Rasprava o populizmu i „iliberalnoj demokraciji“ relativno je česta u javnom diskursu, uglavnom iz pozicije kritičara. Kao glavni „bauk“ populizma i „iliberalizma“ u Europi figurira mađarski premijer Viktor Orbán, čiji je Fidesz nedavno izbačen iz najjače grupacije u Europskom parlamentu – Europske pučke stranke. Vjerojatno ne postoji bolji sugovornik za spomenute teme od profesora Györgyja (Georgea) Schöpflina, koji je 15 godina bio europarlamentarac Fidesza (2004.-2019.), a zbog svoje vokacije je zanimljiv kao „stručnjak“-političar. Radio je devet godina (1967.-1976.) kao novinar na BBC-u, ali najveći dio svoje karijere proveo je na uglednim svjetskim sveučilištima. Od 1976. do 2004. bio je profesor na uglednoj School of Slavonic and Eastern European Studies (SSEES), University College London (UCL). Autor je brojnih knjiga i članaka, prvenstveno o nacionalnom identitetu, nacionalizmu, nacionalnim mitovima i sl., ali i o komunističkim političkim sustavima i tranziciji iz komunizma u liberalnu demokraciju u srednjoistočnoj Europi. Trenutačno je znanstveni savjetnik na Institute of Advance Studies Kőszeg (Kiseg) te pri National Service University’s Politics and Government Research Group. S profesorom Schöpflinom razgovarali smo o samom pojmu populizma i iliberalne demokracije, ideologiji Fidesza, Srednjoj Europi (i njenom odnosu sa Zapadnom Europom), ulozi nacionalnih mitova i demokratskoj tranziciji.
Fidesz je nedavno napustio Europsku pučku stranku (EPP), prije negoli je izbačen. Bili ste zastupnik u Europskom parlamentu Fidesza i EPP-a, recite nam više o toj političkoj obitelji, njenoj ideologiji i sl. Koje su ideološke razlike između Fidesza i EPP-a?
Za početak pojašnjenje: moj pristup političkoj analizi uvjetovan je i backgroundom u političkoj teoriji i 15-godišnjim praktičnim političkim iskustvom. Drugo, zbog odrastanja u Velikoj Britaniji i činjenice da sam Mađar, što me čini izrazito multikulturnim, naučio sam da ne postoji apsolutna objektivnost. Ovdje moram istaknuti i treću, metodološku poantu. Referirat ću se u intervjuu na „Zapad“ i „zapadno“. Svjestan sam da se time homogenizira nešto puno kompleksnije, da postoje različita strujanja u Europskoj uniji, uključujući i desni centar koji ne dijeli sva mišljenja o Srednjoj Europi koja postoje u dijelu mainstreama. Stoga, promatrajte izraz „Zapad“ kao određenu vrstu prečice.
Jednostavno govoreći, političke razlike između EPP-a i Fidesza postale su nepremostive. Međutim, svaka analiza dostojna imena mora proniknuti dublje od toga. Od usvajanja Ugovora iz Lisabona (2009.), Europski je parlament postao snažniji i koncentrirao je tu snagu oko ideje o inherentnoj poželjnosti sve čvršće europske integracije. Dakle, integracija nije samo sredstvo, već cilj koji se smatra moralnim dobrom. Istovremeno, europsku je integraciju u velikoj mjeri monopolizirala liberalna ljevica pa se samo liberalna integracija – težnja za liberalnim ciljevima, poput anti-rasizma, podrške LGBT-u, rodno osviještene politike, post-kolonijalne krivnje, zelenih ciljeva i federalne Europe – smatra legitimnom.
