Ako bi se budući čitatelj, oslobođen neposrednih emocija i aktualnih političkih strasti, pokušao snaći u prizorima koji su se početkom 21. stoljeća redovito, svake prve subote u mjesecu odvijali na glavnim trgovima hrvatskih gradova, suočio bi se s paradoksom. Javni prostor, nominalno zamišljen kao mjesto susreta građana, pretvoren je u pozornicu rituala. Ne dijaloga, ne rasprave, ne političkog odlučivanja, nego ponavljajućih simboličkih činova koji su se međusobno prizivali, hranili i legitimirali. Na jednoj strani molitva u javnom prostoru, gdje su skupine vjernika, većinom muškaraca, zauzimale središnje urbane lokacije i javno prakticirale pobožnost. Sam čin, bez obzira na njegovu duhovnu simboliku, imao je jasnu performativnu strukturu: tijelo u prostoru, vidljivost, ponavljanje, medijska prisutnost. Molitva je time prestajala biti isključivo privatni ili liturgijski čin i postajala javni znak, odnosno poruka o društvu kakvo bi trebalo biti.
S druge strane, gotovo paralelno, razvijao se niz aktivističkih performativnih odgovora. Oni su varirali u formi: od satiričnih intervencija, provokativnih transparenata i simboličkih akcija, do eksplicitnih feminističkih i tzv. „woke“ performansa koji su molitvu u javnom prostoru interpretirali kao prijetnju ženskim pravima, sekularnosti ili demokratskom poretku. Ti odgovori nisu nastali odjednom, već su se gradili godinama, u sukobu s molitvenim okupljanjima. Zašto su upravo molitelji u javnom prostoru postali primarna meta feminističkih i aktivističkih reakcija, dok se mnogi drugi oblici konzervativnog ili patrijarhalnog ponašanja u društvu tretiraju znatno blaže ili ostaju izvan svakog fokusa?! Odgovor leži u jednoj konkretnoj točki molitvenih nakana, koja se u javnim istupima često prešućuje ili pojednostavljuje, ali ima snažan simbolički naboj, molitvom se između ostaloga, poziva da muškarci postanu „moralni autoriteti u obitelji“.
U religijskom diskursu, ta formulacija ne znači nužno zapovjednu moć, dominaciju ili nasilje. Ona se tradicionalno odnosi na ideju osobne odgovornosti, samodiscipline, uzora i duhovnog vodstva. U tom okviru, „autoritet“ je normativna kategorija koja se veže uz obvezu, ne uz prisilu. Međutim, u aktivističkom i feminističkom diskursu, ista formulacija prolazi kroz potpuno drugačiji interpretativni filter. Riječ „autoritet“ ne čita se kao moralna odgovornost, nego kao hijerarhijska moć. U toj semantici, „moralni autoritet u obitelji“ automatski se prevodi u „autoritet nad ženom“. Ne kao jedna od mogućih interpretacija, nego kao jedina dopuštena. U tom trenutku dolazi do semantičkog kratkog spoja. Dva diskurzivna sustava koriste iste riječi, ali im pripisuju radikalno različita značenja. Umjesto da se taj jaz analizira, on se preskače. Razlika u pojmovnom aparatu proglašava se dokazom zle namjere. Time molitelji prestaju biti percipirani kao nositelji jedne religijske ili moralne vizije obitelji i postaju simbolički predstavnici prijetnje. Ne zato što su njihovi konkretni postupci nasilni ili prisiljavajući, nego zato što njihova retorika sadrži pojam koji se u drugom diskursu smatra nedopustivim.
