Matija Jakšeković: Profesionalni aktivizam i proizvodnja neprijatelja

Hrvatska verzija kulturnog rasjeda

Ovaj tekst nastao je kao reakcija na prosvjedni marš „Ujedinjeni protiv fašizma“, koji je proteklih dana u Zagrebu i još nekoliko gradova okupio tisuće ljudi, ali i izazvao niz manjih sukoba s kontraprosvjednicima. Ono što je, barem deklarativno, trebalo biti okupljanje protiv totalitarnih ideologija pretvorilo se u vizualni i retorički kaos. Mahanje zastavama SFRJ, paradiranje simbolima koji s antifašizmom imaju tek sentimentalnu vezu te čitava paleta parola koje su se kretale od anarhističkih fantazija do potpuno šizofrenih napisa koji nisu bili ni političke poruke ni povijesno jasne reference.

Sve skupa ostavilo je dojam da gledamo ideološki performans, kolaž tuđih simbola, tuđih borbi i tuđih imaginarnih neprijatelja. A najzanimljivije je bilo to što se tijekom prosvjeda moglo vidjeti gotovo sve, osim realnog, artikuliranog odgovora na pitanje: protiv čega se točno prosvjeduje? Protiv stvarnih fašista? Ako da, tko su oni? Protiv političkih stranaka koje zagovaraju totalitarizam i, ako da, koje su to stranke? Ili protiv nedefiniranog „ustašluka“ koji se povremeno aktivira samo kao medijska fantazma i odgovor na ideološko ludilo koje dolazi sa suprotne strane političkog spektra? Odgovora nije bilo, već smo mogli vidjeti pozu. I upravo je ta poza razlog nastanka ovog teksta.

Jer Hrvatska, htjeli mi to ili ne, igra ulogu bojišta u tuđem kulturnom ratu, u ratu koji nije naš, u ratu koji ne razumijemo i u ratu koji dolazi iz zemlje s posve drukčijim povijesnim kontekstom. Ako želimo shvatiti kako smo došli u situaciju da se pod „antifašizmom“ švercaju sve moguće teorijske konstrukcije, identitetske borbe i emocionalne dramaturgije uglavnom uvoznog sadržaja – moramo krenuti od početka, a početak nije u Zagrebu, niti u Hrvatskoj. Početak je u Americi, točnije Sjedinjenim američkim državama sredinom 20. stoljeća, u društvu koje je proizvelo emocionalni, kulturološki i ideološki model koji se danas preslikava na cijeli Zapad. Tek kad razumijemo odakle sve dolazi, možemo razumjeti i zašto se sve slijeva baš na naša leđa, i kako iz toga uopće izaći.

***

Da bismo razumjeli kako su današnji kulturni ratovi uopće nastali, moramo se vratiti mnogo dalje od suvremene politike. Današnja ideološka preosjetljivost, moralna panika i identitetska raslojenost ne mogu se objasniti samo današnjim fenomenima, oni su proizvod dubokih socioloških i kulturoloških procesa koji su započeli u Americi sredinom 20. stoljeća. To je vrijeme kada se rađa nešto jedinstveno, društvo izgrađeno na iluziji potpunog izbjegavanja rizika, a to društvo je stvorio ni više, ni manje nego „Američki san“. Nakon Drugog svjetskog rata, SAD je ušao u razdoblje ogromnog ekonomskog i natalitetnog buma, što je između ostaloga rezultiralo ekspanzijom gradova oko kojih su nicali beskrajni nizovi predgrađa, kuće s dvorištima, dvostruke garaže, čvrsta nuklearna obitelj s dvoje djece, strogo podijeljene rodne uloge. Muškarac je zarađivao. Žena je bila domaćica. Djeca su bila projekt, čuvala su se kao muzejski eksponati od opasnosti, boli, rizika, frustracije, neuspjeha.

