„Što se tiče božanstva, smatramo vjerojatnim, a što se tiče ljudi, sasvim sigurnim, da, po prirodnoj nuždi vladaju onima, kojima su nadmoćni. Nismo mi taj zakon postavili niti smo se njime prvi poslužili, već smo ga preuzeli, kad je već bio na snazi i njim se služimo, da ga ostavimo u naslijeđe zauvijek. Znamo, da biste i vi i drugi, kad bi bili isto tako moćni kao mi, radili isto.“ – Atenjani Meljanima, Tukidid, Povijest Peloponeskog rata
„Zakaj si pes liže jajca? Zato kaj može!“ – stara zagorska izreka
Na prvi pogled ova dva primjerka ljudske mudrosti nemaju ništa zajedničko, no ipak ih povezuje zaključak – to je jednostavno tako, to je stvarnost! Jednako kao što jači i silniji osjećaju prirodno pravo da tlače i iskorištavaju slabije, tako i pas smatra svojim prirodnim pravom da se u hladu pozabavi obradom intimnog si područja.
Realizam isijava i iz prvog i iz drugog primjera. Realizam koji u današnjoj globalnoj, regionalnoj ili lokalnoj politici ponovno postaje osnovno mjerilo međunarodnih odnosa.
„Stvarnost, aktualno stanje, realitet – a ne neko zamišljeno, idealizirano utopijsko stanje jest temelj za vođenje politike“ – Dejan Jović, Realizam
Postepeni rast popularnosti desnih političkih stranaka postao je stvarnost u Europskoj uniji tijekom proteklih desetljeća. Stranke desnice sukladno izbornim rezultatima zauzimaju sve više mjesta u nacionalnim parlamentima, a ponegdje i dolaze na vlast, bilo unutar koalicija ili samostalno. Je li taj fenomen isključivo rezultat utjecaja radikalnih promjena u tkivu sadašnjosti (Covid pandemija, migrantska kriza, pad kupovne moći, agresivni islamizam, neposredna ratna opasnost…) i desnica ga spretno koristi kako bi pridobila povjerenje birača, ili su politike koje zastupaju, donose i provode lijevo-liberalne vlade jednostavno izgubile podršku građana?
Potrebno je odgovoriti na nekoliko pitanja: želi li desnica uništiti EU? Umije li desnica uopće vladati? Je li desnica trajno rješenje za budućnost EU?
S obzirom da način na koji desnica promišlja kako urediti društvo redovito biva okarakteriziran kao „retrogradan“, „agresivan“ i nerijetko „društveno opasan“, valja se svakome od nas dobro zamisliti: pa je li ta vražja desnica stvarno tako agresivna i opasna po društveno uređenje? Zašto je desnica sve popularnija? Ukoliko ih pripustimo na vlast, hoće li desnica znati odgovorno upravljati društvenim promjenama i budućim izazovima?
Da bi se uopće moglo govoriti o pozicijama iz kojih politički akteri promatraju društvo i društvene promjene, potrebno je definirati osnovne odrednice njihovog poimanja stvarnosti i načine na koje nastoje istu tu stvarnost kreirati ili prilagoditi vlastitim razmišljanjima i vrijednosnim stavovima.
Takvo nešto bilo je vrlo jednostavno do prije nekoliko desetljeća, ali postaviti razdjelnicu između onoga što nazivamo „lijevo“ i „desno“ u današnjim političkim promišljanjima je vrlo teško, ako ne i nemoguće. Klasične, gotovo pa stoljećima prisutne ideje i vizije koje su jasno povlačile graničnu crtu između desnog i lijevog u potpunosti su izblijedjele.
Može se uočiti kako politički programi desnice često sadrže elemente koji su do prije desetak godina bili isključivo vlasništvo lijevih stranaka, kao na primjer održivo stanovanje, energetska samodostatnost ili zdravstvena i socijalna prava. Istovremeno, ljevica napušta svoj povijesni ideološki okvir borbe za radnička prava, odlazeći u autodestruktivnom smjeru borbe za uvođenjem rodne ideologije, neodržive zelene tranzicije pa čak i trenutno irelevantnih tema legalizacije opojnih sredstava i kontrole prekomjernog izlova u amaterskom slatkovodnom ribarstvu.
Ipak, postoje jasne ideološke razdjelnice koje i u današnje vrijeme oštro povlače linije razgraničenja. Prvenstveno su to ideje koje predstavljaju identifikacijski obrazac desnice – suverenizam, tradicionalizam, neokonzervativizam i, u određenoj mjeri, populizam.
Zadržavajući realni pristup svakodnevici i odgovorno promišljajući svoje politike, desnica mora i može spremno odgovoriti na rastući val urušavanja tradicijskih vrijednosti koje se nalaze pod konstantnim napadima samoproglašene „progresivne ljevice“. Stranke desnice širom Europske unije, pa i dalje, moraju uskladiti svoje programe i predstaviti se kao zaštitnici sustava vrijednosti koji birači ne žele izgubiti – temelj političke zajednice jest država u njezinim međunarodno priznatim granicama, državu čuvaju vojska i policija s obavezom da postupaju unutar Ustavom i zakonima postavljenog prostora, temelj društvene zajednice jest obitelj, majka i otac, biološki roditelji pojedinca.
Sve ostale ideološke odrednice desnice kao što su ksenofobija, islamofobija, euroskepticizam i/ili militarizam te radikalizam nisu svojstvene klasičnim strankama desnice, već pripadaju radikalnim desnim pokretima od kojih se treba maksimalno udaljiti u cilju stvaranja jasnih politika desnice koje će joj u budućnosti zasluženo osigurati još veći uspjeh u izbornim procesima.
