Svoju posljednju knjigu 1983. Romaneskni manevri Miljenko Jergović opisuje kao „kratku povijest jedne prijeratne godine“ koja je ispisana na dugih 580 stranica (Fraktura, Zaprešić, 2025.). Sastoji se od 33 poglavlja koja se mogu nazvati kratkim pričama, zapisima, „temama i kronikama jedne prijeratne godine“ (72), koje su piscu subjektivno važne, ali drugima mogu biti nevažne, nezanimljive i zamorne. U ovome tekstu usredotočit ću se na dvije tematski povezane priče, petu priču „Atentat“ i šestu priču „Željko“, da bih pokazala kako Jergović pristupa pisanju o važnima povijesno-političkim temama kojima se rado i često bavi.
„Atentat“ je zapravo Jergovićev novinski tekst izvorno objavljen u zagrebačkom tjedniku Express 17. ožujka 2023. Taj podatak, kao i podaci o tome jesu li i gdje prethodno objavljeni još neki tekstovi, nisu navedeni u napomeni u knjizi, a bio bi red da jesu. U novinskom tekstu Jergović prepričava atentat kojim su pripadnici Armenske tajne vojske za oslobođenje Armenije (ASALA), vojnoga krila Armenske revolucionarne federacije (Dašnaka), najbrojnije i najutjecajnije armenske političke stranke u povijesti, ubili 1983. turskoga veleposlanika Galipa Balkara u Beogradu. Bila je to jedna od akcija u najintenzivnijoj fazi terorističke kampanje ASALA-e od 1979. do 1983. u kojoj su ubijeni deseci turskih diplomata i članova njihovih obitelji, ali i običnih građana u Europi i Sjedinjenim Državama. Da se Jergović zaustavio na fabuliranju o atentatu, sve bi nekako bilo podnošljivo. No odlučio je ponuditi svoje tumačenje povijesne pozadine atentata koju čine osmanski genocid nad Armencima u Prvome svjetskom ratu i uporno odbijanje Turske da prizna taj zločin i dade makar moralnu zadovoljštinu potomcima naroda koji je stradao u prvome velikom „totalnom genocidu“ 20. stoljeća.[1] Evo što o tome Jergović piše u Expressu: „O armenskom progonu iz 1915. godine, za kojega je gotovo sasvim zbrisana zajednica od dva i pol milijuna ljudi, uglavnom okupljenih oko Armenske apostolske crkve, dakle katolika, u našim se novinama, uglavnom, nije govorilo“. Nije promijenio mišljenje o onome što je napisao pa dvije-tri godine kasnije u knjizi doslovce ponavlja iskaz iz Expressa: „O armenskom progonu iz 1915. godine, za kojega je gotovo sasvim zbrisana zajednica od dva i pol milijuna ljudi, uglavnom okupljenih oko Armenske apostolske crkve, dakle katolika, u našim se novinama, uglavnom, nije govorilo“ (42-43).
Monofizitska Armenska apostolska crkva, ustanovljena 384. godine, jedna je od istočnih pravoslavnih crkava neovisnih o Rimu i Bizantu. Ima svoje obrede, jezik, pismo i kulturu. Na čelu je Crkve katolikos, vrhovni patrijarh svih Armenaca, kojega bira crkveno-svjetovni sabor. Možda naslov katolikos neukima može sugerirati da su Armenci većinom katolici: ako je na čelu Crkve katolikos, što bi bili njezini pripadnici nego katolici? Ustvari, oko 90 posto Armenaca u svijetu pripadnici su pravoslavne Armenske apostolske crkve, dakle pravoslavci, a u samoj Armeniji više ih je od 95 posto. Samo oko pet posto pripada Armenskoj katoličkoj crkvi, ustanovljenoj 1198. u Adani, jednoj od unijatskih katoličkih crkava koja priznaje vrhovni autoritet rimskoga pape. Preostalih pet posto čine protestanti nastali konverzijama s gregorijanskoga pravoslavlja pod utjecajem financijski moćnih prozelitskih američkih i britanskih vjerskih misija. Kako se uopće netko usudi pisati o armenskom pitanju a ne zna temeljnu činjenicu iz povijesti Armenaca, kao što je narav Armenske apostolske crkve, koja je presudno oblikovala vjerski, kulturni i nacionalni identitet toga naroda? To je, otprilike, isto kao pisati o povijestima Hrvata i Srba na pretpostavci da su prvi pravoslavci sa svojom autokefalnom nacionalnom crkvom, a drugi katolici koji poštuju i slušaju rimskoga papu.
