Boris Havel: Pusa džihad

Prije tjedan dana, u utorak 27. siječnja 2026., na Trgu talaca u Tel Avivu zaustavljen je sat koji je mjerio vrijeme trajanja najgore židovske agonije poslije Auschwitza. Na satu su otkucavale sekunde, minute, mjeseci i godine koje su žrtve Hamasovog džihada provele u zatočeništvu. Od trenutka kad je Hamas 7. listopada 2023. napao židovska naselja, poubijao više od tisuću dvjesto i oteo više od dvjesto pedeset ljudi, do trenutka povratka posljednjega otetoga, prošlo je 843 dana, 12 sati, 5 minuta i 59 sekundi. Osamdeset troje otetih nije se vratilo živo. Među njima je i dvadesetčetverogodišnji Ran Gvili, posljednji oteti Židov čiji je povratak kući u drvenom sanduku zaustavio sat.

Istoga toga dana, Pupovčevo Srpsko narodno vijeće i razne antife među kojima su Antifašistička liga Hrvatske, Documenta i Možemo, upriličili su komemoracije na kojima su njihovi predstavnici s puno žalosti govorili o stradalim Židovima. Osim uvijek prigodno potresenog Milorada Pupovca, oglasili su se Zoran Pusić, Vesna Teršelić, Boris Milošević, Vojko Obersnel, Uršula Raukar i Rada Borić. Luka Korlaet je u znak trajnog sjećanja na židovsko stradanje najavio ponovnu izgradnju sinagoge u Praškoj.

Suosjećanje Pupovčevih Srba i antifa (dalje u tekstu Pusa) sa židovskim žrtvama masovnog zločina odraz su osjetljive savjesti i hrabrosti da se osudi zlo. Vrijedno je divljenja i poštovanja. Vrijedno, u onom opsegu u kojem su ta dva gore opisana događaja bila povezana.

Ali nisu bila.

Palestinski festival

Pokolj i otmice 7. listopada 2023. Izrael i Židove diljem svijeta potresli su kao ni jedan drugi događaj otkako postoji židovska država. U pola sedam toga mirnoga blagdanskoga subotnjeg jutra iz pojasa je Gaze prema zapadnom Negevu najprije ispaljeno nekoliko tisuća raketnih projektila. Aktivirali su se zvučni alarmi upozorenja, koji su u tim su krajevima dio svakodnevice. Neki su ih Izraelci ignorirali, neki su se sklonili u sigurne prostorije svojih kuća, a neki u betonska skloništa kojih tu ima na svakih dvjestotinjak metara. Istodobno su skupine dobro obučenih, dobro naoružanih Hamasovih elitnih militanata provalili kroz ograde koje palestinski pojas Gaze dijele od okolnih židovskih naselja. Manje su se skupine prema tim naseljima zaputile morem, motornim gumenim čamcima, i zrakom, paragliderima.

Jednu od Hamasovih skupina koja je probila ogradu na sjevernom dijelu pojasa Gaze činilo je sto dvadeset militanata Nukbe. Zaputili su se prema gradu Netivotu ali su, možda zbog netočne navigacije, zalutali i putem uočili lakši plijen. Naišli su na festival Nova, masovnu zabavu, rave party, na otvorenom. Na poljani oko pet kilometara udaljenoj od pojasa Gaze, dan ranije počeo je glazbeni festival Nova koji je privukao nekoliko tisuća mladih zaljubljenika u elektroničku glazbu, živčane trance ritmove i psihodelične opijate. Pod festivalskim geslom koje je glasilo „prijateljstvo, ljubav i beskrajna sloboda“ plesali su i tulumarili kao da im je posljednji put u životu. Mnogima je i bilo. Bezbrižni partijaneri jutro su dočekali iscrpljeni i mamurni. Kad su se u svitanje oglasile sirene za uzbunu mnogi su mislili da su prodorni zvuk i fijuk projektila koji lete nebom dio festivalske scenografije. Panika je nastala kad su čuli rafalnu paljbu i prve krikove. Bezbrižna zabava prometnula se u grčevitu, očajnu potragu za zaklonom, kojega na ravnici nije bilo. Ono što je počelo kao židovski festival plesa, zabave i poroka pretvorilo se u palestinski festival klanja i sadizma. Nekoliko desetaka loše naoružanih festivalskih zaštitara palestinski su militanti brzo svladali, a potom se dali u potjeru za najvećim plijenom koji um oblikovan u Hamasovim školama, kampovima i džamijama može zamisliti: Židovkama. Židovske djevojke i žene kojih su se dočepali mučili su, silovali i ubili. Neka su tijela ubacili u kamionete i odvezli u Gazu. Nad mrtvim su se djevojkama iživljavali palestinski civili koje Allah toga dana nije nagradio prigodom da svoju čast i muškost potvrde nad živima. Na festivalu Nova ubijeno je više od tristo šezdeset, a oteto više od četrdeset mladih žena i muškaraca. Među onima koji su preživjeli pokolj u sljedeće je dvije godine, zbog PTSP-a i traume više od pedesetero njih počinilo samoubojstvo.

