Matija Štahan: Kršćanstvo i nacionalizam – Perspektive i opasnosti

Pitanje odnosa kršćanstva i nacionalizma uvijek je osjetljivo. Oni koji su antagonizirani prema jednome i drugome njihov spoj – barem u Hrvatskoj – obično, u vulgarno-komunističkoj tradiciji, nazivaju klerofašizmom. No o tim je pitanjima možda potrebno progovoriti iz dijametralno suprotne perspektive, one koja na svoj način afirmira i jedno i drugo – dakle, i kršćanstvo koje odbacuje klerikalizam i nacionalizam koji odbacuje fašizam – te njihov eventualan, ne nužno neizbježan spoj svodi na pravu mjeru. Upravo zbog teškoga i problematičnog određivanja granica koje omeđuju „pravu“ mjeru od one koja to nije, valja naširoko progovoriti o devijacijama od „prave“ mjere, kako u slučajevima kada kršćanske institucije manipuliraju nacionalno-identitetskim odrednicama za vlastite ciljeve, tako i kada nacionalna ideologija instrumentalizira kršćanstvo za nekršćanske svrhe.

Iako se religija i politička ideologija načelno bave posve oprečnim domenama – kršćanstvo ponajprije duhovnom, a politika svjetovnom dimenzijom stvarnosti – te dvije kategorije strukturalno su srodne, pa čak i pojmimo li ih kao dva usporedna pravca koja se ni u beskraju ne dodiruju. Ishodište i jednoj i drugoj mitska je misao, iz čega – kako je to primijetio Lévi-Strauss – proizlazi i sličnost političkih ideologija s mitskome mišlju, pa samim time i sa suvremenim religijama, kao materijalnom i nematerijalnom „infrastrukturom“ obogaćenim, a za kršćane i otajstvom Otjelovljenja posvećenim izvedenicama iz mitske misli. „Povijest nije obrazac mita“, ustanovio je Gilbert Durand, „nego je mit obrazac povijesti“. To znači da se svaki sklop ideja i vrijednosti, neovisno o svojemu sadržaju, ne može izraziti drukčije nego pomoću mitskih struktura, ne samo u književnosti, publicistici, političkoj retorici ili novinama, nego u svakome prikazu zbilje općenito, kao što je, na primjeru financijskih izvješća, gdje se mitski obrasci pojavljuju u odnosu deficita, suficita i inih ekonomskih koncepata, pokazao Greimas. Mit kao književna vrsta, dakle, ne prebiva samo u mitologiji, nego i u politici, religiji, medijima i ekonomiji, ne izražavajući samo, kako nalaže popularna predodžba, hotimičnu obmanu, nego – uzmimo kao egzaktan primjer historiografiju – i povijesnu istinu. Jednom riječju, gdje se nalaze istina ili laž, tu se nalazi i priča o njima – a gdje je priča, tu su i mitske strukture.

Upravo iz prožimanja mitskih struktura koje čine temelj moderne nacionalne samopercepcije, a koje možemo promatrati i u ključu Schmittova ili Voegelinova pogleda na političke ideje kao sekularizirane varijante duhovnih načela, proizlaze i neuralgične točke nacionalnih i vjerskih povijesti uslijed kojih dolazi do destruktivnih spojeva navedenih kategorija, naime vjerskog i nacionalnog. Univerzalna formula zloporabe tih dvaju po sebi neutralnih koncepata jednostavna je: ona se javlja u svakome slučaju u kojemu nacionalno vjerskome ili vjersko nacionalnome oduzima samosvojnost, pa i onda kada djeluju zajednički, vjerujući kako to, iz podudarnosti interesa, čine na zajedničku dobrobit. Budući da bȋt nacionalnoga nije u vjerskome, kao niti vjerskoga u nacionalnom, bjelodano je kako te dvije kategorije trebaju supostojati u međusobnoj neovisnosti. I ispravan i pogrešan modus suživota nacionalnog i vjerskog možda je najlakše oprimjeriti smještanjem razmatranja u hrvatskoj publici poznate kontekste međuodnosa kršćanstva i nacionalizma u modernoj povijesti Hrvatske i Srbije.