Američko predgrađe nije bio životni prostor, to je bio je ideološki inkubator sigurnosti. Djeca su rasla, bez rizika, ali i bez proširene obitelji kao amortizera životnih udara, bez organske susjedske zajednice koja prenosi iskustvo, bez spontanosti ulice, bez nužnosti snalaženja, bez izazova i frustracija, uvijek pod nadzorom, uvijek u izoliranom mjehuru kontrole. Predgrađe je djecu odgajalo kao krhka bića, ne iz loše namjere, nego zato što je savršena sigurnost postala moralni ideal Američkog sna. Stvorena je prva generacija koja je rasla uz ideju da bi život trebao biti „bezbolan“. Zaštita je postala odgovornost, a izloženost realnosti – potencijalno zlostavljanje. Kad se na tu generaciju spustio rat u Vijetnamu, a na ulice provalila nova glazba, seksualna revolucija i psihodelija – mjehur se raspao. Pojavila se kontrakultura, pojavio se Hippie pokret kao alternativa.

Djeca cvijeća su bježala iz predgrađa kao iz zatvora. Hippieji su htjeli živjeti, ne simulirati život, zato su rušili ono što su trebali naslijediti. odbacivali sve što se od njih očekivalo, stabilnost, poslušnost, karijeru, čistoću, kontrolu nad emocijama, idealiziranu obiteljsku idilu koju su trebali nastaviti živjeti. Hippieji nisu završavali fakultete, ulazili u institucije, gradili znanstvene karijere, oni su završili kao radnička klasa, ali iza njih je ostala ideja, ideja o revoltu. Ono što je taj pokret kao sociološki fenomen tog vremena ostavio iza sebe nije bila struktura, nego atmosfera, duhovni nemir, bunt protiv sterilnosti, nepovjerenje u autoritet, ideja „revolta protiv sustava“, odbacivanje tradicionalnih rodnih uloga, sve ono što će treći val feminizma kasnije kodificirati kao borbu protiv „patrijarhata“. Treći val feminizma, a kasnije queer teorija, postkolonijalna teorija i identitetski aktivizam, samo su intelektualno artikulirali ono što je kontrakultura emocionalno eruptirala. Hippieji su samo spalili most prema predgrađu iz kojega su pobjegli i to je bio njihov cilj. Hippie pokret nije stvorio novu ideologiju, ali je stvorio emocionalni predložak.

Masovni bunt 1960-ih i 1970-ih nije se zaustavio na kontrakulturi. On se proširio na najvažnije emancipacijske pokrete u modernoj povijesti: pokret za građanska prava crnaca – koji je stariji, ali tada postaje moralni temelj nacije, drugi val feminizma, koji ženama otvara pristup obrazovanju, karijeri i autonomiji, prvi val gay pokreta, koji je u suštini bio borba za elementarno dostojanstvo. Svi ti pokreti bili su opravdani, povijesno i društveno nužni, no pojavio se paradoks – kada neki aktivistički pokret ostvari svoj cilj, tada se gubi njegov smisao i bilo bi logično da se s vremenom ugasi, ali tu dolazimo do problema, jer ti pokreti su s jedne strane imali plemeniti cilj borbe za potlačene i marginalizirane i njihova prava i dostojanstvo, a s druge strane izrodili su cijeli niz ljudi koji su na krilima tih pokreta izgradili svoje profesionalne aktivističke karijere pa bi i gašenje tih pokreta ugrozilo njihov identitet i društvenu moć, kao i financijske interese. Tu se zapravo nešto što je trebalo biti tek crtica u povijesti počinje pretvarati u izvozni aktivistički proizvod koji je danas metastazirao po cijelom zapadnom svijetu.

