Matej Vidaković: ‘Ikona jedne ideologije’ ili – Rudi Supek kao lažni disident

Nije mi namjera ovdje  detaljno prikazati opsežnu knjigu mladog sociologa Josipa Pandžića naslovljenu Ikona jedne ideologije: život i djelo Rudija Supeka (Pandžić, 2024). Iako njezin naslov (skromno) naznačuje da će biti riječ o intelektualnoj biografiji glavnog junaka, Pandžićev rukopis dotiče se i mnogih drugih područja osim „traženja njegove (Supekove, M.V.) ‘crvene niti’ koja veže njegovu osobnu životnu filozofiju, politiku kojom je bio opčinjen, znanost koju je prakticirao te javni angažman“ (Pandžić, 2024, 74). Povijest hrvatske (i jugoslavenske) sociologije, intelektualna i politička povijest 20. stoljeća, kao i povijest jugoslavenskog marksizma samo su neke od tema koje se u skladu s Pandžićevim ciljem isprepliću u knjizi. Bavljenje tim aspektima ove opsežne knjige zahtijevat će i neki ozbiljniji format, poput konvencionalne recenzije u znanstvenom časopisu. Međutim, u ovom bih se tekstu volio osvrnuti na samo jedan aspekt zbog kojeg Pandžićevu knjigu smatram paradigmatskom. Razmišljanje sam podijelio u dva dijela. U prvom sam odlučio ponuditi nekoliko povijesnih sličica. Nekome bi se moglo učiniti da i nisu previše povezane s knjigom o kojoj je riječ, kao niti međusobno, no mislim da će drugi dio teksta ponuditi odgovor kako i na koji način se (i) one uklapaju u ono što je Pandžić svojom knjigom pokušao i vjerujem – ostvario. Ovaj tekst htio bi biti poticaj otvaranju kvalitetnog razgovora o barem nekim temama o kojima je u Pandžićevoj knjizi riječ. Razgovora kakvih nam u našoj sredini nedostaje.

U baršunastom zatvoru totalitarizma

Pozlatu je s praksisovaca prvi započeo skidati Neven Sesardić u svojoj knjizi Konsenzus bez pokrića (Sesardić, 2020, 344-433), posebno se osvrnuvši na slučaj Gaje Petrovića. Međutim, secirajući „revolucionarna gibanja“ 1968. godine u Jugoslaviji, Sesardić je zapravo zaključio nešto što nas u ovom kontekstu puno više zanima. Naime, dok su na bogatom i trulom Zapadu šezdesetosmaši sebe gledali kao protivnike režima, u Jugoslaviji je 1968. donijela bunt i pobunu – protiv koga? Sesardić zapaža kako su profesori i studenti Beogradskog univerziteta Titu uputili telegram u kojemu pišu: „Mi smo uvek bili za Tebe, sa Tobom smo i ovog trenutka…“ (citirano u: Sesardić, 2020, 269). Također, na skupu u Studentskom centru u Zagrebu, Gajo Petrović iznosi prijedlog da se napiše pozdravni telegram Titu – što je i učinjeno (usp. Sesardić, 2020, 271). Dakako da je paradoksalno zaklinjati se na hod Titovim putem, a istovremeno se buniti protiv „crvene buržoazije“. Sasvim je razumljivo da je besmisleno zahvaljivati Titu i Partiji za humanizaciju jugoslavenskog društva, smatrajući ih najprogresivnijim snagama društva, a istovremeno se buniti protiv stanja u koje su „najprogresivnije snage“ dovele to isto društvo. Međutim, Sesardićev kritičar bi mogao odgovoriti kako je Petrovićev manevar u Studentskom centru zapravo bio strateške naravi. Njime je poznati praksisovac želio sebe i okupljene vezati uz vrhovni (i vrhunaravni) centar političke moći te ih tako zaštititi od eventualnog sumnjičenja i progona, naglašavajući unaprijed njihovu pravovjernost. Iz tog položaja riječ je o mudrom potezu koji se odvio u granicama tada mogućeg. Petrovićeva tobožnja servilnost je stavljena pod znak pitanja i pojavljuje se određena doza ambivalencije. Držim da nam taj prazan prostor ispunjen upitnicima zamagljuje sliku. Valjalo bi ispitati je li on uopće prazan i što je njegov sadržaj, ako takav postoji. Mislim da je riječ o zanimljivom fenomenu. Naslov ovog odlomka predstavlja poigravanje naslovom knjige poznatog mađarskog disidenta Miklósa Harasztija (Haraszti, 1988) o „estetici cenzure“ (usp. Haraszti, 1988, 5). Taj esej u osnovi ispituje simbiozu države i umjetnosti u zemljama realnog socijalizma, ponajprije dakako na primjeru Harasztijeve rodne Mađarske. Haraszti piše: „Cenzura se predstavlja kao sloboda, jer slično kao i moralnost, djeluje kao zajedništvo duha vladara i onih kojima se vlada“ (Haraszti, 1988, 7-8). Odmaknemo li se samo na tren od umjetnosti, čini se da je misao mađarskog autora primjenjiva i na intelektualni život uopće. Petrovićev bi „pozdrav Titu“ tako bio svojevrsni oblik (internalizirane) autocenzure, barem ako krenemo logikom njegovih potencijalnih branitelja. No, je li zaista tako?

