Nedeljna Borba je u svom izdanju od 13. i 14. srpnja 1985. donijela i sljedeću vijest:
„(Beograd, 12. jula) — Danas je na Novom groblju u Beogradu uz najviše počasti kremiran Martin Gabričević rođen 1920. godine u Trogiru, poslednji pripadnik čuvenog Prvog splitskog partizanskog odreda, zamenik komesara 26. dalmatinske divizije, opunomoćeni ministar Saveznog sekretarijata za inostrane poslove u penziji. Sahrani je između ostalih prisustovala i delegacija SSIP na čelu sa Raifom Dizdarevićem, saveznim sekretarom za inostrane poslove. Porodici preminulog Gabričevića telegram saučešća uputila je i Milka Planinc, predsednik Saveznog izvršnog veća“ (Nedeljna Borba, 13.-14. srpanj 1985., str. 8).
U trenutku smrti Martin Gabričević nije bio samo posljednji pripadnik Prvog splitskog partizanskog odreda. Bio je i jedan od dvojice pripadnika tog odreda koji su bili oslobođeni na suđenju pred Pokretnim prijekim sudom NDH u Sinju 26. kolovoza 1941.[1] Na tom suđenju je 21 pripadnik Splitskog partizanskog odreda osuđen na smrt, kao i dvojica pripadnika Solinskog partizanskog odreda i jedan seljak iz Sušaca. Smrtna kazna je izvršena istog dana.
Suđenju su prethodili oružani sukobi vojnih snaga NDH i partizana u Sušcima odnosno Košutama u tadašnjem sinjskom kotaru. Prvo je 12. kolovoza u Sušcima došlo do sukoba oružnika, ustaša i domobrana s pripadnicima Solinskog partizanskog odreda. U sukobu je ubijen jedan, a zarobljeno dvoje partizana. Oružnici NDH su uhitili i osam lokalnih Srba i jednog Hrvata koje su sumnjičile za pomaganje i naoružavanje solinskih partizana. Potom je 14. kolovoza u Košutama došlo do sukoba oružnika i ustaša iz Trilja s pripadnicima Splitskog partizanskog odreda. Sukobu se pridružili i ustaše, domobrani i talijanske vojne snage iz Sinja. U cjelodnevnom sukobu su poginula četiri domobrana, dvojica ustaša, a kasnije je preminuo i ranjeni talijanski vojnik. U borbi je poginulo i pet partizana.[2] Vojne snage NDH zarobile su 24 pripadnika Splitskog partizanskog odreda, a njih 13 je uspjelo pobjeći (Marković, 2016: 64). Jedan zarobljeni i ranjeni partizan umro je u sinjskom zatvoru prije početka suđenja.
Na suđenju u Sinju se našlo ukupno 35 optuženih, 26 partizana i 9 seljaka. Među optuženima je bilo 27 Hrvata (26 partizana i jedan seljak) i 8 srpskih seljaka.[3] Od 27 optuženih Hrvata oslobođeno je četvero. Od osam optuženih Srba oslobođeno je njih sedam. Među trojicom oslobođenih partizana Hrvata bio je i tadašnji student Martin Gabričević.
Pokretni prijeki sud koji je sudio partizanima i seljacima činilo je vijeće od troje sudaca (dr. Rafael Boršić, Zvonimir Remeta i Pavao Kralj). Nakon završetka rata, komunističke vlasti su zarobile i ispitivale Remetu o suđenju u Sinju u kolovozu 1941. Tijekom saslušavanja pred komunističkim isljednicima, Remeta je isticao nepristranost sudskog vijeća i njihove pokušaje opstruiranja i odugovlačenja suđenja. Tvrdio je da su talijanske vojne vlasti radile pritisak zbog otezanja i čak naredile uhićenje članova sudskog vijeća. Naveo je i da su talijanske vlasti postavile domobranskog potpukovnika Juraja Bublu da sjedi među sucima kako bi spriječio opstrukcija suđenja (u: Marković, 2016: 71).[4]
Remeta je komunističkim istražiteljima opetovano isticao svoje osobne i napore suda za spašavanje optuženika. Jednom od branitelja (dr. Ivu Smoliću) je savjetovao da njegovi branjenici ne priznaju krivnju ili drugačije prikažu činjenice. Remeta je tome dodao:
„I zaista, svi oni koji su kasnije tijekom preslušavanja na sudu rekli da nisu pucali u hrvatsku i talijansku vojsku nego u zrak, i da su na to bili prinuđeni, oslobođeni su, jer se sud za svoje opravdanje poslužio sofizmom, da dručije nije dokazano, iako je iz cijelog spisa bilo upravo protivno jasno. Sud je, da bi spasio što više ljudi, oslobodio čak i jednog studenta-imena se ne sjećam-za koga su svi članovi suda bili uvjereni da je vođa te akcije, a to samo zato što je uspio umaknuti s mjesta događaja te je uhvaćen malo dalje. (…) Ovo nastojanje suda da što više ljudi spasi bjelodano je iz okolnosti, zato je vrlo mnogo okrivljenih oslobođeno, među njima koliko se sjećam svi Srbi, što ne smije da se ispusti iz vida, kad se zna da se proces odvijao u jeku progona Srba u Hrvatskoj“ (u: Marković, 2016: 72).