Sjedinjene Američke Države nisu jedine koje su imale pokrete za ljudska prava. Europa je imale svoje revolucije i svoje emancipacije, radničke borbe, crkvene reforme, studentske pokrete, borbu protiv kolonijalizma, sindikalne pobune, masovne demokratske tranzicije. Latinska Amerika imala je svoje socijalne ustanke. Afrika je vodila ratove za dekolonizaciju. Azija je proživjela cikluse modernizacije, pobuna i političkih prevrata, ali nigdje u svijetu aktivizam nije pao na tako plodno tlo kao u SAD-u gdje se provukao kroz dva specifična elementa:

1. Masovnu kulturu sigurnosti – predgrađa su stvorila psihologiju koja vjeruje da je svaki oblik nelagode moralna greška društva. To je kulturološka podloga bez koje moderni aktivizam ne može funkcionirati.
2. Akademiju gladnu moralne misije – američka sveučilišta su golemi, samostalni, financijski moćni sustavi koji trebaju „etiku“, „angažman“ i „svrhu“ jednako koliko i znanje. Emancipacijski aktivizam im je dao upravo to: Misiju.

U Europi sveučilišta nisu imala taj emocionalni prostor, bila su hladnija, starija, vezana uz tradiciju. Američka su bila modernija, fluidnija, otvorenija za utjecaje. No dok je pola Europe već nosilo fizičke i psihološke ožiljke totalitarnih režima koji ju je pregazili, a tvrdi komunizam je već uzeo svoj danak u SSSR-u, marksizam kao njegova filozofska podloga kod američkih akademika-aktivista izgledao je kao savršena platforma za razvoj njihovih aktivističkih karijera te ga je američka akademija prihvatila prešutno kao, teoriju, estetiku, kritički alat i moralni okvir. Odjednom je postalo popularno i poželjno biti marksist. Iako su na američkim sveučilištima tog vremena postojali autentično marksistički pokreti koji su bili vrlo jasni u artikulaciji i izravni u svojim stavovima, prevladao je marksizam intelektualne elite koja je koristila marksističku filozofiju za potrebe dekonstrukcije političkih, socio-ekonomskih i kulturoloških sustava koji su, prema njihovu mišljenju, počivali na vječitoj nejednakosti, opresiji prema manjinama, privilegijima bogatih, a na štetu siromašnih, odnosno radničke klase za koju su se deklarativno zauzimali, iako su se u stvarnosti držali distancirano i promatrali tu istu radničku klasu s visokih akademskih pozicija. U takvoj atmosferi uspostavljen je novi vrijednosni sustav koji počiva na relativiziranju svega, od samog jezika u čijem konstruktu su se pokušavali identificirati elementi opresije, homofobije, seksizma i sl., pa sve do negiranja bioloških činjenica, koje će kasnije postati ono što danas poznajemo kao rodne ideologije, u kojima se relativizira i sam rod, odnosno spol. Drugim riječima, američka akademska elita koristila je marksizam za svoje ideološke ciljeve. Američki intelektualci tog vremena čitali su Marxa kao da čitaju Rimbauda, kao simbol otpora, kao književnu poemu o jednakosti, kao ideju koja oslobađa, a ne kao ideologiju koja porobljuje cijele nacije. Zato je djelovao sigurnim, bio je to marksizam bez Stasija, bez Gulaga, bez logora, bez gladi, bez zatvaranja i ubijanja milijuna ljudi. To ga je učinilo savršenom podlogom za razvoj identitetske politike – dovoljno je radikalan da zvuči moralno snažno, ali dovoljno apstraktan da nikoga ne ugrozi.

U drugim je dijelovima svijeta aktivizam bio opasan, ilegalan, krvav, represivno gušen, dakle vezan uz realne opasnosti, ne simboličke. U isto vrijeme američki aktivizam bio je siguran, kulturno prestižan, intelektualno proslavljen, financijski održiv, medijski podržan, institucionaliziran. I to je razlika koja objašnjava zašto je baš tamo aktivizam postao oblik kulturnog identiteta. Zahvaljujući svojim sveučilištima, Americi se dogodilo nešto što se nije dogodilo nigdje drugdje, emancipacijski pokreti nisu nestali kada su pobijedili, već su se pretvorili u ideološku strukturu koja hrani samu sebe, a takva struktura – da bi preživjela – mora se širiti, radikalizirati, fragmentirati, neprestano tražiti nove tlačitelje i potlačene i tako metastazirati u sve pore društva. Zato današnji kulturološki sukobi nisu možda originalan američki izum, ali definitivno jesu američki izvozni proizvod.