Ta je promjena postavila dilemu pred EPP. Budući da je riječ o pro-integracijskoj stranci, treba li ona prihvatiti tu varijantu integracije ili treba razviti svoje demokršćanske ideje i ideje pučanskih stranaka? Snažna manjina u EPP-u prihvatila je liberalni paket, postojala je (i postoji) kolebljiva sredina te pučansko krilo starog kova koje je tomu nesklono. Fidesz se zauzeo za snažnu verziju kršćanske demokracije, nacionalnosti, suvereniteta i konzervatizma, kao i za polu-etatističku, državno usmjerenu ekonomsku strategiju, zbog čega je izazvao stvarni i performativni bijes europske ljevice. EPP-ova ljevica pridružila se tom anti-Fidesz pristupu, što su potaknuli lokalni mediji europarlamentaraca, uzimajući u obzir da su zapadni novinari razvili visceralnu anti-Fidesz ideologiju. Uistinu, Mađarska i, u manjoj mjeri, Poljska i Slovenija, postale su mjesta svega odbojnog u Europi za mnoge novinare.
U tom su smislu zapadni mediji konstruirali imaginarij – simbolični Fidesz – u kojemu činjenice i stvarnost ne vrijede. Nema pretpostavki i opovrgavanja, samo negativni Drugi. Zapadnim medijima pomažu osude mađarskih opozicionara i sklonost Mađara da govore u hiperboličnim terminima, što se uvijek može citirati. Nadalje, postoji barijera koju predstavlja mađarski jezik. Malo nemađara ga poznaje, zbog čega su mađarski tumači u privilegiranom položaju. To, naravno, jednako vrijedi i za druge srednjoeuropske jezike.
U teoretskim terminima, ocjena Mađarske obilježena je hermeneutikom sumnje – o čemu god da je riječ, interpretirajte najnegativnije. Ovaj je pristup jednako važan sastojak duboke polarizacije koja je tako karakteristična za Mađarsku danas. Dakle, u tom kontekstu je pritisak ljevice u Europskom parlamentu na EPP da izbaci Fidesz postao ireverzibilan. To je bio dinamičan proces. Na kraju je Fidesz bio svjestan da je njegova suspenzija iz parlamentarnog kluba EPP-a bila prilično vjerojatna te je sam napustio EPP, kao manje od dva zla.
Koja je skupina u Europskom parlamentu bliža Fideszu – Europski konzervativci i reformisti (ECR) ili Identitet i demokracija (ID)?
To nije tako jednostavno. Fidesz ima zajedničke ciljeve s nekima i u ECR-u i u ID-u. Fidesz radi na konstruiranju nove grupe u Europskom parlamentu koja bi ujedinila te disparatne elemente.
Je li nacionalni populizam vs. globalizam prikladna dihotomija za opisivanje možda i temeljne političke podjele danas?
Nije, ta je distinkcija pojednostavljuje, uvijek postoje višestruke perspektive, iako je kulturalni imperativ u europskoj tradiciji pokušaj inzistiranja da postoji samo jedan ispravan odgovor na svako pitanje. Ta se propozicija jasno odnosi na prosvjetiteljsku racionalnost i, očito, na marksizam. Time se isključuje ili umanjuje značaj dvosmislenosti, slučajnosti, ograničenosti, sivih zona, kao i nepružanja objašnjenja za neočekivane posljedice. Povrh toga postoje i tzv. „wicked problems“, problemi kojima se može upravljati, ali ih se ne može riješiti: npr. potražnja za zdravljem uvijek će biti veća od ponude. Nadalje, u globaliziranom svijetu postoje nova mjesta moći koja neočekivano utječu na Europu – vjerojatno je Naftni šok 1973. bio jedan od najranijih primjera. Kriza drugorazrednih hipotekarnih zajmova iz 2008. i migracijska kriza iz 2015. također vjerojatno spadaju u tu kategoriju. Ne moram ovdje ni spominjati covid? Tko je ikada čuo za Wuhan prije 2020. godine? Europska unija, predglobalizacijska ustanova par excellence, ima na to samo jedan odgovor: “više Europe”, stavite više i više procesa pod okrilje EU-a, samo kako bi otkrili da ta centralizirana rješenja ne funkcioniraju ili funkcioniraju loše. Na primjer: otvaranje tržišta srednjoeuropskih država zapadnom kapitalu rezultiralo je visokom razinom odljeva kapitala – kapitala koji se ne reinvestira na licu mjesta – oko šest posto BDP-a Češke i Mađarske, prema procjenama Thomasa Pikettyja.
