Matija Štahan: Skica za portret pape Franje

Onkraj svih pojednostavljenih i parcijalnih pogleda na pontifikat pape Franje (2013.-2025.), čini mi se da je njegove glavne djelatne obrasce koji su taj pontifikat obilježili moguće sažeti u par jednostavnih a sveobuhvatnih formula.

U hrvatskim medijima liberalne provenijencije, a koji ujedno čine i glavnu struju našega medijskog života, papu se uglavnom glorificiralo, no odveć površno – bilo usredotočujući se na marginalne aspekte njegova papinstva poput toga je li živio u više ili manje raskošnom interijeru, je li oko vrata nosio više ili manje raskošni križ i slično, bilo zbog njegova navodnog reformatorskog djelovanja koje zapravo i nije bilo odveć reformatorsko, bilo zbog toga što ga se predstavljalo suprotstavljenim svojim prethodnicima tamo gdje to nije bio, zanemarujući pak one aspekte u kojima im je doista i bio suprotstavljenim. S druge strane, desni mediji uglavnom su mu zamjerali što nije kanonizirao blaženog Alojzija Stepinca iako su za to stečeni svi institucionalni preduvjeti, uglavnom ne uviđajući kako je izostanak te kanonizacije tek razumljivom posljedicom cjeline Franjina djelovanja kada se prepoznaju glavni obrasci toga djelovanja.

Koji su to glavni obrasci? Njih se, vjerujem, može sažeti u dvije formule.

Prvu od njih izvesti se može iz Franjina ideala izlaska na periferije i karakterizira ju gradnja mostova prema izvankatoličkom svijetu, često na štetu same Crkve. Primjeri su mnogobrojni i sežu od unutarkršćanskog, ekumenskog djelovanja pa do papina odnosa prema drugim svjetskim religijama i, naposljetku, njegova odnosa s izvanvjerskim, političkim silnicama našega vremena. Unutarkršćanski primjer za to papin je pokušaj približavanja Ruskoj pravoslavnoj crkvi, što je činio djelomice i posredstvom Srpske pravoslavne crkve kao njezine najodanije saveznice. Jedna posljedica želje za približavanjem patrijarhu Kirilu očituje se u relativizaciji ruskoga napada na Ukrajinu a kako se ne bi otuđilo Rusku pravoslavnu crkvu i Kirila; druga posljedica iste tendencije papin je odnos prema kauzi blaženoga Alojzija Stepinca, zaustavljenoj presedanskim ustupkom drugoj, Srpskoj pravoslavnoj crkvi, formalno shizmatičkoj, ali kojoj je de facto omogućeno suodlučivati o tome hoće li Katolička crkva u svojim unutarnjim procesima svojega kardinala proglasiti svetim. Izvankršćanski primjer iste ove tendencije odnos je prema drugim religijama načelno ili islamu konkretno, a koji je imao obilježja uravnilovke – od Dokumenta o ljudskom bratstvu iz Abu Dhabija (2019.) do izjava iznesenih nedugo prije smrti, prošle godine, papa je relativizirao ono što bi za papu trebalo biti samorazumljivim, to jest superiornost kršćanstva shvaćenog kroz katoličku doktrinu nad ostalim oblicima kršćanstva i drugim religijama. Navedeni dokument, čijim je papa potpisnikom, donosi formulaciju kako je mnoštvenost religija Božja volja, dok je papa 2024. izjavio da je svaka religija, od sikhizma i islama do hinduizma i kršćanstva, put do Boga. Iako je potonja tvrdnja načelno teološki održiva, ona je nepotpuna – posebice iz papinih usta – bez zaključka kako je kršćanstvo najbolji put do Boga, onaj koji je u sebi sabrao cjelinu zemaljski dostupne istine, dok su ostali putovi do Boga ujedno i potencijalne stranputice. Treća razina papinih ustupaka nekršćanskome svijetu, u domeni politike, očituje se u njegovu odnosu prema kineskoj Komunističkoj partiji, s kojom je Vatikan sklopio sporazum tajnoga sadržaja (2018.), ali za koji je jasno da Partiji dopušta suodlučivanje o proglašavanju biskupa iste one Crkve koju formalno onemogućuje u djelovanju, a u praktičnom je smislu diljem Kine nasilno progoni. Drugi tip ustupaka odnosi se na neke segmente seksualne politike suvremenog liberalizma, što se očituje u neformalnom („Tko sam ja da im sudim?“, 2013.) i formalnom (Fiducia supplicans, 2023.) popuštanju pred zahtjevima za normalizacijom istospolnih odnosa, kao i otvaranjem vrata pričešćivanju razvedenih i nanovo građanski vjenčanih parova (Amoris laetitia, 2016.). Svi ovi primjeri mogu se podvesti pod zajednički nazivnik: relativizacija vlastitoga (katoličkog) radi afirmacije tuđega (nekatoličkog).