I molitva u javnom prostoru i aktivistički performansi dijele jednu ključnu karakteristiku, oni ovise o ponavljanju, odnosno repeticiji. Jednokratni čin, bez obzira na njegovu intenzivnost, ne proizvodi trajni učinak. Tek redovitost, predvidljivost i ritualnost omogućuju da čin postane društveno relevantan. U tom smislu, oba aktera, i molitelji i performeri, djeluju unutar iste logike. Javna molitva ne bi imala političku težinu kada bi se dogodila samo jednom. Performativni odgovor ne bi imao mobilizacijski potencijal kada ne bi bio dio niza. Ovdje se ne radi o umjetnosti u klasičnom smislu, koja proizvodi djelo otvoreno interpretaciji i vremenu, nego o performansu kao mrtvoj formi koja živi onoliko koliko se ponavlja. Čim prestane, nestaje bez traga. Upravo zato performans mora stalno proizvoditi nove situacije, nove povode, nove antagoniste, jer bez konflikta on se gasi. U tom dugotrajnom procesu pojavljuje se performans „Tiha misa“, s jasnim autorstvom performerice Arijane Lekić-Fridrih. Ovdje je nužno inzistirati na terminologiji: ne radi se o umjetnici u klasičnom smislu, nego o performerici. Razlika nije semantička, nego konceptualna. Umjetničko djelo teži autonomiji, dok performans teži učinku.
„Tiha misa“ koristi snažan simbolički aparat, javni prostor, tišinu, ponavljanje, ruže koje predstavljaju ubijene žene u razdoblju od kada se molitelji okupljaju na trgovima. Simbolika je maksimalno reducirana kako bi bila nedvosmislena. Ruža nije metafora otvorena tumačenju; ona je normativni znak. Ona ne poziva na razmišljanje, nego na pozicioniranje. U tom trenutku performans prestaje biti estetski čin i postaje ideološka interpelacija. Promatrač nije pozvan da razumije, nego da se svrsta. Ne postoji neutralna pozicija, prihvaćanje znači moralnu ispravnost, distanca znači sumnju, a kritika se lako prevodi u moralni prijestup. „Tiha misa“ nije nastala u vakuumu. Njoj je prethodio čitav niz aktivističkih akcija koje su koristile slične mehanizme, provokaciju, ironiju, moralnu polarizaciju. Te akcije, često označavane kao „woke“ imale su zajednički cilj, delegitimirati molitvu u javnom prostoru ne argumentom, nego simboličkim pritiskom. One su stvarale diskurzivni okvir u kojem se molitva više nije mogla promatrati kao religijski čin, nego isključivo kao politička prijetnja. Time je teren pripremljen za snažniju intervenciju, onu koja koristi žrtvu kao simbol.
U „Tihoj misi“ ruže preuzimaju ulogu supstituta stvarne osobe. One ne predstavljaju sjećanje u povijesnom ili komemorativnom smislu, nego zamjenjuju tijelo žrtve u javnom prostoru. Taj čin ima snažan emotivni učinak, ali i ozbiljne implikacije. Kad simbol postane zamjena za stvarnu smrt, svaka interakcija s njim dobiva moralno značenje. Nema neutralnog dodira. Ruža više nije objekt, nego moralni test. Do tog trenutka dinamika na trgu bila je gotovo predvidljiva. Molitva u javnom prostoru odvijala se redovito, u istim terminima, s istim rasporedom tijela i gesta. Aktivistički odgovori, uključujući performans „Tiha misa“, pratili su tu dinamiku u pravilnim razmacima, koristeći provokaciju, simboliku i moralnu osudu. Dva tabora kretala su se u poznatom ritmu prkosa, svaki potvrđujući identitet onog drugog, a onda je došlo do prekida.
