Ivan Božić: Andreas Plenkovich (re)dux

Bilo je jutro spomendana nebeskoga rođenja Venancija Kamerinskoga, a godišta Gospodnjega 2025. Nad brežuljke i trgove Rima bili su se nadvili srebrnasti oblaci, obrubljeni blistavim sjajem svibanjskoga sunca. Kako bi svaki oblak uminuo na obzorju, plavetno se nebo razgalilo jasno i čisto kao staklo, a sred neba lebđaše žarko sunce raspinjući zlatnu mrežu po rimskim bogomoljama i krošnjama pinija. Na omašnim hramovima titraju svijetli zvonici kao zviježđa na noćnome nebu, a na vitrajima igraju zrake proljetnoga sunca. Svijet bijaše čist i vedar, vedra i duša čovječja usred divotnoga svijeta.

Na središnjem trgu kršćanskoga svijeta dah vjetrića osvježavao ozarena lica prisutnih moćnika. Sve je zanijemilo u iščekivanju rimskoga prvosvećenika, čuo se romon crkvenih zvona i melodije gregorijanskih napjeva, lake su ptice plivale čistim uzduhom ili bi munjevita lasta prhnula ispod prikrovka u zrak Božji – sve je opajalo dušu neodoljivim miljem.

Jedna jedina duša bijaše malčice zabrinuta na tome trgu.

Hrvatskom premijeru Andreju Plenkoviću bio je to treći posjet ad limina apostolorum u posljednjih mjesec dana, otkako je kao posljednji poglavar države otpratio papu Francesca na susret s našim Stvoriteljem u vječnosti. Plemenit i iskusan, premijer se nećkao treba li ići na inauguraciju pape Lea XIV. ne želeći neukusno parazitirati na privrženosti hrvatskoga puka papinstvu i Rimu.

No okružen blagorazumnim i prosvijećenim savjetnicima, u poniznosti svoje službe, poslušao je savjet svojega veleučenog ministra vanjskih poslova Gordana Grlića Radmana, koji mu je dobrohotno ukazao na diplomatsku nezaobilaznost takvih prigoda, a navlastito za poglavara onoga naroda koji je među prvencima – od kolijevke, s majčinim mlijekom – primio duševnu hranu apostolske Crkve.

I tako se hrvatski premijer iznova našao u prvim redovima Trga sv. Petra diveći se kupoli koju je sredinom XVIII. st. stabilizirao njegov lancman lato sensu, radouki jezuita Ruđer Bošković.

U ovom se rajskom okruženju koje mami i vabi bezrezervnome prihvaćanju vjere, a čemu se mnogi uski suradnik premijerov iskreno nada i na tu nakanu moli, napokon izgladila i posljednja ustrajna bora na preplanulom premijerovu licu – uliveno mu je neobjašnjivo pouzdanje da će liste njegovih stranačkih kolega i koalicijskih partnera polučiti bolji rezultat nego ikada do sada!

U to mu padne pogled na riječi 109. psalma koji je stajao u tiskanoj pripremi za vjernike. Pročita ih u sebi. Prepozna svoju životnu borbu osjetivši čarobnu aktualnost Svetoga pisma: „Usta bezbožna i prijevarna na me se otvaraju, govore mi jezikom lažljivim, riječima me mržnje okružuju, bezrazložno me napadaju.“ Nešto niže Pismo mu progovori riječima njegovih najljućih neprijatelja u oporbi, njihovim glasilima i sveučilišnim filijalama: „Dani njegovi nek’ budu malòbrojni, njegovu službu nek’ dobije drugi!“ Najzad premijer u mističnoj ekstazi promrmlja, navukavši zabrinute poglede Zvonimira Frke Petešića, Gordana Jandrokovića i šefa protokola: „Nek’ upoznaju da je ovo ruka tvoja i da si ti ovo učinio, Gospodine! Oni nek’ proklinju, ti blagoslivljaj; nek’ se postide koji se na me podižu, a sluga tvoj nek’ se raduje!“

I zaista, po izmaku papinskoga bogoslužja, nakon ushićena obraćanja medijima i hrvatskoj javnosti, protokolarna kolona se zaputi prema Fiumicinu, puna neprispodobive radosti i pouzdanja.

U pet sati poslije podne, bez pompe i fanfara, premijer samozatajno obavlja svoju građansku dužnost na skromnom biračkom mjestu svoga Črnomerca i povlači se s odabranicima u odaje jednog otmjenog zagrebačkog bistroa nadomak stranačkih prostorija u Gundulićevoj. Kao Mojsije na Horebu, ostavio je članstvo samo.

Po prvim izlaznim anketama, zagrebačko je članstvo kao starozavjetna izraelska zajednica izgubilo ushit, malaksalo i stalo bjesomučno žvakati gumene sireve i preslane nareske zimske salame iz lokalnoga supermarketa. U nevjerici su izgubili sposobnost razgovora i koncentracije pa su stali bezglavo točiti graševinu iz bag-in-boxova, puštajući Thompsonove uspješnice i psujući ženskoga roditelja glasačima vodeće zagrebačke stranke Možemo. Čekao se kormilar da zada smjer mišljenju i emocijama.

I naposljetku RTL UŽIVO najavi obraćanje Andreja Plenkovića. Prvi prizori lica predsjednika Vlade i Sabora, preplanulih na vatikanskome suncu, razvuče usne prisutnih članova i simpatizera u osmijeh olakšanja. Naprečac progutaju suhomesnate zalogaje, upere pozorne oči u projiciranu sliku programa na zidu stranačke prostorije, ušutkujući se međusobno ne bi li se razgovijetno čule terapijske riječi hrvatskoga Mojsija. Prije nego što je išta prozborio, pao je kamen sa srca mnogom stranačkom pregaocu: „Šef nije ljut!“

Kada je šef stao natenane razlagati sve pojedinačne stranačke izborne pobjede i sunovrat jedine nacionalne oporbene stranke, osjećaj ponosa, nadmoćnosti i participacije u nečem povijesnom stao je preplavljivati jednostavne pobožne duše predanih stranačkih revnosnika. Njegovu su interpretaciju političke situacije u Zagrebu – 80 posto svega što se gradi i razvija u Zagrebu je zasluga Vlade RH – smjerni stranački djelatnici popili kao imotski težaci pripravke iz franjevačkih ljekaruša. Na to se neka lakoumna šaljivčina stane šegačiti govoreći: „Senf nam čuva lijevi bok!“ Razdragana gomilica u ozračju duhanskoga dima sa zadahom omiljenih špirita pomiješanih s Coca Colom, uz sinkopirane melose istočnosusjednih glazbenika, nastavi do kasno u noć slaviti sigurnost radnih mjesta do kraja mandata – i u vijeke vjekova!