Oni koji su kritični prema navedenom stavu EU-a odbačeni su kao populisti, nativisti i euroskeptici, što za rezultat ima ignoriranje stavova značajnog dijela europskih građana. To zauzvrat pogoršava demokratski deficit u Europi. Dakle, događa se dinamični proces polarizacije na europskoj razini, koji zrcali stanje stvari u nekoliko srednjoeuropskih država. To me podsjeća na uvid češkog romanopisca Milana Kundere kako je jedna od uloga Srednje Europe djelovati kao europski sustav ranog upozoravanja.
Dakle, iz ove perspektive, populizam je, ironično, kategorija koja obuhvaća sve što je konstruirala ljevica. Njegov je sadržaj sve što mu ljevica pripisuje. Međutim, to ne znači da je riječ o stvarnoj kategoriji, koliko god ljevica djelovala kao da postoji.
Potrebno je istaknuti još dva pitanja što se tiče EU-a. Integracija je pokrenuta nakon rata da bi se osiguralo rješenje asimetrije putem rasprave i konsenzusa, kako bi se izbjegao otvoreni sukob. Danas je to daleko manje precizan prikaz EU-a jer je, doista, ponekad i sama EU izvor sukoba. Drugo, s obzirom na svoje predglobalizacijsko podrijetlo, EU se teško nosi s nelinearnim procesima, poput „leptirovog učinka“ i emergentnosti. Ishodi su nepredvidljivost i neželjene posljedice.
Kako biste saželi ideologiju Fidesza? Što je iliberalna demokracija, čiji je zagovornik mađarski premijer Viktor Orbán?
Odgovor na ovo pitanje ovisi o tome koga pitate. Neki uzimaju “iliberalno” doslovno i smatraju da je riječ o nečemu suštinski anti-demokratskim, autoritarnim, reakcionarnim ili, još gore, nečemu što je na „pogrešnoj strani povijesti“ (ima li povijest uistinu strane?). Pažljivo čitanje onoga što je Orbán uistinu rekao 2014. daje nam drugu sliku. Izjavio je da je „liberalno“, u tržišno-liberalnom smislu tržišta koje rješava sve, dovelo do nejednakosti, čemu se on protivi. Ono ključno što je kazao jest: „Morali smo ustvrditi da demokracija nije nužno liberalna. Ako nešto nije liberalno, to još uvijek može biti demokracija… U tom smislu, nova država koju gradimo u Mađarskoj je iliberalna država, a ne liberalna država. Ona ne poriče temeljne vrijednosti liberalizma, poput slobode…“. Ova posljednja rečenica uvijek se zanemaruje. Dakle, sažeto, „iliberalno“ znači poricanje sveprisutnosti tržišta i vraćanje moći državi u ekonomiji. Orbán je naglasio da iliberalno ne znači i anti-liberalno.
Tijekom proteklih godina Fidesz je kršćansku demokraciju, ljudsko dostojanstvo, nacionalnost i obiteljske vrijednosti možda istaknuo više od tržišnog iliberalizma. Pošteno je dodati da riječ „iliberalno“ zvuči više prijeteće u zapadnim jezicima nego u mađarskom.
Je li Mađarska danas „iliberalna“, odnosno despotska, u zapadnom političkom smislu? Što se tiče diobe vlasti, ne, iako je Fidesz nadzirao koncentraciju moći prilikom pokušaja postizanja visokih stopa rasta, s određenim uspjehom do covida. Ali ako oporba može osvojiti deset najvećih gradova na lokalnim izborima (2019.), uključujući Budimpeštu, ako u medijima postoji nesmetana kritika Orbána i Fidesza, ako je kulturna moć ljevice gotovo hegemonijska, ako postoji lijevo civilno društvo kritično prema vladi, teško su održive optužbe za autokraciju. Tome se mogu dodati ustavni i drugi sudovi koji redovito donose odluke koje nisu po ukusu vlade. U trenutku ovog intervjua (svibanj 2021.), ishod izbora 2022. je otvoren. Oporba ima šanse za pobjedu. Bi li Fidesz predao vlast u slučaju poraza? Neupitno da.