Ubrzo nakon izvedbe performansa „Tiha misa“ na glavnom zagrebačkom trgu 6. prosinca 2025. godine, u kojem su ruže opet postavljene kao simbolički supstitut ubijenih žena, dogodio se čin koji nije bio dio performansa, ali ga je nemoguće razumjeti izvan njegova konteksta. Toni Kumerle, javnosti poznat kao sudionik molitvenih okupljanja u javnom prostoru, pristupio je ružama i fizički ih pogazio. Ne metaforički, ne simbolički, nego doslovno tijelom nad simbolom koji je već bio označen kao moralno nedodirljiv. Vrijeme tog čina, njegov akter i njegova sirovost djelovali su zajedno. Simbol se još nije „ohladio“, a značenje ruža već je bilo stabilizirano u javnom diskursu, te čin nije bio praćen objašnjenjem ili pokušajem dekonstrukcije. Upravo zato je savršeno odgovarao već pripremljenom okviru, „sveti simbol“ – njegovo „oskvrnuće“ – jasno označen negativac. U tom trenutku uljuljkana dinamika simboličkog nadmetanja se raspala. Višeslojna simbolička igra svela se na binarnu sliku, žrtva i agresor. Performans „Tiha misa“ dobio je ono što nijedan performans ne može sam proizvesti: stvarni, utjelovljeni antagonizam.
U cijelom nizu reakcija koje su uslijedile nakon postavljanja ruža i njihova gaženja, gotovo da se nije pojavilo jedno temeljno pitanje, što te ruže zapravo predstavljaju i na što točno pozivaju? Jer ruže, ako se ozbiljno shvate, ne bi trebale biti kraj razgovora, nego njegov početak. One bi morale otvoriti pitanja o institucionalnim propustima, o neučinkovitosti mehanizama zaštite, o odgovornosti policije, sudova i socijalnih službi. No upravo se to nije dogodilo. Umjesto toga, simbol je vrlo brzo zatvorio diskurs. Njegovo značenje je fiksirano, ruže ne traže analizu, nego reakciju. Ne zahtijevaju reformu, nego svrstavanje. Vrlo brzo simbolički sukob prelazi u formalno-političku sferu. Performans „Tiha misa“ dobiva nastavak u obliku peticije za „micanje klečavaca u ime 18 ubijenih žena u 2025.“ uz snažnu medijsku podršku i javni angažman saborske zastupnice Dalije Orešković. Prikupljanje desetaka tisuća potpisa predstavlja se kao izraz „volje građana“, a simbol ruže postaje politički argument. U tom procesu ruže prestaju biti znak upozorenja i postaju normativni alat. Ne otvaraju raspravu o nasilju nad ženama, nego legitimiraju unaprijed definirani politički cilj. Glasovi profesionalnih aktivistkinja, poput Sanje Sarnavke, dodatno učvršćuju taj okvir, snažna moralna retorika zamjenjuje institucionalnu analizu, a emocionalni pritisak politički proces.
S druge strane pokreće se peticija „za molitelje na trgovima“ kojom molitelji traže zaštitu svog prava na javno okupljanje i izražavanje vjere. Na prvi pogled, ova peticija može djelovati kao defanzivna reakcija jedne ugrožene skupine. No analitički gledano, ona ima dublje značenje. Ona pokazuje da se dinamika simboličkog sukoba nužno prelijeva u institucionalni okvir, bez obzira s koje strane dolazi inicijativa. Ako je peticija za zabranu molitve predstavljala institucionalizaciju performansa „Tiha misa“, onda je peticija molitelja njegova zrcalna slika. Mehanizam je isti, iako je sadržaj suprotan. I jedni i drugi, nakon faze simboličke mobilizacije, posežu za formalnim sredstvima kako bi učvrstili svoju poziciju u javnom prostoru. Time se dodatno potvrđuje da ovdje nije riječ o spontanom moralnom odgovoru na nasilje ili ugrozu, nego o sukobu normativnih projekata koji koriste iste alate, javni prostor, medije, simboliku, a u konačnici i peticiju kao oblik pritiska na institucije.
