Nedavni snažan potres u Zagrebu, pored velike štete prouzročene na nekretninama i infrastrukturi te usput posijane panike među stanovništvom, ponovo je učinio aktualnim pitanje opasnosti od potresnog hazarda na širem području metropole.
Potresa je oduvijek bilo te su tijekom povijesti postali sastavni dio ljudske mitologije. Pritom su uzroci potresa različito tumačeni u kulturama svijeta, bilo kao Posejdonov bijes i strujanje vjetrova kroz podzemlje, pomak velike žabe ili komešanje grupe slonova koji na leđima nose svijet, bilo kao pukotine koje vrag pravi da bi lakše dolazio do površine ili posljedicu ljudskih (ne)djela koja su poljuljala božanske stupove vjere, nade i milosrđa na kojima stoji Zemlja.
Tumačenja je bilo raznih i tijekom povijesti razvoja geoznanosti, sve do pojave revolucionarne teorije tektonike ploča sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća koja je temelj uspješnog i danas važećeg modela prikaza Zemljine dinamike.
Tektonika ploča pretpostavila je diskontinuitete i pomicanja Zemljine površine globalnih razmjera. Litosfera, vanjski čvrsti dio Zemlje koji se sastoji od kore i gornjeg krutog dijela plašta, nije jedinstvena cjelina već je podijeljena u nekoliko manjih litosferno-tektonskih ploča. Te tektonske ploče „plove“ na relativno viskoznoj astenosferi (meki dio gornjeg plašta) i u konstantnom su kretanju koje uzrokuju konvekcijska strujanja topline Zemljine unutrašnjosti. Danas je dokazano postojanje 12 velikih tektonskih ploča i veći broj manjih. Kako je već spomenuto, tektonske su ploče u pokretu te pritom nastaju tri tipa granica među njima ovisno o smjerovima kretanja: konvergentne granice gdje se tektonske ploče kreću jedna prema drugoj, divergentne granice na kojima se ploče odmiču jedna od druge i transformni rasjedi duž čijeg pružanja dolazi do kontaktnog smicanja i horizontalnog pomaka jedne ploče o drugu. Navedene granice tektonskih ploča, uslijed različitih kontaktnih procesa među njima, mjesta su manifestacije potresa, vulkanske aktivnosti, izdizanja planinskih lanaca i oblikovanja oceanskih jaruga.
Potres predstavlja iznenadno i relativno kratkotrajno podrhtavanje površine Zemlje, koje može biti uzrokovano vulkanskom aktivnošću, urušavanjem stijena ili tektonskim pokretima litosfere.
Za nastanak potresa na našem području najznačajniji su tektonski poremećaji, pri kojima do potresa dolazi zbog iznenadnog oslobađanja nakupljene energije u Zemljinoj unutrašnjosti. Relativno velika količina potencijalne elastične energije akumulira se zbog razmjerno dugog vremenskog intervala djelovanja sila gibanja na kontaktnim granicama pojedinih tektonskih ploča ili geotektonskih jedinica. Na kontaktnim granicama dviju ploča razvijaju se velike sile i naprezanja, a u trenutku kad te sile elastične napetosti između ploča prijeđu granicu elastičnosti materijala dolazi do naglog oslobađanja akumulirane energije i nastaje potres.
Pritom vrijedi pravilo da je veličina magnitude, odnosno energije oslobođene potresom na nekom području, direktno proporcionalna veličini, odnosno masi, tijela u međusobnom kontaktu te se stoga potresi najvećih magnituda najčešće javljaju na aktivnim granicama velikih litosferno-tektonskih ploča, a oni nešto slabijih magnituda na regionalnim rasjednim kontaktima manjih geotektonskih jedinica.