Digresija o nacionalizmu

Prije negoli se uopće počne govoriti o nacionalizmu, potrebno je detabuizirati taj pojam, poslovično opterećen brojnim hipotekama poput šovinizma ili fašistoidnosti, i ustoličiti novu, sveobuhvatnu i višedimenzionalnu definiciju: nacionalizam nije samo sinonim za ekstremističku inačicu domoljublja niti kategorija koja nužno implicira nasilje i isključivost – on može biti i nešto posve suprotno, dakle podrazumijevati sve navedeno, ali i ništa od toga. Nacionalizam bi trebao biti vrijednosno neutralan pojam koji može označavati konstruktivne aspekte politički artikulirane ljubavi prema domovini jednako kao i one negativne – povijesni nacionalizmi, naime, nisu služili samo kao idejno i vrijednosno sredstvo ugrožavanja jednog nacionalnog identiteta u korist drugoga, nego su ujedno bili i idejni i vrijednosni sustavi koji su ugrožene nacionalne identitete čuvali od istrebljenja i rasapa. Zašto bi agresorski nacionalizam bio nacionalističkiji od obrambenog nacionalizma? Za razliku od destruktivnog nacionalizma, koji funkcionira kao sredstvo legitimacije mržnje prema drugome, konstruktivni nacionalizam djeluje kao snaga unaprjeđenja vlastita društva neprestanom samoizgradnjom nacionalne kulture u svim njezinim vidovima.

Nacionalizam bi stoga trebao podrazumijevati – za razliku od „domoljublja“, odnosno osjećaja koji nadilazi političku dimenziju – kao političko usmjerenje i neizbježnu ideologiju modernosti. Očistimo li taj pojam od taloga ideologiziranih interpretacija, postat će nam jasno kako se nacionalizam može instrumentalizirati za dobro jednako kao i za zlo.

Mit i misterij

Živko Kustić često je pisao upravo o odnosu kršćanske vjere i nacionalnoga identiteta, po čemu i zbirka njegovih novinsko-magazinskih tekstova nosi naslov Hrvatska: Mit ili misterij. Kustić ne želi da se hrvatstvo pretvori u odviše dogmatičan mit, i umjesto toga nudi hrvatstvo kao misterij, pod čime ne podrazumijeva misterij transcendentne naravi, već priznanje stalnoj mijeni kolektivnih identiteta, utemeljenih ipak na onome što vidi kao „zajedničko čovještvo, zajednicu osoba u povijesti, prostoru i vremenu“. Pozivajući se na riječi sv. Ivana Pavla II., koji je naciju označio kao produkt „stvaralačke ljubavi niza naraštaja“, Kustić osvješćuje kako je „narodna zajednica šira od crkvene zajednice“ te da su „nekatolički Hrvati jednako pravi Hrvati“, uslijed čega se bȋt pojedinog nacionalnog identiteta ne može fiksirati i petrificirati unutar zadanih etničkih, vjerskih, ideoloških ili bilo kojih drugih okvira, nego proizlazi iz međuigre niza etničkih, vjerskih, ideoloških i inih identiteta: u vječnome je razvoju, a ipak je uvijek riječ o jednome te istom narodu.

Misterij o kojemu Kustić govori nacionalni identitet stoga ostavlja otvorenim transformaciji, dok mit naciju pokušava svesti u okvire neke nepromjenjive bȋti, divinizirajući njezin navodno idealan, u praksi nepostojeć ili kratkotrajan oblik, preobražujući ga time u ono što bi se iz kršćanske perspektive moglo nazvati pukim idolom ili zlatnim teletom. S druge strane, mit i misterij nisu oprečne kategorije, već prije okvir i srž njegova sadržaja – u temelju svakoga mita počiva neki misterij. Podvrgnemo li, primjerice, ključne mitske pripovijesti modernoga hrvatskoga i srpskog naroda komparativnoj analizi, ustanovit ćemo kako oni – unatoč tome što oba proizlaze iz interiorizacije i ponarodnjenja kršćanske predaje – u svojoj bȋti nose posve drukčije, u nekome smislu i oprečne sadržaje.