Američki sociolog Jeffrey C. Goldfarb pišući o sovjetskom disidentu Žoresu Medvedevu i njegovu obračunu s lisenkizmom kaže kako je „tragedija njegovih (Lisenkovih, M.V.) žrtava i njihovih branitelja u tome što su bili prisiljeni koristiti ideologiju kako bi branili znanost“ (Goldfarb, 1989, 48).  Drugim riječima: Medvedev je mogao kritizirati Lisenka, ali samo služeći se službenim partijskim novogovorom i posežući za citatima iz Marxa i Engelsa podjednako kao iza onima iz djela relevantnih biologa. Petrović ne kritizira ništa, pa čak niti novogovorom. Kao intelektualac, on svojim činom samo iznova afirmira i to ne samo Tita, već cjelokupni društveni poredak koji on uosobljuje. Kako izaći iz tog začaranog kruga? Kako kritizirati ono čemu si vlastitim performativnim iskazom potvrdio egzistenciju i ispravnost? Uostalom, kako kritizirati deformacije onoga što smatraš u svojoj biti ispravnim, poželjnim i dobrim? Vraćamo se na tren ponovo Harasztiju koji u svojoj knjizi oporo primjećuje: „Neovisna umjetnost je nemoguća jer ne postoji neovisna publika. Živimo u društvu u kojem bi antiautoritarna umjetnost bila ispravno osuđena kao antiumjetnost“ (Haraszti, 1988, 19). Slično vrijedi i za intelektualca. Antiautoritarna misao bi jednostavno bila označena kao ne-misao. U tom ju je kontekstu besmisleno progoniti. No, vraćajući se Goldfarbu, vrijedi istaknuti kako je on primijetio da kad se partijski dogmatici obrušavaju na neistomišljenike, njihova se pobuna proglašava ili prežitkom poraženih reakcionarnih snaga ili kao potaknuta kontrarevolucionarnim utjecajima izvana. To je tako zato što kad je partijskim dekretom uspostavljen raj na zemlji (ili stanje koje neumoljivo prema raju napreduje) postavlja se pitanje kako je onda moguće da taj isti raj ne valja (usp. Goldfarb, 1989, 69-70)?[1]

Supekov je praksisovski kolega Ivo Kuvačić, pak, u svojim sjećanjima pisao: „Nakon raspada bivše države u Hrvatskoj je pod krinkom pobjede demokracije uspostavljen profašistički režim. Ostaci ustaša i drugih kvislinških formacija, koji su kao Hitlerovi saveznici doživjeli potpuni poraz, vraćaju se u zemlju gdje, na temelju dogovora s Tuđmanom, zauzimaju važne upravljačke funkcije. (…) Ne ulazeći u druge pothvate i projekte te vlasti, želim samo naglasiti da je ona raspršila ili zatrla vedru scenu i raspoloženje koje je do tada vladalo na našem (Filozofskom) fakultetu. Kada to kažem imam u vidu šareno društvo inventivnih i kreativnih pojedinaca, koji su se okupljali oko nekih studijskih grupa na Fakultetu. (…) Mnogi od njih, i to oni najinventivniji i najpokretniji, čim su osjetili kakav se režim i stil života uspostavlja, napustili su zemlju i odselili se na Zapad“ (Kuvačić, 2008, 105). Mnogo je toga u ovom kratkom citatu Kuvačićevih sjećanja nejasno. Koje su to „druge kvislinške formacije“ osim ustaša koje se nakon uvođenja višestranačja vraćaju u Hrvatsku? Ostatci HSS-ovaca? Kakva je to i za koga to bila „vedra scena“ na Filozofskom fakultetu? I zašto su se „najinventivniji i najpokretniji“ nezadovoljnici odselili na Zapad, a ne primjerice na Kubu ili u Kinu? U Hrvatskoj je refren o profašističkoj naravi „Tuđmanova režima“ ponavljan i od uvjerenih ljevičara, ali i od srpskih nacionalista što je možda donekle pridonijelo tome da se njegov smisao izgubi. Naime, uglavnom se podrazumijeva kako se radilo o obliku „specijalnog rata“ protiv hrvatske države čiji je cilj bio kompromitirati uspostavu samostalne hrvatske države i demokratski izabrano hrvatsko vodstvo. Međutim, u trenutku raspada Istočnog bloka, opužbe za fašizam su letjele posvuda[2]. Ostavljajući po strani srpsku nacionalističku politiku i njezinu motivaciju za pribjegavanje toj strategiji, valja nam sagledati koji su bili motivi lijeve inteligencije, čak i one koja se poput praksisovaca smatrala „disidentskom“ za širenje takvih (očigledno neistinitih) uvjerenja u javnosti[3]. Danas je jasno da se radilo o napadaju panike pred novim političkim stvarnostima koje je donijela 1989. godina. Naime, podijeljena Europa i komunizam kao uvjerljiva alternativa kapitalizmu i liberalnoj demokraciji mogli su postojati samo zahvaljujući pobjedi Saveznika nad nacizmom. Nacizam, fašizam ili totalitarizam, a što su često međusobno zamjenjivi termini u diskursu o kakvomu je riječ, je morao nastaviti postojati, makar i kao latentna prijetnja, a zbog nužnosti antifašističke predstraže[4].

