Mirjana Kasapović: Slom prosvjednoga pokreta u Srbiji?

Srpski „kružni tok istorije“

Srpski ekonomist Branko Milanović objavio je na svome blogu tekst „The break-down of the representative system and the road to dictatorship (on the example of Serbia)“, koji su prenijeli na srpskom jeziku portal tamošnje javne televizije RTS OKO, te proruski nacionalistički portal Novi Standard pod nazivom Kakav će biti ishod sloma političkog sistema u Srbiji? Nazvavši sadašnju političku krizu jednime od najvažnijih događaja u modernoj povijesti zemlje, kako zbog masovnosti tako i zbog borbene odlučnosti aktera, ustvrdio je da posrijedi nije nov fenomen nego još jedan oblik očitovanja „kružnog toka istorije’“ u kojemu različiti akteri opetuju jednake događaje. Od prve polovine 19. stoljeća Srbijom se vladalo na jednak način: autoritarni vođa, koji primjenjuje „kvazidemokratske ili konsultativne alate“, predsjedava klijentelističkim sustavom koji koristi korupciju kao način stjecanja i održavanja političke potpore. Studentski pokret dobro je shvatio da može biti uspješan samo ako bude apolitičan, distancira se od političkih stranaka, ostane izvan sustava predstavničke demokracije i ne koristi domaće i strane političke simbole, uključujući zastavu Europske unije koja je u Srbiji „veoma nepopularna“.

Studentski prosvjedi bili su „na mestu“ sve dok se nisu omasovili. Milanović je ustvrdio da srpski „pokret više liči na Crvene Kmere nego na poljsku ‘Solidarnost’“ – ni kod Crvenih Kmera neko se vrijeme nije znalo tko stoji iza revolucije dok se iz tame nije pomolila Komunistička partija koju su vodili ljudi nepoznatih imena koji su se međusobno nazivali „braćom“. Kako se protupolitička igra ne može nastaviti unedogled, pokret će izazvati režimsku represiju i pretvoriti Vučićev režim u otvorenu diktaturu, poput one kakvu je uveo kralj Aleksandar Karađorđević 1929, ili će potonuti u kaos koji, u konačnici, opet vodi u diktaturu.

Tekst je izazvao omanju buru. Zašto je ugledni znanstvenik, liberal uvjerenjem, napisao takav tekst? Je li neobaviješten ili podmićen? Je li se pretvorio u Vučićeva trola? Pisac i novinar Lazar Džamić u članku objavljenu 12. srpnja 2025. na oporbenom portalu „Radar“ zaključio je da je Milanovićeva „enciklika… u najblažem slučaju tragično naivna, a u najtežem štetna“, te da je izraz autorove „formalističke naivnosti“ i dugogodišnje zatvorenosti u akademskom svijetu u kojemu je izgubio smisao i osjećaj za stvarnost. Tipično, nedostaje samo famozni frazem o „kuli bjelokosnoj“ u kojoj znanstvenik živi pa ne razumije svijet oko sebe. I apsurdno, prigovor potječe iz književnih krugova koji su najčešće u politiku unosili fikcije i fantazije ostvarive samo silom.  Da je umjesto „tupe sekire“ koristio „skalpel“, tvrdi Džamić, Milanoviću ne bi trebale teške, grube i uvredljive riječi kojima opisuje prosvjedni pokret.

Kada je o „tupoj sekiri“ riječ, Džamić je to napisao u sklopu teksta koji je naslovljen Tompsonov koncert je klanje notama, na čemu bi mu pozavidjeli i odvratni režimski tabloidi. Koncert na Hipodromu bio je „muzički genocid“ i „ustaški Vudstok“ hrvatske desnice oličen u „idiotskom Marku Perkoviću Tompsonu“. Sramota, jer „dok u ‘susjedstvu’ mlade generacije svojevoljno i požrtvovno izlažu glave i leđa žandarmerijskim pendrecima…, njihovi vršnjaci i, kako izgleda, dobar deo ostatka hrvatskog društva slavi najmračniji i najsramotniji deo svoje moderne istorije“.