Nije ga prosvijetlio ni roman Četrdeset dana Muse Daga Franza Werfela, napisan na temelju onoga što je književnik čuo i vidio na putovanju Bliskim istokom 1930. sa suprugom Almom Mahler. U Damasku se susreo s onima koji su 1915. preživjeli višetjednu osmansku opsadu – roman govori o četrdeset, premda je opsada trajala pedeset i tri dana[2] – više tisuća Armenaca koji su pobjegli iz nekoliko sela iz okolice Antiohije (Antakije) na Mojsijevo Brdo (Musa Dagh) pred masovnim pokoljima i deportacijama, ondje su se utaborili, odolijevali napadima i spasili se zahvaljujući francuskima ratnim brodovima na koje se ukrcalo 4.958 preživjelih. Među spašenima bio je i Gabriel Bagradian koji je Werfelu ispričao svoju priču, a on ju je pretočio u „književni spomenik“ genocidu and Armencima. Premda je riječ o književnom djelu koje je postalo temeljem „literature o genocidu“, ono se otpočetka doživljavalo kao opis stvarnih povijesnih događaja. Bilo je zabranjeno i u nacističkoj Njemačkoj i u kemalističkoj Turskoj.
Kada se 1983. zbio atentat, „nona je odnekud iz drugog reda police s knjigama izvukla Četrdeset dana Muse Daga. Viđao sam ta dva sveska, ali ranije me nisu privlačili“. Potpuno jednak iskaz iz Expressa Jergović je opetovao u knjizi: „Nona je odnekud iz drugog reda police s knjigama izvukla Četrdeset dana Muse Daga. Viđao sam ta dva sveska, ali ranije me nisu privlačili“ (43). Zaboravio je da je 2015. ispričao posve drukčiju priču o Werfelovu romanu u kojoj nema legendarne none nego tvrdi da je roman posudio iz sarajevske Vijećnice: „Među tisućama knjiga koje su izgorjele u sarajevskoj Vijećnici, u jednom danu kolovoza 1992, bio je i onaj primjerak dvotomnog romana austrijskog pisca Franza Werfela ‘Musa Dag’, koji sam posudio preko veze i zadržao cijelo ljeto 1983.“[3] U ratu zapaljena Vijećnica u tom mu se trenutku učinila unosnijom sastavnicom priče od nonine kućne biblioteke. Nešto je, valjda, fikcija. Ali što: Werfel s nonine police ili Werfel iz zapaljene Vijećnice? Svaštarenje i skribomanija obično se plaćaju gubitkom vjerodostojnosti autora.
Kako sam pročitala i „Nolitov“ srpski prijevod Werfelove knjige (1935.), koji je dvadesetak godina poslije pretiskala sarajevska „Svjetlost“, mislim kako bi bilo bolje da je Jergović pročitao izvornik Die vierzig Tage des Musa Dagh (1933.), ali nije to mogao učiniti jer, prema vlastitom priznanju, ne zna njemački i strane jezike općenito. On voli uspoređivati hrvatske i srpske prijevode stranih djela i arbitrirati o tome koji je bolji, premda ne može čitati izvornike s kojima usporedba jedino ima smisla.
