Povijest je svjedok vremena, svjetlo istine, život pamćenja, učiteljica života (Marko Tulije Ciceron)
Ljubav prema domovini i želja da razotkrijem istinu nagnaše me pisati s nakanom da prikupljajući što je rasuto uklanjam zabune, rasvjetljujem nejasnoće i pokazujem zablude… Pronađeš li da sam odveć lutao po pretpostavkama, ili da sam se poslužio nevjerojatnima, to je iznudila želja da štogod istrgnem iz nejasnoća i da tebi udovoljim. Ako si dobrohotan, nećeš zamjeriti. Pretpostavke pak uzmi kao takve. Preokreneš li ih nabolje, bit ću ti zahvalan (Ivan Lučić, O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske, prijevod s latinskog Bruna Kuntić Makvić)
Tko smo? Odakle dolazimo? Kamo idemo? Kao što osobna iskaznica ne govori puno o vlasniku, tako niti šturi podaci iz povijesnih knjiga i udžbenika ne govore sve o jednom narodu. Da bismo razumjeli sami sebe i zaštitili se od zaborava, izgradili smo svojevrsni arhiv pamćenja u kojemu su pohranjeni podaci nalik na DNK živog bića. Možemo ga zamisliti kao obiteljski album odabranih fotografija, ili kao jedan od šesterokuta u beskonačnoj galeriji Borgesove Babilonske knjižnice. Ljudi koji brinu za taj arhiv jesu Čuvari pamćenja, magistri memoriae.
Jedna od određujućih ideja u našem arhivu, koja se provlači kroz čitavu hrvatsku povijest, odnosi se na zasnivanje državne zajednice i njezinu političku afirmaciju na prostoru između Jadranskoga mora i Panonske nizine. To je područje bivšega Rimskog Carstva koje će usprkos podjeli (395.) i propasti zapadnoga dijela (476.) ostati politički i civilizacijski uzor za sve nasljednike, kako na Zapadu (Rim), tako i na Istoku (Konstantinopol). Oni barbarski, poludivlji ratnici koji sa slika Celestina Medovića ili Otona Ivekovića zadivljeno promatraju plavu morsku pučinu i otoke u daljini, u novoj su domovini zatekli jedan stari, već urušeni svijet (mundus senescit, kazuju onodobne kronike), ali prožet mladom, vitalnom vjerom, na čijim su zasadama naučili biti dijelom velike europske obitelji.
Kraljevstvo, isprva u svojoj stvarnoj, povijesnoj manifestaciji, a potom kao ideja koja u sebi sadrži jezgru političkog opstanka, ne prestaje biti središnja misao hrvatske političke stvarnosti i promišljanja sve do 20. stoljeća. Iskustvo koje smo stekli na tome putu neobično je bogato: učili smo se organizaciji društva i države zasnovanima na rimskom pravu i porukama evanđelja; suživotu s drugim narodima u različitim političkim konstelacijama i unijama; parlamentarnom dogovaranju (uz pokoji „vritnjak“), ali i oružanom otporu osvajačima ili tiraniji. Čitavo to vrijeme, ideja kraljevstva nas je nosila i pomogla nam je preživjeti stoljeća kontinuiranih ratova, podjela i nesigurnog života na granici. Od Krbavske bitke 1493., gdje že pobeždena bisi čest hrstjanska, pa do ukidanja Vojne krajine 1881. godine proteklo je gotovo četiri stotine godina.
Pojam kraljevstva (regnum) ima, dakako, i svoju mitsku dimenziju, koja u sebi sadrži ne samo povijesne, već i biblijske, eshatološke, pa i romantičke konotacije koje su figuri kralja (rex) podarile svojevrsnu mistiku i odredile ga kao jedan od arhetipskih simbola u europskoj povijesti. Svaki je kralj nasljednik Božjeg pomazanika Davida s jedne, i legendarnog kralja Artura s druge strane. Okružen je svojim pratiocima – vitezovima Okrugloga stola i dvorskim damama; njegova je prijestolnica Camelot – gnijezdo uljudbe, umjetnosti i mudrosti. No, više od samoga kralja, koji je obilježio tek dio stvarne hrvatske povijesti u razdoblju između 10. i 12. stoljeća, sadržaj ove izložbe odnosi se na tu upornu, žilavu ideju koja je nadživjela posljednjega Trpimirovića i nadahnula Ivana Lučića-Luciusa (1604.-1679.), oca hrvatske historiografije, da više od pet stoljeća kasnije napiše De regno Dalmatiae et Croatiae. Jedno kraljevstvo (regnum), jedna zemlja, jedan kralj, pa makar on bio iz loze Arpadovića, Anžuvinaca, Jagelovića ili Habsburga. Sredinom 17. stoljeća, u vrijeme reliquiae reliquiarum, kada Hrvatska ne zaprema više od 15-ak tisuća kvadratnih kilometara, Lučić, njegovi suvremenici (Juraj Rattkay) i neposredni nasljednici (Pavao Ritter Vitezović), dali su zamah borbi za politički opstanak u novovjekoj Europi. Kroz sve virove kasnije povijesti, ta nas je borba dovela do neovisne Republike Hrvatske. Živimo republiku, ali u početku, ipak, bijaše kraljevstvo.