***

Takav američki model ideološkog aktivizma se velikom brzinom proširio Europom, a da bi razumjeli zašto se to dogodilo kontinentu koji ima svoju povijest, tradiciju, utemeljenje identiteta na kršćanstvu i civilizacijskim vrijednostima treba prepoznati dva bitna elementa: Europa je nakon 1945., a posebno nakon 1989., ostala bez velikih narativa – kršćanstvo je sve više postajalo kulturni ornament, ne moralni temelj, socijaldemokracija se pretvorila u tehnički menadžment, marksizam se urušio u vlastitoj brutalnosti, nacionalne ideje su postale opasne nakon dva svjetska rata, liberalizam se sveo na birokratski sekularizam, a sama Europska unija kao politički mastodont je donijela stabilnost, ali ne i smisao. Drugim riječima Europa je ostala bez svog ideološkog okvira i kao takva postala vakuum koji je samo čekao da ga nešto ispuni, a američka verzija društvenog marksizma upakiranog u termine koji su mu se mogli davati po potrebi, pa se tako „antifašizam“, koji su svi već koristili kao mantru vrlo brzo uklopio ovaj novi aktivistički narativ s jasnom strukturom tko je žrtva, tko je opresor, tko je moralno čist, tko je nečist, što se smije reći, što se ne smije reći, koje riječi spašavaju, koje riječi osuđuju, tko ima pravo govoriti, tko mora šutjeti. To je bio gotov moralni sustav, savršeno prilagođen svijetu bez Boga, bez tradicije i bez zajedničke priče.

Nakon 1945. godine se Europa u nekoliko desetljeća izdigla iz pepela, a posebno Zapadna Europa koja se konačno u miru krenula razvijati, ali bez velikih ideja, za razliku od istoka kontinenta koji je bio pod komunističkom diktaturom i Jugoslavije s mekanijom verzijom, ali nesumnjivo i dalje diktatorskim režimom. U tom trenutku američki aktivizam bogatoj, ali bezidejnoj Europi nudi nešto izrazito privlačno, moralni narativ, misiju, osjećaj svrhe, jednostavnu podjelu na dobro i zlo. Europa je, pod težinom vlastite povijesti, bila gladna smisla, a Amerika ga je nudila u „ready-made“ paketu. Kasnije je takav narativ i institucionaliziran kroz institucije Europske unije, birokratskog sustava koji funkcionira na temelju deklaracija, rezolucija, projekata, radnih skupina, konzultativnih odbora, što je izrazito plodno tlo za ideologiju koja koristi apstraktne pojmove i moralne konstrukte. Aktivizam koji je u Americi desetljećima živio na sveučilištima u Europi je počeo živjeti u Europskom parlamentu, Komisiji, nevladinim organizacijama, državnim birokracijama, kulturnim fondovima, obrazovnim kurikulumima, a jednom kada se institucionalizira, ideologija postaje struktura. Bitno je ovdje navesti kako je i duboko ukorijenjena krivnja Europljana imala veliki utjecaj da se američki model društvenog marksizma precrta na kontinent. Kolonijalizam, holokaust, ratovi, imperijalni zločini, etničke čistke, bile su savršeni emocionalni okvir koji su europske elite počele prihvaćati kao alat „moralnog iskupljenja“. Umjesto političke doktrine, Europa je razvila kult vjerovanja u identitet žrtve, identitet saveznika, identitet moralnog borca. Pa su tako javne ispovijedi, moralne geste, korištenje „ispravnog“ jezika, odnosno politička korektnost, protjerivanje „heretika“, isprike, pročišćenje edukacijom i sl. postali vrsta sekularne religije sa svojim specifičnim ritualima. Amerika ima snažan identitet – nacija, Ustav, mit, patriotizam. Europa ga više nema,  a kad se civilizacija odrekne svog identiteta gubi i svoj duh. Američki aktivizam ponudio je moral, misiju, smisao, pripadnost, jezik svetoga i nesvetoga, a Europa, u svojoj duhovnoj i identitetskoj praznini, to je prihvatila kao novu dogmu, pa su tako danas u društvu određene misli i riječi zabranjene, određene povijesne interpretacije su zabranjene, određeni umjetnički sadržaji su zabranjeni, a tko prekrši pravila biva izopćen. Od svih se traži emocionalna nepogrešivost, ako si uvrijeđen — u pravu si, ako si „povrijeđen“ — sustav je opresivan, ako si emocionalno nestabilan — svi oko tebe trebaju hodati na trepavicama. To nije politika, to je ritualizirana emocionalna struktura i dok god postoji „originalni grijeh“, na prosječnom Europljaninu je da se neprestano iskupljuje za grijehe svojih predaka. kolonijalizam, rasizam, patrijarhat, heteronormativnost, nacionalna pripadnost, europski etnocentrizam. Ti „grijesi“ se ne mogu ispraviti, a to znači potrebu za vječnim iskupljenjem.