U srpskome slučaju, riječ o kosovskome mitu, u kojemu „sveti car“ (u zbilji knez) Lazar svoju kristolikost ne pokazuje samo u svojevoljnu žrtvovanju vlastita života u sukobu s turskim osvajačem („antikristom“), već i žrtvovanjem ovozemaljske pobjede za „nebesko carstvo“, iz čega izvire i metanarativ o srpskome narodu kao „nebeskom narodu“. Nacionalno-identitetsko je u ovome mitu na nerazmrsiv i bitan način isprepleteno s vjerskim i duhovnim. U interpretacijama kosovskoga mita od pojave modernosti naovamo Kosovo se počinje percipirati „svetom zemljom“ srpskoga naroda: na povijesni se poraz počinje gledati kao na prauzrok kraha kratkotrajna Srpskoga Carstva, koje je međutim propalo desetljećima ranije. Pozivanje na „nebeskost“ vlastita naroda nije ograničeno samo na djelovanje Srpske pravoslavne crkve, već je posredstvom njezina djelovanja utkano i u narodnu kulturu, pa je kosovski mit svoje očitovanje pronašao i u pjesmama o „nebu plave, srpske boje“, na kojemu „stoluje srpski Bog“, oko kojega stoje „srpski anđeli“, štujući mjesto Boga tek isprazni nacionalni totem. „Bog ili božanstvo može postati sredstvo apsolutiziranja vlastite moći i vlastitih interesa“, upozoravao je Benedikt XVI. „Takva slika Boga, toliko djelomična da se Božja apsolutnost poistovjećuje s vlastitom zajednicom ili s njezinim interesima i da se ono što je empirijsko i relativno uzdiže na apsolutno, ne može a da ne uništi pravo i moral“, ustvrdio je papa emeritus.

Starčevićansko pak geslo „Bog i Hrvati“ – također opjevano, u opusu pravaškoga pjesnika Augusta Harambašića – kategorije nacionalnog i vjerskog jasno odvaja, uspostavljajući među njima i hijerarhijski odnos. Unatoč pogrešnim shvaćanjima, značenje toga gesla nije „Bog je uz Hrvate“, nego – u smislu prava naroda na odlučivanje o samome sebi i svojoj sudbini – „samo Bog je iznad Hrvata“. Izvorni navod iz kojega proistječe i ovaj pravaški pozdrav svodi se na Starčevićevu opasku kako se hrvatski narod „u kršćanskome duhu vazda za druge žrtvovao“ te stoga ima pravo vjerovati kako mu je „providnost“ odredila „lijepu budućnost“, o kojoj neće odlučivati Austrija, nego – „Bog i Hrvati“.