Netko je negdje izjavio, ciljajući pripreme za obilježavanje velike obljetnice, da republici ne treba kraljevstvo, da danas ne treba jučer. Istina, Hrvati možda i više od drugih nacija pate od „teškog tereta povijesti“, koja im često nije bila naklonjena. Ova izložba, vjerujemo, pokazat će u kojoj je mjeri takva konstatacija točna i otkriti neke od razloga zašto je tomu tako. Ali, izostanak, manjak povijesti jednako tako negativno utječe na oblikovanje kolektivnog mentaliteta i identiteta, a posljedično i na izgradnju solidarnosti među članovima jedne zajednice. Uostalom, bez povijesti i povijesnog pamćenja nema njezina najveća dara: Povijest je svjedok vremena, svjetlo istine, život pamćenja, učiteljica života. Tko ne bi poželio s Ciceronom piti na tom arkadijskom izvoru?! Sjećanje na početke hrvatske povijesti, na njezine izvore, održavanje u životu toga sjećanja kroz jedanaest stoljeća – to je ono što Jacques Le Goff, veliki francuski povjesničar i prijatelj Hrvatske, zove „odgojem pamćenja“. Danas, i više no prije stotinu godina, imamo razloga dostojno i sa zahvalnošću obilježiti tu tanku, žilavu pupčanu nit koja nas još uvijek spaja s našom davnom posteljicom!
Izložba povodom 1100. obljetnice kraljevstva, krunski događaj jubilarne godine, podijeljena je na tematske cjeline, osmišljene u skladu s dominantnim povijesnim, društvenim i kulturnim fenomenima. Iz dvorane u dvoranu, naglasak je na pravnom i simboličkom kontinuitetu kraljevstva, koji nam dopušta pratiti ideju državnosti kroz stoljeća, od nastanka hrvatske države i narodnih vladara u ranome srednjem vijeku do izbora tuđih dinastija. Ta „ideja dugog trajanja“ vodila je hrvatsku domoljubnu i političku misao sve do naših dana, iznalazeći razne mnemotehnike koje su pripomogle njezinu formiranju i artikuliranju. Povijesni slijed koji na taj način pratimo otkriva specifični „mentalitet“ hrvatske državnosti. On se očituje u trajnoj pripadnosti „imperijalnim nad-strukturama“ (Rimska Crkva, Franačko Carstvo, Bizant, Zemlje Krune sv. Stjepana, Habsburška monarhija), ali i različitim oblicima komunalne mikro-državnosti. To je političko i civilizacijsko naslijeđe koje nas je pripremilo za sudjelovanje u današnjoj europskoj zajednici nacija.
Jubilarna 1925. godina imala je za krunu podizanje „mogile“ u Maksimiru, simbola hrvatskog zajedništva. Naša izložba završava instalacijom suvremenog umjetnika Vitolda Košira, motivom rastvorene knjige i pisma koji simboliziraju onu tanku crvenu nit što se provlači kroz hrvatsku povijest – od kamenih natpisa s imenima kneževa i kraljeva na latinskome jeziku, Bašćanskih ploča pisanih glagoljicom na hrvatskome jeziku, prve tiskane knjige na hrvatskom iz 1483., Marka Marulića i njegove „harvacke“ Judite, do Ljudevita Gaja i „Danice“, „Vijenca“ i Matice ilirske (hrvatske) te, naposljetku, Ustava Republike Hrvatske. „Mitski“ status 925. godine, na koju se izložba poziva, potvrdili su naši preci prije stotinu godina, kada je diljem hrvatskih zemalja obilježena tisućita obljetnica kraljevstva. Ne želeći zaostati za njima, uvjereni da u neovisnoj državi, rođenoj iz žrtve onih koji su za nju dali živote u Domovinskom ratu, imamo dodatni razlog – i obavezu – iznova podsjetiti na dugu tradiciju koja crpi snagu duboko iz nama dodijeljenog komada zemljine kore, pozivamo vas da zajedno budemo Čuvari pamćenja. Naša je želja da svi posjetitelji izložbe nanovo prožive taj izazovni, često mukotrpni, ali ustrajan hod kroz više od tisuću godina povijesti. Na početku toga puta bijaše kraljevstvo.
Uvod u izložbu U početku bijaše kraljevstvo u Klovićevim dvorima (16. 10. 2025. – 15. 2. 2026.)
