„Jer drevna kletva tišti dimnjak taj,
U rodu nije nitko više jak,
Ugasio se davno svaki sjaj,
Na praznom nebu očajanja znak;“
Antun Gustav Matoš, Čuvar, 1913.
Legenda o kletvi kralja Zvonimira toliko je ukorijenjena u hrvatskom kolektivnom pamćenju da gotovo svatko može prepričati njezin sažetak: „Hrvati su ubili kralja Dmitra Zvonimira, koji ih na samrti proklinje da više nikada neće imati svoga vladara.“ Malo upućeniji znali bi da je povod ubojstvu bila nevoljkost Hrvata da krenu u križarski pohod, neki bi se dvoumili radi li se ipak o devetsto ili tisuću godina prokletstva, dok bi treći dvojili je li se to zbilo na Kosovom ili Petrovom polju u blizini Knina. Već smo ovdje suočeni sa samo nekim od različitih fragmenata priče koje nalazimo u više inačica legende, što je rezultat ne samo naknadnih interpretacija legende, nego prije svega postupnog oblikovanja ove legende tijekom više stoljeća. U oba slučaja one prije svega odražavaju društveno-političku motivaciju srednjovjekovnih autora s jedne strane te političkih aktera, intelektualaca i književnika od 19. stoljeća do danas, s druge.
Može se reći da je kletva kralja Zvonimira jedna od najpoznatijih hrvatskih srednjovjekovnih i nacionalnih legendi. Uistinu je srednjovjekovna – ne samo da se temelji na stvarnim srednjovjekovnim osobama i naknadno smišljenoj priči o ubojstvu kralja Zvonimira i njegovoj kletvi, nego svoje temeljne motive oblikuje kroz srednji vijek, odnosno razvija se postupno i usko vezano uz društveno-političku situaciju srednjovjekovne Hrvatske. Upravo zbog toga što je njen nastanak dijelom vezan uz političku ambiciju hrvatskog plemstva 14. stoljeća, ona se može smatrati protonacionalnom, a vraćanjem u javni diskurs u 19. stoljeću postaje i nacionalnom. Tijekom procesa izgradnje moderne nacije ona ponovno oživljava i podliježe različitim interpretacijama, dok kroz cijelo 20. stoljeće ostaje važnom političko-historiografskom temom koja se, u različitim interpretacijama, uvodi i u školske udžbenike. Do najintenzivnijeg pozivanja na legendu o kletvi kralja Zvonimira, odnosno o njenom dokinuću i svojevrsnom hrvatskom „kraju povijesti“, dolazi 1990-ih godina nakon međunarodnog priznanja Republike Hrvatske. Unatoč „dokidanju“ legende, njene reinterpretacije prisutne su i danas, primjerice kao moralna poruka u popularnoj pjesmi Marka Perkovića Thompsona, dok bi do novog „buđenja“ legende o kletvi moglo doći uslijed nacionalne političke krize.
Nastanak i razvoj legende u srednjem vijeku
Dva najstarija povijesna izvora snažno sugeriraju da Zvonimir umire prirodnom smrću. U ispravi njegova nasljednika, kralja Stjepana II., od 8. rujna 1089. godine spominje se „nedavno preminuli kralj Svinimir“, dok Toma Arhiđakon u djelu Historia Salonitana iz 13. stoljeća navodi da je Zvonimir „platio dug smrti“ što je izraz koji Toma koristi za prirodnu smrt. Unatoč tome, srednjovjekovni „javni diskurs“ o Zvonimirovu ubojstvu, premda isprva bez motiva kletve, oblikuje se tek kasnije, od 14. stoljeća nadalje, i to kroz pet ključnih kronika. One su: Anonimna kronika (14. st.), Ugarsko-poljska kronika (14. st), tzv. Dodatak hrvatskoj redakciji Ljetopisa popa Dukljanina (14./15. st.), Historia Salonitana Maior (16. st.) i Kratka kronologija Hrvatske Ivana Tomašića (16. st.).[1]