Ubijanja i mučenja odvijala su se u isto vrijeme i u kibucima i na okolnim cestama. Napadnuti su kibuci Kfar Aza, Nahal Oz, Alumim, Beeri, Reim, Kisufim, Nirim, Nir Oz, Nir Jichak, Holit, grad Sderot i druga naselja, sveukupno dvadeset dva. Najdalje među njima, Ofakim, udaljeno je od pojasa Gaze skoro trideset kilometara. U kibucu Nir Oz, koji sam posjetio prije pola godine, svaki je četvrti stanovnik ubijen ili otet. Nitko do koga su Hamasovi teroristi došli nije pošteđen. U „Al Aksa poplavi“ kako je Hamas nazvao ovu džihadističku operaciju, ubijena su i oteta djeca, starci, muškarci i žene, pogubljeno je nekoliko obitelji, većina bez oružja u ruci i ikakvih izgleda da se izbavi. Izraelskoj su vojsci zbog aljkavosti, neorganiziranosti, krivih procjena i blagdana trebali sati da uzvrati protunapadom. Posljednji su teroristi svladani tek dan poslije. Kad je utihnulo oružje u poharana su područja ušli timovi ZAKA-e, organizacije za identifikaciju žrtava koja okuplja volontere iz redova ortodoksnih Židova. Dio ubijenih koje su pronašli bio je spaljen, a dio toliko unakažen da su bili potrebni dani i tjedni za njihovu identifikaciju. Nekim su žrtvama, uglavnom djevojkama, genitalije bile osakaćene. Uz liječnike i forenzičare na nekoliko su poprišta, među kojima je kibuc Nir Oz, upomoć pozvani arheolozi, kako bi se iz spaljenih ruševina izvukla i identificirala pougljena tijela. Ubijenih je sveukupno bilo 1.225, od čega 800 civila. Uz izraelske Židove ubijeno je nekoliko desetaka arapskih Beduina, Tajlanđana, Nepalaca, Filipinaca, Kineza, Eritrejaca i drugih stranih radnika, te nekoliko turista i izbjeglica. Ranjeno je više od 4.800 ljudi.[1] Bio je to najveći pokolj i najveće stradavanje Židova nakon Holokausta.

Nacija u šoku

Židovska je država na trenutak zamuknula. Vijest o pokolju pomiješala se sa strahom od napada na izraelske sjeverne granice i naselja, uz koje je Hezballah godinama gomilao moćne projektile koji su mogli dosegnuti sve izraelske urbane i industrijske centre. Ta se džihadistička šijitska milicija koju je podupirao Iran smatrala najvećom opasnošću, pa su prve postrojbe Izraelske vojske žurno upućene prema sjevernoj granici u očekivanju njihova koordiniranog napada s Hamasom.

