Poštovani, kao povjesničar koji se dugi niz godina bavi problematikom represivnog sustava komunističke Jugoslavije, potaknut otvaranjem dosjea doušnika u Mađarskoj, a posljedično i javne rasprave u Hrvatskoj, osjećam dužnost istupiti i bez ikakvog akademskog uvijanja jasno kazati:
Žrtve imaju pravo znati! Društvo ima pravo znati!
Osobe čije su karijere, obitelji, uostalom kao i čitavi životi, sustavno uništavani upravo zbog pogubnosti sveobuhvatnog nadzora suradnika jugoslavenskih obavještajnih službi, imaju pravo znati tko ih je denuncirao, tko im je podmetao, tko ih je izlagao represiji i tko je, na koncu konca, sudjelovao u najtežim oblicima fizičkih likvidacija. Otvaranje dokumentacije nije samo pravo povjesničara na istraživanje niti pravo javnosti na informaciju. Ono je, prije svega, pitanje dostojanstva žrtava i njihovih obitelji. Ljudi koji su desetljećima živjeli s posljedicama progona imaju legitimno pravo saznati tko je, na koji način i s kakvim posljedicama sudjelovao u njihovoj sudbini. To pravo ne može biti podređeno zaštiti nečijih položaja, današnjih društvenih veza ili političkih interesa.
Društvo ima pravo znati tko su osobe koje su svoje veze s obavještajnim sustavom koristile za osobna bogaćenja u demokratskoj Hrvatskoj i privilegirani položaj. Društvo ima pravo znati tko su oni među sudcima, profesorima, političkim analitičarima, borcima za ljudska prava, političarima, obavještajcima, direktorima, svećenicima i novinarima, koji su nekada za potrebe komunističkog sustava prokazivali, a danas nam s pozicije moći dociraju i podučavaju nas demokraciji i slobodi. Navedeno, dakle, nije pitanje „lova na vještice“ već jasan izraz društvenog interesa – interesa koji nadilazi pojedinačne karijere i političke kalkulacije. Radi se o elementarnom iskoraku prema zrelom demokratskom društvu, koji su već napravile brojne europske države.
Zakonska osnova
Osim toga, otvaranje dosjea suradnika bivše Službe državne sigurnosti nije samo povijesno i moralno pitanje, nego i pitanje zakonske obveze. Važeći Zakon o arhivskom gradivu i arhivima (NN 61/18, 98/19, 114/22 i 36/24) u članku 20. stavak 1. propisuje da je javno arhivsko gradivo nastalo do 30. svibnja 1990. dostupno za korištenje bez ograničenja, uz iznimke propisane člankom 18. stavkom 4. i člankom 19. Zakona. Time je zakonodavac jasno odredio načelo dostupnosti arhivskog gradiva iz tog razdoblja, prepoznajući njegovu važnost za utvrđivanje povijesnih činjenica i ostvarivanje prava građana.
S druge strane, članak 15. Zakona propisuje mogućnost iznimke od obveze predaje arhivskog gradiva državnom arhivu, ali samo ako je ono tijelu javne vlasti nužno za obavljanje poslova iz njegove nadležnosti i ako su osigurani uvjeti za njegovo primjereno čuvanje i korištenje. O takvom oslobođenju ne odlučuje samostalno tijelo koje gradivo posjeduje, nego nadležni državni arhiv. Posebno je značajan članak 20. stavak 2. Zakona, koji izričito propisuje da su osobni podaci osoba koje su do 30. svibnja 1990. obnašale javne dužnosti ili bile pripadnici odnosno suradnici službe sigurnosti dostupni bez ograničenja iz stavka 1., u dijelu koji se odnosi na obavljanje te javne dužnosti odnosno službe. Dakle, zakonodavac je posebno izdvojio pripadnike i suradnike nekadašnjih službi sigurnosti te propisao dostupnost podataka o njihovu djelovanju u tom svojstvu. Prema tome, činjenica da suradnički dosjei sadrže osobne ili osjetljive podatke ne može sama po sebi biti opravdanje za njihovo trajno zadržavanje izvan arhivskog sustava niti za uskraćivanje pristupa podacima koji se odnose na obavljanje suradničke uloge. Naprotiv, postojeći Zakon propisuje obvezu otvaranja i dostupnosti arhiva. Zakonske odredbe moraju se primjenjivati, a ne tumačiti tako da se izbjegne suočavanje s povijesnim činjenicama. Ili, ako mislimo drugačije, mijenjajmo zakon. Do tada ostanimo u okvirima legaliteta.