Oslobođena iznenadnim pomakom na rasjednoj plohi kontakta dviju geotektonskih jedinica, potresna energija/stres putuje kroz Zemljinu unutrašnjost u vidu seizmičkih valova te se na njezinoj površini očituje kao potres. Mjesto iznenadnog pomaka i nastanka potresa u unutrašnjosti Zemlje naziva se hipocentar ili žarište potresa, dok epicentar predstavlja projekciju hipocentra na Zemljinu površinu, a ujedno i mjesto najjačeg intenziteta potresa na njoj.
Energija oslobođena na rasjednoj plohi širi se od hipocentra koncentrično, na sve strane elastičnim potresnim valovima. Razlikuju se dvije osnovne skupine seizmičkih valova: prostorni (putuju kroz unutrašnjost Zemlje) i površinski (rasprostiru se na njezinoj površini).
Prostorni valovi brži su i viših frekvencija pa se zato prvi uočavaju na seizmografu, a razlikujemo primarne ili longitudinalne prostorne valove (uzdužni ili P-valovi) koji osciliraju u smjeru širenja vala, stežući i rastežući materijal kroz koji prolaze, te sekundarne ili transverzalne prostorne valove (poprečni ili S-valovi) koji vibriraju okomito na smjer širenja vala. U dubljim slojevima Zemlje brzina longitudinalnih valova iznosi 5 – 7 km/s, a brzina transverzalnih valova 3 – 4 km/s. Za razliku od longitudinalnih valova koji se mogu rasprostirati kroz plin, tekućinu ili čvrsto sredstvo, transverzalni valovi mogu se širiti samo kroz kruta tijela. Amplitude transverzalnih valova u pravilu su nekoliko puta veće od amplituda longitudinalnih valova te će uzrokovati jače podrhtavanje tla na površini.
Prilikom potresa moguće je osjetiti dva osnovna podrhtavanja tla, ono slabije uzrokovano nailaskom primarnih/longitudinalnih valova i jače podrhtavanje koje uzrokuju sekundarni/transverzalni valovi. Razlika u vremenima dolaska pojedinih vrsta valova do površine Zemlje ovisna je o dubini žarišta potresa. Ako je ono relativno blizu površine, obje vrste valova stići će do površine Zemlje u relativno isto vrijeme, pa će se na površini moći osjetiti samo jedno podrhtavanje tla. Kako je razlika između vremena nailaska P i S valova u funkciji udaljenosti od epicentra, za točno lociranje epicentra potrebne su nam najmanje tri točke mjerenja seizmografom.
Površinski valovi, koji nastaju kao rezultanta interakcija primarnih (longitudinalnih) i sekundarnih (transverzalnih) valova na površini, sporiji su, ali uzrokuju više oštećenja uslijed gibanja tla, a karakterizirani su izraženim amplitudama, velikim periodima, poprilično pravilnim harmonijskim oblicima te pokazuju svojstvo disperzije. Kod površinskih valova razlikujemo Loveove valove (L-valovi) kod kojih titraju [IM1] poprečno na smjer gibanja vala, poput S-valova, ali bez vertikalnog pomaka, pomak je u horizontalnoj ravnini tla s lijeve na desnu stranu te Rayleighjeve valove (R-valovi) gibanje kojih je okomito na površinu Zemlje (poput oceanskih valova), koji mogu biti iznimno destruktivni zbog većeg pokretanja tla i dugotrajnijeg vremena prolaska.
Napomenimo kako se samo manji dio ukupne elastične energije oslobođene potresom širi u obliku seizmičkih valova na prethodno opisane načine, odnosno pretvara u seizmičku energiju. Veći dio elastične energije stresa koji se oslobodi u hipocentru potroši se na pomake stijenskih masa u koliziji i njihovo lomljenje u rasjednoj zoni te na povećanje njihove topline.
Potres opisujemo slijedećim veličinama: magnitudom (mjera oslobođene seizmičke energije), intenzitetom (jakost potresa) i dinamičkim svojstvima potresnog gibanja (akceleracija, brzina, pomak tla).