***

Hrvatska, s druge strane – unatoč povijesnim tragedijama, režimima, okupacijama – nikada nije stvarala domaće ekstremizme, čak i da je htjela, ekstremizam u Hrvatskoj ne pada na plodno tlo. Hrvatska je smještena na prostoru koji povijest voli nazivati „raskrižjem civilizacija“. To nije poetska fraza – to je geopolitička dijagnoza. Hrvatska se nalazi na susretu Srednje Europe i Mediterana, na rubu zapadne civilizacije i predvorju Istočnog kršćanstva, na povijesnoj liniji dodira latinskog i bizantskog svijeta, kasnije i islamskog svijeta kroz osmanska osvajanja, na razmeđu imperija, Habsburškog, Mletačkog, Austro-Ugarskog, Osmanskog, pa i Francuskog u kratkim periodima. To je prostor koji je tisućljećima živio u režimu stalnih poremećaja, stalnih utjecaja i stalne izloženosti većim silama. Za takvu Hrvatsku eksperimentiranje s ekstremizmom je ravno nacionalnom suicidu. Jer da bi ekstremne ideje izrasle u njenom društvu Hrvatska bi morala nedvojbeno negirati jedan dio svog stanovništva. Hrvatska nije nikada imala luksuz ideološke izolacije potrebne za ekstremizam. Narodi koji žive na granici civilizacija uvijek razvijaju umjerenost kao obrambeni mehanizam. Jer to je način preživljavanja i takvih naroda i njihove kulture, odnosno identiteta. Hrvatska je formirana na kulturnom miješanju katoličke tradicije, bizantskog utjecaja, slavenskog supstrata, mletačkog modela, austrougarske administracije, mediteranskog mentaliteta, balkanskih dinamika, srednjoeuropskih institucija. To nije teren na kojem ekstremi rastu. To je teren na kojem se ekstremi odbijaju, relativiziraju i otapaju. Radikalna ideja ne može dominirati tamo gdje postoje četiri druge ideje koje joj istovremeno kontriraju.