Nadalje, kolikogod genocid bio strašan, vjerodostojne procjene ne navode dva i pol milijuna žrtava. Prema razmjerno široko prihvaćenoj procjeni Jakuba Bijuka i Sarah Lubman, u masovnim pokoljima i deportacijama Armenaca od 1915. do 1923. stradalo je od 600.000 do 800.000, a „vjerojatno više od milijun“ ljudi. Armenski povjesničar Stephan H. Astourian procijenio je da je ubijeno bilo od milijun do milijun i pol ljudi. Ugledni njemački armenist Hilmar Kaiser tvrdi da je stradalo 1,4 milijuna ili oko 80 posto Armenaca u Osmanskom Carstvu.[4] Prema njihovima, a i drugima mjerodavnim demografskim procjenama, u Osmanskom Carstvu uoči Prvoga svjetskog rata nije živjelo dva i pol milijuna Armenaca. No u nas se uobičajilo neodgovorno nabacivanje brojem žrtava raznih zločina – milijun više ili manje, nema veze.
Gdje su bili redaktori da redigiraju i urednici novina da isprave Jergovićeve greške? Jesu li Jergovićevi tekstovi sadržajno i jezično nedodirljivi? On piše sa svoje „tačke gledišta“ – moju su generaciju u školi učili da je gledište „točka gledanja“ pa nema „točke gledišta“, ali možda se u Jergovićevoj školi poučavalo drukčije – na jezik i pravopis u skladu sa svojim stavom: „Ja sam zakon o jeziku, hrvatskom jeziku!“[5] Ako je takva praksa dopustiva u propadajućim novinama, nije očekivana u knjigama, posebice ako je izdavač renomirana Fraktura, a urednik Jergovićeve knjige Seid Serdarević osobno. S druge strane, nemalo je knjiga iz Frakturinih edicija publicističke i znanstvene literature – i 1983. ima snažna obilježja političke publicistike pa u njoj autor raspreda o političkima biografijama i profilima Aleksandra Rankovića, Vladimira Bakarića, Milke Planinc, Mike Špiljka, Petra Stambolića, o „slučaju Đureković“, sarajevskome sudskom procesu „mladomuslimanskoj“ skupini i dr. – koje vrve činjeničnima greškama, neodrživima interpretacijama i verbalnom pirotehnikom.
„Romaneskno manevriranje“ o atentatu i armenskom pitanju Jergović proširuje i na sljedeću priču „Željko“ u kojoj pripovijeda o sudbini Željka Milivojevića, građanina koji se zatekao na mjestu atentata u Beogradu i stradao u potjeri za ubojicama. Nepotpuno i umnogome netočno opisujući procese priznavanja osmanskoga genocida nad Armencima u zapadnim zemljama, u priču uvodi raspravu o tome je li taj zločin ponukao Hitlera da se odluči na biološko uništenje Poljaka, a ne Židova, kako je prošireno uvjerenje. Jergović misli da je priznavanje genocida nad Armencima bilo „fatalno zakašnjeli demanti onih stoput parafraziranih, pa tako, možda, i izmišljenih riječi Adolfa Hitlera iz 1939.: ‘Moramo bez milosti ubijati sve. Muškarce, žene, djecu. Nećemo se obazirati na javno mnijenje, jer tko danas uopće više govori o ubijenim Armencima’“ (49). Odakle li potječe taj citat? I kakvo je to olako brbljanje o teškima pitanjima koja su povjesničari istraživali desetljećima?
U govoru što ga je Adolf Hitler održao najvišima vojnim zapovjednicima 22. kolovoza 1939., uoči napada na Poljsku, u svojemu boravištu u bavarskom Obersalzbergu, među ostalime, kazao je:
„Odluku o napadu na Poljsku donio sam prošloga proljeća. Prvotno sam se bojao da će me politička konstelacija prisiliti da istodobno napadnem Englesku, Rusiju, Francusku i Poljsku. Prihvatio bih i taj rizik.
Kako nisam uspio da nam se bezuvjetno pridruži Japan i kako su Mussoliniju zaprijetili ona gnjida od kralja i izdajnička hulja krunski princ, već u jesen 1938. odlučio sam ići sa Staljinom.