Moderni mit hrvatskog nacionalizma, a koji također proizlazi iz kršćanske baštine, opet se svodi na kristolikost protagonista o kojemu ovisi nacionalna sudbina. Riječ je, dakako, o pripovijesti o kletvi kralja Zvonimira, prema predaji ubijenoga na toponimu istovjetnom onome na kojemu se odvila i radnja prethodnoga mita, ali u Hrvatskoj – to jest, na Kosovu polju pokraj Knina – jer je narod odbio njegovu inicijativu pridruživanja križarskome ratu. Utemeljen, poput niza europskih nacionalnih mitova, na motivu narodne izdaje kristolikog vladara po uzoru na židovski odnos prema Kristu u trenucima izdaje i osude na smrt, mit o Zvonimirovoj kletvi – obrasca koji se u sličnome obliku javlja i u legendama o češkome knezu Vaclavu i danskome svecu Knudu – također počiva na nizu povijesnih netočnosti, od nepostojanja križarskoga pohoda u Zvonimirovo doba do današnjega povjesničarskog konsenzusa o nenasilnoj kraljevoj smrti. Prema predaji, međutim, narod ubija Zvonimira jer ne želi ratovati za kršćansku vjeru, pa kralj na samrti izriče kletvu u obliku proročanstva po kojemu Hrvati neće imati narodnoga vladara toliko-i-toliko vremena (u Ljetopisu popa Dukljanina stoji „nigdar“, a u reinterpretacijama 1990-ih, dakako, 900 godina). Odjek obrasca po kojemu se vladar uspoređuje s Kristom inače možemo pratiti sve do 20. stoljeća i narodnih pjesama poput Ustani bane, gdje je mjesto odakle Jelačić treba ustati zapravo njegov grob; dakle, pjesnički subjekt hrvatskoga bana poziva na uskrsnuće.

No, da se vratimo usporedbi temeljnoga srpskog i hrvatskoga mita – „legenda“ o kralju Zvonimiru, naime, 1991. i 1992. se godine, uslijed međunarodnog priznanja hrvatske neovisnosti, evocirala u pet dnevnika i tjednika – potrebno je ukazati po čemu se ti mitovi, iako se i jedan i drugi temelje na usporedbi protagonista s Kristom, razlikuju. Pretpostavimo li da svaki narod konstruira mitove koji su mu potrebni za legitimaciju postojećih ciljeva, samorazumljivim će nam postati kako se srpski nacionalni mit instrumentaliziralo za imperijalističke svrhe prisvajanja tuđih teritorija, a hrvatski za nacionalnu emancipaciju i oslobođenje vlastitoga. Ono što je za ovu temu posebice bitno istaknuti jest, međutim, što su u srpskome mitu nacionalni i vjerski fenomeni isprepleteni do nerazmrsivosti, a u hrvatskome vjerski motivi ne služe kao legitimacija nacionalnima, nego kao njihov kulturološki kontekst. Iako su vladari u oba utemeljiteljska mita modernih nacionalizama prikazani kristoliko, ključna razlika počiva u percepciji naroda u srpskome mitu, gdje on nakon vladarove smrti postaje „nebeskim“ – te ga čeka nadnaravna nagrada – dok narod u hrvatskome mitu, nakon ubojstva kralja Zvonimira, postaje izdajničkim – te ga čeka nadnaravna kazna. U srpskome mitu, kriv je netko izvan naroda, a narod je nevin; u hrvatskome mitu, kriv je narod.

Razlog tome jest poistovjećivanje jednoga naroda s božanskim u jednome, te isticanje kako je narod nedostojan božanskoga, u drugom slučaju. No iako se ova dva mita mogu uspoređivati iz perspektive modernih nacionalnih mitova, njih se ne može uspoređivati kao duhovne fenomene; kršćanski hrvatski ekvivalent mita o svetome caru Lazaru nije mit o kralju Zvonimiru, nego nešto posve drugo. Na prijelazu iz 1980-ih u 1990-e, kada je na zamišljenim granicama koje je trebala obuhvatiti proširena, neoimperijalna Srbija organiziran svečan i ceremonijalan prijenos ovozemaljskih Lazarovih ostataka ili „mošti“, hrvatskoga parnjaka takvom fenomenu – iako su ga neki tražili u proslavi „Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata“ – nije bilo. Iz tog je razloga 2016. i 2017. godine, kada je u Hrvatsku doneseno neraspadnuto tijelo sv. Leopolda Mandića, nekoliko kolumnističkih pera posegnulo za usporedbom s Lazarovim „moštima“ i tobožnjom radikalizacijom hrvatskoga društva u onome smjeru u kojemu se srpsko društvo kretalo potkraj 1980-ih godina. No takvu paralelu može povući samo onaj tko formu ne razlikuje od sadržaja te mu, posljedično, supstancijalne razlike između štovanja tjelesnih ostataka povijesnih figura – od Ramzesa II. do Vladimira Iljiča Lenjina – posve promiču iz vida. Svakome tko poznaje kršćanstvo očevidno je kako je u slučaju „mošti cara Lazara“ riječ o instrumentalizaciji duhovnih fenomena za nacionalističke svrhe, a u štovanju sv. Leopolda Mandića o eminentno kršćanskome fenomenu, kojemu se tek eventualno mogu nadodati i neke periferne dnevno-političke konotacije.