Hrvatska povijest je povijest otpornosti, improvizacije, pregovora, diplomacije, kompromisa, prilagodbe, improviziranog državotvorstva, kratkih autonomija, dugih razdoblja pod tuđom vlasti. Narod koji živi tako uči da radikalizam košta previše. Ovdje ekstremi nisu rezultat snage. Ovdje ekstremi znače samouništenje. Zato Hrvatska ima „instinkt samoodržanja“ – kad god prijeti radikalna opcija, hrvatski politički refleks skuplja se u umjerenost. Hrvatsko društvo nikada nije bilo homogeno: primorje vs. unutrašnjost, Slavonija vs. Dalmacija, Istra vs. ostatak zemlje, Zagreb vs. ostatak Hrvatske, povijesno plemstvo vs. seljaštvo, gradska kultura vs. pučka kultura, a ekstremne ideologije zahtijevaju homogeni narod. Hrvatska je sve, samo ne homogena. Zato se ekstremi ovdje raspadaju – jednostavno nemaju kohezivno tijelo koje bi ih nosilo. Ako pogledamo hrvatsku u socio-političkom kontekstu u posljednjih stotinu godina, vidimo da niti u jednom trenutku hrvatski identitet nije izrodio ekstremističke ideologije. Od Stjepana Radića koji je okupljao hrvatske seljake kroz politiku umjerenosti i slobodarstva. U vrijeme kada je Europa pucala po šavovima i padala u fašizme i komunizme, Radić je zagovarao pučku demokraciju, nenasilje, moralnu politiku, sabiranje nacije bez radikalizma. Njegova snaga nije bila u ekstremu, nego u civilizacijskom dostojanstvu. Preko Ustaškog pokreta, koji je morao negirati cijelu jednu skupinu stanovništva Hrvatske kako bi opravdao svoje ideološko postojanje, ekstremizam nije mogao zaživjeti bez fašističke Italije i nacističke Njemačke, a padom nacizma je nestao, što pokazuje da ustaše nisu imali nikakvu unutarnju strukturu, već isključivo vanjsku podršku. Sve do Hrvatskog proljeća kao najčišćeg dokaza umjerenog hrvatskog mentaliteta. Početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća Hrvatska je imala sve uvjete da ode u ekstremizam, no umjesto toga fokus je bio na autonomiji, kulturi, jeziku, europskom identitetu. Valja tu spomenuti i Vladu Gotovca, političara i književnika koji je u trenutku kada su hrvatsku gradovi već gorjeli pod ratnom agresijom devedesetih, kada su tisuće ljudi bježali iz svojih domova, kada su ubijani policajci, branitelji, civili, Gotovac je pozivao na dostojanstvo, na očuvanje moralnog integriteta, govorio je o Europi, to sve je bilo i ostalo ogledalo umjerenosti hrvatskog identiteta.

Dok je Europa već počela gubiti svoj identitet krajem prošlog stoljeća, Hrvatska ga je morala krvavo obraniti i zbog toga su ovi importirani kulturni ratovi u Hrvatskoj danas posebno apsurdni.  Dok je zapad Europe ulazio u post-nacionalnu fazu demografskog komfora, sigurnosti, ekonomskog prosperiteta, postmodernističkog relativizma, „kraja povijesti“, globalizacije, kulturne fluidnosti, Hrvatska je prolazila drugu sudbinu. Kada je Europa lagano otapala svoje stare identitete, Hrvatska ih je morala učvrstiti da bi uopće preživjela. To je zemlja koja je u trenutku osamostaljenja bila izložena razaranju gradova, okupaciji trećine teritorija, etničkom čišćenju, sistematskom uništavanju naselja, egzodusu stotina tisuća ljudi, svakodnevnim bombardiranjima, stalnoj prijetnji nestankom. Zato je apsurdno da se danas, 30 godina nakon rata, u miru i bezbojnoj političkoj rutini, pojavljuju aktivisti koji pokušavaju hrvatski identitet prikazati kao kompromitiran, opasan ili retrogradan.

