Karmen Ratković: Logička policija u prekršaju – analitička dekonstrukcija metode Nevena Sesardića

Neven Sesardić na stranicama se Heretice etablirao kao svojevrsni „sanitarni inspektor“ hrvatskog intelektualnog prostora. Njegova misija – razbijanje mitova o nedodirljivim veličinama naše kulture (od Milivoja Solara do Inoslava Beškera) metodama analitičke filozofije načelno je hvalevrijedna. U kulturi koja pati od kroničnog nedostatka kritičke evaluacije i viška prigodničarskih panegirika, Sesardićeva inzistiranja na činjenicama i logičkoj konzistentnosti trebala bi djelovati otrežnjujuće.

Međutim, detaljna logička analiza Sesardićevih tekstova, posebice nedavnog ogleda Pohvale bez mjere – slučaj Milivoja Solara, otkriva neugodan paradoks. U svom križarskom ratu protiv intelektualnog nepoštenja, Sesardić sustavno koristi upravo one argumentacijske pogreške zbog kojih bi, da je on profesor, a autor članka student, rušio na ispitu iz Uvoda u logiku.

Analizirajmo tri ključne metodološke pogreške na kojima počiva Sesardićeva argumentacija: kategorijalnu pogrešku, genetičku pogrešku i kršenje načela dobronamjernosti.

1. Kategorijalna pogreška i fetišizacija metrike

U pokušaju da devalvira znanstveni doprinos Milivoja Solara, Sesardić poseže za empirijskim dokazom: pretragom baze Web of Science (WoS). Slavodobitno zaključuje da Solar, sa samo dva necitirana rada u toj bazi, nema međunarodnu znanstvenu težinu. Ovdje je na djelu klasična kategorijalna pogreška (category mistake) kako ju je definirao Gilbert Ryle. Sesardić primjenjuje kriterij evaluacije prikladan za prirodne znanosti (STEM) i anglosaksonsku analitičku filozofiju na disciplinu (teorija književnosti kontinentalne tradicije) i objekt (nacionalna kulturna povijest) kojima taj kriterij nije imanentan.

Sesardićev silogizam glasi:
1. Vrijedna znanost se mjeri citatima u WoS-u. (Premisa 1)
2. Solar nema citate u WoS-u. (Premisa 2)
3. Ergo, Solarova znanost nije vrijedna. (Konkluzija)

Iako je argument validan (zaključak slijedi iz premisa), on nije istinit (unsound) jer je prva premisa lažna. Primjenom iste metrike, većina kanonskih filozofa kontinentalne tradicije (od Heideggera do Gadamera) u trenutku svog djelovanja ne bi zadovoljila Sesardićeve kriterije „izvrsnosti“. Mjeriti utjecaj hermeneutičara bibliometrijom jednako je metodološki promašeno kao mjeriti estetsku vrijednost slike ravnalom. Konkretno, Sesardić postupa poput čovjeka koji metrom mjeri temperaturu, a onda tvrdi da voda nije vruća jer „metar pokazuje nulu“. Interpretirati humanistički doprinos isključivo kroz anglosaksonsku bibliometriju znači svjesno odabrati kriterij koji protivnik ne može zadovoljiti, umjesto kriterija koji je relevantan za disciplinu o kojoj se raspravlja.

Sesardić ovdje ne dokazuje da je Solar loš znanstvenik, već samo dokazuje trivijalnu činjenicu – da Solar nije analitički filozof koji objavljuje na engleskom jeziku. To je klasičan ignoratio elenchi (promašivanje poante).

2. Genetička pogreška kao ad hominem

Znatan dio teksta Sesardić posvećuje analizi Solarovog pritručnika Osnovi marksističke nauke o društvu iz 1962. godine. Citirajući dogmatske stavove mladog Solara, Sesardić nastoji diskreditirati cjelokupni kasniji opus autora, uključujući i njegov status „učitelja mišljenja“. Filozofski gledano, ovo je školski primjer genetičke pogreške (genetic fallacy). Istinitost ili vrijednost neke tvrdnje (u ovom slučaju Solarove kasnije teorije književnosti) ne ovisi o njezinom porijeklu (mladenačkoj fazi autora). Činjenica da je Solar 1962. pisao „agitpropovske pamflete” relevantna je za njegovu biografiju, ali je logički irelevantna za validnost njegovih teza u Teoriji književnosti iz 1976. ili Smrti Sancha Panze.