Posred kaotičnih zbivanja, žurnog raseljavanja stotina tisuća civila i podizanja vojske, izraelsku naciju vičnu nošenju s traumama zgrozile su dvije spoznaje. Prva se odnosila na barbarstvo s kojim su džihadistički napadači mučili i ubijali žrtve. Dio je palestinskih ubojica i silovatelja kamerama snimao krvavi pohod; dio zločina snimile su nadzorne kamere u obiteljskim kućama, automobilima, na trgovinama, raskrižjima i crpkama. Jedan od napadača, izvjesni Mahmud, s telefona Židovke koju je upravo ubio nazvao je svoju obitelj u Gazi i pohvalio se, najprije ocu, da je ubio deset Židova, na što je odgovor ponosnog oca bio „Allahu ekber! Allahu ekber!“. „Ubio sam Židovku i njenog muža, ubio sam deset Židova svojim rukama“ ushićeno je ponavljao Mahmud, „tvoj je sin ubio deset Židova, daj majku na telefon!“ Otac je svejednako grcao u suzama radosnicama i ponavljao „Allahu ekber! Allahu ekber!“[2]

U mobitelima mnogih ubijenih i zarobljenih terorista pronađene su snimke i fotografije sadističkog iživljavanja nad žrtvama. Nacija čiji je identitet oblikovalo sjećanje na Holokaust, na šest milijuna židovskih žrtava nacizma, zanijemjela je pred smrću tolikog broja svojih sunarodnjaka jer se puno toga što su mislili da znaju o zločinima iz prošlosti pokazalo netočnim. Mislili su da se takvo što ne može ponoviti „nikada više“. Mislili su da su ubojice dio industrijskog „banalnog zla“, koji hladno izvršavaju zapovijedi i svoja zlodjela skrivaju. Ali ne! Povijest se ponovila kao da poslije Auschwitza nitko ništa nije naučio. S jednom razlikom. Dijabolično, opako zlo ovaj put nije bilo banalno nego ushićeno, a prolivenu je krv oglašavalo umjesto da je kremira.

Druga je bila spoznaja o usudu otetih. Najjezivija asocijacija, ona s nestalim Ronom Aradom, uglavnom se nije izgovarala, ali je svima ledila krv (Arad je izraelski kopilot zarobljen u Libanonu 1986. čija je sudbina do danas nepoznata). Stanje otetih, odvučenih u podzemna jazbine sadista koji su im prije otmice na očigled ubili prijatelje i susjede, bilo je predmet zabrinutosti mnogih diljem svijeta. Ali agonija njihovih roditelja i bojazan da ih se ne premjesti u Iran izraelsku su naciju doslovno izjedali. Zemlju hucpe, buke i nametljivosti prekrila je potištenost i utučenost.

Otrježnjenje

Za pacifistički, sekularni, liberalni, humanistički dio izraelskog društva dodatno je šokantna bila i spoznaja kako je većina ubijenih Židova dolazila iz njihova miroljubivog tabora. Na glazbenom festivalu nisu stradali židovski nacionalisti, fundamentalisti, radikali i naseljenici okupiranih područja, nego „slučajni“ Židovi, bezazleni kozmopoliti i hedonisti; lakomislena mladež puna života, optimizma i vjere u ljude kojoj rigidni židovski religijski propisi nisu značili ništa. U kibucima su ubijeni mirotvorci, zagovornici suživota s Arapima i nekoliko vodećih židovskih aktivista koji su život posvetili borbi za ljudska prava Palestinaca. Među njima je bila sedamdesetčetverogodišnja Vivian Silver, suosnivačica jedne od najvećih izraelskih udruga civilnog društva, Arapsko-židovskog centra za jednakost, osnaživanje i suradnju (Arab-Jewish Center for Empowerment, Equality, and Cooperation). Vizija je toga Centra stvaranje zajedničkoga arapskoga i židovskog društva, očuvanje identiteta i kulture tih zajednica, suradnja i promicanje mira. Pokrata imena te organizacije na engleskom je AJEEC, što na arapskom znači „dolazim prema tebi“ ili „približavam ti se“.[3] Ironije li. Da joj je životni moto bio suprotan od toga približavanja, Vivian bi danas možda bila živa.

Sedmoga listopada Židovi nisu ubijani kao cionisti, okupatori, kolonizatori, likudovci ili settleri, kao desničari ili ljevičari, nacionalisti ili globalisti, konzervativci ili liberali. Samo Židovi. Jednako kao Židovi koji su prije osamdeset godina ubijani u nacističkim progonima i logorima. Egzekutorima nije bilo važno njihovo mišljenje ni o čemu, pa čak ni postojanost ili postojanje njihova židovskog identiteta; samo njihova židovska krv.