Nevjerojatno je koliko su neki srpski intelektualci politički slijepi. Zaboravljaju ono što se događalo devedesetih godina kada su mlade generacije u Hrvatskoj ginule četiri godine od srpskih bombi, tenkova i topova dok su njihovi vršnjaci u „komšiluku“ urlali nacionalističke parole na masovnima skupovima potpore Miloševiću i hopsali po koncertima zvijezda nacionalističke cajkaške scene u najsramotnijem dijelu suvremene srpske povijesti. Sudbine mladih generacija Hrvatske i Srbije davno su se razdvojile i svaka ide svojim putem. Pa mlade hrvatske generacije ne znaju ni pročitati ćirilične parole srpskih studenata. Osim toga, pjesme četničkoga obožavatelja Baje Maloga Knindže, nazvana prema paravojnoj formaciji propale Republike Srpske Krajine – sve hit do hita: Ne dam Krajine, Stan’te paše i ustaše, Morem plovi jedna mala barka i sl. – puštaju  se na skupovima vladajuće stranke, kao i u „Ćacilendu“, u poslijeratnoj Europi jedinstvenu paravojnom logoru podignutu usred Grada, ispred sjedišta predsjednika države i Narodne skupštine, u kojemu su mjesecima boravili naoružani Vučićevi lojalisti zaduženi da silom spriječe „srpski Majdan“. Državno vodstvo, u društvu ubojica i ratnih zločinaca, pjeva četničke pjesme o Dinari, a „napredni“ srpski krugovi osluškuju svaku notu iz Hrvatske.

Milanović je imao pravo. Svi su pokreti za izravnu demokraciju u povijesti  završili u diktaturi ili kaosu i anarhiji iz kojih je opet niknula diktatura. Iz pokreta sovjeta u Rusiji 1917. izrasla je Lenjinova i Staljinova komunistička diktatura. Iz pokreta savjeta u Mađarskoj 1919. rodila se kratkovječna „revolucionarna autokracija“ Béle Kuna na razvalinama koje  je uspostavljena desničarska Horthyjeva diktatura. Iz komunističko-anarhističkoga Tollerova i Landauerova pokreta savjeta u Münchenu i drugim njemačkim gradovima (Berlinu, Bremenu, Essenu…) 1918-1919. rodila se krhka i kaotična Vajmarska Republika koju je ubrzo zamijenila Hitlerova nacistička diktatura.[1]

Razvoj prosvjednoga pokreta u Srbiji

Studentski pokret u Srbiji nije imao artikuliran politički program i čvršće organizacijske strukture, nije govorio razumljivim političkim jezikom, djelovao je preko masovnih akcija (skupova, blokada te marševa i pohoda koji se u Srbiji nazivaju „šetnjama“) i oblika izravne demokracije (studentskih plenuma), a s javnošću je komunicirao preko anonimnih priopćenja i mrežnih objava. Kada je televizijski izvjestitelj zamolio jednu nišku studenticu s kojom je razgovarao da se predstavi, odgovorila je da to neće učiniti jer pokret ne promiče „lični marketing“ nego zajedničke ideje pa je nevažno tko ih prenosi.

Takve smo „zombije“ gledali tijekom studentskih blokada fakulteta 2009. u Hrvatskoj: pojavili bi se pred novinarima nekako u sumrak ispred ulaza u Filozofski fakultet, odbili se predstaviti te pročitali priopćenje o tome dopušta li plenum da deseci tisuća studenata, nastavnika i ostaloga osoblja sutra dođu na fakultete. Izravna plenumska demokracija počela je uskraćivanjem prava na rad, ograničavanjem slobode kretanja i govora i tko zna gdje bi stala da se plenum pretvorio u „pobunjeničko zakonodavno tijelo na zauzetom teritoriju“, čemu su se nadali njegovi zagovornici.[2] Kako bi na „zauzetom teritoriju“ bio suspendiran Ustav, širom bi se otvorio put plenumu da radi s temeljnima ljudskim i građanskim pravima i slobodama što hoće. Cijeli koncept neodoljivo podsjeća na narodnooslobodilačke odbore u partizanskom ratu i revoluciji koji bi se na „zauzetom teritoriju“ pretvorili u privremena zakonodavna tijela da bi potom prerasli u represivne organe diktature proletarija.

Osupnut masovnošću i ustrajnošću pokreta te nesviknut na takav profil političkih protivnika, režim je isprva reagirao razmjerno suzdržano, a Vučić je pokazivao znakove pripravnosti na neke ustupke. Ponudio je referendum o tome uživa li potporu većine birača kao predsjednik države i prijevremene parlamentarne izbore. Plenumi su to odbili. Ubrzo su prijevremeni izbori postati njihov glavni, ali neuslišani zahtjev. Na najmasovnijem skupu u ožujku 2025. u Beogradu pokret je pokazao potpunu političku neartikuliranost, što se izrazilo u banalnima govorima o borbi protiv korupcije, za pravdu, slobodu, odgovornost i sl. Jedna je govornica masi pripovijedala o Platonovoj špilji!