Sesardić ovdje napušta teren filozofske kritike i prelazi na teren moraliziranja. Njegov argument nije usmjeren na Logos (sadržaj Solarovih zrelih djela), već je sofisticirani napad na Ethos (karakter), sugerirajući da „istočni grijeh“ marksizma trajno diskvalificira intelektualca. Ironično, Sesardić koji prezire „kulturu otkazivanja“ (cancel culture), ovdje primjenjuje njezinu retroaktivnu verziju.

3. Slamnati čovjek i ekvivokacija pojma „mišljenje“

Kritizirajući tezu da je Solar studente „učio misliti“, Sesardić se poziva na psihologa Roberta Sternberga koji tvrdi da je „učenje mišljenja“ nemoguće. Ovdje Sesardić čini pogrešku ekvivokacije (promjene značenja pojma). Kada Solarovi studenti kažu „mišljenje“, oni se referiraju na refleksiju, sintezu, razumijevanje konteksta i estetsku prosudbu (u duhu njemačkog Bildunga). Kada Sesardić (i Sternberg) kažu „mišljenje“, oni se referiraju na kognitivnu vještinu rješavanja problema (problem solving) u psihološkom smislu.

Kada nogometni trener kaže „Naučio sam Modrića igrati”, nitko pri zdravoj pameti ne pomišlja da ga je trener naučio kako motorički pomicati noge (što bi bio biološki apsurd). Svi razumiju da to znači da ga je naučio taktici i igri. Sesardić, međutim, postupa upravo tako apsurdno: optužuje Solara da nije mogao studente naučiti „kognitivnim procesima“, ignorirajući očito značenje – da ih je učio hermeneutici i kritičkoj analizi. Sesardić ovdje ne ruši Solara, već ruši vlastitu sposobnost razumijevanja metafore.

Sesardić napada tezu koju nitko nije ni postavio. On konstruira slamanatog čovjeka (straw man) – ideju da je Solar tvrdio kako prenosi kognitivne algoritme – da bi ga potom lako srušio pozivanjem na psihologiju. Pritom krši načelo dobronamjernosti (principle of charity), temeljno pravilo filozofske rasprave koje nalaže da se suparnikov argument interpretira u njegovom najjačem, a ne najslabijem ili najdoslovnijem smislu.

Načelo dobronamjernosti nalaže da, u nedostatku dokaza o suprotnom, ne pretpostavljamo zlu namjeru. Sesardić, međutim, a priori odbacuje mogućnost Solarove autentične promjene mišljenja i bira cinično tumačenje, naglašavajući Solarov oportunizam. To možda jest točno, ali filozofski nije dokazano – to je psihologiziranje, a ne argumentacija. Sesardić ne napada Solarovu filozofiju, već Solarov moralni profil, za što ne nudi dokaze osim vlastite sumnjičavosti.

Zaključak: tko čuva čuvare logike?

Neven Sesardić nedvojbeno je u pravu kada detektira sklonost hrvatske intelektualne elite ka mitomaniji i međusobnom tetošenju. No,  metoda kojom se bori protiv toga kompromitirana je istim onim „zločinima“ koje pripisuje drugima: selektivnim biranjem podataka (cherry-picking), ideološkom ostrašćenošću maskiranom u objektivnost i logičkim prečacima.

Sesardićevi tekstovi nisu, kako se pretvaraju biti, neutralne „provjere činjenica“. Oni su naprosto vješte polemike u kojima logika nije cilj, već sredstvo za diskreditaciju neistomišljenika. Sesardićeva metoda je duboko personalizirana. On ne ratuje toliko protiv ideja (jer te „lijeve“ ideje često smatra već poraženima), koliko ratuje protiv ljudi koji su nositelji tih ideja i društvenog prestiža. Zato njegovi tekstovi često imaju gorak okus osobnog obračuna.

Paradoksalno, najsuvislija kritika Sesardića proizlazi upravo iz alata koje je sam popularizirao. Ako bismo Sesardićeve članke podvrgnuli rigoroznoj analitičkoj provjeri kakvu on zahtijeva od drugih, bojim se da ni oni ne bi prošli na ispitu.