U Hrvatskom državnom arhivu nisu pohranjeni dosjei suradnika i operativaca
U Hrvatskom državnom arhivu je pohranjen obiman fond Službe državne sigurnosti, koji sadržava više od 2.000 arhivskih kutija s dokumentacijom o radu obavještajne službe. Unutar fonda je pohranjeno više od 68.000 dosjea, međutim, samo dosjea praćenih osoba. Razumije se, velik dio dosjea praćenih osoba nikada nije ni došao do polica arhiva, uostalom kao što je značajan broj predanih dosjea pročišćen prije same pohrane u arhiv. Međutim, problem postaje dalekosežniji kada se ustanovi da u arhiv nikada nisu predani dosjei suradnika, kao ni operativnih djelatnika Službe državne sigurnosti. Iz toga se može zaključiti da se mi kao društvo samo prividno suočavamo s prošlošću; žrtvama dajemo malu zadovoljštinu, dok u pozadini štitimo progonitelje. No, je li to ispravan način postupanja ili je, što se čini izglednije, svjesna politika zataškavanja? Ako je u arhiv predana isključivo dokumentacija o onima koji su bili predmetom obavještajnog nadzora, a da pritom sustavno nedostaje dokumentacija o onima koji su nadzor vodili, onda se ne radi o tehničkom propustu, nego o strukturnom izboru. Takav izbor omogućuje da se i dalje održava asimetrija: žrtva je razotkrivena, a progonitelj ostaje u sjeni. To nije suočavanje s prošlošću. To je njezina selektivna i kontrolirana prezentacija. Istina se ne mjeri količinom papira o žrtvama, nego spremnošću da se imenuju i oni koji su te žrtve stvarali.
Da stvar bude kompleksnija, u javnom prostoru se nikada nisu pojavile službene informacije o tome gdje se nalazi dokumentacija suradnika i operativnih djelatnika nekadašnje Službe državne sigurnosti. Je li ona uništena ili je, što bi imalo svoju logiku, u posjedu ili pod nadležnošću sigurnosno-obavještajnog sustava Republike Hrvatske? Ako je ona uništena, što je s mikrofilmovima, budući da se u tadašnjem sustavu dokumentacija preslikavala? Nalazi li se dokumentacija u nekoj drugoj instituciji ili je u vihoru političke tranzicije 1990. pokradena zbog čega i danas leži u privatnim sobama? Ili je neko nadležno tijelo donijelo odluku o klasifikaciji navedenog gradiva? Ako jest, onda to valja javno komunicirati i poštivati, sukladno slovu zakona. No to ne znači i aboliciju od postavljanja pitanja. Iz kojeg je razloga dokumentacija klasificirana: zbog nacionalnih interesa ili osobnih interesa pojedinaca, koji su na temelju svojih veza s obavještajnim sustavom u demokratskom sustavom izgradili društveni, gospodarski i politički kapital?
Ministar Medved pozvao je novu vlast u Srbiji da otvori i preda arhive. Lijepo. Podržavam. Ali kad je već riječ o državnoj politici, možda bi bilo vrijeme da i hrvatska vlast pokaže malo inicijative. Pozivam hrvatsku vlast da otvori arhive u Zagrebu ili barem ozbiljno istraži gdje se nalazi dokumentacija koja se ondje čuvala. Jer dok čekamo odgovor iz Beograda, mogli bismo se pozabaviti i onime što mi imamo, odnosno što bismo barem trebali imati. Nije valjda da ćemo voditi državnu politiku po načelu: njihove arhive treba otvoriti, a naše ćemo još malo čuvati? Ako već inzistiramo na istini i suočavanju s prošlošću, valjalo bi prvo pogledati u vlastiti ormar.
