Europa je desetljećima živjela u uvjerenju da je geopolitika pitanje prošlosti. Kao da je s krajem hladnog rata povijest prestala biti prostor sukoba, a postala administrativni problem koji se rješava procedurama, fondovima i deklaracijama. Rat je, vjerovalo se, izgnan s kontinenta, granice su postale tehnička činjenica, a sila je prepuštena arhivima. U tom komforu Europa je izgradila složen sustav upravljanja, ali je istodobno izgubila osjetljivost za ono što taj sustav zapravo drži na okupu: ne pravila, ne procedure i ne deklaracije, nego jamstvo da njihovo kršenje ima posljedice.
Ako Grenland označava pukotinu, onda nije presudno hoće li se ona ikada materijalizirati u stvarnom teritorijalnom činu. Presudno je to što je izgovorena bez posljedica. Savezništvo koje se još jučer podrazumijevalo danas se relativizira jednom izjavom, jednim testiranjem granica reakcije. U tom smislu Grenland nije presedan zato što je radikalan, nego zato što je trivijalan. Ne dolazi s velikim ideološkim opravdanjem, ne traži ratnu retoriku ni moralni alibi. Nudi se kao tehničko pitanje interesa. A u svijetu u kojem se teritorij ponovno svodi na interes, pravila ne nestaju spektakularno, ona jednostavno prestaju biti relevantna.
Grenland je autonomni teritorij unutar Kraljevine Danske, s vlastitim stanovništvom, političkim institucijama i pravom da sam odlučuje o svojoj budućnosti. Njegov značaj u međunarodnim odnosima proizlazi iz strateškog položaja, prirodnih resursa i vojne važnosti u arktičkom prostoru. Upravo zato je postao predmet interesa velikih sila. Problem nastaje onoga trenutka kada se o takvom teritoriju počne govoriti kao o objektu pregovora između država, mimo volje zajednice koja na njemu živi i mimo savezništava koja su dosad jamčila stabilnost. Tada pitanje Grenlanda prestaje biti regionalno i postaje presedan za svijet u kojem se teritorij ponovno tretira kao roba.
Grenland je zato manje geografsko, a više simboličko pitanje. On ne otvara raspravu o Arktiku, resursima ili strategiji velikih sila, nego o tome koliko je stabilan okvir u kojem Europa postoji. Jer ako se teritorij može dovesti u pitanje bez obzira na savezništva, onda se mora postaviti jednostavno, ali duboko neugodno pitanje: postoji li Europa kao politička zajednica ili tek kao birokratski prostor u kojem se nada da će se sukobi rješavati negdje drugdje?
Dosadašnji europski odgovor bio je očekivan, oprezan, proceduralan, deklarativan. Izražena je zabrinutost, pozvano je na dijalog, potvrđeni su principi. No ono što izostaje jest politička artikulacija. Ne moralna osuda, nego odgovor na pitanje što Europa jest kada prestane postojati vanjsko jamstvo koje je desetljećima amortiziralo njezinu unutarnju neodlučnost. Jer Europa je dugo mogla biti nedorečena upravo zato što nije morala biti odlučna. Dok je sigurnost bila podrazumijevana, politika se mogla svesti na upravljanje.
Problem nastaje u trenutku kada se to podrazumijevanje počne lomiti. U svijetu u kojem jamstva slabe, u kojem se savezništva sve češće tretiraju kao transakcije, Europa više ne može izbjeći pitanje političke odgovornosti. Politička zajednica ne nastaje iz pravilnika sastavljenih u briselskim uredima, nego iz svijesti da se dijeli sudbina. A sudbina uključuje rizik, konflikt i spremnost da se plati cijena odluke. Upravo to Europa desetljećima izbjegava, skrivajući se iza jezika neutralnosti i procedure.
No ta europska dilema ima vrlo različite posljedice ovisno o veličini i položaju država koje je čine. Dok velike države mogu kalkulirati, vagati i kupovati vrijeme, male države nemaju taj luksuz. Za njih se promjena poretka ne događa u teoriji, nego u geografiji. Neutralnost prestaje biti stav, a postaje praznina. Ideološki izbori prestaju biti simbolički, a postaju strateški.
U tom smislu, pitanje Grenlanda za male države nije egzotična vanjskopolitička tema, nego signal. Signal da se pravila, na kojima su gradile svoju sigurnost, ponovno dovode u pitanje. A kada se pravila relativiziraju, male države prve osjećaju posljedice, jer nemaju kapacitet nadomjestiti pravo silom.
Iz te perspektive posebno je indikativno koliko je hrvatski javni prostor tih po ovom pitanju. Rasprava gotovo da ne postoji. Postoje formalne izjave, postoji izražena potpora saveznicima, postoji načelno pozivanje na pravo naroda na samoodređenje. No izostaje ono ključno, političko promišljanje o tome što ovakvi presedani znače za Hrvatsku u svijetu u kojem se poredak mijenja. Ta tišina nije znak nezainteresiranosti, nego nelagode.
Hrvatska nije bilo kakva država. Njezina politička egzistencija počiva na vrlo konkretnim načelima: na priznanju granica, na pravu zajednice da odlučuje o sebi, na međunarodnom okviru koji je njezinu državnost učinio stvarnom. U tom smislu, svako relativiziranje tih načela drugdje, bez obzira na geografski ili politički kontekst, vraća se Hrvatskoj kao pitanje vlastite dosljednosti. Podržati ili prešutno tolerirati logiku prema kojoj se teritorij može uzeti bez volje onih koji na njemu žive znači dovesti u pitanje vlastitu legitimaciju. To nije moralna dilema, nego strukturalna.