Svakako treba otkloniti i mogućnost da će stranke desnice unutar Europske unije iskoristiti svoju političku moć da pokrenu i provedu dezintegracijske procese unutar same Europske unije. Činjenica je da intenzivni integracijski procesi u Uniji, kako politički tako i gospodarski, imaju jasne i mjerljive dobrobiti za svaku državu članicu. Toga su stranke desnice potpuno svjesne, i u vremenima koje dolaze ne treba strahovati za budućnost EU, barem ne od desnice.
Želimo li pronaći rješenje za budućnost desnih političkih stranaka u EU, potrebno je pomiriti prošlost i sadašnjost njihovih ideja. Desnica mora odlučiti čega će se odreći, što će zadržati a što će novog prihvatiti.
Desnica se mora odmaknuti od zagovaratelja i promicatelja bilo kakvog nasilja (etničkog, vjerskog, socijalnog), u potpunosti se odreći bilo kakvih ekstremnih političkih poruka usmjerenih prema novopridošlim imigrantima ili već postojećim manjinskim skupinama. Desnica mora zadržati svjesnost o nacionalnoj državi kao najvažnijem čimbeniku međunarodnih odnosa, zadržati pravo na odlučivanje vlastitog naroda i njegovih legitimno izabranih predstavnika da samostalno odlučuju o najvažnijim pitanjima za naciju, pa i po cijenu usporavanja ili zaustavljanja integracijskih procesa u Europskoj uniji ili donošenja odluka (na nadnacionalnoj razini) koje ne odgovaraju stvarnom stanju i potrebama društva.
Desnica mora ponovno u epicentar pažnje postaviti temeljne vrijednosti društva – obitelj kao najvažniji dio zajednice, oduprijeti se rodnim ideologijama i nasilnom uvođenju istih u obrazovne sustave, naročito od početnih razina obrazovanja. Nadalje, desnica mora snažno podupirati privatno poduzetništvo, otvorenim (ako treba i prikrivenim) financijskim potporama omogućiti rast vlastitog gospodarstva, odrediti prioritetne grane djelatnosti i ulagati u njih, osvijestiti vlastiti gospodarski smjer koristeći načelo komparativne prednosti, zauzeti se za trgovinsku razmjenu s drugim zemljama.
Desnica mora težiti stvaranju jakih nacionalnih gospodarstava koja će međusobno funkcionirati bez protekcionizma.
Vjerojatno najveća bitka i najteži zadatak za desnicu u budućnosti bit će sprječavanje demografskog sloma europskih nacija. Opsežne društvene promjene koje su zahvatile stanovništvo Europe stvaraju nepovoljne uvjete za prestanak demografskog pada (sve manji broj brakova, sve starija dob stupanja u brak, sve manji broj djece u obiteljima, sve starije stanovništvo…). Desnica ima zadaću prepoznati kompleksnost problema demografskog pada i pokušati sve da ga zaustavi i kotač pokrene unazad. Promjene koje će trebati napraviti su načelno jednostavne, ali trenutno izgledaju nedostižno: desnica mora stvoriti društvo sigurnosti i materijalnog blagostanja.
Nova ideja koju će desnica morati prihvatiti je neminovnost nadnacionalnog udruživanja radi ostvarivanja materijalnog i društvenog napretka. Uspješnost desnice mjerit će se količinom razumijevanja prema društvenim promjenama koje su došle s promjenama u nacionalnom i vjerskom sastavu stanovništva europskih država. Samo ulaganja u kvalitetu života novopridošlih stanara Europske unije može kvalitetno doprinijeti međusobnom razumijevanju i postupnom ravnopravnom uključivanju u život zajednice.
Kao zaključna misao pruža se jednostavna, a tako teško ostvariva tvrdnja: desnica mora zaboraviti rušiti i mora naučiti graditi.
Desnica ima povijesnu šansu uspostaviti dugotrajnu političku dominaciju u Europskoj uniji. Razloga je popriličan broj, od straha od gubitka radnih mjesta, nepovratne promjene načina života nagore, nekih nepoznatih stranaca koje ne shvaćamo, kultura i vjera koje prijete ugasiti ono što je nama oduvijek razumljivo i sveto.
Iako važno, sve ovo nabrojano nije najvažnije. Najveća šansa za višedesetljetno upravljanje opasno nagnutim brodom Europe skrila se u fenomenu kojeg desnica mora znati, umjeti i moći prigrliti: promjeni.
Današnja EU više nije poslijeratna poletna djevojčica iz Schumanovog plana, niti je sila u nezaustavljivom nastajanju o kakvoj su u Barceloni pjevali Montserrat i Freddie. Današnja Europa je najsličnija raščupanoj koketi razmazana ruža koja se u 3 ujutro naslanja na taksi ispred noćnog kluba. Party je završio, blještava fantazija uzmiče pred stvarnošću, vrijeme je za realizam. Realizam u glavi, u političkom programu i volji da se uspije. Pedeset godina stare ideje Europske obrambene zajednice potrebno je aktualizirati i operativno sprovesti, raspaliti peći čeličana i produbiti ugljenokope, oživjeti nuklearke kako bi se spremno dočekalo mećavu koja dolazi s Istoka.
Kennedy je jednom rekao: „Krov na kući se popravlja dok sije sunce“. Europa nema taj privilegij.