Kada današnji mladi demagozi – često rođeni godinama nakon rata, formirani u miru i digitalnom komforu – nama drže groteskne lekcije o „opasnosti domoljublja“, „vjeri koja rađa mržnju“, „obitelji kao strukturi opresije“ i općenito o „fašizmu“, to nije politička misao, nego tragično nerazumijevanje vlastitog nacionalnog identiteta koji nije sredstvo podjele, već sposobnost da čovjek bude čovjek čak i onda kada se svijet oko njega ruši.  Nacionalni identitet nije mit, nego memorija, nije doktrina, nego iskustvo, nije ideologija, nego povijest, nije konstrukcija, nego žrtva, nije apstrakcija, nego realnost koja je nas kao zemlju koštala tisuće života. I to je ono što najveći dio naroda intuitivno osjeća. To je razlog zašto hrvatski identitet ne može biti dekonstrukcija iz kampusa, niti ideološka vježba uvezena iz Amerike. To je identitet koji je, za razliku od europskog, sačuvan, nije ispražnjen. Čak i kada je slab, ranjen ili fragmentiran, on postoji jer je obranjen. Na nama je da izaberemo hoćemo li braniti svoj identitet ili ćemo pustiti uvezenim ekstremizmima s jedne i druge strane političkog spektra da se s njim dobacuju po potrebi.

***

Ako postoji posljednja lekcija iz ove analize, onda je ona jednostavna: kulturni ratovi uvijek dolaze u paru. Nijedna radikalna pozicija ne postoji sama, ona uvijek ima svoju sjenu, odnosno reakciju. Tako je i u Hrvatskoj. Iako je hrvatski prostor gotovo imun na stvaranje domaćih, duboko ukorijenjenih ekstremizama, nije imun na uvozni ekstremizam, a još manje na profesionalizirani aktivizam, a nije tajna da u Hrvatskoj djeluje cijeli niz profesionalnih aktivističkih organizacija koje žive od europskih fondova, državnih potpora, lokalnih grantova, međunarodnih organizacija, raznih programskih linija. Procjene govore o desecima milijuna eura godišnje koje završavaju u tzv. „civilnom sektoru“.

To nije problem samo po sebi, civilno društvo jest važan korektiv vlasti. Problem nastaje kada se aktivizam prestane baviti društvenim problemima, a počne se baviti održavanjem vlastitog smisla. Umjesto rada na terenu dobijemo ritam uličnih performansa, umjesto dijaloga dobivamo moralne osude, umjesto argumenata dobivamo parole, umjesto analize dobivamo „borbu protiv fašizma“ u zemlji u kojoj fašista uopće nema. Umjesto demokratskog nadzora, dobivamo kulturnu policiju. Upravo tu nastaje najopasniji mehanizam, jer kada profesionalizirani aktivizam ostane bez stvarnog neprijatelja onda ga mora izmisliti, budući da o neprijatelju ovisi njegova pozicija, njegova društvena moć, njegova medijska vidljivost, njegov politički utjecaj, njegova sposobnost povlačenja javnih financijskih sredstava. Ako neprijatelja nema – stvorit će ga, ako ekstremizam ne postoji – proglasit će ga, ako opasnost ne prijeti – konstruirat će je, ako društvo funkcionira – proglasit će ga opresivnim, to je logika svakog profesionaliziranog aktivizma, ne samo hrvatskog. Što je rezultat?! Rezultat smo vidjeli na spomenutom maršu, stvara se atmosfera opće ugroženosti, zaziva se prijetnju koja ne postoji, demonizira se sve što miriše na tradiciju, vjeru, domoljublje ili obitelj, moralističkim jezikom se udara po većini stanovništva, uvodi se ideološka čistoća kao kriterij političke ispravnosti i onda, gotovo po pravilu, javi se reakcija s druge strane. No, ta reakcija u Hrvatskoj nije organizirana, nije masovna, nije ideološki artikulirana. To su fragilne, fragmentirane, često infantilne skupine koje reagiraju na provokaciju, ne na politiku. To je više socijalna frustracija nego ideologija, to je više nagon nego organizirani projekt, ali i to je dovoljno da profesionalni aktivizam kaže – „Evo, vidite – fašizam!“ I tako krug zatvara sam sebe. Jedni trebaju neprijatelja da bi opravdali svoju misiju, drugi trebaju reakciju da bi opravdali svoj bunt, a nama kao društvu ne trebaju ni jedni ni drugi.