Na kraju krajeva, u svijetu postoje samo tri velika državnika: Staljin, ja i Mussolini. Mussolini je najslabiji, nije sposoban slomiti moć ni krune ni crkve. Staljin i ja jedini možemo predvidjeti budućnost… U skladu s time, za nekoliko tjedana pružit ću ruku Staljinu na zajedničkoj njemačko-ruskoj granici i s njime početi preraspodjelu moći u svijetu…
Izdao sam zapovijed da naš ratni cilj nije dostizanje određenih crta nego fizičko uništenje neprijatelja. Prema tome, stavio sam svoje formacije ‘Totenkopf’ u stanje pripravnosti – zasad samo na Istoku – s naredbom da bez milosti i bez sućuti ubijaju muškarce, žene i djecu poljskoga podrijetla i jezika. Samo ćemo tako dobiti životni prostor koji nam treba. Tko, naposljetku, danas još govori o uništenju Armenaca?“[6]
Hitlerovo retorično pitanje „wer redet heute noch von der Vernichtung der Armenier“ ući će enciklopedije genocida, a otkrivanje načina na koji je Hitlerov govor procurio iz kruga najpovjerljivijih vojnih zapovjednika iz dobro čuvane dvorane u Obersalzbergu pretvorio se u svojevrsnu detektivsku priču. Tri dana nakon sastanka bilješke o Hitlerovu govoru, otisnute na tri stranice, prokrijumčarene su u britansko veleposlanstvo u Berlinu, a potom su dospjele u vlade u Londonu i Washingtonu. Šira javnost za njih je saznala 17. listopada 1942. iz New York Timesa zahvaljujući uglednome američkom novinaru Louisu P. Lochneru. U iskazu danu u Berlinu 25. srpnja 1945. Lochner je kazao da mu je dokument dao Hermann Maass, „aktivan protunacist“, i to na zahtjev generala Ludwiga Becka, zapovjednika Glavnoga stožera Wehrmachta od 1935. do 1938. i „vrlo poštovanoga vođe protuhitlerovske oporbe“. Maass pak nije znao – ili nije htio odati – identitet osobe koja je načinila bilješke o Hitlerovu govoru i pobrinula se da dospiju do Becka. Počeo je lov povjesničara na identitet te osobe. Nakon temeljitih istraživanja, poglavito njemačkih povjesničara, zaključeno je kako je dokument najvjerojatnije načinjen prema zabilješkama admirala Wilhelma Canarisa te je rekonstruirana mreža kojom je dospio do Lochnera.[7] Više je svjedoka potvrdilo da je Canaris bio na sastanku, da je „skriven u kutu“ bilježio Hitlerov govor, premda su sudionici unaprijed bili upozoreni da ne smiju praviti nikakve zabilješke, a jednome je svjedoku sljedećega dana pročitao svoje bilješke. „Bio je još krajnje užasnut. Dok je čitao, glas mu je drhtao. Canaris je bio itekako svjestan da je bio svjedok monstruozna prizora. Suglasili smo se da taj dokument o vremenu delirija mora biti sačuvan za potomstvo“.[8] Canaris je kasnije optužen da je sudjelovao u organiziranju neuspjela atentata na Hitlera 20. srpnja 1944. te je osuđen na smrt i u travnju 1945. obješen u koncentracijskom logoru Flossenbürg. Njegovi biografi tvrde da je bio dosljedan nacionalsocijalist, ali ne i dosljedan hitlerovac.