Magnituda potresa predstavlja seizmičku energiju oslobođenu prilikom potresa, izražava se u stupnjevima Richterove ili magnitudne ljestvice u skali vrijednosti od 0 do 9,9. Vrijednosti na ljestvici procjenjuju se prema logaritamskom zapisu najveće amplitude mjerene na seizmografu. Količina energije oslobođene energije prilikom potresa mjera je potencijala oštećenja građevina.
Oslobođena potresna energija (E) u logaritamskoj je vezi s magnitudom površinskih valova (M), a postoje različite empirijske formule na osnovu kojih se procjenjuje oslobođena energija:
LogE = 4,8+1,5 x M
i
M = 2/3 (logE – 4,8)
Intenzitet (jakost) potresa jest mjera učinka potresa na ljude i objekte te opisuje kolika je i kakva šteta prouzročena potresom. Intenzitet potresa ovisi o više čimbenika kao što su količina oslobođene energije, dubina hipocentra, udaljenost od epicentra, značajke stijena Zemljine kore i tla kroz koje putuju seizmički valovi (u čvrstim stijenama intenzitet potresa slabiji je nego u nevezanom tlu), nivo podzemnih voda, čvrstoća i vrsta građevina i drugo. Učinak jakosti potresa može se iskazati Mercalli-Cancani-Siebergovom (MCS) ljestvicom koja ima 12 stupnjeva, a temelji se na ljudskim opisima osjetilnosti, razornosti i posljedica potresa na građevinama. Stoga intenzitet koji će se pripisati pojedinom potresu ovisi i o gustoći naseljenosti pogođenog područja, dominantnom tipu gradnje na tom području te u nekoj mjeri i subjektivnoj procjeni.
Dinamička svojstva potresnog gibanja na nekoj lokaciji ponajviše ovise o lokalnim karakteristikama stijena i tla, pri čemu može doći do ubrzanja (ili usporavanja) potresnih valova uslijed promjene značajki seizmičkih valova pri njihovom ulaznom gibanju od matične stijene do temeljnog tla. U svrhu predviđanja potencijalne amplifikacije površinskog potresnog gibanja rade se procjene lokalnog odaziva tla (osnovni period tla, smična brzina pojedinih slojeva VS, prosječna brzina u gornjih 30 m profila tla VS30) i ulaznog gibanja (PGAROCK – vršna akceleracija na čvrstoj stijeni) na pojedinom području tijekom potresa, čime se određuju parametri za potrebe protupotresne gradnje ili protupotresne rekonstrukcije postojećih građevina na tom području. Naravno, pri određivanju uvjeta i potreba protupotresne rekonstrukcije građevina vrlo važnu ulogu imaju dinamička i konstrukcijska svojstva postojećih građevina. Najznačajniji dinamički parametar trešnje tla jest maksimalna horizontalna akceleracija tla (amax g) koja se mjeri akcelerometrima.
Poslije svakog jakog potresa u nizu slijede naknadni potresi manjeg intenziteta, koji generalno traju to dulje što je magnituda glavnog potresa bila veća, sve dok se ne uspostavi novo ravnotežno stanje tektonskih sila na kontaktima masa u žarištu potresa. U vrlo rijetkim slučajevima, ako tijekom rasjednog pomaka glavnog potresa nije došlo do oslobađanja većine stresa nakupljenoga u stijenama kontaktne zone žarišta potresa, moguće je naknadno javljanje novog potresa koji svojom intenzitetom premaši prvotni jaki potres.
Površina planeta Zemlje se dakle konstantno mijenja te je u „pokretu“, pri čemu razlikujemo egzodinamičke pokrete na površini i endodinamičke pokrete u unutrašnjosti. Sva dinamička djelovanja i događaji koji se prirodno i neprestano zbivaju na površini Zemlje ili u njezinoj unutrašnjosti uslijed primjene prirodnih sila nazivaju se geološki procesi. Ti prirodni događaji postaju hazardi tek neposrednim negativnim djelovanjem na čovjeka. Dakle, geološki hazardi prirodni su procesi koji potencijalno mogu dovesti do materijalnih razaranja i ljudskih žrtava. Događaj koji je prirodna katastrofa u gusto naseljenom području, poput nedavnog potresa u Zagrebu, bio bi samo prirodna pojava u nekom nenaseljenom području (npr. pustinji).