U dobroj se tradiciji konstruktivne inačice hrvatskoga nacionalizma i istinske kršćanske vjere hrvatski nacionalni junaci, poput palih kraljeva, i duhovne osobnosti, poput domaćih svetaca, tumače odvojeno: prvi u nacionalnome, drugi u duhovnome ključu. Hrvatski nacionalni mit kršćanskom je kulturom nadahnut, dok srpski tu kršćansku kulturu, iz koje proizlazi, zapravo fundamentalno pervertira: ono što je Krist opisao maksimom „caru carevo, a Bogu Božje“, u srpskoj se nacionalnoj mitologiji pretvara u „caru Božje, a Bogu carevo“. To ne znači da je hrvatski nacionalni mit po sebi kršćanski – on je, naime, zanemarimo li njegove biblijske motivske sastavnice, takav kakav jest zamisliv i u drugim vjerskim kontekstima – ali, dakako, niti ne znači da je mit o smrti kralja Zvonimira kršćanstvu oprečan.

U predgovoru svoje knjige, Živko Kustić ističe svoju bojazan kako će njegov naraštaj, koji se borio „za slobodu protiv boljševizma“, u skoroj budućnosti „pregaziti neki super-pobožni, super-čestiti, super-desni, super-katolici i super-Hrvati“. I doista, zbog činjenice da su bili zajednički potiskivani u komunističkome sustavu, pa su njegovim krahom institucionalno procvjetali, mnogima se danas čini kako su hrvatstvo i katoličanstvo gotovo pa sinonimi. A unatoč tome što i Kustić na više mjesta eksplicitno i implicitno upozorava kako iz prevelikog poistovjećivanja te dvije kategorije proizlaze isključivo brojne opasnosti i za nacionalni i za vjerski identitet, to nije spriječilo Slavoja Žižeka da ga prije nekoliko godina u intervjuu za Der Spiegel proglasi „hrvatskim nacionalističkim svećenikom“ koji religiju vidi samo kao „instrument“, to jest „indikator kolektivnog identiteta“. Kustić, dakako, tvrdi nešto posve suprotno, to jest kako se „katolištvo ne smije smatrati hrvatskijim od drugih vjera“, jer bi inače „hrvatski nekatolik bio manje Hrvatom od hrvatskog katolika“ te bi „katolištvo bilo mjerom hrvatstva“, što bi značilo da „hrvatstva kao takvog zapravo nema“.

Supostojanje nacionalizma i kršćanstva

Navedene nas prosudbe dovode do problematike odnosa nacionalnih ideologa prema vlastitu narodu po pitanju vjere, što je dobar povod da barem ukratko demistificiramo neke uvriježene zablude o izvornim i modificiranim varijantama ranoga modernog hrvatskog nacionalizma. Iako je se, zbog dosljedno artikuliranih antiklerikalnih načela, u nerijetko površnim pogledima u hrvatsku prošlost danas često poima protukršćanskom, idejna osnova zdravog međuodnosa između nacije i vjere izvire iz pravaškog nauka oca hrvatskog nacionalizma, Ante Starčevića. Moderni koncept nacije, proizišao iz prosvjetiteljske i liberalne nadogradnje protonacionalnih identiteta koji u okviru europskih carstava, kraljevstava i kneževina postoje od srednjovjekovlja, po sebi je uključiv, napose na prostoru hrvatskih zemalja gdje su se isprepletale brojne međusobno suprotstavljene vjerske silnice. U ideologiji izvorna pravaštva, Starčević hrvatstvo koncipira kao narodnost čiju se pripadnost ne osigurava vjerom. Hrvati, prema Starčeviću, nisu samo katolici, već i pravoslavci i muslimani koji su dio hrvatskoga etnosa ili barem kao ono što se danas običava nazivati „političkim Hrvatima“, koji žive u Hrvatskoj i djeluju na njezinu dobrobit, poimajući je – neovisno o vlastitu podrijetlu – svojom domovinom.

