programa u djela. Fašistički cilj progona i/li eliminacije nepoćudnih jasno i neuvijeno biva navođen i u političkom programu fašističkih stranaka i organizacija.
S druge strane, komunizam programski načelno radi na poboljšavanju društva, no taj cilj u praksi također pokušava postići eliminacijom političkih protivnika, općom cenzurom i uvođenjem jednoumlja te nasilnim društvenim prevratima i uvođenjem društvene diktature. Stoga je, u sklopu akademske rasprave, potrebno jasno odijeliti teorijski dio marksističke misli od izravnog pozivanja na „revoluciju“ (tj. na nasilje, cenzuru i prihvaćanje autoritarne strahovlade).
Iz ovog razloga „intelektualne marksiste“ nije moguće izjednačiti s fašistima, budući da nemaju svi teoretičari marksizma krajnju namjeru izravno pozvati na provođenje nasilne društvene revolucije. Međutim, čim iz teorije prijeđe u praksu, komunizam također izravno poziva na političke progone i nasilje u sklopu svog kroz povijest potpuno prepoznatljivog modusa operandi. Stoga bih rekao da je iz teorijskog dijela Marxova pokreta moguće ponešto i naučiti, a svakako ga vrijedi akademski izučavati. Međutim, u onom trenu kad se iz akademskog interesa razvije aktivni interes za doslovnim i nekritičkim provođenjem svih Marxovih ideja u stvarnost, to nedvojbeno treba izjednačiti s pozivanjem na cenzuru, političko jednoumlje, progone i nasilje.
Kao što svi nedvojbeno znamo, i fašizam i komunizam uvijek su, u tijeku cijele dosadašnje povijesti, rezultirali isključivo političkim i društvenim terorom te gomilanjem desetaka milijuna mrtvaca po svim zakucima zemlje. Stoga je svojevrsno izjednačavanje komunizma i fašizma zapravo vrlo prirodno postupanje. Jer, iako ove dvije ideologije startaju od različitih političkih programa i ciljeva, one se apsolutno ujedinjuju i preklapaju u metodama njihova provođenja. A, kao što sam već ustvrdio, program (tj. „obećanje“ o djelovanju) treba pri donošenju etičkih presuda potpuno odvojiti od samih izravno provedenih djela.
U zadnje vrijeme se u javnosti mnogo raspravlja o slobodi govora. Naime, čini se poprilično teškim odrediti gdje prestaje slobodan govor a počinje govor mržnje. No, granica između ova dva modusa govora zapravo je poprilično jasna neutralnome promatraču. O slobodnom govoru može biti riječi sve dok se kroza sam govor izravno ne pozove na nanošenje štete ili boli drugim ljudskim jedinkama. Slobodan govor prelazi u govor mržnje onog trena kada od iznošenja nepovoljnih stavova o drugim ljudima počne pozivati na konkretno štetno i agresivno djelovanje na štetu tih „drugih“ ljudi obuhvaćenih govornikovim nepovoljnim stavovima. Ovako granicu između slobodnog govora i govora mržnje shvaća i zakon u raznim državama svijeta.
Iz toga, naravno, biva posve jasno da akademska rasprava o komunizmu prestaje ondje gdje počinje rasprava o doslovnom provođenju revolucije. Iz programa Revolucionarnog komunističkog saveza potpuno je jasno da se ova organizacija zalaže za prelaženje ove granice. Stoga je Filozofski fakultet mogao očuvati svoj akademski integritet samo i isključivo otkazivanjem tribine koja nije bila akademska već eksplicitno ideološka. Jednako tako, Filozofski fakultet ima očuvati svoj integritet i nepopuštanjem pred neminovno nadolazećim desničarskim zahtjevima za potpunim izbacivanjem izučavanja komunizma iz fakultetskog kurikuluma.
Stoga ovaj članak zaključujem odgovorom na pitanje postavljeno u njegovom naslovu: koja je ideologija poželjna u hrvatskim obrazovnim ustanovama?
Nema te ideologije čije bi propagiranje i zagovaranje bilo poželjno u sklopu akademske zajednice kojoj je stalo do vlastitog integriteta. Jednako tako, nema te ideologije koja bi zasluživala biti ignorirana i prešućivana u teorijskom i akademskom diskurzu. Tko vas pokušava uvjeriti u suprotno, vrlo vjerojatno to čini iz vlastitih ideoloških, a ne akademskih pobuda.