Kako biste opisali Višegradsku skupinu (V4) – kao savez, partnerstvo ili nešto treće? Skupina ima svoje probleme – odnos prema Rusiji (‘jastrebovska’ Poljska i puno blaža Mađarska), nacionalno pitanje (mađarska manjina u Slovačkoj) itd. Mogu li se ti problemi nadići? Postoji li šansa za proširenje Višegradske skupine?
Teško je okarakterizirati V4 u konvencionalnim terminima. To nije savez, a kamoli konfederacija. U osnovi je riječ o trajnoj međuvladinoj suradnji s minimalnom institucionalnom arhitekturom, a o nekim se njezinim ciljevima raspravlja kroz Inicijativu triju mora (3SI). Naravno, mnoge godine i navike suradnje, pogotovo u Bruxellesu, pridonijele su zajedničkom djelovanju Višegradske skupine.
Zapravo, ako ekstrapoliramo iz sadašnjosti, a znam da je to potencijalno neuvjerljivo jer je linearno, V4 je na putu da postane nova jezgra u Europi, iako mora prijeći dugačak put prije nego što tamo stigne. S Poljskom kao vodećim elementom, ima onih čija je ambicija da Srednja Europa do 2030. godine postane trećim glavnim igračem u EU-u, nakon Njemačke i Francuske. Da bi se to dogodilo, morat će postojati jača mreža sjever-jug u regiji i podrška ostalih zemalja članica Inicijative triju mora, što znači da će V4 morati razmišljati inkluzivno.
Hoće li se V4 proširiti? Prilično sumnjam u to, mislim da ne postoji volja. Dodao bih da Mađarska dobro razumije potrebu održavanja što boljih odnosa sa svojim južnim susjedima, uključujući Hrvatsku. Ovdje bih osobno izrazio žaljenje što se tako tako malo znamo jedni o drugima. Tako je, na primjer, velik dio opusa Miroslava Krleže preveden na mađarski jezik – dijelom i zato što je tečno govorio mađarski – ali recepcija njegovog djela je slaba. Ne znam jesu li vaši čitatelji upoznati s postojanjem Škole Miroslava Krleže u Pečuhu (Pécs) s nastavom na hrvatskom jeziku?
Pitanje prekograničnih Mađara nije tako akutno kao prije, iako nije nikada prestalo biti briga za Mađare i susjedne države. Bilo je pozitivnih gesti u Slovačkoj, tenzije ponekad isplivaju u Rumunjskoj, sa Srbijom je stanje prilično relaksirano, a jako je loše s Ukrajinom. Koliko znam, s Hrvatskom ne postoje problemi po tom pitanju.
Što je Srednja Europa, koje su njene značajke?. Gdje je granica (ne geografska!) između Srednje Europe i Balkana?
Srednju Europu najbolje je definirati kao zajednički stil razmišljanja – zajedničke načine pristupanja i formuliranja ideja te raspravljanja o njima. Elementi toga definitivno postoje. Baština baroka dio je toga, odnosno sjevernoeuropska protureformacija i otpor istoj ostavili su trag u kulturi. Suprotstavite srednjoeuropske pristupe francuskom kartezijanskom racionalizmu ili engleskom pragmatizmu i shvatit ćete o čemu govorim. Očito, nije riječ o pravilniku s jasno naznačenim pravcima, već o skupu pretpostavki, često implicitnih, o svijetu, kao i metajeziku za artikulaciju pretpostavki. Također, postoji i nasljeđe carstva, odnosno bivanja nevoljkim dijelom tuđinskog centra moći, kao u podijeljenoj Poljskoj. Zbog toga su zemlje regije osjetljive na „civilizacijske misije“, uključujući kulturne utjecaje izvana. Uz imperijalnu prošlost na koju nije pristala, Srednja Europa nema vlastitu kolonijalnu prošlost i, logično, nema postkolonijalnu krivnju. Zapad to vrlo teško razumije.