Iz perspektive, dakle, oblikovatelja temelja modernoga hrvatskog nacionalnog indentiteta, ideja ekskluzivno katoličkoga identiteta hrvatskoga naroda biva kontraproduktivnom, što ne znači da se Starčević, kao i Stjepan Radić, nisu izravno pozivali na kršćanske vrijednosti. Unatoč protuklerikalnoj retorici, Radićeva stranka relativno rano je zadobila povjerenje i simpatije pojedinih crkvenih velikodostojnika, poput nadbiskupa Bauera, između ostaloga i zbog zagovaranja kršćanskih vrijednosti, neovisno o neslaganju s ideološkim, dakle svjetovnim sudovima dobroga dijela Katoličke crkve, koji su u predjugoslavensko doba često bili formulirani na štrosmajerovskom tragu potrebe za južnoslavenskim nacionalno-državnim ujedinjenjem. Pored gesla o „vjeri u Boga“ koja prati „seljačku slogu“, Radić se nije libio iskazivati narav svoje stranke kao vrijednosno tradicionalističku, utemeljenu na kršćanskim moralnim zasadama: „Hrvatska pučka seljačka stranka je konzervativna ili starinska u svemu onome što se tiče vjere ili morala; ona je liberalna ili slobodarska u svemu onom što spada na političko zakonodavstvo i političku upravu, a progresivna je ili napredna u sveukupnom političkom životu i radu (…) jer zahtijeva temeljite socijalne reforme“, da bi i u sȃmprogram svoje stranke utkao pravilo po kojemu u njoj nema mjesta za one koji „izbacuju vjeru ili ne razlikuju vjeru od njezinih službenika“.

Zaključimo paradoksom: nacionalni identiteti su širi od samoga kršćanstva, a kršćanstvo je pak – za vjernike – šire od nacionalnih identiteta, kao i svega svjetovnog. Kršćanstvo i nacionalni identiteti dva su odvojena, međusobno neovisna fenomena, koje se ne može svesti na ono drugo, ali u pojedinim se kontekstima i određenim okolnostima mogu prožimati na plodonosan ili destruktivan način. Jedno bez drugoga, bilo to dobro ili loše, itekako mogu postojati: kršćanstvo je postojalo u prednacionalnome kontekstu i lako bi moglo nadživjeti i nacionalne identitete kakve danas poznajemo, baš kao što se nacionalni identiteti današnjice – unatoč globalizacijskim procesima, još uvijek razmjerno čvrsti – barem na Zapadu sve manje temelje na religiji. Odbacivanjem kršćanstva, zapadni narodi gube svoj dosadašnji duhovni identitet, ali to ne znači da kršćanstvo neće moći zamijeniti neke druge religije ili svjetonazori. Iz svega navedenoga proizlazi kako i nacionalni i vjerski identiteti posjeduju svoju autonomiju.