Posljednja sličica koju ćemo kratko spomenuti prije nego što se okrenemo Pandžićevoj knjizi, relativno je suvremena. Radi se o jednom primjeru iz tendenciozne i kontroverzne knjige Dejana Jovića Rat i mit: politika identiteta u suvremenoj Hrvatskoj (2017). Iako je knjiga izazvala usijanu raspravu, što samo po sebi ne mora biti loše, jedan je maleni detalj ostao neprimijećen. Čini mi se da je za upotpunjenje ove slike vrlo važan. Podsjetimo, Jović je u knjizi, među ostalim, pokušao interpretirati hrvatski referendum za neovisnost kao da je u osnovi bila riječ o izjašnjavanju za reformu federacije, koji je perfidno hrvatsko političko vodstvo, prevarivši narod, iskoristilo kako bi se odcijepilo od ostatka Jugoslavije. Na jednom mjestu Jović piše: „…mitovi možda daju iluziju da je društvo stabilno i da mu ne prijeti opasnost raspada, ali u stvarnosti je često potpuno suprotno. Kao što je u jednom svom izvrsnom eseju napisanom 1978. (Moć nemoćnih) objasnio Václav Havel činjenica da o svakom prazniku vlasnik kioska ili voćarne u izlog izlijepi parolu ‘Živjela komunistička partija Čehoslovačke’ nije značila da su svi u Čehoslovačkoj bili komunisti niti da su podržavali taj poredak, nego samo da su svi ponavljali mitove i rituale. Ali, bila je to kula od karata, koja se pokazala daleko slabijom i nestabilnijom od onih multietničkih i politički složenih društava na Zapadu u kojima je tabua bilo manje i u kojima se nije kažnjavalo kritičko evaluiranje ‘delikatnih tema’, kao što su ‘temelji državnosti’. Sloboda, a ne mitotvorstvo štiti i jača osjećaj domoljublja i privrženost pravnom poretku slobodne zemlje“ (Jović, 2017, 35).

Jović ovdje ne priziva Havela kako bi ukazao kako se primjerice u drugoj Jugoslaviji kažnjavalo „kritičko evaluiranje delikatnih tema“. Nasuprot tome on Havela, kao metaforu istočnoeuropskih disidenata uopće, poziva upomoć kako bi njime prokazao ono što vidi kao „mitotvorstvo“ i mitotvornu svijest u temeljima slobodne i demokratske države koja je „temelje svoje državnosti“ morala oružjem zaštititi od onih koji su imali nešto drukčije poimanje te iste državnosti. Havel kao simbol otpora nedemokratskom licu realsocijalizma postaje simbol otpora na slobodnim izborima izabranoj hrvatskoj vlasti i višestranačju, utoliko što je sustav o kojemu je riječ razvio neka obilježja koja se Joviću ne sviđaju. Na ovom mjestu zatvorili smo puni krug i uskoro ćemo se okrenuti Pandžićevoj knjizi. Od disidentskih praksisovaca koji nisu sigurni protiv čega se bune, a nisu baš sigurni niti da su disidenti, do najpoznatijeg istočnoeuropskog disidenta koji umjesto simbola otpora protiv represije komunizma postaje, izvučemo li krajnju konzekvencu iz Jovićevog retoričkog manevra, simbol otpora protiv višestranačja i demokracije.