Tomu treba dodati i problematiku polu-periferije. Sviđalo se to Srednjoj Europi ili ne, naš odnos s razvijenim Zapadom je odnos ovisnosti, ne apsolutne ovisnosti – nismo kolonije – ali svejedno ovisnosti. Pogledajte gdje su koncentrirane europske tehnološke inovacije, u onome što je poznato kao „plava banana“ (francuski izraz), zoni koja se proteže od engleskog Midlandsa, preko država Beneluksa, Porajnja, do Lombardije, s odvojenim područjima u Francuskoj i Kataloniji. Srednja Europa je očito izvan ove zone i, što je zapanjujuće, naših 17 godina članstva u Europskoj uniji (manje za Hrvatsku) nije pomoglo promjeni. Dakle, ekonomski, tehnološki, politički razvoj Europe je neravnomjeran. To smanjuje mogućnosti Srednje Europe, njezino djelovanje. Članstvo u EU-u podrazumijevalo je prešutno obećanje da ćemo ih sustići, ali to se nije dogodilo. Stoga – polu-periferija. Možemo li iz toga izići i sustići ih? Teško. Doista, postojeće strukture, poput otvorenog tržišta rada i kapitala, otežavaju ovaj proces, koji je, budimo iskreni, bio rijedak u Europi. Uspjele su Irska i Finska, ali tada nisu imale strukture i mentalitet naslijeđen iz komunizma s kojima bi se morale boriti.
Europska plava banana (la banane bleu) (Izvor: Wikimedia Commons)
Također, svi dijelimo kulturne traume, poput strašnih gubitaka u svjetskim ratovima, neovisno o tome jesmo li završili kao pobjednici ili gubitnici. U određenoj mjeri kontingentna vrsta nacionalnosti i državnosti je također dio tog miksa. Ponovno je kontrast sa, primjerice, Skandinavijom zapanjujuć. Sve su zemlje regije izgubile svoju državnost te su u određenom trenutku bile podređene strancima. A tu je i komunizam te „prisilni marš kroz povijest“ kako bi se izgradila komunistički definirana modernost, a sve uz zastrašujuću cijenu. Nadalje, dok je transformacija predmodernog seljaštva u građane na Zapadu uglavnom bila endogamna, ona je u Srednjoj Europi bila nametnuta pod komunističkom vlašću. Proces je za mnoge bio bolan, pogotovo jer je srednjoeuropsko seljaštvo bilo daleko siromašnije od, recimo, francuskog. Rudolf Bićanić to živopisno opisuje u svojemu djelu Kako živi narod: život u pasivnim krajevima.
Granica između Srednje Europe i Balkana, dakle, ne odnosi se na geografiju, već je obilježena različitim stilovima mišljenja. Imajte na umu da je od kraja komunizma preklapanje među njima veće nego što je prije bilo (ili mi se barem tako čini). Za to je zaslužan kulturni utjecaj Zapada i SAD-a. Osim toga, društva i u Srednjoj Europi i na Balkanu imaju znatno bolje znanje o Zapadu nego prije. Mnogi su boravili tamo. Dopustite mi da dodam da susret između Zapadne i Srednje Europe nije uvijek bio pozitivan.
Fusnota o carstvu: uz jednu malu iznimku, Austro-Ugarska nikada nije imala prekomorske kolonije. Iznimka je 0,61 četvornih kilometara teritorija u Tientsinu (Tianjinu) koji je zauzela nakon Bokserskog ustanka 1899., a držala ga je do 1917. kada je Kina objavila rat Centralnim silama.
U jednom od svojih radova napisali ste da „mitovi o iskupljenju i patnji“ (u Hrvatskoj je to mit o „predziđu kršćanstva“) služe kao opravdanje za „političku i kulturnu marginalizaciju“. Mislite li da se varijacija tog mita koristi kada političari iz jugoistočne Europe tvrde da europske institucije (i Europska unija u cjelini) „strukturalno“ više koriste Zapadnoj Europi, ili je taj narativ suštinski točan?