Na potresni hazard na nekom području, osim magnitude potresa i udaljenosti od epicentra, velik utjecaj imaju lokalni uvjeti tla gdje može doći do procesa amplifikacije zbog promjene karakteristika seizmičkih valova (amplitude, frekvencije i duljine trajanja). Za definiranje razina hazarda i protupotresno projektiranje građevina na nekom području važna su četiri tipa procesa uzrokovana potresom: raspucavanje površine tla, potresanje tla, slom tla i tsunami valovi.
Raspucavanje površine tla predstavlja permanentni pomak u tlu stvaranjem pukotina duž pružanja aktivnih rasjeda na površini terena. Kako pomak ispod zgrada od svega nekoliko cm može imati katastrofičan učinak, a pomak duž rasjedne plohe pri jakim potresima može biti metarskih dimenzija, sretna okolnost je da je navedeni proces ograničen samo na uske zone uz paraklaze aktivnih rasjeda.
Podrhtavanje tla prouzročeno potresom uzrokuje štete na velikom području. Kvantificiranje i predviđanje stupnja štete kompleksno je zbog mnoštva lokalnih faktora: valnih duljina seizmičkih valova i trajanja potresanja, značajki stijenskog materijala kroz koji seizmički valovi prolaze, konstrukcijskih značajki i starosti građevina na području, mehaničkih karakteristika temeljnog tla i dr. Uvjeti lokalnog tla imaju značajan utjecaj na oštećenja konstrukcija uzrokovana potresom. Različite vrste temeljnog tla tijekom potresa na različite načine provode seizmičke valove i stoga njihov utjecaj na konstrukcije ovisi o mehaničkim karakteristikama temeljnog tla. Potres jednake magnitude može imati i do nekoliko puta razorniji učinak na lokacijama izgrađenim od nevezanih tala, nego na lokacijama izgrađenim od čvrste matične stijene (npr. prilikom snažnog potresa u Stonu i okolici 1996. godine objekti izgrađeni na siparišnom terenu od nevezanog kamenja bili su devastirani, dok konstrukcijski slični objekti izgrađeni na kompaktnim vapnenačkim stijenama nisu nastradali ili je šteta na njima bili mnogostruko manja).
Slom tla jest efekt prouzročen akceleracijom tla uslijed seizmičke aktivnosti, gdje tlo uslijed podrhtavanja gubi svoja primarna svojstva i nosivost, postane „meko“ i ponaša se kao fluid, uzrokujući nestabilnosti na padinama te klizišta, raspucavanje tla, diferencijalno slijeganje tla i moguću pojavu likvefakcije. Padine stabilne u statičkim uvjetima mogu postati nestabilne tijekom potresa uslijed dodatnog dinamičkog naprezanja u tlu prouzročenog seizmičkim gibanjem. Posebno potencijalno destruktivan oblik sloma tla jest likvefakcija, pri kojoj seizmički pokreti u tlu uzrokuju prijelaz vodom saturiranih pjeskovitih tla u gotovo tekuće stanje, pri čemu nosivost tla postaje premala za postojeće opterećenje građevina te građevine tonu u likvefirani materijal, uz moguće njihovo prevrtanje i ogromna oštećenja.
Tsunami valovi veliki su morski valovi koji nastaju pri naglim pokretima morskog dna uslijed podmorskih potresa. Putovanjem od epicentra (brzinom oko 700 km/h) u dubokom oceanu valovi imaju male amplitude (visoki oko 1 m), no približavajući se obali valovi se usporavaju, postaju veći i uz samu obalu mogu dosegnuti visinu 20 – 30 metara te biti jako razorni.