Onaj tko bi želio pisati intelektualnu biografiju kojeg od samoproglašenih jugoslavenskih disidenata[5] mora odgovoriti na mnoga pitanja. Među ostalim, valja imati na umu kako se ne radi ni o kakvim „sofisticiranim buntovnicima“ kako je europske disidente nazvao američki povjesničar Henry Stuart Hughes u naslovu svoje knjige (Hughes, 1988). Nije riječ o intelektualcima koji su nakon 1956. ili 1968. ili 1971. ili čak 1980. odlučili prigušiti zapaljivu retoriku i svoje političko neslaganje preusmjeriti u naoko bezazlenije debate o (ne)učinkovitosti socijalističke birokracije, o ekologiji ili  npr. uništavanju urbanih pejzaža socijalističkom stanogradnjom. Nije riječ niti o tome da je socijalizam bio „mračno doba“ na čemu inzistira desnica. Ljudi su živjeli svoju svakodnevicu nesvjesni da se događa nešto neuobičajeno. Riječ je o tome kako su samima sebi objašnjavali mnogo toga u toj svakodnevici. Jesu li bili svjesni kad prelaze iz prostora slobode u totalitarnu logiku i obrnuto? Ovo se posebice odnosi na intelektualce, jer njihova misao ukoliko ne svjedoči o njihovu preispitivanju svakodnevice, naprosto je jalova.

Korčaginov(i) paradoks(i)

Na samom početku knjige Pandžić potanko rekonstruira put mladog člana SKOJ-a, Rudija Supeka i osvrćući se na jedno Supekovo naknadno svjedočanstvo uspoređuje entuzijastičnog omladinca s Pavelom Korčaginom, glavnim junakom socrealističkog klasika Kako se kalio čelik (Pandžić, 2024, 98). Supek se, naime, prisjetio kako je jednoj mladenačkoj simpatiji rekao kako mu je „revolucionarni rad“ važniji od nje. Poveznica s Korčaginom koji nema vremena za ljubav dok revolucija čeka nameće se sama. Pođimo malo putem raznolikih paradoksâ zagrebačkog Korčagina do kojih je Pandžića doveo životopis njegova junaka.

1940. Supek je u Parizu na studiju, ali i na „ilegalnom radu“. On i Pavao (Pajo) Wertheim posjećuju francuske fizičare Paula Langevina i Jacquesa Solomona kako bi se oboružali znanstvenim argumentima za obračun sa „zagrebačkim revizionistima“ (usp. Pandžić, 2024, 131). Ova rana epizoda, neovisno o tome je li Supek kontakte uspostavio po partijskoj direktivi (što je najvjerojatnije) ili po vlastitom nahođenju zapravo je znakovita za cijeli njegov životni i intelektualni put. Pokušaji da se pomire ideološka pravovjernost i znanstvenost ostat će obilježjem cijeloga njegovog života i karijere javnog intelektualca.

Nakon povratka u Jugoslaviju, Supek u osnovi biva odbačen od vlastite Partije. Kao bivši logoraš iz Buchenwalda sumnjiv je jugoslavenskim komunistima koji ipak imaju stanovitih spoznaja o tome kako je Buchenwaldom upravljano i o položaju svojevrsne „logorske aristokracije“ koji su uživali posebice komunisti. Odjek Dahauskih procesa okrznut će (indirektno) i Supeka. Riječ je, dakako, o držanju jugoslavenskih komunista u logorima uopće. Supek već tada pokazuje sklonost ka opetovanom iznošenju vlastitog životnog puta (usp. Pandžić, 2024, 213-217). Površnom bi se čitatelju učinilo kako je jednostavno riječ o odgovoru na neutemeljene optužbe i klevete kojima je cilj dokazati Supekovu podobnost za članstvo u Partiji, zaposlenje na Filozofskom fakultetu i slično. No, Pandžić stvari ne ostavlja na miru. Kronologija Supekova neprestana prepucavanja s njegovim napadačima otkriva mnogo o totalitarnom mentalitetu. Kao što zna svatko tko je čitao barem Koestlera, totalitarizam funkcionira na bazi presumpcije krivnje. Prije svega: ti si optužen  a to je već vrlo blisko tome da si zaista i kriv. Opravdavanje i borba za nevinost tek slijede. Međutim, Supek od te borbe ne odustaje. Čak i kad postane izvjesno da nema ozbiljnijih ugroza po njegov život ili profesionalni put, on se i dalje neprestano opravdava i brani. Rasvjetljuje i razjašnjava. Veliki Brat je posve pobijedio. Supek ga voli, čak i kada mu ovaj okreće leđa i pokazuje nezainteresiranost ili u konačnici ravnodušnost prema njegovu držanju u logoru. Buchenwald znači puno. To je simbolički kapital. Mnogo puta u kasnijim istupima Supeku će karakterizacija „logoraša iz Buchenwalda“ priskrbiti moralni kredibilitet za političke ocjene koje bude davao. Za razliku od, primjerice, Prima Levija, koji se baš zato što je bio bivši logoraš, grozio davanja moralnih sudova iz pozicije „bivšeg logoraša“, Supek takvih skrupula neće imati.