Zašto se javlja priča o ubojstvu, a potom i o kletvi? Historiografija je iznosila pretpostavku da se srednjovjekovna priča o ubojstvu dobroga kralja uklopila u naglo slabljenje Hrvatskog kraljevstva nakon smrti kralja Zvonimira. Prema kršćanskom srednjovjekovnom shvaćanju, tako dramatičan pad Kraljevstva – od moćnog vladara koji prima krunu iz ruku pape do općeg bezvlašća i nestanka domaće dinastije – morao je biti shvaćen kao Božja kazna za neki veliki grijeh.[2] Iako Zvonimir nije bio posljednji domaći kralj, zbog slabosti njegova nasljednika i kaotične borbe za prijestolje koja je uslijedila, u srednjovjekovnoj je svijesti ostao upamćen kao posljednji. [3]
Iako je legenda vjerojatno bila prisutna u mnogim danas izgubljenim izvorima, prvi spomen legende nalazimo u Anonimnoj kronici iz 14. st. nastaloj u Trogiru ili Splitu. Ona donosi priču o Filipu, kralju Franaka i ugarskom kralju Andriji koji 1092. godine pozivaju kralja Zvonimira u križarski pohod. Zvonimir prihvaćajući poziv skuplja Hrvate na Petrovom polju, gdje oni, ne želeći ići u križarski rat, kuju zavjeru i smrtno ranjavaju svoga kralja. Zvonimir na samrti sastavlja oporuku u kojoj usvaja ugarskog kralja Andriju i proglašava ga nasljednikom, tražeći osvetu, ali bez spomena kletve. Kralj je pokopan u samostanu sv. Marije u Bribiru, a nakon uspješnog križarskog pohoda opisani su događaji koji dovode Kolomana na hrvatsko prijestolje.
Ugarsko-poljska kronika (14. st.) kratko spominje ugarskog kralja Akvilu kojeg anđeo poziva da osvoji Hrvatsku za osvetu jer su Hrvati ubili kralja Kazimira (!). Ovdje nema spomena ni kletve ni oporuke i pretpostavlja se da je ispričana iz ugarske perspektive radi legitimacije njihove vlasti nad Hrvatskim kraljevstvom.
Dodatak hrvatskoj redakciji Ljetopisa popa Dukljanina donosi priču zapisanu u 15. stoljeću, koja se temelji na elementima priče iz druge polovice 14. stoljeća. Ona po prvi put spominje kletvu i priču koju danas pamtimo: Zvonimir je idealan kršćanski kralj i za vrijeme njegove vladavine traje zlatno doba. Kralja u križarski rat zovu papa i svetorimski car, na što Zvonimir saziva sabor za plemstvo na Kosovom polju kraj Knina. Odbivši sudjelovati u križarskom pohodu plemstvo je Zvonimira „kao Žudiji gospodina Isukrsta“ smrtno ranilo, a Zvonimir je umirući prokleo Hrvate „da bi veće nigdar neimali gospodina od svoga jazika, nego vazda tuju jaziku podložni bili.“ Nakon toga ugarski kralj Bela osvećuje Zvonimira i postaje hrvatskim kraljem.
Iako je ovo više-manje priča koju danas pamtimo, zanimljivo je pogledati još dvije inačice ove priče nastalih u 16. stoljeću. Jedna od njih je Historia Salonitana Maior (prošireno djelo Historia Salonitana) prema kojoj kralj Zvonimir 1100. godine poziva plemstvo da se okupi kod Pet crkava na Kosovu polju gdje im čita pisma pape i cara koji ih pozivaju u križarski rat. Razbješnjeno plemstvo tada odlučuje ubiti kralja, no priča ne spominje nikakvu kletvu. Ipak, naglašava se da je Zvonimir bio posljednji hrvatski kralj te da nakon njegove smrti nastupa bezvlašće i opći nered, što naposljetku dovodi do preuzimanja vlasti ugarskih kraljeva. U ovom djelu sačuvan je i tekst Zvonimirova epitafa, koji je vjerojatno nastao u 14. stoljeću, a stilski odgovara epitafu Mladena III. Šubića.[4]
Konačno, prema Kratkoj kronologiji Hrvatske Ivana Tomašića iz 1561. godine Zvonimir je 1057. godine okupio podanike na Petrovo polje da ih pozove u križarski pohod. Tada „Slovinci“ (Slavonci) na čelu s peharnikom Tadijom Slovincem i kraljevim tajnikom u noći 20. travnja ubijaju kralja kod crkve sv. Cecilije. Zvonimir, umirući saziva podanike i proklinje „nevjerne Slovince“, a žali „vjernu braću Hrvate i Dalmatince“ što će im biti posljednji kralj jer će „odsad uvijek biti podložni tuđim kraljevima i vladarima.“ U ovoj inačici legende skinuta je krivnja s Hrvata i Dalmatinaca, koja je pripisana „Slovincima“, ali vječna je kletva zadržana.