Remeta je dalje kazao da su svi optuženi poricali da su „komunisti-partizani“ pa za to nisu bili ni suđeni. Objašnjavajući svoju ulogu u raspravi pred sudom, Remeta se ponovno vratio na slučaj oslobođenog studenta:
„Za vrieme ciele rasprave ja sam postavio samo jedno pitanje i to onom studentu, imena se ne sjećam, nešto o njegovom odielu. To mi je trebalo, da bih mogao kasnije braniti mišljenje, da ga treba osloboditi“ (u: Marković, 2016: 72).
Remeti je prijetila opasnost smrtne kazne, ali u saslušavanju nije odstupio od pravnih i sudačkih načela. Branio je legitimnost tadašnjeg javnog poretka ističući da je NDH imala „fizičku snagu, da provede svoju volju i da svojim gradjanima nametne slušanje i obdržavanje zakona, a i svojim službenicima, da ga primjenjuju. Prema tome i nama sudcima“ (u: Marković, 2016: 72). U pogledu svoje kaznene odgovornosti za smrtne presude partizanima, kazao je da se nije mogao „ravnati prema zakonu i zakonima, koji će važiti tek nekoliko godina kasnije. Osnovno je načelo dosadanjeg pravnog poretka bilo: nulla poena sine lege, t.j. nitko ne može odgovarati za djelo, za koje zakon nije unaprijed rekao, da će se kazniti i kako će se kazniti onaj, tko ga učini (u: Marković, 2016: 72). Istaknuo je da se ne osjeća krivim, ali je duboko žalio što je prinudno poslužio normama tadašnjeg zakona.
Remetu je Okružni sud u Splitu u siječnju 1945. osudio na smrtnu kaznu, ali je nakon njegove žalbe Vrhovni sud NR Hrvatske preinačio kaznu na 20 godina prisilnog zatvora. Tomić (2017: 63) navodi da ublažavanje kazne treba zahvaliti dvojici književnika i partizana, Iliji Jakovljeviću i Vladimiru Nazoru. Remeta je također bio priznati književnik.
Presuda Pokretnog prijekog suda NDH je zanimljiva zbog načina gledanja na oružane sukobe između vojnih snaga NDH i partizana u kolovozu 1941. u tadašnjem sinjskom kotaru. Prema presudi, sudsko vijeće je te sukobe vidjelo kao oblik unutarnjeg komunalnog sukoba, odnosno ideološkog građanskog rata. To je vrsta sukoba koji se događaju:
„unutar jedne etničke ili vjerske zajednice i ne proizlaze iz razilaženja u gledanjima njezinih pripadnika na identitet i jedinstvo političke zajednice. (…) Razilaze se u gledanjima na načela, politike i osobe koje trebaju vladati državom. Uzrok sukobu može biti socijalno, najčešće klasno, ili neko sekularno ideološko pitanje. Pobunjena strana ne želi podijeliti ili uništiti državu nego preuzeti nadzor nad njom. (…) Ta vrsta unutarnjih komunalnih sukoba obično se naziva revolucionarnim ili ideološkim građanskim ratovima. Usredotočeni su na borbu za vlast u državi i stjecanje odanosti naroda, a nadzor teritorija im je razmjerno nevažan. Najvažnije je steći potporu stanovnika za vlastite gospodarske, socijalne i političke programe (Kasapović, 2020: 121-122).
Prema presudi prijekog suda NDH, splitski i solinski partizani bili su krivi jer su se oružano udružili da „protuzakonito prigrabe vlast u raznim mjestima Nezavisne Države Hrvatske i time silom, promijene njezino državno uređenje, politički i društveni poredak u komunističkom pravcu te ujedno uguše ustaški pokret“ (u: Branica, 1981: 875). Za sud NDH, osuđeni i strijeljani partizani su bili krivi jer su htjeli preuzeti vlast u NDH i pretvoriti je u komunističku državu. Nisu bili osuđeni i strijeljani jer su htjeli uništiti NDH i stvoriti komunističku Jugoslaviju.
Presuda Prijekog suda govori samo o sudačkom razumijevanju spomenutih sukoba, ali ne i o stvarnim motivima i opredjeljenjima partizana koji su sudjelovali u tim sukobima.[5] U opisivanju rasprave pred sudom Remeta ističe da su na pitanje što su namjeravali s oružjem i kamo su krenuli, svi okrivljeni odgovarali „da su htjeli boriti se protiv Talijana“ (u: Marković, 2016: 72). U izvještaju Kotarske oblasti Sinj o izvršenju smrtne kazne, navodi se sljedeće:
„Prigodom sprovođenja u tri samovoza, od zatvora do stratišta, čuli su se pojedinačni poklici osuđenika: Živio Staljin.