Frekvencije seizmičkih valova zabilježene su u rasponu od 0,1 do 30 Hz. Pritom vrijedi pravilo da seizmički valovi više frekvencije imaju veće akceleracije, ali relativno male amplitude, dok valovi niže frekvencije imaju malu akceleraciju, ali više amplitude. Za vrijeme potresa može doći do pojave rezonancije tlo – građevina ako je frekvencija građevine bliska frekvenciji osciliranja tla. Usporedbom izmjerenih frekvencija zgrade s frekvencijama tla na kojem se ona nalazi, može se procijeniti opasnost ugroženosti od pojave rezonancije tlo – građevina, uz pretpostavku da temeljno tlo za vrijeme potresa oscilira frekvencijama bliskim frekvencijama građevine. Niske građevine imaju kratak period titranja 0,05 – 0,1 s, a visoke građevine dulji period 1 – 2 s. Prostorni (P i S) valovi najčešće su odgovorni za vibracije visoke frekvencije (>1 Hz), pa više pogađaju niske zgrade. Površinski valovi (L i R valovi) imaju duži period i trest će visoke zgrade (njima amplituda raste s visinom).
Hrvatska se nalazi na tektonski vrlo aktivnom području zbog gibanja Afričke ploče prema sjeveru i sjeverozapadu te njezinog podvlačenja pod Euroazijsku ploču, no seizmičnost na njezinu području razdijeljena je vrlo nejednoliko. Pritom se najsnažniji potresi mogu očekivati na najjužnijem dijelu Dalmacije (primjeri: potres u Stonu 1996. godine te potres u Dubrovniku 1667. godine koji se smatra najjačim dosad zabilježen potresom kod nas), na potezu od Rijeke do Senja, a zatim i u ostatku zemlje, u okolici Karlovca, Varaždina i Siska te u zagrebačkom epicentralnom području kao potresno najaktivnijim dijelom unutrašnjosti zemlje. S druge strane, najstabilnija područja glede opasnosti od potresnog hazarda su Istra, dijelovi Like, dijelovi Moslavine i istočna Slavonija.
Tektonska aktivnost zagrebačkog područja uvjetovana je pokretima u regionalnom geostrukturnom sklopu u kojem vrlo važnu ulogu igra Jadranska mikroploča koja svojim kretanjem uzrokuje jaku kompresiju u području istočnih Alpa i sjevernog dijela Dinarida. Grad Zagreb se nalazi na području regionalnog kontakta triju velikih geotektonskih jedinica: istočnih Alpi, Dinarida i Panonskog bazena. Na kontaktima tih tektonskih jedinica, uslijed njihovih međusobno konvergentnih pokreta i/ili podvlačenja pojedinih geotektonskih jedinica jednu pod drugu litosfera puca, a te pukotine (aktivni rasjedni kontakti) postaju seizmički izvori potresa.
Od XVI. stoljeća do danas, a prema dostupnim zapisima, na širem zagrebačkom području zabilježeno je dvadesetak jakih potresa, veličine i snage poput ovog nedavnog. Najsnažniji potres u Zagrebu jest bio onaj iz 1880. godine, a prema dostupnim podacima i opisima prouzročene štete magnituda potresa procijenjena je na 6,2 stupnjeva po Richteru, a epicentralnog intenziteta IX. stupnja na MCS ljestvici. Najveća magnituda potresa koji se može očekivati na zagrebačkom području procijenjena je na 6,5 stupnjeva po Richteru.
Na širem zagrebačkom području uz rub Medvednice pruža se nekoliko paralelnih aktivnih rasjeda od kojih su najznačajniji Sjeverni medvednički rasjed te Kašinski rasjed koji dijeli Medvednicu poprečno na dvije strukturne cjeline, na kojem se je i dogodio pomak koji je bio uzrok navedenom do sad najjačem zagrebačkom potresu iz 1880. godine.