Legenda – rezultat propagande Šubića Bribirskih?
Kao što je rečeno, ove kronike predstavljaju ideološki i književni diskurs različitih kasnosrednjovjekovnih autora. Nastanak je legende pak, prema tezi dr. sc. Damira Karbića, neizravno moguće povezati s propagandnim djelovanjem hrvatske velikaške obitelji Šubića Bribirskih.[5] Prije svega, u Anonimnoj kronici spominje se da je Zvonimir pokopan u crkvi sv. Marije u Bribiru, koja je, anakrono, izgrađena tek krajem 13. stoljeća u sjedištu Šubića i pod njihovim patronatom. Prema jednom kasnijem zapisu spominje se da je ban Pavao Šubić postavio spomen ploču kralju Zvonimiru baš u spomenutoj crkvi, a sačuvani natpis s imenom kralja Zvonimira iz 14. st. pronađen je u drugom uporištu Šubića – Ostrovici. Osim toga Šubići su se usred dinastijske krize 1298. godine u pismu papi Bonifaciju VII. pozivali na činjenicu da Hrvatska pripada kao leno Svetoj Stolici još od kralja Zvonimira, sugerirajući da samo papa može potvrditi novog hrvatskog kralja. Nije slučajno da su upravo Šubići u tom periodu bili na vrhuncu moći i de facto vladali srednjovjekovnom Hrvatskom i Dalmacijom te da su u konačnici doveli novu dinastiju Anžuvinaca na vlast u nadi da će ojačati svoj položaj. Međutim, dogodilo se upravo suprotno – dolaskom nove dinastije promijenila se i kraljevska politika i ubrzo je srušena dugogodišnja vlast velikih plemićkih rodova u Hrvatskoj, što je na tim prostorima, u vrijeme formiranja legende, moglo stvoriti negativnu sliku prema kralju tuđincu. Ostali razlozi spekulativnije su prirode, ali se uklapaju u širu sliku – ne samo da su u tom periodu Šubići na vrhuncu moći, već je padom grada Akkona 1291. godine ponovno zaživio interes za križarskim pokretom, a Šubići su gajili bliske odnose s križarskim redovima i franjevcima, snažnim papinskim zagovornicima nove križarske vojne. Nije slučajno da je upravo element križarskog rata toliko prisutan u legendi o kralju Zvonimiru. Karbić također iznosi zanimljivu tezu o genezi motiva „kletve“ u legendu. Naime Mladen III. Šubić sredinom 14. stoljeća nastojao je obnoviti izgubljenu vlast Šubića te se prometnuo u glavnog suparnika kralja, ali je pripremajući otvoreni sukob s kraljem umro od kuge 1348. godine u dobi od oko 35 godina. Njegova tragična smrt mogla se shvatiti kao Božja kazna i postati nadahnućem za postojanje nekakve kletve da Hrvati nikad više neće imati „gospodina od svoga jezika“. Konačno, tekst fiktivnog epitafa kralja Zvonimira, zapisan u Historia Salonitana Maior, stilski je sličan epitafu Mladena III. Šubića te se smatra da proizlazi iz „šubićevske dvorske radionice“. Ne možemo, naravno, uzeti neku od sačuvanih verzija i reći: „Ovo su napisali Šubići.“ No kroz usporedbu različitih inačica moguće je prepoznati elemente koji upućuju na priču što ju je taj velikaški rod vjerojatno poticao, a legenda se njihovim izumiranjem osamostalila i utjecala na ideologiju hrvatskog plemstva.