Hrvatska, međutim, ima dobru tradiciju konstruktivna međuodnosa nacionalizma i kršćanstva, a nacionalni i vjerski vođe u hrvatskoj su povijesti često znali ispravno prepoznati svoje uloge, pa je u tome smislu od, primjerice, Ante Starčevića očekivati ekskluzivno katoličanstvo kao glavnu odrednicu hrvatstva jednako nerealno kao i od Alojzija Stepinca očekivati prigrljivanje ideje Josipa Broza o osnivanju hrvatske inačice univerzalne, Katoličke crkve – bio bi to otklon od njihovih životnih misija i samouništenje projekata u koje su ugradili svoje živote. Posve je suprotan primjer – vratimo li se u kontekst političke današnjice – nedavna izjava Dubravke Šuice, koja je istaknula kako su članovi njezine stranke „najveći Hrvati“, što se očituje u tome da su „svi pravi kršćani, katolici“. Ocrtavajući slobodni pad razine diskursa u hrvatskoj politici od građanske epohe 19. i 20. stoljeća do postkomunističkoga konteksta u 21. stoljeću, takve izjave pokazuju kako je i značajnu tradiciju moguće iznevjeriti, kao da nije postojala. U skladu sa Žižekovim stereotipom, a onkraj, primjerice, misli Živka Kustića, ono poimanje koje katoličanstvo svodi na mjeru hrvatstva budi pitanje može li se povratkom u prošlost dokinuti nazadan način rasuđivanja, odnosno je li hrvatska politička elita danas dostojna svoje vlastite tradicije kao jedinoga potencijalno učinkovitoga odgovora na lažno kršćanske nacionalizme i dekristijaniziranu politiku današnjice?

Svojevrsnu sintezu kategorija nacionalizma i kršćanstva, kao političke ideologije i duhovnog svjetonazora, možemo pronaći u pojmu domoljublja, koji nadilazi politološki žargon. Ono što ga vezuje i smješta između navedenih dviju kategorija nedvojbeno je ljubav kao ishodište: kršćanstvu imanentna ljubav za čovjeka u domoljublju se ostvaruje kao ljubav prema zajednici, dok ta ljubav prema zajednici u nacionalizmu zadobiva svoj političko-ideološki izraz. Domoljublje nije nekršćanski osjećaj, pa u skladu s time niti nacionalizam ne mora biti nekršćanski fenomen – usmjeri li se ljubav prema domovini u istinski kršćanske svrhe, to jest omeđi li se nacionalizam kršćanskim moralnim okvirom, ljubav prema domovini ne može postati destruktivnom. „Kršćanin katolik ne samo da smije, nego mora ljubiti narod iz kojeg je nikao“, ustanovio je 1938. godine bl. Alojzije Stepinac. Završimo, stoga, riječima hrvatskoga blaženika, kroz čitav život vođenoga i domoljubnim, čovjekoljubnim i bogoljubnim načelima:

„Ako bih, dakle, rekao da katolik smije ljubiti svoj narod, onda bih premalo rekao. Jer ljubav prema samome sebi ili ljubav prema roditeljima nije samo dozvoljena, nego je zapovijedana. A narod nije ništa drugo nego velika obitelj, veliko krvno srodstvo. (…) Ljubav, dakle, prema narodu i ljubav prema vjeri katoličkoj ne isključuju se ni najmanje, nego se lijepo popunjuju kao dvije sestre blizanke, koje imaju jednog te istog Oca na nebesima, a to je Bog, koji je auktor i naravnog i vrhunaravnog reda. Bog pak ne može sebi protusloviti“. – bl. Alojzije Stepinac

Tekst je izvorno objavljen u emisiji Ogledi i rasprave Trećega programa Hrvatskoga radija 29. siječnja 2020., https://radio.hrt.hr/ep/krscanstvo-i-nacionalizam-perspektive-i-opasnosti/328844/

O autoru:

Matija Štahan (Zagreb, 1992.) polaznik je poslijediplomskog studija komparativne književnosti
na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Pored znanstvenih radova objavljenih u Hrvatskoj i
inozemstvu, o društveno-političkim, ali i religijskim te kulturalno-književnim temama
objavljivao je na Trećemu programu Hrvatskoga radija te časopisima i portalima kao što su
Vijenac, Republika, Arteist.hr, Moderna vremena info, Direktno.hr, Narod.hr i Bitno.net.