Supek se odlučuje za ulogu moralne vertikale. Čini se da je neuspješno primanje u Partiju kumovalo toj poziciji izopćenika koju je odlučio kreirati[6]. Pandžićevim riječima: „Zbog privrženosti vlastitim političkim stajalištima i dosljednosti pri njihovoj obrani, prema njegovim riječima, u drugoj je polovici 40-ih godina prošlog stoljeća bio predmet kritike različitih grupacija. Isprva ga napadaju ‘izbjeglice’ novouspostavljene komunističke Jugoslavije, a poslije rezolucije IB-a i ‘kominformistički elementi’“ (Pandžić, 2024, 219-220). Polako se pomalja „disident“. Nigdje nije kod kuće, iako je posve u suglasju s proklamiranim vrijednostima avangarde radničke klase. Kritika larpurlartizma, a time posredno i Krležina Ljubljanskog referata iz 1952. godine koju je Supek započeo u Pogledima trebala je biti kruna njegova projekta vlastitog disidentskog samoosmišljavanja (usp. Pandžić, 2024, 252-259). Prvo, pokazao bi vlastitu ideološku pravovjernost. Drugo, demonstrirao bi hrabrost i integritet napadajući Vrhovnog Arbitra kojemu se podilazilo i kao treće s obzirom da bi u svojem istupanju bio usamljen, priskrbio bi si auru čuvara revolucije, svojevrsnog proroka. Međutim, slično kao i Miloš Žanko istupom o Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskog jezika, Supek je zaboravio provjeriti otkuda vjetar puše. A upravo u tom trenu je zapuhao blagi zapadnjak. Krležin referat zapravo je predstavljao pledoaje za modifikaciju ideološke paradigme s blagoslovom vrhuške. Supek je promašio.

Glede Supekovih zasluga za „utemeljenje“ jugoslavenske sociologije, Pandžić je i opet oprezan i suzdržan: „Sociolozi preuzimaju ulogu marksističkih kritičara ideologije. Iako je kritika ideologije u znanosti najbolje prakticirana upravo prikupljanjem i analizom empirije kojom se ideološke tvrdnje mogu opovrgnuti, ovdje je slika izokrenuta jer sociologija djeluje unutar marksističkog okvira, unaprijed se vodeći zadanim marksističkim rječnikom, te istraživačkim interesima, i to na socijalističkom ‘terenu’“ (Pandžić, 2024, 289). Nevolja je s marksizmom što se ne može zadovoljiti ničime manjim od mišljenja totaliteta, a to je, dakako, po znanost pogubno. Preuzeti misaoni okvir već unaprijed određuje zaključke do kojih treba doći. Nimalo slučajno i nimalo originalno: kao i u katoličkoj dogmatici. Empirija može eventualno biti smetnja. Analizirajući Supekov misaoni kontinuitet, ali ga smještajući i u šire okvire praksisovske grupe, Pandžić daje sljedeću ocjenu: „S kritikom usmjerenom neprikladnom slijeđenju ‘izvornih’ socijalističkih načela, praksisovci su u biti još od prve polovice 60-ih godina prošlog stoljeća predstavljali svojevrsnu intelektualnu lijevu frakciju, ali, ironično, ne vlastitom krivnjom jer su se prema periodičkim obratima partijske linije našli u oporbi. Unatoč određenom neslaganju s rezultatima tekuće politike, temeljne dogme sustava i državno jedinstvo Supek i praksisovci nikada nisu dovodili u pitanje“ (Pandžić, 2024, 315).