Moj članak o mitu i mitskim narativima je iz 1990-ih. I dalje predstavlja moju poziciju, osim što bih danas stavio veći naglasak na upotrebu riječi mit kao nadprostornog i nadvremenskog narativa o kolektivnom jastvu, a ne, kako mnogi pretpostavljaju, kao neistinu, fabrikaciju, prijevaru. Dakle, Mađari univerzalno prihvaćaju da su Mađari stigli u Mađarsku kao osvajači u Karpatski bazen u 9. stoljeću, a tako se raspleće i mitski narativ, te da smo mi njihovi potomci. Trenutna arheološka i historijska debata u Mađarskoj sugerira nešto drugo – da su Mađari možda bili prisutni u području Dunava puno prije 9. stoljeća te da dio osvajača uopće nisu bili Mađari, već su govorili turkijski jezik. Debata se nastavlja, ali narativ ostaje.
Ako prihvatimo ovu definiciju mita, tada mitsko razmišljanje živi i danas, a takvi su narativi, budući da imaju simboličku kvalitetu, živi i zdravi te se koriste kako bi se razumjeli suvremeni procesi. Mitsko razmišljanje nije ograničeno samo na Srednju Europu, već je univerzalno. U tom smislu, „Europa“ predstavlja oblik mitopeje, transcendentnu pripovijest sa stvarnim posljedicama. S obzirom na to da su mitski narativi usko povezani s moći, jači kolektiviteti nastojat će potisnuti ili zanemariti narative drugih. Narativ o predziđu kršćanstva, koji dijele sve nacije koje su se suočile s Osmanskim Carstvom, ne vrijedi izvan Srednje i Jugoistočne Europe, ali na isti način zapadni narativi o carstvu – nekada pozitivni, a sada negativni – ne govore ništa o Srednjoj Europi.
Napisali ste mnogo članaka o demokratskoj tranziciji u ’90-ima. Recite nam nešto o mađarskoj perspektivi; imaju li stare elite iz komunističkog razdoblja još uvijek snažan utjecaj na mađarsku politiku i ekonomiju?
U posljednjih 30 godina puno se toga promijenilo u Mađarskoj. O simboličkoj promjeni režima iz 1989. sada znamo (uključujući i mene) daleko više nego što smo tada znali. Ukratko, sada znamo da je preživljavanje moći komunističke nomenklature (novac, mreže, imovina, organizacijske sposobnosti, veze sa Zapadom) bilo puno raširenije nego što se činilo, do te mjere da je promjena režima u jednakoj mjeri bila površinski fenomen kao i stvarna transformacija. Rezultat je taj da nasljednici nomenklature, nakon što su se rebrendirali u demokrate, nastavljaju imati moć, autoritet i utjecaj u Mađarskoj. To je jedan od osnovnih razloga duboke polarizacije koju trenutno imamo. Oznake „lijevo“ i „desno“, iako se univerzalno koriste, imaju različito značenje od onoga što im se pripisuje na Zapadu, koji je, usput, snažno podržavao „meku“ promjenu moći u Mađarskoj. Postojao je istinski strah od nestabilnosti. Jedna od posljedica je da ljevica zastupa radikalno pro-europsku poziciju (uključujući podršku „Sjedinjenim Europskim Državama“), dok Fidesz naglašava nacionalnost, koja nije nužno nacionalistička, čak iako joj se nacionalizam često pripisuje. Ovdje je vrijedan kontrast s Estonijom, gdje zapravo jest došlo do revolucije i velik dio nomenklature je pometen.