Relativizacija otvaranja arhiva
Kako bi se obezvrijedila navedena tražnja, u javnosti se mogu čuti i teze o tome kako Jugoslavija nije bila represivna ili, u najmanju ruku, nije bila ni blizu represivna kao države istočnog bloka. Iako ozbiljna istraživanja pobijaju takva tumačenja, zbog čega ih ne treba detaljnije elaborirati, može se postaviti protupitanje. Ako je otvaranje dosjea irelevantan čimbenik za demokratski razvoj društva, zašto oni danas nisu otvoreni? Odnosno, ako u Jugoslaviji nije bila prisutna represija, kako se to nerijetko neargumentirano tvrdi, pa ne bi li upravo to trebala biti olakotna okolnost za otvaranje dosjea? Ne samo da se arhivi nisu otvorili, već se pod svaku cijenu nastoje zamračiti bilo kakvi pokušaji transparentnog pristupa prošloj zbilji! Ako je sve irelevantno zašto se, dakle, skriva istina?
Svatko tko je iole sumnjao u kontinuitet starih struktura i njihov utjecaj na demokratski sustav, svoje je iluzije trebao razbiti u trenutku donošenja lexa Perković, zakona koji je podigao brojne institucije na zadnje noge ne bi li na taj način zaštitile Josipa Perkovića i Zdravka Mustača od izručenja Njemačkoj. Premda danas gotovo da i nema države koja svoje najvažnije obavještajce izručuje drugoj državi, donošenje navedenog zakona je razotkrilo koliko se institucionalnog i političkog otpora pojavilo kada je trebalo omogućiti pravosudno suočavanje s nasljeđem jugoslavenskih tajnih službi. Zapravo se može kazati da je njemačko pravosuđe pokazalo veću odlučnost u procesuiranju jugoslavenskih zločina, prije svega likvidacija hrvatskih emigranata, nego institucije države koja je nastala na odbacivanju komunističkog nasljeđa.
Ne treba pritom ni bježati od adresiranja još jednog problema, koji u kolektivnom sjećanju hrvatskog naroda nije zaboravljen, a čiji sukus jasno progovara o kompleksnosti ukupnih zbivanja u Hrvatskoj. Na Veliki petak 2022. sedam umirovljenih hrvatskih generala (od kojih su dvojica naknado povukla svoj potpis), zatražilo je pomilovanje Perkovića i Mustača zbog, kako je napisano, zasluga u Domovinskom ratu i neusklađenosti njemačkog i hrvatskog zakonodavstva. Taj je događaj otvorio niz neugodnih pitanja o odnosu prema nasljeđu jugoslavenskih tajnih službi, ali i o načinu na koji se pojedini dijelovi tog nasljeđa uklapaju u hrvatsku političku i društvenu stvarnost. Posebno je problematično kada se nečije zasluge u stvaranju i obrani hrvatske države koriste kao argument za relativiziranje odgovornosti za djelovanje u prethodnom sustavu. Jedno ne isključuje drugo. Sudjelovanje u stvaranju hrvatske države, pa i eventualne zasluge u Domovinskom ratu, ne mogu biti razlog za prešućivanje ili zanemarivanje odgovornosti za ranije postupke, osobito kada je riječ o političkim ubojstvima i likvidacijama hrvatskih emigranata.
Otvaranje arhiva
Što bi otvaranje dosjea suradnika i operativnih djelatnika značilo u konkretnom trenutku, možda najbolje svjedoči primjer još uvijek nerazjašnjenog ubojstva Brune Bušića, kojega je tajna služba likvidirala 1978. u Parizu. Do arhiva, naime, nikada nije došao dosje obrade nad Brunom Bušićem, što nikako ne može biti slučajnost. Sasvim je sigurno da su upleteni u ubojstvo skrili ili uništili dosje ne bi li na taj način zamaglili svoju ulogu. A budući da ne raspolažemo ostalim dosjeima osoba koje su sudjelovale u organizaciji i provođenju ubojstva, ono i danas ostaje pod velom tajni. A takvih slučajeva ima nebrojeno – i što je zanimljivo, uvijek nedostaju dosjei obrada onih emigranata koji su stradali od ruke tajne službe. Otvaranje dosjea, dakle, razjasnilo bi puno pitanja na koje društvo i danas, nakon 36 godina demokracije, još uvijek traži.