Tko god je čitao Orwella, sjetit će se da prošlost u totalitarnom sustavu nikad nije izvjesna, već se mijenja iz dana u dan ovisno o potrebama režima. Budućnost je, doduše, svima poznata i apsolutno izvjesna. Njezin neminovni dolazak i njezinu poželjnost nije uputno propitivati. Pojedincu ostaje jedino sadašnjost da se u njoj pokuša „skućiti“ onako kako može. Praksisovski položaj „lijeve opozicije“ zapravo spletom okolnosti zrcali narav jugoslavenskog sustava. Kao dodatna ilustracija mogao bi poslužiti nezaboravni početak Kunderine Knjige smijeha i zaborava u kojemu je opisana fotografija na kojoj Klement Gottwald i Vladimír Clementis stoje na balkonu. Clementis dodaje Gottwaldu šubaru jer je hladno. Međutim, koju godinu nakon fotografiranja kada Clementis pada u političku nemilost, on potiho nestaje s fotografije. Ostaje samo kapa na Gottwaldovoj glavi kao podsjetnik na Clementisa. I to samo onima koji znaju. No dokad će znanje preživjeti u svijetu bez prava na sjećanje? Bledski sastanak 1960. i odbacivanje teorije odraza su kapa na Gottwaldovoj glavi. Označavanje praksisovaca kao „lijeve opozicije“ su Clementisovo iščeznuće. S tom razlikom da proces retuširanja nije posve uspio. Ostali su „pozdravni telegrami“, razotkrivanja fašizma inherentnog demokratskom sustavu, neka bolja prošlost i odvažno pričanje viceva u automobilu… kao mrlje na fotografiji.

Na kraju: zaključak. Ovaj kratki esej nije imao namjeru iscrpiti teme koje je otvorio Pandžićev opširni rukopis. Uistinu ih nije uspio niti zagrebati. Želja je bila samo provocirati daljnju raspravu i ukazati na tek jednu osobinu Pandžićeve knjige zbog koje je smatram paradigmatskom. Buduća intelektualna istraživanja jugoslavenske inteligencije i lijeve (ili bilo kakve druge) opozicije, neće moći zaobići njegov rad i zaključke do kojih je došao. Jedan od najvećih doprinosa Pandžićevog djela, čini mi se, u tome je da nas navede na to da ubuduće budemo oprezni s etiketom disidenta kada je poželimo primijeniti na povijest druge Jugoslavije. Mogli bismo doduše istaknuti Supekovu bliskost autorima Frankfurtske škole (što je Pandžić u knjizi uostalom i učinio, pažljivo to demonstrirajući). Ukoliko su bili kritični prema sustavu, na um pada Marcuseova kritika sovjetskog marksizma (vidi Marcuse, 1983). Imajući na umu Istočnu Europu, kao još jedan parnjak Supeku i društvu nameću se Rudolf Bahro (vidi Bahro, 1981) ili Wolfgang Harich[7]. Riječ je, dakako, o disidentima s ljevice i njihov su položaj, kao i značaj u hladnoratovskoj Europi bili bitno drukčiji od npr. Havelovoga ili Michnikovog. Josipu Pandžiću u zaslugu ide što je napisao prvu post-totalitarnu intelektualnu biografiju nekog jugoslavenskog intelektualca iz praksisovskog kruga i otvorio cijeli niz pitanja vezanih uz narav jugoslavenske disidencije. Kao prilog intelektualnoj povijesti ona je već sada nezaobilazna. Put je otvoren, a ljestvica postavljena. Novi doprinosi će, nadam(o) se uslijediti.

Reference:

Bahro, R. (1981) Alternativa: kritika realnog socijalizma. Preveo Drago Dujmić. Zagreb: Globus.

Goldfarb, J.C. (1989) Beyond Glasnost: The Post-Totalitarian Mind. Chicago i London: The University of Chicago Press.

Haraszti, M. (1988) The Velvet Prison: Artists Under State Socialism. Preveli Katalin i Stephen Landesmann uz pomoć Stevea Wessermana. London: I.B. Tauris & Co Ltd.

Hockenos, P. (1993) Free to Hate: The Rise of the Right in Post-Communist Eastern Europe. New York: Routledge.

Hughes, Stuart H. (1988) Sophisticated Rebels: The Political Culture of European Dissent, 1968-1987. Cambridge i London: Harvard University Press.

Jović, D. (2017) Rat i mit: politika identiteta u suvremenoj Hrvatskoj. Zagreb: Fraktura.

Judt, T. (2005) Postwar: A History of Europe Since 1945. London: William Heinemann.

Koštunica, V., i Čavoški, K. (1983) Stranački pluralizam ili monizam: društveni pokreti i politički sistem u Jugoslaviji 1944.-1949. Beograd: Univerzitet u Beogradu – Institut društvenih nauka – Centar za filozofiju i društvenu teoriju.