Otrježnjenje je donijela i reakcija velikog dijela svijeta. Premda se zločin 7. listopada dogodio pod svjetlima reflektora i vjerojatno je najdokumentiraniji masovni zločin u ljudskoj povijesti, golem dio svjetske javnosti okrenuo je od njega glavu a pogled usmjerio prema susljednom stradanju Palestinaca. Kao da ništa nije prethodilo izraelskim vojnim udarima na pojas Gaze, glavna vijest najuglednijih medijskih kuća postao je broj ubijenih, ranjenih i izgladnjelih Palestinaca, kako ih je brojao i svijetu predočavao Hamas preko Al Jazeere. Najuglednije obrazovne ustanove zapadnog svijeta, sveučilišni kampusi i katedre za bliskoistočne studije, postale su žarišta antisemitizma i protužidovskih krvnih kleveta. Mnogi su feministički pokreti u biti zauzeli stranu džihadističkih zlostavljača, protiv židovskih žena. Brojni ugledni političari i diplomati osudili su Hamasov zločin, ali su podržali Hamasov politički cilj. Izraelci nisu očekivali simpatije Kube, Pakistana, Sirije ili Opće skupštine UN-a u kojoj islamistički i komunistički režimi mogu izglasati što god žele, kao što su 1975. izglasali da je cionizam oblik rasizma. Ali jesu očekivali sućut i potporu uljuđenih demokratskih država. Kojeg li iznenađenja kad su se protiv njih okrenule zapadne liberalne demokracije. Dominantna tema u većini srednjostrujaških europskih medija tijekom rata bila je osuda neproporcionalnosti izraelskog protunapada i kritika Netanjahuove vlade i njezinih radikala Smotriča i Ben-Gvira, kao da su oni započeli rat. Zbog stotina kilometara tunela ispod pojasa Gaze i izraelskih talaca koje je Hamas ondje skrivao rat se odužio, pa su zapadne države jedna za drugom najavljivale priznanje Palestine, što je Hamasov džihad i zločine učinilo isplativima. Među državama koje su nakon 7. listopada Palestinu dodale popisu zemalja s kojima imaju diplomatske odnose su Norveška, Irska, Španjolska, Slovenija, Armenija (2024.), Velika Britanija, Kanada, Australija, Portugal, Luxembourg, Belgija, Andora, Francuska i Malta (2025.). Hrvatska, srećom, nije.

Hamasova hrvatska podružnica

Nije, ali nije da nije bilo glasnih poziva da se Hamasova borba okruni i hrvatskim diplomatskim priznanjem. Među takvim je glasovima prednjačila ranije spomenuta Pusa. Pupovčevi Srbi i antife tražili su da Hrvatska prizna palestinsku državu, ili su židovsku državu optuživali da je nad Palestincima počinila genocid, ili oboje. Pod egidom „Free Palestine“ održavale su se tribine, pisale su se peticije, podnosile su se prijave, pa i protiv mene. Tražilo se zaustavljanje rata u Gazi, jer je stradalo previše Palestinaca, premda je većina ubijenih pripadala džihadističkim skupinama ili su ih te skupine koristile kao živi štit.[4] U isto je, dakle, vrijeme Pusa lamentirala nad sudbinom Židova ubijenih prije osamdeset godina, i nad sudbinom ubojica Židova danas. Takvo što vjerojatno se nije dogodilo nigdje drugdje na svijetu. Antife u koaliciji s „Free Palestine“ aktivistima u Stochkolmu, Parizu, Londonu ili New Yorku ne obilježavaju sjećanja na Holokaust. Oni pak zapadnjaci koji njeguju spomen na šest milijuna Židova ubijenih u vrijeme nacizma upozoravaju i na opasnosti kojima su današnji Židovi izloženi zbog opasnosti od džihadizma. Samo Pusa eklektično i shizofrenično ima razumijevanja i za Hamas i za Holokaust. Kako to?