Zato se u hrvatskom političkom prostoru osjeća oprez. S jedne strane, postoji instinktivna sklonost snažnim figurama i jeziku odlučnosti, koji se često percipira kao realizam. S druge strane, postoji svijest da se takav jezik vrlo brzo sudara s temeljem na kojem Hrvatska stoji. Ta napetost proizvodi šutnju. Ne zato što nema mišljenja, nego zato što bi njihovo izgovaranje razotkrilo proturječja koja se radije drže potisnutima.
Drugi dio političkog spektra, pak, često se povlači u uvjerenje da se takva pitanja rješavaju izvan domašaja malih država. To uvjerenje ima dugu tradiciju i često se predstavlja kao pragmatično. No u svijetu koji se fragmentira, povlačenje iz rasprave nije neutralno. Ono znači prepuštanje vlastite pozicije drugima. Mala država koja se odrekne artikulacije vlastitih interesa obično završi kao objekt tuđih.
U tom kontekstu postaje jasno da problem Hrvatske nije u izboru „prave“ ideologije, nego u razumijevanju vlastite pozicije. Male države ne mogu graditi politiku na logici sile jer silu nemaju. Ne mogu se osloniti na povijesne narative, jer su povijesni narativi uvijek selektivni i često okrenuti protiv onih koji su slabiji. Ne mogu ni romantizirati sukob jer u sukobu uvijek gube više nego što dobivaju. Njihov prostor djelovanja nalazi se drugdje, u inzistiranju na okvirima koji ograničavaju samovolju jačih.
Iz te perspektive postaje nevažno kako se taj okvir naziva. Važno je što on omogućuje. Omogućuje da granice nisu predmet pregovora u kojem sudjeluju samo moćni. Omogućuje da volja zajednice nije smetnja interesima, nego polazna točka. Omogućuje da sigurnost ne ovisi o lojalnosti pojedincima ili trenutačnim raspoloženjima, nego o pravilima koja vrijede i kada su neugodna. Za Hrvatsku, to nije apstraktna vrijednost, nego preduvjet opstanka.
Zato je svako ideološko svrstavanje koje implicira toleranciju prema logici sile za Hrvatsku rizično, bez obzira s koje strane dolazi. Ne zato što je ideologija sama po sebi pogrešna, nego zato što mala država ne može priuštiti luksuz politike koja pretpostavlja da su granice uvijek stabilne, a savezništva uvijek čvrsta. Povijest ovog prostora previše je puta pokazala koliko brzo se takve pretpostavke raspadaju.
Grenland, u tom smislu, nije prijetnja. On je ogledalo. U njemu Europa vidi koliko je dugo živjela na posuđenom jamstvu. U njemu male države vide koliko se brzo pravila, na kojima su gradile sigurnost, mogu pretvoriti u uvjetne rečenice. A u njemu Hrvatska vidi vlastitu šutnju, onu šutnju koja nastaje kada politika instinktivno osjeti da se tlo pomiče, ali još nema hrabrosti priznati da se pomiču i temelji.
Ta šutnja nije slučajna. Ona je posljedica svijeta u kojem se predugo vjerovalo da se povijest može trajno držati pod nadzorom procedura. No povijest se uvijek vraća onamo gdje osjeti slabost. Ne zato što je zla, nego zato što je ravnodušna. I zato Grenland nije upozorenje koje dolazi s periferije, nego podsjetnik koji dolazi iz središta, poredak traje samo dok postoji volja da se brani, a pravo vrijedi samo dok netko inzistira da vrijedi i onda kada je neugodno.
Možda je upravo u toj nelagodi skrivena prilika. Ne u zauzimanju strana u sukobima velikih, nego u jasnom i trezvenom razumijevanju vlastite mjere. Hrvatska ne mora biti glasna da bi bila primijećena, niti agresivna da bi bila shvaćena ozbiljno. Ali mora biti nepokolebljiva u jednome: u obrani načela bez kojih ne bi postojala. Ne zato što su ta načela uzvišena, nego zato što su krhka. A krhke stvari opstaju samo ako se oko njih postavi granica.
U vremenu u kojem se sila ponovno vraća u politički rječnik, možda je najradikalniji čin odbiti govoriti njezinim jezikom. Ne iz slabosti, nego iz svijesti da male zajednice nemaju rezervni prostor za pogreške. To ne znači povlačenje, niti moralnu nadmoć. To znači ustrajnost. Ustrajnost u ponavljanju da teritorij nije roba, da savezništva nisu ugovori na određeno vrijeme, i da sigurnost ne nastaje iz improvizacije, nego iz dosljednosti.
Takva pozicija rijetko donosi aplauz. Ne nudi brze pobjede, ni jednostavne parole. Ali ima jednu prednost koju male države ne smiju izgubiti, pamćenje. Pamćenje vlastitog nastanka. Pamćenje cijene koja se plaća kada pravila prestanu vrijediti. Pamćenje činjenice da se suverenitet ne gubi u jednom činu, nego u nizu šutnji.
Ako se Grenland promatra samo kao još jedna vijest iz svijeta, tada se propušta njegova stvarna poruka. A ta poruka nije da se svijet raspada, nego da se preslaguje. I da u tom preslagivanju više nije dovoljno nadati se da će se pravila sama obraniti. Ona se brane samo ako postoje oni kojima su nužna.
Za Hrvatsku, to nije pitanje identiteta. To je pitanje opstanka.