Iz ove formule može se uspostaviti i jedna „međuformula“ koja uspoređuje djelovanje Benedikta XVI. i pape Franje. Naime, dok je Benedikt XVI. radio na pomirenju svih struja unutar Katoličke crkve, što se očitovalo u oživljavanju odnosa čak i sa starim mu teološkim suparnicima koji su razgrađivali katoličke dogme, poput Hansa Künga, te istodobnom ponovnom omogućavanju služenja pretkoncilske tradicionalne latinske mise (Summorum pontificum, 2007.), pri čemu je usporedno Crkvu ograđivao od istog onog svijeta kojemu je Franjo radio ustupke – dakle, gradio je mostove unutar Crkve te podizao zid između Crkve i nekršćanskog svijeta – dotle je Franjo činio suprotno: podizao zidove unutar Crkve, na primjer institucionalnim otežavanjem održavanja tradicionalne latinske mise (Traditionis custodes, 2021.), da bi gradio mostove prema nekršćanskom svijetu koji je Benedikt XVI. kritizirao.

Drugu formulu koja opisuje Franjin pontifikat može se izraziti na više načina. U različitim osvrtima na mnoge aspekte Franjina papinstva obično sam je predstavljao kroz dvije slike, od kojih obje odražavaju svojevrsnu neravnotežu u središtu papina djelovanja. Jedna od njih je sekularna – riječ je o Habermasovoj definiciji civilizacijske supstancije spojem „židovske etike pravednosti“ i „kršćanske etike ljubavi“ – a druga biblijska i svodi se Isusove riječi grešnici, primjenjive na sve grešnike: „(…) ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti“ (Iv 8: 11). Pojmimo li srž kršćanskog odnosa prema drugome kao sintezu habermasovskih elemenata pravednosti i ljubavi, sa sviješću kako milosrđe bez istine o naravi grijeha predstavlja iznevjeravanje ovozemaljske uloge Crkve, a odnos prema grešniku cjelovitim biva tek u sintezi obje Isusove poruke – one o neosuđivanju osobe, ali jednako i one o potrebi osobnog opredjeljenja za prestanak činjenja grijeha – onda iz toga proizlazi da je papa Franjo u glavnini pontifikata prenaglašavao milosrdni aspekt kršćanstva („ja te ne osuđujem“) na štetu pravednosti ili istine o naravi grijeha („više nemoj griješiti“). Primjeri za to ponajviše su vidljivi u ranije navedenim slučajevima ustupaka suvremenoj zapadnoj seksualnoj politici, a koji se manje negoli se izvanjskom svijetu činilo tiču konkretnih doktrinarnih promjena, a više kreiranjem doktrinarne konfuzije u dokumentima kao što su Amoris laetitia ili Fiducia supplicans, od kojih prvi omogućuje nacionalnim biskupskim konferencijama donošenje odluke o mogućnosti pričešćivanja razvedenih, što nije samo protivno nauku o braku izvedenom iz Isusova učenja kako je preneseno u sinoptičkim evanđeljima, nego mu je ishod i relativizacija te partikularizacija pastoralnog aspekta katoličkog nauka o braku koji se sada razlikuje od države do države, dok drugi omogućuje blagoslov istospolnih parova, ali „izvanliturgijski“, umjesto blagoslova pojedinca koji je u Crkvi oduvijek postojao, čime se, makar se deklarativno i tvrdilo suprotno, de facto legitimira vezu dviju osoba istoga spola, a što je u kontradikciji s katoličkom spolnom etikom. Franjo ovo nije činio u svim aspektima katoličkog nauka koji su suprotstavljeni suvremenoj liberalnoj seksualnoj politici – primjerice, čin pobačaja je kroz čitav pontifikat dosljedno uspoređivao s unajmljivanjem plaćenog ubojice, a poništavanje spolnih razlika sȃm je nazivao „rodnom ideologijom“ i „ideološkom kolonizacijom“ – ali tamo gdje to jest činio ostavio je nered koji će njegovi nasljednici morati pretvoriti u red. Ravnoteža između ljubavi i milosrđa s jedne te istine i pravednosti s druge strane za Crkvu je nužna i iz izvandoktrinarnih razloga: suprotstavljajući se moralizmu bez milosrđa u povijesnom jučer, danas treba – ostajući istom onakvom kakvom je bila – suprotstaviti se toleranciji bez morala, kako bi ostala dosljednom te zadržala svoj legitimitet i sutra, kada aktualni vrijednosni sustav smijeni neki novi, na drukčiji način štetan, koji se već počinje pomaljati na obzorju. Druga, dakle, formula koja obilježava Franjin pontifikat glasi: neravnoteža u kršćanskom prožimanju ljubavi i pravednosti, to jest milosrđa i istine.