Na samom stratištu osuđenici su klicali: Živila Crvena armija, živjeli proleteri, Živio oslobodilački pokret, Živio Staljin, krvniče! kukavice! eto ti prsa, pucaj! Pucaj! ima još naroda iza nas“ (u: Branica, 1981: 878).
Mladi student i partizan Martin Gabričević je nekim čudom izbjegao smrtnu kaznu na suđenju pred Pokretnim prijekim sudom NDH prije točno 85 godina. Je li ga spasilo udaljeno mjesto hvatanja i odijelo koje je nosio ili se pak radilo o nečijoj intervenciji, vjerojatno nećemo saznati. Oružani sukobi između solinskih i splitskih partizana i vojnih snaga NDH sredinom kolovoza 1941. možda se ne mogu tipološki odrediti kao ideološki građanski rat, ali se radilo o ideološkom sukobu između Hrvata. Između Hrvata koji su vjerovali u Staljina i Hrvata koji su se vezali uz političku sudbinu Hitlera. Iz toga je nastao unutarnji sukob koji je bio tako silovit i vođen s tako različitim i suprotstavljenim opredjeljenjima i posljedicama kao nigdje u Europi (Šiber, 1998: 51). Za hrvatski narod nema opasnijeg i negativnijeg scenarija od pristajanja uz monističke političke ideologije i njihovog sudara unutar hrvatske političke zajednice.
Literatura
Boban, Ljubo (1986.) Hrvatska u arhivima izbjegličke vlade 1941.-1943.: Izvještaji informatora o prilikama u Hrvatskoj. Zagreb: Globus.
Branica, Vinko (1981.) Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji 1941.-1945.: Zbornik dokumenata: knjiga 1. Split: Institut za historiju radničkog pokreta Dalmacije.
Kasapović, Mirjana (2020.) Bosna i Hercegovina 1990.-2020.: Rat, država i demokracija. Zagreb: Školska knjiga.
Marković, Stjepan (2016.) Cetinska krajina u NDH. Zagreb: Despot Infinitus.
Simić, Božidar i Škiljan, Filip (2017.) Srbi u Cetinskoj krajini. Zagreb: Srpsko narodno vijeće i VSNM Grad Zagreb.
Šiber, Ivan (1998.) Povijesni i etnički rascjepi u hrvatskom društvu. U: Mirjana Kasapović, Ivan Šiber i Nenad Zakošek (ur) Birači i demokracija: Utjecaj ideoloških rascjepa na politički život (str. 51-94). Zagreb: Alineja.
Tomić, Stjepan (2017.) Zvonimir Remeta – prorok i mučenik. Kroatologija : časopis za hrvatsku kulturu Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, 8 (1-2): 61-77.
Novinski izvori
Nedeljna Borba, Beograd.
_____________________________________
[1] Moguće je da je Martin Gabričević bio jedini pripadnik Splitskog partizanskog odreda koji je oslobođen na suđenju. Na suđenju je također bio oslobođen Nikola Matković koji je kao i Gabričević bio optužen i suđen kao pripadnik Splitskog partizanskog odreda (u: Branica, 1981: 876-877). Za razliku od Gabričevića, Matkovića nema na popisu boraca Splitskog partizanskog odreda prilikom njegova formiranja 11. kolovoza 1941. (u: Branica, 1981: 57). Taj popis je općenito manjkav i netočan. Na popisu nema Ivana Markovića koji je osuđen i strijeljan kao pripadnik odreda, ali je navedeno ime Sime Stojanca koji nije imao veze s tim odredom.
[2] U kasnijoj literaturi se navodi i šesti poginuli partizan tijekom borbe u Košutama, premda u primarnim izvorima nema podataka o njegovoj pogibiji. Dana 15. kolovoza je tijekom akcije uhićenja ubijen još jedan pripadnik splitskog partizanskog odreda (Marković, 2016: 69).
[3] Među optuženim i osuđenim pripadnicima Splitskog partizanskog odreda nalazio se i Ante Popović čiji je vjerski identitet naveden kao „grčko istočne vjere“ (pravoslavac) (u: Branica, 1981: 874). No njega također smatramo etničkim Hrvatom. Uhićenim i oslobođenim seljacima iz Sušaca nije naveden vjerski identitet. Među njima je sedmero s karakterističnim prezimenima Srba iz Dicma (Stojanac, Radoš, Denić i Šerbo) (Simić i Škiljan, 2017: 197-217).
[4] Jedan od optuženih i oslobođenih Srba iz Sušaca (Ilija Stojanac pok. Đure) u poslijeratnom iskazu je kazao kako se ne sjeća da je na raspravi vidio potpukovnika Bublu (u: Marković, 2016: 74).
[5] Borbu i stradanje Splitskog partizanskog odreda su inicijalno prigrlili i pojedini jugoslavenski monarhisti. Berislav Anđelinović u izvještaju bratu Budislavu Grgi Anđelinoviću u egzilu piše da mladi splitski partizani „po svojoj smrti i herojstvu zaslužuju Karađorđevu zvijezdu sa mačevima“ (u: Boban, 1986: 336).