U „Željku“ Jergović izvješćuje o pismima kojima su Armenci zasipali jugoslavenska diplomatska predstavništva tražeći da se zatočeni atentatori na turskoga veleposlanika u Beogradu puste iz zatvora jer su to borci za slobodu i pravdu, a ne teroristi. Jergović navodi da su se pritom pozivali na višestoljetnu epsku borbu jugoslavenskih naroda protiv Turaka i „partizansko mučeništvo“ u Drugome svjetskom ratu (47-48). Nisu se Armenci pozivali samo na epopeje, mitove i fantazme. Dašnak i druge armenske političke organizacije pozivali su se i na nešto „napismeno“, na mirovni sporazum sklopljen poslije Prvoga svjetskog rata u Parizu kojim je bilo obećano stvaranje neovisne armenske države, a koji su potpisali i Nikola Pašić i Ante Trumbić, predsjednik vlade i ministar vanjskih poslova Kraljevine SHS. Kako su SFRJ smatrali državnom sljednicom Kraljevine, tvrdili su kako je taj međunarodni sporazum obvezuje da prizna Armeniju i da borce za njezinu slobodu ne tretira kao teroriste.[9]
Jergović se još nekoliko puta doticao genocida nad Armencima, primjerice u recenziji romana Planina boli. S one strane tursko-armenskih odnosa turske autorice Ece Temelkuran (Ljevak, Zagreb, 2013.).[10] Njegova recenzija nije književna kritika nego ideološki instrumentaliziran prikaz u kojemu hvali roman kao vrhunsko djelo zasnovano na kritičkoj refleksiji o turskom odnosu prema „munjevitom pomoru“ Armenaca. „Munjevit pomor“? Kakav „munjevit pomor“? Što je „munjevit pomor“ pokazao je, primjerice, John Williams u maestralnom opisu pokolja bizona u Krvnikovu prijelazu. A tako zasigurno nije tekao genocid nad Armencima.
Istrebljenje Armenaca bilo je vrhunac nasilja koje se kumuliralo desetljećima. Glavna metoda istrebljenja bili su prisilni, spori, mukotrpni, ubilački marševi po dugima deportacijskim rutama od istočnih anatolijskih pokrajina (Erzuruma, Bitlisa, Harputa, Diyarbekira, Sivasa, Trabzona, Angore i dr.) do pustinjskih predjela Sirije i Mezopotamije. Stotine tisuća ljudi umrlo je na tim putevima od gladi, žeđi, bolesti, iscrpljenosti, silovanja, prisilnoga rada, porobljavanja, zlostavljanja, mučenja osmanskih vlasti, ali i turskih i kurdskih bandi. Od masovne gladi, koja je uzrokovala i kanibalizam, stradalo je toliko ljudi da se osmanski zločini smatraju pretečom „genocida izgladnjivanjem“, kakav je bio ukrajinski gladomor tridesetih godina 20. stoljeća. Stradanja su se nastavila u pustinjskima sabirnim logorima gdje su preživjele mučili, napadali i ubijali turski upravitelji i čuvari, ali i arapske, beduinske, čerkeske i čečenske bande.[11]
Jergoviću je taj roman bio povod da usporedi, to jest da izjednači odnos Turske prema genocidu nad Armencima u Prvome i Hrvatske prema genocidu nad Srbima u Drugome svjetskom ratu. To je krajnje tendenciozno jer je u Turskoj zakonski zabranjeno spominjanje genocida nad Armencima, a onaj tko to učini odlazi u zatvor ili emigraciju. Zato je i Ece Temelkuran živjela u egzilu na Zapadu, pa i u Zagrebu. U Hrvatskoj se javno raspravlja i piše o prirodi zločina NDH nad Srbima, Židovima i Romima. U knjižnicama su dostupne stotine knjiga i članaka iz doba Jugoslavije u kojima se piše o genocidu i neutemeljeno uvećava broj stradalih Srba. U Turskoj nema spomenika žrtvama toga zločina, nema javnih komemoracija na kojima sudjeluju najviši državni dužnosnici, ne postavljaju se izložbe, ne snimaju filmovi i ne pišu znanstvena i literarna djela o njemu. Jergović o tome piše u Zagrebu štogod hoće, a Ece Temelkur to može činiti samo u emigraciji, pa i u Zagrebu, ali ne i u Ankari ili Istanbulu. Glavni arhitekti genocida, „trojica paša“ (Talat, Enver i Džemal), promaknuti su u nacionalne heroje po kojima su imenovane stotine ulica, trgova, škola, muzeja, džamija i drugih ustanova diljem Turske. Jergović „ne vidi“ te razlike pa piše da se Temelkuran hrabro suočava s traumom nacionalne povijesti, dok se „hrvatske spisateljice bore protiv ćirilice. Bore se i pisci, ali fašizam je uvijek vulgarniji kad uzima ženska obličja“. Nevjerojatno!