Naposljetku, ovakav Franjin pristup može se braniti ili kritizirati, ali čini mi se da ga se – kako je izražen kroz ove dvije formule – teško može dovesti u pitanje. Budući da je svakom pripadniku Crkve nužnost poći od presumpcije plemenitosti tuđih, pa tako onda i papinih postupaka, jedna interpretacija ovih dvaju vidova papina djelovanja – kako relativizacije vlastitoga (katoličkog) radi afirmacije tuđega (nekatoličkoga), tako i neravnoteže u kršćanskom prožimanju ljubavi i pravednosti, to jest milosrđa i istine – mogla bi biti da je Franjo zapravo primarno nastojao oponašati Krista koji je također nadilazio i iznevjeravao, jednom riječju dekonstruirao, očekivanja židovskog vjerskog establišmenta. Otuđujući od sebe dio Crkve a pružajući ruku onima izvan Crkve papa je, moglo bi se zaključiti prema toj interpretaciji, bio nalik Kristu koji je kritizirao farizeje i trgovce u hramu, dok je istodobno bio otvoren za „Drugoga“ amblematski izraženog u figurama poput Samaritanca ili bludnice. Međutim, toj interpretaciji moglo bi se prigovoriti argumentom kako je ovdje papa, premda je oponašanje Krista temeljna dužnost svakog kršćanina, Krista više oponašao u (disruptivnoj) formi nego u sadržaju. Navedeno proizlazi iz ključne različitosti funkcije utemeljitelja religije, što je bio Isus, i njezina glavnog održavatelja, što je papa. Naime, utemeljitelj religije netko je tko uspostavlja novu paradigmu, a održavatelj religije čuvar je te paradigme, posebice kada ona pretendira biti apsolutnom istinom, a ne novi dekonstruktivist koji stvara nove paradigme na temelju starih. Zato, kada se govori o pravednosti i milosrđu, premda je teološki utemeljeno tvrditi kako milosrđe naposljetku nadvisuje pravednost ili kako je ultimativna pravednost upravo milosrđe, ono što se često zaboravlja jest kako instancija koja o tome odlučuje, opet teološki gledano, ne može biti svjetovnom, što znači da to ne može biti čak ni papa – nego jedino Bog, čiju volju ni papa ne može prejudicirati.

Iz tog razloga, premda ovaj osvrt ne može odražavati cjelinu dvanaestogodišnjeg pontifikata pape Franje – zbog čega i jest tek svojevrsnom skicom – moglo bi se reći da je Franjin pontifikat bio manjkav u onoj mjeri u kojoj formule kojima ga ovdje opisujem predstavljaju otklon od ravnoteže na razinama Crkva-svijet s jedne, te milosrđe-pravednost s druge strane.