Dodatni problem predstavlja činjenica da su se u javnosti tijekom godina pojavljivali različiti popisi navodnih suradnika SDS-a, čija vjerodostojnost nikada nije u cijelosti potvrđena usporedbom s izvornim arhivskim gradivom. Bez uvida u autentične dosjee, operativne dokumente i kontekst njihova nastanka, takvi popisi mogu postati sredstvo manipulacije, diskreditacije ili obračuna s pojedincima. Ime na popisu samo po sebi ne dokazuje opseg suradnje, kao što ni izostanak imena ne dokazuje da suradnje nije bilo. Upravo zato je nužno da se raspolaganje izvornom dokumentacijom i njezina dostupnost urede institucionalno, transparentno i pod jednakim uvjetima. U protivnom se otvara prostor za privilegirani pristup informacijama, njihovo selektivno korištenje, pa i moguće ucjene osoba koje danas obnašaju javne i druge odgovorne dužnosti.
Posebnu sigurnosnu dimenziju ovom pitanju daje mogućnost da se dio dokumentacije bivših jugoslavenskih službi, uključujući preslike ili druge evidencije, i danas nalazi izvan Hrvatske, odnosno u Beogradu. Ako bi strana država raspolagala izvornim ili cjelovitim evidencijama o suradnicima i operativnim vezama, a hrvatske institucije ne bi imale odgovarajući uvid u njih, nastao bi ozbiljan prostor za sigurnosne rizike i potencijalne oblike pritiska. Za razliku od suradnika Službe državne sigurnosti, posebno je važno pitanje nekadašnjih suradnika KOS-a, koji su bili na direktnoj vezi s Beogradom sukladno ondašnjem ustroju. Koliko smo, dakle, kao država danas izloženi rizicima koje proizlazi iz nedovršenog suočavanja s nasljeđem bivših službi? Dok ulažemo u modernizaciju i razvoj obrambenih sposobnosti, ne smijemo zanemariti ni unutarnju sigurnost, institucionalnu otpornost i moguće ranjivosti koje proizlaze iz nedostatka arhivske dokumentacije.
Suradnici i akademski pristup
Značajan dio suradnika Službe državne sigurnosti je na vrbovanje pristao pod ucjenom života, radnog mjesta, obitelji ili zadržavanja putovnice. Neki su pristajali na suradnju, dobivši kodna imena i konspirativne zadatke, a da nikada nisu dostavili niti jednu obavještajnu informaciju. Neki su, pak, angažirani za suradnju s ciljem praćenja „neprijatelja“, a da su pritom sve priznavali „neprijatelju“ i tajnoj službi plasirali lažne informacije. Može se kazati da je jedan dio suradnika zapravo postao žrtvom režima. Međutim, među njima su bili i oni suradnici koji su činili teška zlodjela. Bilo je onih čije je denunciranje kolega, prijatelja, čak i članova obitelji, izravno vodilo u montirane sudske procese, višegodišnje zatvorske kazne, uništene karijere i, u krajnjoj liniji, u smrt. Bilo je onih čije su lažne prijave i operativne konstrukcije rezultirale likvidacijama hrvatskih emigranata. Bilo je i onih koji su, u zamjenu za suradnju s obavještajnim sustavom, bili pošteđeni kaznenog progona zbog teških gospodarskih kriminalnih djela, špekulacija, pronevjera i drugih zločina. Sustav im je nudio zaštitu: tišina i lojalnost u zamjenu za nekažnjavanje. Neki su tako izbjegli zatvor, neki su sačuvali imovinu, a neki su, nakon 1990., nastavili graditi karijere i utjecaj upravo na temelju onoga što su nekada radili u sjeni.