Kuvačić, I. (2008) Sjećanja. Zagreb: Razlog.

Marcuse, H. (1983) Sovjetski marksizam: kritička analiza. Preveo Gvozden Flego. Zagreb: Globus.

Pandžić, J. (2024) Ikona jedne ideologije: život i djelo Rudija Supeka. Zagreb: Školska knjiga.

Sesardić, N. (2022) Konsenzus bez pokrića. Zagreb: Školska knjiga.

Zelikow, P. i Rice, C. (1996) Germany Unified and Europe Transformed: A Study in Statecraft. Cambridge i London: Harvard University Press.

[1] U diktaturi proletarijata štrajk tako nije moguć, jer bi proizlazilo da radnici štrajkaju protiv samih sebe i protiv vlastitih interesa. Stoga su se štrajkovi nazivali obustavama rada, da spomenemo taj, domaćem čitatelju zasigurno najpoznatiji primjer.

[2] Sovjetsko vodstvo dezorijentirano brzinom događaja u Europi i sve izglednijim ponovnim ujedinjenjem Njemačke obraća se 1990. Amerikancima potičući ih da „se pridruže zajedničkim naporima u djelovanju protiv porasta ‘smeđe’ opasnosti koja prati proces približavanja između dvije njemačke države“ (Zelikow & Rice, 1996, 156). Depeša je dostavljana 27. siječnja 1990. godine, baš u trenutku kad je Busheva administracija prihvativši da je ujedinjenje neminovno i to u puno kraćem vremenskom okviru od izvorno planiranog, odlučila i sama sudjelovati u ubrzanju tog procesa. Ako Kohlova Njemačka nije izbjegla pokušaju diskreditacije uskrsnućem totalitarne aveti, kakve je uopće šanse mogla imati Hrvatska? Amerikanci su depešu proslijedili Nijemcima, ali se nisu zamarali odgovaranjem.

[3] Ovime se ne želi reći kako u vremenu nakon ’89. nekadašnja Istočna Europa nije zabilježila porast desnog ekstremizma. Standardno djelo sa obiljem fenomenološkog materijala za rane devedesete i neposredno postkomunističko razdoblje je Hockenos, 1993.  Međutim, Hockenosov tmurni kompendij povremeno zapada u posvemašnji fatalizam i kao da podcjenjuje demokratske mehanizme kojima bi se društva o kojima piše (u rasponu od Njemačke, do Mađarske, Rumunjske ili Češke) mogla obraniti od prijetnji. 31 godinu nakon njegove knjige europske se demokracije vrlo dobro drže, a pojave desnog ekstremizma, iako većini nas uznemirujuće, sastavni su dio demokracije i otvorenog društva. Valjalo bi se vratiti Platonu i prisjetiti se kako je najveća mana demokracije to što može samu sebe „izbaciti kroz prozor“.

[4] Postoji još jedan potencijalni motiv za ove optužbe u jugoslavenskom, odnosno hrvatskom kontekstu. Prepoznala su ga i artikulirala dvojica autora još 1983. godine: „Drugim rečima, nema građanskog mira i sigurnosti a time i socijalizma, ukoliko ima više stranaka, što se praktično svodi na izbor između višestranačkog sistema i građanskog rata. Kako se uz to ova mogućnost osnivanja drugih stranaka pored jedne vladajuće temelji na ustavnoj slobodi mišljenja i udruživanja kao opštem i jednakom pravu, na sličan način moglo bi se izreći i sledeće upozorenje: ili će biti građanskog mira bez slobode, ili će biti slobode bez građanskog mira i sigurnosti, pošto nekontrolisana sloboda mišljenja i udruživanja nužno dovodi do uspostavljanja višestranačkog sistema, a onaj opet do građanskog rata i kontrarevolucije“ (Koštunica i Čavoški, 1983, 164). Uz samozadovoljnu proklamaciju o rješavanju nacionalnog pitanja, ovo je zapravo srž jugoslavenske sinteze. S obzirom da spomenute optužbe u Hrvatskoj iznose mahom intelektualci lijeve provenijencije, može se pretpostaviti kako su oni internalizirali pretpostavke spomenute sinteze. Zbog naučenog refleksa, bilo je lako vidjeti događaje 90-ih kao obistinjenje opisane dileme, umjesto da se prepozna kako je pravi krivac um zarobljen ideološkim konstruktom, svojevrsni strah od slobode. Sinteza jednostavno nije mogla podnijeti višestranačje i slobodu, a više od četiri desetljeća njezine neupitne dominacije prikrili su stvarne probleme federacije.