Pritom je znakovito da se u obje peticije rijetko ulazi u konkretne institucionalne mehanizme. Ne raspravlja se o procedurama, o granicama prava, o mogućim kompromisima ili modelima suživota različitih svjetonazora. Umjesto toga, obje strane koriste jezik ugroze i nužnosti, „mi smo napadnuti, ovo se mora zaustaviti, država mora reagirati“. Na taj način, peticije ne služe kao početak političkog procesa, nego kao produžetak simboličkog sukoba drugim sredstvima. U konačnici, molitva u javnom prostoru i performativni odgovor na nju ne predstavljaju suprotstavljene moralne pozicije, nego strukturno komplementarne ideološke pokrete. Oni se međusobno proizvode, legitimiraju i održavaju. Razlika među njima je etička, ali nije ontološka, nego diskurzivna. Radi se o konkurentskim narativima koji koriste isti mehanizam – simboličko zauzimanje javnog prostora radi normativne projekcije društva kakvo bi „trebalo biti“.
Ako bi se ovi prizori promatrali s vremenskim odmakom, bez strasti i trenutnih političkih interesa, izgledali bi manje kao sukob dobra i zla, a više kao simptom društva koje je javni prostor pretvorilo u ritualnu arenu. Molitva i performans nisu korektiv, nego odraz istog procesa, ideološke proizvodnje značenja kroz tijelo, simbol i sukob. Danas, nakon što je prva subota siječnja 2026. prošla, a sama autorica javno objavila da performans „Tiha misa“ završava i da je u ovoj godini više neće izvoditi, postaje jasno da se ovdje ne radi o privremenoj stanci, nego o logičnom završetku jedne performativne logike. Time je potvrđena teza da performans, za razliku od umjetničkog djela, ne posjeduje trajanje izvan vlastite repeticije. On ne ostavlja nasljeđe, nego trag koji nestaje onog trenutka kada se više ne može ponavljati bez gubitka učinka.
U tom smislu, gaženje ruža ne predstavlja devijaciju ili izvanjski upad nasilja u simbolički prostor, nego njegov konačni zaključak. Performans je proizveo stvarni antagonizam, iscrpio svoj moralni kapital i time se sam ukinuo. Nakon tog čina, svako daljnje ponavljanje bilo bi tek imitacija vlastite kulminacije. „Tiha misa“ tako ne završava zato što je poražena, nego zato što je dovršena.
Molitva u javnom prostoru i performativni odgovor na nju ostaju, međutim, kao simptomi istog društvenog mehanizma, simboličkog zauzimanja javnog prostora radi normativne projekcije društva kakvo treba biti. Ono što nestaje jest iluzija da performans može trajno zamijeniti politički, institucionalni ili dijaloški rad. U tom smislu, „Tiha misa“ ne ostaje kao otvoreno pitanje, nego kao zatvoren krug, primjer kako se nasilje, umjesto da se analizira i rješava, pretvara u scenografiju, a scenografija, jednom iscrpljena, ostaje prazna – mrtva forma.
Slažem se sa cijenjenim autorom. Trg jest ideološka pozornica molitve, performansa i simbola.
Molitelji, od medija pogrdno nazvani „klečavci“, se zalažu za starinski patrijahalni koncept društva domaćina i domaćice.
Domaćin dočekuje goste, sjeda sa njima za stol, započinje i vodi srdačan razgovor i mora se pokazati kao „dobar domaćin“.
Domaćica ostaje prvo na nogama, pita tko će što popiti pojesti, poslužuje goste, pa se pridružuje za stolom i mora se pokazati kao „dobra domaćica“.
Znaju se pre dobro uloge te predstave i točno se zna tko što radi. To sam u Jugoslaviji vidio puno puta, uvijek isto. To su patrijarhalni rodovski čvrsto postavljeni običaji doneseni sa sela u grad koji su se snažno zadržali u toj prvoj generaciji rođenoj na selu i koji su se generacijama rođenima u gradu počeli gubiti i nestajati. U seljačkoj obitelji se točno zna tko što radi i zna se hijerarhija.