Nedavni potres na zagrebačkom području u nedjeljno jutro 22. ožujka 2020. jest bio magnitude 5,5 stupnjeva po Richteru, sa žarištem na dubini od oko 10 km, procijenjenog intenziteta VII. stupnja MCS ljestvice u epicentralnom području Markuševec-Čučerje, a osjetio se je u većem dijelu Hrvatske, Sloveniji te Bosni i Hercegovini. Uz prouzročenu veliku materijalnu štetu na objektima, dan poslije jedna je osoba preminula u bolnici od posljedica ozljeda dobivenih urušavanjem zgrade pri podrhtavanju tla. Na temelju analiza prvih nailazaka seizmičkih valova zabilježenih na seizmogramima, smatra se da je nedavni zagrebački potres nastao na reversnom rasjedu koji se pruža od istoka-sjeveroistoka prema zapadu-jugozapadu, dakle pružanja paralelnog s Medvednicom.
Seizmički hazard predstavlja vjerojatnost pojave potresa i seizmički induciranih geoloških procesa na nekom području. Metode procjene seizmičkog hazarda temelje se na distribuciji potresa u vremenu i prostoru. Seizmičko makrozoniranje predstavlja prvi korak za sve daljnje procjene seizmičkog hazarda, a podrazumijeva izdvajanje zona koje su homogene po seizmološkim i geološkim svojstvima te opisivanje osobina svake od zona pridruživanjem dinamičkih parametara (vršno horizontalno ubrzanje, brzina valova) sa specifičnom vjerojatnosti pojavljivanja. Kod seizmičkog mikrozoniranja u procjenu hazarda uključujemo i lokalne utjecaje tla.
Do nedavno su se za procjenu opasnosti od potresa koristile karte intenziteta (jakosti) potresa, koji nije fizikalna veličina, već prikazuje samo učinak potresa. Danas se u tu svrhu koriste karte seizmičkog hazarda ili potresne opasnosti, koje nastaju procjenom na temelju opažanja seizmičnosti tijekom što je moguće duljeg razdoblja, koristeći se empirijskim i teorijskim spoznajama te statističkim metodama. Nakon prihvaćanja europske norme Eurokod-8, koja regulira projektiranje zgrada otpornih na potrese, napravljena je Karta potresnih područja Hrvatske (Herak, et al., 2011.), koja prikazuje seizmički hazard. Sukladno svjetskim propisima karta se temelji na akceleraciji tla tijekom očekivanog potresa, gdje su ubrzanja tla prikazana u jedinicama akceleracije sile teže, što služi kao osnovni podatak za daljnje potrebe projektiranja protupotresne gradnje.
Kako je Zagreb smješten u zoni jakih seizmičkih izvora, a s obzirom na procijenjenu vrijednost najveće moguće magnitude od 6,5 stupnjeva po Richteru, veliku gustoću naseljenosti, dotrajalost gradnje i sl., postoji realna opasnost od potresnog hazarda velikih razmjera.
Unatoč svom napretku znanosti i tehnologije te brojnim pokušajima i metodama predviđanja potresa, danas ne postoji niti jedan (matematički) model koji bi na znanstveno i razumno utemeljen način točno unaprijed predvidio pojavu potresa, stoga se od potresa možemo zaštititi samo pomoću mjera protupotresne gradnje, koristeći se rezultatima seizmičkih zoniranja terena, određivanjem parametara seizmičkog hazarda i rizika te uključivanjem svih tih spoznaja u proces prostornog planiranja, protupotresnog projektiranja i gradnje građevina.