Pusa se okuplja u Jasenovcu i na drugim židovskim stratištima iz Drugoga svjetskog rata jer je u ofenzivi protiv – ustaša. Ustaša odavno nema, ali nakon što Pusa protumači želje Hrvata da športske uspjehe proslave uz Thompsona a ne uz Kekina, neupućeni promatrač bi pomislio da Hrvatska njima vrvi. Ni četrdeset prve ih nije bilo koliko ih je u Pusinim fantaziranjima danas. Čitav raison d’être postojanja antifašizma počiva na borbi protiv fašizma, makar vremeplovskoj, poput Terminatora koji progoni Saru Connor. Bizarnost ne bi bila veća kad bi netko osnovao pokret antidemogorgonizma, te se prikačio na proračune i fondove kako bi suzbijao zlikovce iz serije Stranger Things i njihova poglavnika Vecnu. Nakon što se dočepa milijuna za borbu protiv demogorgona, pa mu netko svrati pozornost da demogorgoni ne postoje, izbor između nastavka unosne borbe s opsjenama i burze rada bio bi krajnje jednostavan.

Dok Pusa lovi opsjene, suzbija nepostojeće ustaše i pali svijeće licemjerno žaleći za davno ubijenim Židovima, svima naočigled nad židovski se narod 7. listopada nadvila egzistencijalna prijetnja koja će, prema svemu sudeći, u budućnosti rasti. Ubijanja, mučenja, sakaćenja i iživljavanja nad živim i mrtvim Židovima što su ih džihadisti počinili toga dana plod su dugogodišnjih maštanja, vježbanja, hutbi, džuma i molitava, a ne jednokratni izgred. Vojske džihadista i aktivista već najavljuju nove napade gdje god i kako god im se ukaže prigoda. Ta prijetnja nije samozatajna nego se neprestano najavljuje. Dapače, za razliku od ustaša, iskače odasvud. Drži govore, objavljuje povelje, zaposjeda medije, predstavlja knjige, uvlači se u institucije i prosvjeduje na sveučilištima. Među prostorima u kojima je nema ni u tragovima su Thompsonovi koncerti i druga okupljališta Hrvata koji znaju šta je bilo, ne samo u Dubrovniku i oko Vukovara, nego i u Križančevu Selu, Doljanima, Grabovici i Buhinim Kućama. Zdrav konzervativni domoljubni svjetonazor najbolji je protuotrov za totalitarizme našega doba. Kako je moguće da antifašistički pokreti koji su imidž i karijere svojih prvaka gradili na osudama nacističkog antisemitizma sve to ne shvaćaju i da nisu pokazali skoro nimalo osjetljivosti za džihadistički antisemitizam, zagonetka je kojoj ćemo se još dugo čuditi. Ne može ju se objasniti samo interesima; ima nešto malo i u pakosti i u gluposti. U međuvremenu, njihova će performativna žalost nastaviti nanositi štetu hrvatskom društvu, proračunu, politici, i povrh svega zdravom sjećanju na Holokaust, čija je najvažnija poruka i misija da se takvo što više nikada ne smije ponoviti. Stoga bi taj štetni aktivizam bilo korisno obuhvatiti pamtljivim nazivom. Jedan se sam nameće. Pusa džihad.

_______________________________________

[1] Podatci o žrtvama dostupni su na: https://oct7map.com (pristupljeno 29.1.2026.).

[2] Razgovor je objavila Izraelska vojska i dostupan je u prijevodu na engleski na: https://www.youtube.com/watch?v=bACNYtaLBQI (pristupljeno 28.1.2026.).

[3] Arab-Jewish Center for Empowerment, Equality, and Cooperation, https://ajeec-nisped.org.il/?page_id=17737&lang=en (pristupljeno 29.1.2026.).

[4] Omjer poginulih civila u odnosu na militante u zabilježenoj povijesti urbanog ratovanja nikada nije bio niži. Uvodno o tome: https://www.meforum.org/podcasts/john-spencer-on-israels-urban-war-in-gaza-a-technical-analysis (pristupljeno 4.2.2026.).