U drugoj fazi sve su vidljiviji bili znakovi klerikalne i nacionalističke orijentacije: križevi, ikone, slike srpskih svetaca i patrijarha, crkvene zastave, javne molitve, četničke šajkače i kokarde,  nacionalističke i šovinističke pjesme i poruke, pridruživanje veterana iz srpskih ratova devedesetih kao „čuvara studenata“ i dr. U „šetnjama“ do Bruxellesa i Strasbourga prosvjednici bi u svakoj zemlji kojom su prolazili zapjevali „ovo je Srbija“. Nadam se da tako nije bilo u Osijeku i Varaždinu. Nacionalističko profiliranje vrhunac je dosegnulo na masovnom skupu u Beogradu na Vidovdan 2025. kad su svi govornici, osim rektora Univerziteta u Beogradu, održali nacionalističke govore. Najgori nacionalistički govor održao je upravo predstavnik studenata. Smještajući pokret u stoljetnu „slobodarsku“ tradiciju Srba, kosovsku je mitomaniju dopunio nasljeđem episkopa Nikolaja Velimirovića, ideologa svetosavskoga nacionalizma, protusemita i inspiratora fašističkoga Ljotićeva Zbora, srpskoga i jugoslavenskoga nacionalista i ubojice Gavrila Principa, te Vidovdanskoga ustava Kraljevine SHS 1921. utemeljenoga na ideologiji o „trima plemenima“. Pokušavajući spasiti što se spasiti dade, nacionalizmu neskloni komentatori nastojali su opravdati te činjenice potrebom da pokret bude uključiv kako bi bio uspješan. No stvari su postale jasnima svima koji su ih htjeli vidjeti: između režima i matice prosvjednoga pokreta nema bitnih razlika u državnoj ideologiji.

S postvidovdanskim splašnjavanjem mobilizacijskih i akcijskih potencijala pokreta, sve se više brutalizirao verbalni građanski rat koji je mjestimice prelazio u fizičke obračune policije i Vučićevih militantnih lojalista sa studentima, novinarima, zastupnicima oporbe, građanima uopće. Prosvjednici su odgovarali napadima na prostorije SNS-a, općinske i gradske ustanove, blokiranjem prometnica, paljenjem kontejnera za smeće i sl. Sve je više bilo pretučenih, privedenih, uhićenih i osuđenih. Obje su se strane međusobno nazivale „ustašama“ i „Šiptarima“. Režim ne čudi, ali prosvjednici su skandirali „Aco, ustašo“, „Aco, Šiptare“ i „Aco, pederu“. I policajce su nazivali ustašama govoreći im da „idu na Kosovo“. Na tlu Srbije vodio se virtualni rat među samim ustašama, između ustaša i Šiptara, a katkad bi se u njega umiješali i pederi. Kakva je to politička patologija!

Protivnici su Vučića nazivali diktatorom, tiraninom, kriminalcem, narkodilerom, alkoholičarem, lopovom, lažljivcem, nepomenikom, žvaljavcem, barabom, izdajnikom, mentalnim bolesnikom, luđakom, psihopatom, ubojicom, balkanskim Madurom i sl. Karnevalsko ozračje nekih skupova nije bilo lišeno morbidnih obreda, poput simuliranja odsijecanja glave Vučiću na improviziranoj giljotini, kuhanja gulaša na javnim mjestima da bi se pokazalo kako će se Vučić „dinstati“ poput mesa u gulašu, izlaganja praznih lijesova namijenjenih Vučiću i sl. Karnevalska raspojasanost u politici nerijetko sluti na tragičnost.

No Vučića je teško nadmašiti u uvredama pa su prosvjednici bili fašisti, nacisti, ustaše, ljotićevci, boljševici, anarhisti, anarholijevi teroristi, kurtijevci, (vojvođanski) secesionisti, (sandžački) islamisti, srbomrsci, autošovinisti, kriminalci, huligani, banditi, hulje, nasilnici, siledžije, batinaši, strani plaćenici, razbojnici, prevaranti, lažljivci, narkomani, zgubidani, ološ… Nisu se međusobno nazivali četnicima. To, valjda, nije politička uvreda nego kompliment koji protivnik ne zaslužuje.