Kletva i nacionalno pitanje – dokidanje kletve
Širenjem nacionalne ideje u 19. stoljeću zaživjele su ponajprije političke rasprave o hrvatskom povijesnom pravu, kontinuitetu i zasebnosti u odnosu na Mađarsku i Austriju, pri čemu je važnu ulogu imao koncept Zvonimirove krune. Nacionalni pokreti pritom su često posezali za srednjovjekovnom poviješću, osobito za likom kralja Zvonimira i njegovom kletvom. Tema kralja Zvonimira i/ili njegove kletve javljala se u historiografiji, političkim govorima, novinama, časopisima, pjesmama, predstavama i likovnim djelima.[6] Međutim, ovisno o političkim stavovima u 19. je stoljeću Zvonimir bio okarakteriziran kao pozitivan ili kao negativan lik: među liberalima je prevladavalo mišljenje da je bilo razumljivo ubiti kralja koji služi tuđim interesima, dok konzervativcima i klerikalcima nije bilo pojmljivo da bi Hrvati ubili kralja zbog oslanjanja na papu. Ukratko, intelektualci 19. stoljeća projicirali su suvremenu političku situaciju na srednjovjekovnu. Zbog ulaženja Hrvatske u različite nove državne oblike u 20. stoljeću legenda počinje dobivati novu političku reinterpretaciju – proglašavat će se njeno konačno ispunjenje, odnosno dokinuće. Raspadom Austro-Ugarske i ulaskom Hrvatske u novu državu s dinastijom Karađorđevića na čelu, Dragutin Domjanić u pjesmi Prevrat u veljači 1919. kritizira Februarsku revoluciju u Rusiji, dok hvali novu tvorevinu – Kraljevstvo SHS:
„Raduj se, raduj se, sunce je granulo,
Prošla je noći tama i tuga,
Pala je kletva sa našega roda,
Svanula Zlatna Sloboda“
Još jedno „skidanje kletve“ javlja se povodom osnutka NDH u pjesmi Graditelju nove Hrvatske (Poglavniku) Augusta Đarmatija u srpnju 1941.:
„Jer skidaš težinu riječi mrtvoga kralja
Što teretom kletve pritišću i more
I razbijaš snažno ko udarcem malja
Tragediju tešku sa Petrove gore“
Budući da režim Druge Jugoslavije, za razliku od prethodnog, nije bio blagonaklon prema hrvatskim kraljevima, što potvrđuje i preimenovanje Trga kralja Petra Krešimira IV. i Ulice kralja Zvonimira u Zagrebu, vlasti se nisu pretjerano osvrtale na legendu o Zvonimiru, a još manje na njezino moguće dokinuće. Štoviše, Miroslav Krleža u eseju za izložbu Zlato i srebro Zadra iz 1951. godine, u skladu s tadašnjom ideološkom linijom, interpretira Zvonimirovo ubojstvo kao prvu uspješnu revoluciju u srednjem vijeku, u kojoj narod ubija kralja jer odbija slijediti papinsku politiku. Unatoč ideološkoj odbojnosti režima prema kralju Zvonimiru, književno stvaralaštvo svjedoči o paralelnoj prisutnosti legende među Hrvatima u SFRJ. Ivan Raos u popularnom romanu Prosjaci i sinovi (1971.) iskorištava Zvonimirovu legendu čijom nadgradnjom objašnjava porijeklo glavnih junaka. Bog najprije proklinje Židove, govoreći da nikada neće imati svoju zemlju. Tisuću godina kasnije, proklinje i Hrvate jer su, umjesto da odgovore na Kristov poziv kralju Zvonimiru da oslobode Sveti grob, ubili vlastitog kralja. Zato će, kaže prokletstvo, zemlju zadržati, ali će uvijek služiti tuđincu. Međutim ubrzo se Bog ukazuje Zvonimirovom izmišljenom suvremeniku, Godislavu, kraljevom tobolčaru i dalekom pretku glavnih junaka romana te žali što je prokleo cijeli narod. Ipak obećava Godislavu da mu brojno potomstvo neće niti gospodariti niti služiti ikome, već će kao prosjaci uzimati od gospodara i kraljeva i kruh svoj „ramenom svojim zarađivati“.