Planina boli naišla je na niz kritika u svijetu. Navest ću stajališta jednoga armenskog i jednoga turskog kritičara. Marc A. Mamogian tvrdi da autorica koristi „diskurzivni okvir koji su izvorno izumili državni akteri kao argumentacijska oruđa pomoću kojih je Turska u odnosima s inozemstvom relativizirala i poricala genocidni karakter 1915.“[12] Temelkuran dekonstruira genocid nad Armencima kao povijesni događaj i svodi ga na subjektivne emocije pojedinaca. Dekonstrukcijski projekt prožet je trivijalizacijom događaja i infantilizacijom Armenaca. Jedna je od najupečatljivijih osobina romana autoričin „primaran nedostatak interesa za povijest… Nisu važne pojedinosti o onome što se dogodilo nego kako se osjećamo… Ona vidi posljedice, ali ne pita se o uzrocima“.[13] Ekim D. Safak konstatira da Temelkuran ne piše ni o „genocidu“, kako događaj nazivaju Armenci, ni o „takozvanom genocidu“, kako ga nazivaju Turci, nego traži treći put, što je rezultiralo viđenjem povijesti u kojoj su obje strane „jednako suspektne“. Motiv infantilizacije Armenaca i njihovo prikazivanje kao djece koja nisu bila sposobna za samoodržanje i koja su se razvila u neposlušne adolescente koji hoće neovisnost, pa ih očinska figura države mora poučavati da to nije moguće, prožima i tekstove turskih udžbenika.[14] Nije se, dakle, bitno odmaknula od službenoga turskog narativa. Bliska su mi stajališta tih kritičara, ali bih njihovoj kritici dodala i neugodno intelektualno prenemaganje autorice koje prožima cijelu knjigu. Jergović nema ni historiografskoga, ni politološkoga, ni književnoteorijskoga znanja da piše relevantne kritičke recenzije takvih knjiga. On to vjerojatno ne želi i da zna. Njemu su svi žanrovi koje koristi – kolumne, osvrti, recenzije, pogovori, predgovori, nekrolozi itd. – primarno okviri za izražavanje vlastitih ideoloških i političkih uvjerenja i „tačaka gledišta“ o svemu i svačemu.
Bude li Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske odlučilo financijski pomoći inozemnima nakladnicima da objave Jergovićevu knjigu 1983. Romaneskni manevri na stranim jezicima – i tako je pridoda skupini od 22 njegove knjige koje su prevedene na 17 stranih jezika u 50 izdanja, za što je Ministarstvo u posljednjih desetak godina dalo inozemnima nakladnicima gotovo 118.000 eura – nužno bi bilo da autor prethodno ispravi notorne činjenične propuste kako ne bi sramotio ni sebe, ni medijske, izdavačke i književne krugove u Hrvatskoj. Posebno bi bilo loše da se neprerađeno hrvatsko izdanje pojavi na armenskom jeziku.
________________________________
[1] Kasapović, M. 2024. Osmanski genocid nad Armencima: prešućivan i osporavan zločin. Polemos. (28) 53: 13-37; Kasapović, M. 2026. Odnos Turske prema genocidu nad Armencima: 110 godina poricanja. U: Bralić, A. i dr., ur. Alta voce et calamo acri. Zadar i Zagreb: Sveučilište u Zadru i HAZU, sv. II, 437-498.
[2] Ihring, S. 2016. Justifying genocide: Germany and the Armenians from Bismarck to Hitler. Cambridge: Harvard University Press, 1.