U Zagrebu generalno postoje tri razine kvalitete gradnje, prvu čine stare kuće s ciglama i drvenim gredama, drugi objekti građeni ciglom s horizontalnim serklažima, a treću suvremena gradnja kod koje se armirani beton upotrebljava u horizontalnim i vertikalnim smjerovima cijele konstrukcije objekta. Suvremena gradnja, ako je građevina projektirana i izvedena sukladno zakonskim propisima, trebala bi izdržati procijenjene potresne jakosti. No, kako je već ovdje navedeno, za ispravnu procjenu potresne opasnosti za postojeće građevine važna je i vrsta tla na kojem su građene, stoga je uz poznavanje dinamičkih svojstava same građevine, potrebno i poznavanje amplifikacije potresnoga gibanja tla na njezinoj lokaciji. Starije zgrade, osim što su većinom građene ne uzimajući u obzir moguće potresne sile, ugrožene su i činjenicom da starenjem građevinski materijal gubi dio svojih inicijalnih nosivih i vezivnih svojstava.
Geofizičar Andrija Mohorovičić, osnivač seizmologije u nas i jedan od najznačajnijih hrvatskih znanstvenika, proučavajući seizmograme potresa kod Pokupskog 1909. godine došao je do epohalnog otkrića da Zemlja nije homogena, kako se to prije mislilo, već da se na određenoj dubini brzina širenja potresnih valova skokovito mijenja, što je pripisao promjenama u sastavu Zemljine unutrašnjosti. Mnogobrojna kasnija istraživanja potvrdila su postojanje diskontinuiteta između Zemljine kore i plašta te je njemu u čast ta granična ploha nazvana Mohorovičićev diskontinuitet ili skraćeno Moho. Također, Mohorovičić je objavio u nas pionirski rad „Djelovanje potresa na zgrade“ iz 1909. godine, u kojem govori o nužnosti pridržavanja posebnih propisa pri gradnji zgrada na potresnom području, izvatke iz kojeg ovdje citiram radi njegove vizionarnosti i aktualnosti:
„Iza svakoga velikoga potresa raspravlja se u inžinirskim krugovima o štetama, što trpe građevine od takovih elementarnih nepogoda, i o načinu kako bi se tim štetama moglo predusresti. Rezultat takovih rasprava su redovito neke preinake u dotadašnjem načinu gradnje. Ali takova je već narav ljudska – iza prvoga straha sve se uljulja u osjećaj sigurnosti, nitko više ne misli, da bi trebalo i daljnjih preinaka, dapače se često napuštaju i one, što su iza potresa uvedene. Novi potres mora da podsjeti ljudstvo, da treba dalje preinačavati i usavršivati način gradnje.
Pogrješke naših građevina potiču iz dviju izvora: iz nepoznavanja načina kako potres djeluje na zgrade i iz manjkave izvedbe zgrade.
Najbolje zasnovana zgrada dolazi katkada u ruke graditelja, koji iz pohlepe za dobitkom ili iz nesavjesne konkurencije izvede posao posve manjkavo. Događa se također, da se rade zgrade u svrhu, da se čim prije prodaju i iz njih izbije čim veći dobitak, te da se ne pazi na solidnu izradbu nego na to, da se čim manjim troškom izvede čim veća zgrada. Da takova zgrada ne može biti čvrsta proti potresu razumljivo je, a zadatak je oblasti, da čim strože pazi na solidnu izvedbu svake zgrade.
Mnoga valjano izvedena zgrada nije sigurna od potresa, jer je osnova napravljena bez obzira na pogibelj od potresa. Proučavajuć štete, što su nanijeli građevinama nekoji veliki potresi posljednjih godina, došao sam do rezultata, da se mogu postaviti neka pravila, kojih bi se morao držati svaki graditelj kod sastavljanja osnova novih osobito visokih građevina, tako, da bi zgrade izvedene prema tim pravilima bile skoro posvema sigurne od potresa. Kod izvedbe koje zgrade ne radi se o posvemašnjoj sigurnosti, jer je nepoznato, kolik može biti najjači potres, a vjerojatno je, da nije ni moguće izvesti zgradu, kojoj ne bi mogao naškoditi ni vanredno jak potres. (…)
Ima predjela podvrženih veoma jakim potresima, a ima i takovih u kojima se događaju samo slabi potresi ili takovih u kojima je potres prava rijetkost. Potrebno je dakle da se graditelj više ili manje obazire na upliv potresa prema predjelu u kojem ima da gradi. Iz statističkog materijala, što ga je sakupio posljednjih 25 godina prof. dr. Kišpatić, proizlazi, da je jakim potresima najviše izvrgnuta županija a i varaždinska, osobito Zagreb i njegova okolica. U drugom redu dolazi čitavo naše Primorje od Rijeke do Senja i Karlobaga. U trećem redu dolazi županija požeška. Ostali predjeli naše domovine razmjerno su sigurni od jakih potresa.