I prije izbijanja otvorenih sukoba, politički teoretičari svrstavali su Srbiju i Vučića u novu vrstu diktatura i diktatora koji su

„cinični, pragmatični i nihilistični. Njihova legitimacijska strategija temelji se na agresivnom nacionalizmu kojim se manipulira pomoću intenzivne propagande te opravdavanju povijesnih pritužbi. Snažno su usredotočeni na služenje svojima posebnim gospodarskim, vojnim i političkim interesima. Neideologizirani su i dijele osjećaj da ih Zapad viktimizira. Imaju neoimperijalne i iredentističke ambicije. Nastoje izolirati sebe i svoje građane od zapadnih utjecaja i pritisaka te žele redefinirati svjetski liberalni poredak. Aktivno nastoje ušutkati kritiku svojih politika i u zemlji i u inozemstvu. Odbacuju globalne norme i liberalne vrijednosti te vode hibridni, čak i aktivni rat protiv zapadnih demokracija“.[3]

Premda je odavno izašao izvan okvira ustavnoga djelovanja predsjednika države, Vučić je tijekom jednogodišnje krize ubrzano i aktivno zaposjedao sve državno-političke institucije: postao je stvarni premijer i ministar svih ministarstava, gospodar parlamenta, vrhovni zapovjednik vojske, policije i obavještajne agencije, glavni tužitelj i sudac, glavni urednik nacionalnih medija. Gotovo je potpuno oslobodio političku vlast od „okova“ Ustava i zakona pretvarajući Srbiju iz konvencionalnoga autoritarnog sustava u politički režim osobne vladavine. U takvim je režimima institucionalna politika krajnje reducirana jer se temelje na neinstitucionalnoj mreži odnosa vladara i različitih skupina (lojalista, klijenata, partijske oligarhije, „dvorskoga“ unutarnjeg kruga i dr.). Od građana se ne traži da budu lojalni Ustavu nego vladaru osobno.

Hrvatska i događaji u Srbiji

Hrvatska vlast nipošto se ne smije upletati u politička zbivanja u Srbiji pa ni reagirati na zazivanja i izazivanja s bilo koje strane. Većina Srba višekratno je birala Vučića i SNS, kao što je svojedobno birala Miloševića i Socijalističku partiju Srbije (SPS). Te dvije stranke čine i sadašnju vladajuću koaliciju koja je potpuno rehabilitirala Miloševićev režim, uključujući ratne zločince Vojislava Šešelja, Ratka Mladića, Radovana Karadžića, Veselina Šljivančanina, kapetana Dragana, Arkana, Bokana i dr.

Srbi su sami birali Vučića i njegovu stranku pa neka ih sami smjenjuju ili ruše. Neće to biti nimalo lako zbog njegove popularnosti u ruralnim, ali i urbanim dijelovima zemlje. Tijekom protekle godine pobijedio je na više lokalnih izbora. Izbori nisu bili pošteni i demokratski, provedeni su u gotovo izvanrednom stanju, ali razlike u glasovima u korist Vučića ponegdje su ipak bile zapanjujuće. Primjerice, na lokalnim izborima u Negotinu 30. studenoga 2025. njegova je lista dobila 69, a studentska 27 posto glasova. Mnogi ismijavaju Vučića kada javno prebrojava limenke konzerviranoga graška i graha u državnima robnim rezervama, ali s njime se mogu poistovjetiti tisuće domaćica iz negotinskoga i ostalih krajeva Srbije koje prebrojavaju staklenke kiselih krastavaca i paprika iz zimnice u svojim smočnicama. Država je veliko „gazdinstvo“ na kojemu gazda, kao „dobar domaćin“, brine o svemu: od nafte do ajvara.

Ideološki fanatici na radikalnoj ljevici u Hrvatskoj – u strankama Radnička fronta i Možemo! te u ekstremističkoj „antifi“ i srodnim udrugama civilnoga društva[4] – u srpskim su prosvjedima vidjeli zametak svjetske ili makar regionalne revolucije. Njihova politička tupost već je naštetila Hrvatskoj. Gordan Bosanac (Možemo!), zastupnik u Europskom parlamentu, pretvorio se u glasnogovornika prosvjednoga pokreta u Strasbourgu. „Blokadersku kuharicu“, koja se pripisuje utemeljitelju Radničke fronte Mati Kapoviću, vlast je proglasila Biblijom „blokaderske pobune“ i izvorom zla u Srbiji. Tonino Picula (SDP) nije trebao prihvatiti mjesto europskoga izvjestitelja za Srbiju. Kada je to već učinio, trebao bi svojevoljno odstupiti s toga mjesta jer je izgubio vjerodostojnost i u režimskim i u oporbenim krugovima, ako ju je ikad imao, otkako je u povodu 30. obljetnice „Oluje“ objavio fotografiju u odori Hrvatske vojske – „Oluja“ je i za režim, i za oporbu, i za prosvjednike „ničim izazvan zločin“. I kakvi su to politički veleumovi u Bruxellesu nadošli na zamisao da na to mjesto postave Hrvata u toksičnome političkom ozračju Srbije? Svi su oni davali povoda Vučiću i njegovim političkim i medijskim trabantima da optužuju Hrvatsku za izazivanje „obojene revolucije“ i pokušaje „razaranja Srbije“. To čini navodno zato što je zavidna Srbiji.