U jednom od svojih članaka napisali ste da je „posebno upečatljiva ironija u političkom razvoju postkomunističkih zemalja to što su svoj put prema demokraciji vezale uz idealiziranu viziju zapadnoeuropske zvijezde upravo u vrijeme kada je ta zvijezda stanovnicima Zapadne Europe počela bivati sve tamnijom”. Možete li to dodatno elaborirati? Kakav danas, prema Vašem mišljenju, zapadni „ideal“ ima utjecaj na umove stanovnika srednjoistočne Europe? Je li danas Zapad uopće uzor?
Ovo je pitanje koje nadilazi cijelu Europu. Porast neeuropskih mjesta moći (kao što je prethodno spomenuto), relativno skromne ekonomske performanse EU-a (od krize 2008.), posljedični nedostatak kapitala, političke promjene i, moguće, rastuća samouvjerenost u Srednjoj Europi – zbilja, svim članicama Inicijative triju mora – da su njihove politike i političke strukture trebaju oslanjati na lokalne, a ne samo zapadne modele, jasno su uočljivi. Tome treba dodati pad socijaldemokracije, uspon novog konzervativizma, npr. Liga u Italiji ili Vox u Španjolskoj (recentno istraživanje francuskog think-thanka Fondapol pokazuje izraziti pomak udesno kod mlađih dobnih skupina), što je također značajno u tom kontekstu.
U osnovi, Zapad više nema monopol na definiranje demokracije. Taj je razvoj događaja nedvojbeno nepopularan na lijevo-liberalnom Zapadu, koji i dalje inzistira na tome da je monopolistički vlasnik demokracije i da je demokracija automatski liberalna. Nakon kraćeg razmišljanja pokazat će se da liberalizam nije nužan uvjet za demokraciju i da demokracija nije nužan uvjet za liberalizam. To su dvije zasebne kategorije. Da pojasnimo: demokracije ne može biti bez sporazumnog izvršavanja vlasti, diobe vlasti i vladavine većine koja se provodi uz samoograničenje. Liberalizam, u svojoj trenutnoj inačici, pokušava osnažiti neke (ne sve) manjine i inzistirati na tome da su vrijednosti temeljni element demokracije, a ne pristanak vladajućih. Mogu li te vrijednosti nadjačati pristanak? Za neke je odgovor potvrdan. To je prilično udaljeno od liberalizma kakav su zagovarali Mill i Tocqueville i, doista, bliže našem vremenu, Isaiah Berlin, koji je inzistirao na tome da su određene vrijednosti nemjerljive, što znači da je za demokratsko vršenje vlasti potrebno opredjeljenje za uravnoteženo upravljanje.
U svojoj posljednjoj knjizi „Europski polis“ tvrdite da je postupak Europske komisije protiv Poljske zbog povrede prava (infringement) pristran i nekonzistentan s Komisijinim stavom prema pravnim sustavima drugih zemalja. Zašto je Komisija posebno pristrana prema Poljskoj i Mađarskoj?
Točnije, ono što vidimo su postupci iz članka 7., a ne infringement (postupci sukladno članku 7. su znatno ozbiljniji). Zašto? Ukratko, zato što su Poljska i Mađarska izvršile razne pravne i/ili ustavne promjene, a inzistiraju da je to unutar ovlasti država članica (članci 4 i 5 Ugovora o EU-u). Europska komisija i Europski parlament tvrde da je riječ o kršenju Ugovora. Smatram da su razlozi u većoj mjeri lijevog ideološkog, nego pravnog karaktera. Moje osobno iskustvom s tim je da su, kada je u Parlamentu izglasano izvješće europarlamentarke Sargentini o pokretanju postupka prema članku 7., moji kolege zastupnici glasali na temelju svojih uvjerenja utemeljenih na mitu, a ne na temelju činjenica. U potpunosti su ignorirali pobijanje tvrdnji izvješća, koje je na 158 stranica pripremila mađarska vlada. Dakle, to je bio ideološki i politički potez u pravnom ruhu. To sam detaljno opisao, kao i poteze Komisije protiv Poljske, u svojoj knjizi Europski polis (dostupno na engleskom).
Razgovarao Tomislav Kardum
Iznesena stajališta Györgyja Schöpflina osobna su.