Na osnovu podataka do sada sabranih možemo približno odrediti vjerojatnost jakih potresa u Hrvatskoj i Slavoniji. Posljednjih 50 godina bio je na našem području 91 jaki potres. Od tih otpada na županiju zagrebačku i varaždinsku 57, Primorje 20, a na županiju požešku 30 potresa. (…) Kao rezultat tih podataka slijedi, da imamo u Zagrebu po jedan veoma jaki potres na 100 godina, po jedan potres, koji nanaša manje štete, najmanje na 10 godina, te po 3 jača potresa svakih 5 godina.
Računa se da obična zgrada redovno traje 150 do 200 godina. Ta će dakle zgrada imati, da podnese za svog vijeka jedan veoma jaki potres, 15 do 20 jakih potresa, oko 100 slabijih, a oko 1500 do 2500 veoma slabih potresa, kojima je ishodište ispod Zagreba ili u neposrednoj blizini. Priračunamo li k tome još i potrese, kojima je ishodište u manjoj ili većoj blizini od Zagreba i od kojih se Zagreb trese, to dolazimo do veoma velikih brojeva. Otuda slijedi, da je neophodno potrebno, da se kod gradnje kuća u Zagrebu osobiti obzir uzme na pogibelj od potresa, te da se potroši nešto više, samo da bude zgrada čim sigurnija od potresa.
Bude li sigurnost naših zgrada veća, bit će veći i jeftiniji kredit, što će ga uživati zgrada, a grad će mnogo brže rasti, kada budu stranci znali, da se u Zagrebu ne trebaju bojati od potresa.
Građevni propisi za grad Zagreb sadržaju više ustanova, koje idu za tim, da osiguraju zgradu od potresa, ali ima još mnogo pogrješaka u načinu gradnje, koje se mogu izbjeći bez da se povisi trošak gradnje, a ima i takovih, koje se mogu izbjeći većom ili manjom povišicom troška prama svrsi u koju se zgrada gradi, i prama trajnosti za koju je proračunana.“
Od posljedica posljednjeg potresa u Zagrebu jedna osoba tragično je preminula, no za pretpostaviti je da bi ljudske žrtve bile veće da se potres nije dogodio u nedjeljno rano jutro usred epidemije bolesti COVID-19, zbog čega su srećom ulice metropole u vrijeme podrhtavanja bile gotovo puste. No, tijekom potresa nastradalo je mnogo starijih zgrada i obiteljskih kuća, prvenstveno jer nisu bile protupotresno građene. Stoga je preporučljivo da se za većinu građevina na širem zagrebačkom području naprave seizmički proračuni, kao i neophodne analize lokalne amplifikacije tla, radi procjene i projektiranja potrebnih protupotresnih ojačanja objekata. Takvi proračuni i njihova implementacija u protupotresnu gradnju, kao i provedba potrebnih protupotresnih rekonstrukcija postojećih starih građevina zasigurno će smanjiti moguću štetu kod budućih potresa te, što je najvažnije, spasiti ljudske živote.
O autoru:
Igor Cajhen, dipl. ing. geol. geolog je koji radi na vodoopskrbi i odvodnji, ponosni spašavatelj HGSS-a. U slobodno vrijeme aktivan planinar, manje aktivan alpinist, pasionirani istraživač barokne glazbe & jazza, pravovjeran enolog, usporeni kuhar.