Međutim, do najsnažnijeg političkog pozivanja na Zvonimirovu kletvu i do njenog reinterpretiranja dolazi nakon međunarodnog priznanja Republike Hrvatske 15. siječnja 1992. godine, kako primjećuje dr. sc. Ivo Žanić. Već idući dan u Večernjem listu, Vjesniku i u Nedjeljnoj Dalmaciji te 21. siječnja u tjedniku Danas spominje se dokidanje Zvonimirove kletve. Za Večernji list u članku „Kraj Zvonimirove kletve“ novinar Milan Jajčinović eksplicitno tvrdi je Zvonimir prema legendi prokleo Hrvate da „neimali sloge ni svoje države devetsto godina“ te da je došlo do kraja Zvonimirova prokletstva, odnosno njenog isteka. Isticanje Zvonimirova prokletstva spominje i Vesna Kusin u Vjesniku pod naslovom „Kraj Zvonimirove kletve“. S druge strane u Nedjeljnoj Dalmaciji pod naslovom „Hrvatski trijumf“ Josip Jović zahvalan je što se „nije obistinilo Zvonimirovo prokletstvo kad je svojim nezahvalnim podanicima poručio: Ne imali svoga kralja za tisuću godina. Nedostajalo je samo sto deset godina.“ Konačno, Tomislav Butorac u članku „Povratak u Budućnost“ za politički tjednik Danas spominje Zvonimirovu kletvu „o 900 godina gubitka države“, iako se ograđuje da je to praznovjerje. Kletva, naravno, nije bila glavnom temom članaka, već simbolična polazišna točka, ali pokazuje kakvo je bilo javno mnijenje prema kletvi i kako se ona manifestirala u datom trenutku. Zvonimirovom su se kletvom sporadično u političkoj retorici poslužili i neki članovi HDZ-a kako bi zbog konačnog ostvarenja neovisne Hrvatske pod njihovim vodstvom koristili ukinuće Zvonimirove kletve kao izvor vlastite legitimacije,
Drugim riječima, legenda više nije trajna, već dobiva rok trajanja koji se gotovo savršeno poklapa s osnutkom neovisne Hrvatske. Njen istek označava začetak novog „zlatnog doba“ koji se očituje političkom neovisnošću i društvenim zajedništvom (i pomirbom) – nasuprot dotadašnjim podjelama i služenjima tuđim gospodarima. No, kao i u prijašnjim slučajevima službeno poništena legenda samo je jedna u nizu od reinterpretacija legende. Ona nije izbrisana iz kolektivnog pamćenja i psihološke svijesti Hrvata – njezini glavni motivi ostaju utisnuti u kolektivnu maštu poput uspavanog mita koji se u povijesnim prijelomima nanovo budi uslijed društveno-političkih promjena.
Nove interpretacije i budućnost legende
Danas najpopularniju interpretaciju ove legende, iako je od njene objave prošlo skoro 20 godina, pružio je Marko Perković Thompson u pjesmi „Kletva kralja Zvonimira“.[7] U njoj se izdaja protiv kralja Zvonimira i „tamničenje njegovih vojnika“ povezuje s izdajom hrvatskih generala pred Haškim tribunalom i progonom hrvatskih branitelja, a oba događaja veže biblijska izdaja Jude prema Kristu („Judini sinovi“ i „Judine škude“), što predstavlja paralelu sa srednjovjekovnom usporedbom „kao Žudiji gospodina Isukrsta“. I ovog puta krivac je prevrtljiv narod koji „baca cvijeće po herojima, a već sutra pobjednike sude – prodaše ih za Judine škude.“ Drugim riječima, Thompsonova interpretacija predstavlja još jednu nadgradnju, ovog puta u fokusu nije ni kletva, ni njeno dokidanje već moralistička pouka upućena Hrvatima koji, unatoč ostvarenom snu o neovisnosti, ponovno zapadaju u neslogu i međusobna izdajstva kao i prije tisuću godina. Iako Thompson Hrvatsku nakon Domovinskog rata nesumnjivo doživljava kao ostvarenje sna neovisne države, u drugoj pjesmi „Duh ratnika“ istoga albuma dijaloški iznosi dvije suprotne strane: onu koja uviđa da „tisućljetni san je stvarnost postao“ i ona čija „duša nema mira“ i još „domovinu traži“. Moguće je da upravo ovdje leži jedan od potencijalnih „okidača“ za novu resemantizaciju legende – mišljenje da Hrvatska za koju se borilo nije onakva kakva treba biti, ne samo zbog unutarnjih problema, već i u kontekstu sukoba globalizma i suverenizma te dominacije kapitala nad nacionalnim državama. Hrvatska, iako formalno neovisna država, to postignuće ostvaruje u vremenu kada nacionalne države u globaliziranom svijetu gube svoj politički i ekonomski suverenitet. Time se otvara prostor za ponovnu aktualizaciju legende u slučajevima novih političkih lomova koji bi trajno ugrozile stečenu suverenost.