Na čemu bi joj bila zavidna?

Srbija je nedovršena država koja nema univerzalno priznate međunarodne teritorijalne granice. Na Kosovo, koje je Ustavom proglasila svojim državnim teritorijem, ne smije ni kročiti. Najgora je politička autokracija u Europi nakon Rusije i Bjelorusije. Bruto društveni proizvod po stanovniku Hrvatske gotovo je dvostruko viši nego u Srbiji. Mrzeći „kolektivni Zapad“, uletjela je u ralje „čeličnoga prijateljstva“ s Rusijom i Kinom u kojima se polako guši. Bila je jedina europska zemlja, uz Bjelorusiju, koja početkom prosinca 2025. nije smjela – da, nije smjela zbog straha od reakcija Rusije pa se srpsko izaslanstvo iskralo iz dvorane – glasovati za rezoluciju UN-a o povratku ukrajinske djece koju su Rusi oteli s okupiranih dijelova Ukrajine i deportirali u Rusiju kako bi ih rusificirali, što je Konvencijom UN-a (1948) izričito definirano kao akt genocida.

Njeguje veze s najgorim režimima u nesvrstanim zemljama. Tako je Vučić u Beogradu 2024. ugostio diktatora Ekvatorske Gvineje Teodoroa Obianga Nguemu Mbasogoa, kojega je njegov prethodnik Tomislav Nikolić odlikovao Ordenom Republike Srbije s lentom za zasluge u razvoju miroljubive i prijateljske suradnje dviju zemalja. Vučić se zahvalio gostu „za sve što ste uradili“, odnosno za ono što nije uradio, a nije priznao Kosovo, i pohvalio ga zato što „kontroliše svoje izvore nafte“. Onda se sam pohvalio: „Ja sam uspeo da nađem fotografiju kada je predsednik Mbasogo Nguema 1978. posetio Srbiju“.[5] Vučić sve oko sebe pretvara u nenamjerne parodije. Predsjednik Nguema Mbasogo nije mogao posjetiti Srbiju, odnosno Jugoslaviju 1978. jer je na vlast došao 1979. kada je pučem svrgnuo svoga „ujaka“, maničnoga i homicidnoga tiranina Francisca Maciasa Nguemu, člana istoga plemenskoga klana, a ne krvnoga srodnika. Imenovao se predsjednikom države i vlade, ministrom obrazovanja, ekonomije, financija, sigurnosti, obrane, informiranja, predsjednikom Vrhovnoga vojnog suda… Najstarijerijega sina Teodorina imenovao je 2016. prvim potpredsjednikom države i svojim „anticipiranim nasljednikom“. Nasiljem, terorom i pljačkom uspostavio je „sultanističku kleptokraciju“ premreženu nepotizmom, klijentelizmom i korupcijom. U „afričkom Kuvajtu“, on i njegova obitelj potpuno kontroliraju izvore nafte pa su se enormno obogatili. Ekvatorska Gvineja postala je država masovnih ubojica, pljačkaša, tropskih gangstera i političkih sadista iz obitelji i klana Nguema.[6] Na „izborima“ 2022. osvojio je novi sedmogodišnji mandat s 94,9 posto glasova. Nije bio zadovoljan rezultatom pa je izborno povjerenstvo revidiralo svoje izvješće prema kojemu je zapravo dobio 99 posto glasova. Tko mu ne bi dao orden?