Zato bi bilo metodološki pogrešno, pa i povijesno neodgovorno, izdvojiti samo činjenicu da je netko imao kodno ime ili bio evidentiran kao suradnik, a zanemariti okolnosti njegova vrbovanja, sadržaj i učestalost dostavljenih informacija, procjene operativaca, rezultate suradnje i njezine eventualne posljedice. Evidencijska kategorija nije isto što i dokaz stvarnog djelovanja, a formalno uspostavljen odnos sa službom ne znači nužno da je osoba doista obavljala zadatke niti da je svojim postupanjem nekome nanijela štetu. Upravo bi cjelovita analiza takve građe omogućila razlikovanje osoba koje su bile izložene ucjenama i pritiscima, onih koje su formalno prihvatile suradnju, ali nisu ostvarile stvarnu operativnu aktivnost, onih koje su tajnu službu obmanjivale ili joj dostavljale bezvrijedne informacije, od onih koje su svjesno i aktivno sudjelovale u progonu drugih ljudi. Jednako tako, omogućila bi utvrđivanje konkretnih slučajeva u kojima je suradnja imala ozbiljne posljedice za ljudske živote, slobodu i imovinu. Takav pristup ne bi bio samo doprinos povijesnoj znanosti. Bio bi i najbolja zaštita od manipulacija dokumentacijom, političkih diskvalifikacija i proizvoljnog javnog etiketiranja. Umjesto da se pojedince osuđuje na temelju jedne arhivske oznake, javnost bi dobila mogućnost razumijevanja širega konteksta, stvarne uloge pojedinaca i odgovornosti koju su imali u represivnom sustavu.
Dakle, bilo bi nužno omogućiti osobama koje su bile predmetom nadzora da saznaju identitet suradnika i doušnika koji su o njima dostavljali informacije, kada se njihov identitet može nedvojbeno utvrditi na temelju vjerodostojne arhivske dokumentacije. Također, nadležnim institucijama trebalo bi omogućiti provjeru postoje li dokazi o suradnji osoba koje obnašaju ili su obnašale važne javne dužnosti s bivšim službama sigurnosti, a istraživačima i novinarima korištenje arhivske dokumentacije radi znanstvenog, istraživačkog i javnog interesa, pod jednakim i transparentnim uvjetima te uz poštovanje zakonskih ograničenja.
Zaključno
Stoga mi se čini sasvim logičnim zaključiti da bi otvaranje dosjea suradnika i operativaca Službe državne sigurnosti izravno utjecalo na demokratizaciju društva na temelju transparentnosti, građanskog društva i pluralizma. Ono bi, također, utjecalo na potrebno suočavanje s prošlošću i vraćanje povjerenja u institucije. To, između ostalog, potvrđuju i recentna istraživanja, koja pokazuju izravnu korelaciju između suočavanja s totalitarnom prošlošću i konsolidiranosti demokracije. One države koje su otvorile dosjee danas su konsolidirane demokracije. I na koncu, otvaranje dosjea bi otvorilo i rak-ranu hrvatskog društva – komunističkog razmišljanja, prema kojemu podobni i u pravilu manje sposobni dobivaju namještenja i povlastice. Otvaranje dosjea suradnika Službe državne sigurnosti stoga predstavlja elementaran iskorak prema demokratskom društvu. Bez suočavanja s prošlošću, kakva god ona bila, demokracija ostaje nedovršena, a povjerenje u institucije krhko. Taj proces, ponavljam, ne bi značio „lov na vještice“. To bi bio minimum pristojnosti prema žrtvama i prema istini. Sve ostalo je samo nastavak stare prakse – samo u novom ruhu.
Dok ne otvorimo dosjee suradnika i operativaca, u Hrvatskoj će ostati tolerantni jedino oni koji su u prošlom režimu slali ljude u zatvor zbog vica ili pjesme. U Hrvatskoj će o slobodnom tržištu i slobodi predavati oni koji su do jučer propovijedali o socijalizmu i marksizmu. U Hrvatskoj će rad medija usmjeravati oni koji su do jučer branili obraz Partije. Hrvatskom će upravljati oni koji Hrvatsku nikada nisu htjeli.
Žrtve imaju pravo znati! Društvo ima pravo znati!
dr. sc. Luka Knez, Odjel za povijest Sveučilišta u Zadru