Kletva kralja Zvonimira autentična je hrvatska srednjovjekovna legenda koja je utkana u hrvatsku nacionalnu baštinu od svoga nastanka do danas. Njena jezgra, legenda o ubojstvu kralja vjerojatno nastaje ranije kako bi se objasnilo zašto je moćni kralj Zvonimir upamćen kao „posljednji“ domaći kralj, a njene nadgradnje u 14. i 15. stoljeću mogu biti rezultat političke ambicije i propagande Šubića Bribirskih, kada se između ostalog javlja i element kletve. S vremenom se legenda osamostalila od Šubića Bribirskih i postala protonacionalnom te je zadržana u različitim inačicama među obrazovanim, crkvenim slojem, dok je o popularnosti legende među pukom teško govoriti. Jačanjem nacionalne ideje, legenda je postala jedna od tema za različite intelektualce, političare i književnike 19. i 20. stoljeća. Uključivanjem u političke govore, književna djela, školske udžbenike, moderne medije i glazbu postaje dijelom kolektivne memorije moderne hrvatske nacije. Njena privlačnost za nacionalnu ideologiju leži i u njenim dvama temeljnim motivima: težnjom za povratak u „zlatno doba“ i političkom samostalnošću te težnjom za slogom. Njeno ispunjenje, koje se proglašava ’90-ih godina, stoga predstavlja i hrvatski „kraj povijesti“, ujedno i legitimaciju trenutne vlasti. I tu konačno leži najveći paradoks ove legende – u hrvatskoj nacionalnoj svijesti unatoč višestrukom trijumfalnom proglašenju kraja kletve, ostaje lebdjeti u zraku mogućnost da će se legenda, odnosno Zvonimirova kletva, ponovno probuditi u trenutcima suvremenih ugroza, to jest da će se pojaviti interpretacije kako učinak kletve – još uvijek traje.
[1] Srednjovjekovni pregled razvoja legende temelji se na radovima:
Ančić, Mladen. “Ljetopis Kraljeva Hrvatske i Dalmacije:(Vrijeme Nastanka i Autorstvo Hrvatske Redakcije Ljetopisa Popa Dukljanina).” Zgodovinski Časopis 44, no. 4 (1990): 521–46.;
Bećir, Ante. “Legenda o Smrti Kralja Zvonimira [The Legend of The Death of King Zvonimir].” Zbornik Radova Društva Studenata Povijesti Hrvatskih Studija “Ivan Lučić – Lucius” 22 (2017): 65–82.
Goldstein, Ivo. “Kako, kada i zašto je nastala legenda o nasilnoj smrti kralja Zvonimira? (Prinos proučavanju mehanizma nastajanja legendi u hrvatskom srednjovjekovnom društvu).” Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu 17, br. 1 (1984): 35-54.
Karbić, Damir. “Šubići i Dobri Kralj Zvonimir. Prilog Proučavanju Upotrebe Legendi u Politici Hrvatskih Velikaških Obitelji.” 900 Godina Bašćanske Ploče. Krčki Zbornik 42. Posebno Izdanje 36, Ur. Petar Strčić (2000), 271–80.
Klaić, Nada. Izvori za hrvatsku povijest do 1526. godine , Zagreb, Fortuna, 2019.
[2] Goldstein, 40-46.
[3] Karbić, 272-273.
[4] Karbić, 275.
[5] Ovo poglavlje temelji se na: Karbić, Damir. “Šubići i Dobri Kralj Zvonimir. Prilog Proučavanju Upotrebe Legendi u Politici Hrvatskih Velikaških Obitelji.” 900 Godina Bašćanske Ploče. Krčki Zbornik 42. Posebno Izdanje 36, Ur. Petar Strčić (2000), 271–80.
[6] Pregled se temelji na radovima Ive Žanića:
Žanić, Ivo, „The Curse of King Zvonimir and Political Discourse in Embattled Croatia“. East European Politics and Societies, 9 (1) (1994), 90-122.
Žanić, Ivo, Kletva kralja Zvonimira: Knin kao simbol u hrvatskoj i srpskoj nacionalnoj ideologiji u 20. stoljeću, Zagreb, 1998
[7] Analizu pjesme pruža i: Majnarić, Ivan. “Domišljanje srednjovjekovnog.” Historijski zbornik 74, br. 2 (2021): 225-226.