Marionetski premijer Đuro Macut kazao je da Srbija vodi samostalnu vanjsku politiku „utemeljenu na principima nesvrstanosti“. Ništa novo, Vučić ponavlja Miloševićevu političku igru:

„Potkraj devedesetih godina, pripremajući se za neuspjeli rat na Kosovu, Milošević je opet prihvatio javnu pozu virulentnoga srpskog šovinizma kombiniranu s bizarnom inačicom protuimperijalizma Trećega svijeta, no to je bio očajnički manevar čovjeka stjerana u kut…“.[7]

Neki od „najuglednijih“ diktatora, tirana i ubojica iz nesvrstanoga svijeta znali su mu se odužiti. Kada je u povodu izručenja Haškom sudu 2001. osnovan Međunarodni odbor za potporu Miloševiću, podržali su ga Muamer el-Gadafi, Sadam Husein, Fidel Castro, Robert Mugabe… Među njima bio je i vođa Palestinske oslobodilačke organizacije i predsjednik Palestinske samouprave Jaser Arafat.[8] Osim protusemitskih i protužidovskih ispada i incidenata, hrvatski ogranak pokreta „Free Palestine“ ispisao je u blizini Banskih dvora grafit „Desna ruka genocida u Gazi – Hrvatska vlada“. Čija su ruka zločina bili Palestinska samouprava i Arafat u borbi za slobodnu Hrvatsku? I čija su ruka bili u vrijeme srpskoga genocida u Srebrenici?

Reakcije Srba u Hrvatskoj, odnosno njihovih medijskih, kulturnih i političkih institucija i organizacija, na zbivanja u Srbiji bile su rijetke. Predstavnici najizadašnije financirane i najjače institucionalizirane nacionalne manjine u Europi nisu, primjerice, dočekali studentske prosvjednike kada su „prošetali“ kroz Hrvatsku na putu u Bruxelles i Strasbourg, kao što je učinila srpska dijaspora u Sloveniji, Austriji, Njemačkoj i drugdje. Nisu organizirali skupove solidarnosti s prosvjednicima u Srbiji. Njihovi mediji mjesecima su pisali o kojekakvima verbalnim incidentima u Hrvatskoj, ali su šutjeli o jednogodišnjim sukobima i nasilju u Srbiji. Obuzela ih je duboka nelagoda o kojoj je književnik Đorđe Matić napisao: „U svom našem radijusu konkretno, nemir i protesti u nekadašnjem zajedničkom glavnom gradu u koji su oči najvećeg dijela naše zajednice trajno uprte i onda kada se to ne priznaje čak ni privatno, čine svakako glavni dio te nelagodnosti i nemoćnog iščekivanja (jer što bismo mi tu mogli odavde?) neke vrste raspleta, kakav god bio“. Savjetuje Srbima da budu oprezni i da pamte: „U ovoj igri zato trebamo paziti na sebe, otvorenih očiju i ušiju primjećivati svako ogrješenje i prestup. Ne da bismo gnjavili, nego da bismo se znali repozicionirati“.[9] Jesu li se repozicionirali? I na kojim su sada pozicijama?

___________________________________________________

[1] Höller, R. 1999. Der Anfang, der eine Ende war. Die Revolution in Bayern 1918/19. Berlin: Aufbau Verlag; Kuckuk, P., ur. Die Revolution 1918/1919 in Bremen. Bremen: Temmen; Koller, Ch., Marschik, M., ur. 2018. Die ungarische Räterepublik. Beč: Promedia Verlag; Levitsky, S, Way, L., 2022. Revolution and Dictatorship. Princeton: Princeton University Press.

[2] Horvat S., Štiks, I. 2010. Pravo na pobunu. Zaprešić: Fraktura, 57.

[3] Ekiert, G., Dasanaike, N. 2024. The Return of Dictatorship. Journal of Democracy. (35) 4: 182-183.

[4] Michael, G. 2023. Antifa: Anatomy of a Movement. Palgrave Handbook of Left-Wing Extremism. Cham: Springer, sv. 2, 19-39; Rilla, J. 2024. What Kind of Group Is Antifa? New Political Science. (46) 1: 81-100.

[5] danas.rs/svet/ko-je-teodoro-obijang-nguema-mbsago (pristupljeno 25. srpnja 2025).

[6] Yates, D. 2017. Dynastic Rule in Equatorial Guinea. African Journal of Political Science and International Relations. (11) 2: 339-359.

[7] Sell, L. 2002. Milosevic and Destruction of Yugoslavia. Durham: Duke University Press, 170.

[8] milosevic.co/about-us (pristupljeno 7. studenoga 2025).

[9] Đorđe Matić, “Kad nas posvoje”, p-portal.net/kad-nas-posvoje (objavljeno 2. siječnja 2025).