I da žena drži sve kutove kuće u takvoj familiji su obična laž. Zna se tko kopa, reže, siječe, dere, kolje, zida, razbija, teše, ratuje…. ne žena. Ima muškarac svojih 50 vještina koje odrađuje od kojih su mnoge teški i znojni fizički rad, a žena ima svoji 50 zanata, više vezanih uz kuhinju
Jesu li ti običaji dobri ili loši, možemo raspravljati satima i danima. Ili je bolje kada se ne zna tko dočekuje goste, a tko ih poslužuje pa se orkestar brzo raštima i svatko svira svoje. U ruralno-urbaniziranoj Jugoslaviji je bilo jako malo razvoda. Danas malo koji brak doživi 20 godina i ide prema gorem.
Na Jelačić placu ratuju ta dva svjetonatora. U jednom je domaćin i domaćica, u drugom je sasvim suprotan svjetonazor feminizma i „neću prati tuđe gaće“.
Naveo sam dva sukobljena svjetonazora na Jelačić Placu. A sada o sudionicima i provoditeljima. Molitelji jasno i javno žele predočiti svoje stavove i nikoga time ni na koji način ne ugrožavaju. Niti verbalno, niti pojavom, niti fizički. Sve je demokratski i prihvatljivo. Možeš proći, možeš poslušati.
Bilo bi lijepo da na isti način demonstriraju svoje ideološke stavove Tomaševićevi aktivisti. Na žalost, kod njih se vidi dosta verbalne agresije, buke, isključivosti, poruge, poziv da se druga strana zabrani, bilo je i fizičkih zaletavanja na molitelje.
Kada su vidjeli da nisu uspjeli „pobijediti“ i „mobilizirati“ javnost prelaze u drugu, puno maliciozniju taktiku, podmetanja drugoj strani krivnju za brutalna ubojstva žena od strane njihovih psihopatoloških partnera. To su te ruže koje se paradno serviraju pred moliteljima. Jako, jako ružan i zločest potez Tomaševićevih aktivista. Molitelji sa tim stvarno nemaju nikakve veze. Baš zle i nakaradne taktike da se ostvari pod svaku cijenu svoj ideološki cilj. Sredstva se ne biraju. Laž se rado koristi.
Koliko je to tek podli, lažni i jeftini trik Sarnavke i ekipe pokazati ću vam potezom same Sarnavke kada se netko usudio protestirati protiv nje.
20. rujna 2014. godine na prosvjedu protiv Vatikanskih ugovora koji su organizirale nevladine udruga Glas razuma – Pokret za sekularnu Hrvatsku, Inicijativa “Nisam Vjernik” i Udruga “Protagora”, na Cvjetnom trgu u Zagrebu, aktivist Neven Kovačić napao je Ružica Ćavar hrvatsku liječnicu i katoličku aktivisticu nakon čega je morala biti hospitalizirana s dva prijeloma lijeve ruke i razbijenim nosom. Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić izvršila je uvid u foto i video materijal na kojem se vidi grubi nasrtaj znatno mlađe i fizički snažnije muške osobe na žensku osobu starije životne dobi. Pravobraniteljica je navela da je “Činjenica da je napadač iskoristio taj spolno uvjetovan nerazmjer u fizičkoj snazi kako bi grubo povrijedio osobni integritet osobe suprotnog spola na koju je bez zadrške nasrnuo ukazuje na moguću spolnu uvjetovanost konkretnog nasilja”, pri čemu je naglasila da nije relevantno “koji su bili motivi napadača, nego je bitna isključivo činjenica da je napadač uporabio svoju fizičku silu na zakonom nedozvoljen način kako bi nad svojom žrtvom demonstrirao svoju nadmoć”.
Autorski potpis tog nasilnog besramnog čina je dala lažna borkinja za kojekakva prava Sarnavka.
“Nije ona nemoćna bakica, nego vrlo agilna žena koja neumorno radi. Ona je sve samo ne nemoćna starica“, tako je tada zborila Sarnavka za koju, izgleda, ženska prava vrijede samo za njene “drugarice”.