[3] jergovic.com/sumnjivo-lice/armenska-sudbina-jedan-genocid-i-sto-godina-mrznje, 3. veljače 2015. (pristupljeno 20. lipnja 2026.).
[4] Bijak, J., Lubman, S. 2106. The Disputed Numbers: In Search of Armenian Population Losses, 1915-1923. U: Demirdijan, A., ur. The Armenian Genocide Legacy. Basingstoke: Palgrave Macmillan, 26-43; Astourian, S. H. 1990. The Armenian Genocide: An Interpretation. History Teacher. (23) 2: 111-160; Kaiser, H. 2023. Strategies of survival: Genocide and the Armenian deportee labor, 1915-1918. U: Gerlach, E., ur. On the History od Presecution. Oldenbourgh: De Gruyter, 17-34.
[5] jergovic.com/ajfelov-most-ja-sam-zakon-o- jeziku-o-hrvatskom jeziku/, 12. kolovoza 2023. (pristupljeno 22. lipnja 2026.).
[6] U: Bardakijan, K. B. 1984. Hitler and the Armenian Genocide. Cambridge: Zorian Institute, 5-6; v. Baumgart, W. 1968. Zur Ansprache Hitlers von den Führern der Wehrmacht am 22. August 1939. Eine quellenkritische Untersuchung. Vierteljahrshefte für Zeitgeschichte. (16) 2: 120-149; Boehm, H., Baumgart, W. 1971. Zur Ansprache Hitlers von den Führern der Wehrmacht am 22. August 1939. Vierteljahrshefte für Zeitgeschichte. (19) 3: 294-304; Gust, W. 1993. Der Völkermord an den Armeniern. München: Hanser Verlag, 362-265; Bloxham, D. 2005. The Great Game of Genocide. New York: Oxford University Press, 111; Winter, J., ur. 2003. America and the Armenian Genocide 1915. Cambridge: Cambridge University Press, 39-40; Ihring, S. 2014. Atatürk in Nazi Imagination. Cambridge: Harvard University Press, 175-176; Albrecht, R. 2008a. „Wer redet heute noch von der Vernichtung der Armenier?“ Adolf Hitlers Geheimrede am 22. August 1939. Zeitschrift für Genozidforschung. (9) 1: 93-131; Albrecht 2008b. „Wer redet heute noch von der Vernichtung der Armenier?“ Kommentierte Wiederveröffentlichung der Erstpublikation von Adolf Hitlers Geheimrede am 22. August 1939. Zeitschrift für Weltgeschichte. (9) 2: 115-132.
[7] Booehm, H., Baumgart, W., Zur Ansprache Hitlers von der Wehrmacht…
[8] Bardakijan, K. B., Hitler and the Armenian Genocide, 21.
[9] Petrović, N. Ž. 2017. Ubistvo turskog ambasadora u Beogradu 1983. godine i jugoslovensko-turski odnosi. Istorija 20. veka. (35) 2: 119-133, 120.
[10] jergovic.com/subotnja-matineja/ece-temelkuran-stoljece-bola/, 2. studenoga 2013. (pristupljeno 1. srpnja 2026.).
[11] Suny, G. R. 2015. “They Can Live in Desert but Nowhere Else”. A History of the Armenian Genocide. Princeton: Princeton University Press; Kévorkian, R. H. 2011. The Armenian Genocide. A Complete History. London: I. B. Tauris.
[12] Mamogian, M. A. 2015. Academic Denial of the Armenian Genocide in American Scholarship: Denialism as a manufactured controversy. Genocide Studies International.(91) 1: 61-82, 73
[13] Mamogian, M. A. 2015. Academic Denial of the Armenian Genocide…, 74.
[14] Safak, E. D. 2024. Shaping historical consciousness: the language of Armenian genocide denial in Turkish scholtextbooks. Turkish Studies. DOI: 10.1080/14683849.2024.2350965, 12 i d.