[5] Opseg i nakane ovog teksta nadišla bi rasprava o tome jesu li u Jugoslaviji postojali politički disidenti i tko su (ako su postojali) oni bili ili zašto ih (ako nisu postojali) nije bilo. Svakako na um padaju imena Milovana Đilasa, Mihajla Mihajlova i Vlade Gotovca koji bi se uistinu, možda i jedini među svim potencijalnim kandidatima, mogli proglasiti disidentima u onom smislu na koji najčešće mislimo kada govorimo o Adamu Michniku, Havelu, Geremeku, braći Medvedev, Solženicinu, Miloszu, Saharovu i drugima. Međutim, ovdje mi je posebno stalo do kategorije samoproglašenih disidenata, kakav je bio i sam Rudi Supek, a što Pandžić pažljivo dokumentira. Svim je praksisovcima uopće svojstveno hvaljenje vlastitim „disidentstvom“ i problemima s vlašću. Očito nitko ne želi biti proglašen antidemokratom, totalitaristom i tomu slično, pa svi inzistiraju barem na participaciji u nekoj od Miloszevih vrsta ketmana. Jedan zoran primjer nalazi se u već spominjanim Sjećanjima Ive Kuvačića. Kuvačić, naime, prepričava povratak autom s Korčule u Zagreb u društvu Milana Kangrge i dvojice neimenovanih asistenata. Putem se društvo opustilo i počeli su se pričati politički vicevi. Nakon vica komentira se koliko bi godina zatvora mogao vrijediti koji od viceva. U nekom trenutku putnici nailaze na Titovu kolonu, a Kangrga ubacuje kako se u koloni nalazi vozilo opremljeno prislušnim uređajima koje čuje što se priča u svakom autu koji se koloni približi. Jednome od asistenata ovo je vrlo neugodno, a ostali to kasnije koriste kao povod za daljnju šalu na njegov račun. Vidi: Kuvačić, 2008, 116-118. Mnogo toga ovdje danas se doima teško shvatljivim. Prvo je Kuvačićeva potreba da u memoarima objavljenima nekoliko desetljeća nakon događaja uopće i opisuje nešto toliko banalno. Nije li, više nego kao ilustraciju vremena, pokušavao napomenuti kako su i on i Kangrga znali imati svoje „subverzivne trenutke“? Ostavljajući po strani hrabrost potrebnu da se u autu, u blago alkoholiziranom stanju pričaju politički vicevi, zanimljivo je da je za Kuvačića to ostalo vrijednim spomena. S druge strane, imajući na umu da su u Jugoslaviji ljudi zaista sjedili u zatvorima za slične prijestupe, ismijavanje mladog i usplahirenog asistenta se doima uistinu neprilagođenim ili barem socijalno neosjetljivim. Kuvačićevo svjedočanstvo tako je višestruko paradoksalno i zapravo simptomatično za fenomen o kojemu raspravljamo. S jedne strane, u intimnom krugu je sklon dovođenju u pitanje onoga što afirmira svojim radom. S druge, ne smatra da je postojao istinski rizik u onome što je činio – stoga zadirkivanje mladog kolege. A treće, desetljećima nakon toga mu je stalo do te, po njegovu priznanju nebitne epizode, toliko da je uključi u rekapitulaciju vlastitog života. Ne postaje se disidentom pričajući viceve u autu ili zato što si načuo da je neki partsek nešto prigovorio metodologiji tvoje posljednje knjige. Istinski disidenti su u pravilu bili veći stručnjaci za procjenu kakvoće zatvorskih slamnjača, nego za mišljenje revolucije i pozdravne telegrame, kao što je možda dok je bio živ mogao potvrditi Vlado Gotovac.

[6] Možda bi ovdje trebalo razjasniti kako ne mislim (a siguran sam da niti Pandžić to ne misli) da se nužno radilo o svjesnoj Supekovoj odluci da sebe „brendira“ kao disidenta. Ono što želim reći jest to da su date okolnosti Supeku dale određeni izbor. Odlučivši sebe prikazati na način na koji je to činio, a koji ću ukratko slijedeći Pandžića, ovdje skicirati, on zapravo jest sebe „proizveo“ kao disidenta. Da je npr. odabrao šutnju ili da je odgovarao strukturirajući vlastitu životnu pripovijest na neki drugi način – vjerojatno bi i konačni rezultat bio donekle drukčiji.

[7] O ovome kratko vidi Judt, 2005, 573-574.